Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3051/21 (J. H.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3051/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3051/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Hrnjica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Hrnjica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 392943 16 Gž od 2. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 392943 13 P od 12. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Hrnjica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirza Mušinbegović advokat iz Sarajeva, podnijela je 26. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 392943 21 Rev od 1. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 392943 16 Gž od 2. decembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 392943 13 P od 12. juna 2015. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-552/21 od 16. marta 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 2. decembra 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 1. juna 2021. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obavežu prvotuženi (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovina) i drugotuženi (Biro zelene karte Bosne i Hercegovine) da apelantici na ime naknade materijalne štete na vozilu isplate iznos od 3.032,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se 1. januara 2013. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo, koje u momentu nastanka saobraćajne nezgode nije bilo osigurano, kojim je upravljao S.S. i vozilo koje je vlasništvo apelantice, kojim je upravljao N.I., te da je do predmetne nezgode došlo zbog propusta vozača S.S., kao i da je tom prilikom na navedenim vozilima nastala materijalna šteta. Zatim je utvrđeno da je S.S. strani državljanin koji nema odobren stalni boravak niti prijavljeno prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine u smislu čl. 73. i 74. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da je S.S. upravljao vozilom čija je registarska oznaka poništena 22. novembra 2011. godine, jer je ukradeno u Njemačkoj, tako da je to vozilo bilo van upotrebe i nije moglo učestvovati u saobraćaju. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer se garancija Biroa zelene karte Njemačke nije mogla više primjenjivati, tako da zeleni karton nije valjan. Naime, ukazao je da vozilo kojim je upravljao S.S. na dan nastanka saobraćajne nezgode nije imalo valjano osiguranje od automobilske odgovornosti, tj. zelenu kartu kao međunarodnu kartu osiguranja od automobilske odgovornosti, koju izdaje nacionalni ured za osiguranje kao potvrdu o postojanju pokrića osiguranja. Također je naveo da je Kretskim sporazumom i Statutom drugotuženog regulisano da se odštetni zahtjevi u vezi šteta, koje se dese na teritoriji države Bosne i Hercegovine i koje prouzrokuju vozila koja su osigurana kod inostranih osiguravajućih društava, podnose drugotuženom, koji je jedino ovlašteno tijelo koje vrši naknadu štete koje prouzrokuju vozila inostranih osiguravajućih društava. Pri tome, naveo je da apelantica neosnovani u žalbi navodi da je Kretski sporazum osnov odgovornosti drugotuženog u okolnostima konkretnog događaja, jer se Kretskim sporazumom uređuju odnosi između nacionalnih ureda za osiguranje, čiji cilj je osiguranje nesmetanog prometa motornih vozila u međunarodnom cestovnom prometu i zaštiti žrtava tog prometa, ali pod pretpostavkom postojanja osiguranja od automobilske odgovornosti u stranoj zemlji, što nije slučaj u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, u skladu sa članom 16. stav 1. tačka 2. Zakona o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, odbio tužbeni zahtjev apelantice i u odnosu na prvotuženog, zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer je u vrijeme saobraćajne nezgode vozilom upravljao S.S. koji nema prijavljeno prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine u smislu čl. 73. i
74. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu u Bosni i Hercegovine. U vezi s tim je ukazao da je članom 16. stav 1. tačka 2. Zakona o osiguranju o odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisano da je prvotuženi obavezan oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini, kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. ovog zakona (obaveza zaključenja ugovora o osiguranju), a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi, između ostalog, da ne treba dopustiti da prvotuženi ne pokriva štete nastale od neosiguranih vozila kojima je upravljao strani državljanin koji nema prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da zelena karta koju je falsifikovao štetnik ima pravno dejstvo (valjana) prema apelantici, te da je samim tim i garancija drugotuženog na osnovu valjane zelene karte validna, a eventualni kasniji spor između drugotuženog i stranog biroa zelene karte je za apelanticu irelevantan. Također navodi da je drugotuženi dužan obeštetiti apelanticu, u skladu sa odredbama Kretskog sporazuma, budući da je apelantica postupala u vjeri da je zelena karta valjana.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić