Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3109/21 (M. Š.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Disciplinska mjera
- Kazna
- Disciplinski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3109/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3109/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Marela Šagolj, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marela Šagolj protiv Rješenja Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu broj 89 1 Rs 042039 20 Rsž od 9. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Marela Šagolj (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik iz Pala, podnijela je 27. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Istočnome Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Rs 042039 20 Rsž od 9. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Sokocu (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) od 30. rujna 2019. godine poništena je kao nezakonita odluka o izrečenoj stegovnoj mjeri apelantici od 15. veljače 2018. godine donijeta od strane v.d. ravnatelja i v.d. zamjenika ravnatelja tuženika (JZU Dom zdravlja Istočno Sarajevo). Nadalje, poništena je kao nezakonita odluka o stavljanju van snage odluke o izrečenoj mjeri od 9. ožujka 2018. godine, donesena od strane v.d. ravnatelja i v.d. zamjenika ravnatelja tuženika.
3. Rješenjem Okružnoga suda od 9. ožujka 2021. godine uvažen je priziv tuženika, ukinuta je presuda Osnovnoga suda od 30. rujna 2019. godine i tužba apelantice odbačena kao nedopuštena.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je odlukom od 15. veljače 2018. godine apelantici izrečena stegovna mjera – novčana kazna umanjenja plaće u visini od 20% od osnovne plaće, u trajanju od dva mjeseca, zbog kršenja radne obveze i nepoštivanja radne discipline, te da je odlukom od 9. ožujka 2018. godine navedena odluka o stegovnoj mjeri stavljena van snage. Nadalje, istakao je da je utvrđeno da tijekom postupka nije bila sporna niti činjenica da stegovna mjera koja je bila izrečena apelantici nije proizvela pravne učinke, odnosno apelantici nije izvršeno obustavljanje plaće. Obzirom na navedeno, Okružni je sud istakao da se utemeljeno prizivom tuženika ističe da ne postoji pravni interes apelantice za vođenjem ovoga postupka, u smislu odredaba čl. 54. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer je odluka o izricanju stegovne mjere stavljena van snage, i od tada kao pravna činjenica niti postoji, niti proizvodi pravni učinak, što niti sama apelantica ne osporava. Okružni je sud istakao da je apelantica na pripremnome ročištu isticala da ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, koji se sastoji u tomu što ne želi da odluku o stegovnome kažnjavanju ima u svojoj radnoj biografiji. Nadalje, istakao je da kako nije sporno da stegovna odluka nije provedena, niti je proizvela bilo kakav pravni učinak, iz toga razloga se ne može nalaziti u radnome dosjeu apelantice, niti je apelantica dokazala da se u istome nalazi.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, navodi da je njena tužba u cijelosti dozvoljena, jer na nju ima pravo temeljem Zakona o radu, pa da stoga nije nikako mogla biti odbačena. Apelantica smatra da joj je odbacivanjem tužbe povrijeđeno pravo na pristup sudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantica, u biti, smatra da joj je osporenom odlukom, kojom je odbačena njezina tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskoga suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati određenim ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. Glede toga države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne teži legitimnome cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenoga Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50.; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud jasno obrazložio zbog čega je u predmetnom postupku odbacio tužbu apelantice, odnosno zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić