Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3128/21 (F. K.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3128/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3128/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Faris Kadić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Faris Kadić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 081788 19 Rev od 20. svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 081788 18 Rsž od 17. svibnja 2019.
godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 081788 17 Rs od 11. srpnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Faris Kadić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bihaća, kojega zastupa Emir Imširević, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 31. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 081788 19 Rev od 20. svibnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 081788 18 Rsž od 17. svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 Rs 081788 17 Rs od 11. srpnja 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka tuženika („Zavod za javno zdravstvo USK“ Bihać) od 30. rujna 2016. godine kojom je otkazan ugovor o radu apelantu zbog nezadovoljavanja na probnome radu, pa da se slijedom toga utvrđenja utvrdi da je apelant zadovoljio na probnome radu po ugovoru o radu od 18. travnja 2016. godine, da se tuženiku naloži da vrati apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza, tj. poslove doktora medicine u Službi socijalne medicine sa organizacijom zdravstva, zdravstvenom statistikom i medicinskom informatikom, te da se obaveže tuženik da mu na ime neisplaćenih plaća za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, te ubuduće za svaki mjesec određeni iznos do povratka na posao, te da u korist apelanta uplati pripadajuće doprinose iz plaće i na plaću.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je apelant ugovorom o radu od 18. travnja 2016. godine zasnovao radni odnos sa tuženikom na neodređeno vrijeme, na radnome mjestu doktora medicine. Nadalje, istakao je da je utvrđeno je da je čl. 2. toga ugovora određeno da radnik počinje sa radom 18. travnja 2016. godine, uz probni rad u trajanju od 6 mjeseci, te da je tuženik 30. rujna 2016. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu, u kojoj je navedeno da se ugovor o radu otkazuje zbog nezadovoljavanja na probnome radu. Također, istakao je da je utvrđeno da je u obrazloženju te odluke navedeno da tijekom trajanja probnoga rada apelant nije pokazao potreban interes za obavljanje poslova i radnih zadataka za čije obavljanje je zaključio ugovor o radu, a niti drugih poslova u ustanovi. Osim toga, istakao je da prema izvješću rukovoditelja, apelant tijekom probnoga rada nije proveo niti jedan radni dan u cijelosti na službi, niti je ostvarivao potrebnu komunikaciju sa osobljem, niti je izvršavao radne zadatke zadovoljavajuće kakvoće i na vrijeme, da je njegov odnos prema kolegama i rukovoditeljima bio lišen bilo kakvoga uvažavanja i da se ponašao prema drugim djelatnicima neprimjereno i neprofesionalno. Vrhovni je sud istakao da su na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja nižestupanjski sudovi zaključili da je neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta, jer nije zadovoljio na probnome radu, pa mu je zakonito prestao radni odnos sukladno čl. 21. st. 3. i 4. Zakona o radu (u daljnjemu tekstu: ZOR). Također, istakao je da su neutemeljeni navodi revizije da je tuženik imao obvezu apelantu omogućiti pravo na obranu, te da su iz tih razloga pogrešne odluke nižestupanjskih sudova. Glede toga, Vrhovni je sud istakao da je prema odredbi čl. 101. ZOR propisano da je takva obveza poslodavatelja propisana ako poslodavatelj otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada djelatnika, kako bi se djelatnik izjasnio o elementima odgovornosti koji mu se stavljaju na teret. Vrhovni je sud istakao da u konkretnome slučaju apelantu nije otkazan ugovor o radu iz navedenih razloga, već zbog toga što nije zadovoljio na probnome radu, pa time tuženik nije imao takvu obvezu, kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi. Također, istakao je da se ne može apelant sa uspjehom pozivati na primjenu povoljnijega prava iz odredbi Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i djelatnika u oblasti zdravstva na teritoriji F BiH (u daljnjemu tekstu: Kolektivni ugovor) iz 2007. godine, čija je primjena produljena u razdoblju od 14. kolovoza 2016. godine do 14. studenoga 2016. godine, na temelju odluke Vlade F BiH, jer navedeni Kolektivni ugovor nije važio u vrijeme zaključenja ugovora o radu. Osim toga, istakao je da nema niti primjene odredba Pravilnika o radu tuženika iz 2012. godine, koji je donijet na temelju ZOR iz 2003. godine, jer je apelant prihvatio zaključenje ugovora o radu 18. travnja 2016. godine uz ugovoreni probni rad od 6 mjeseci, sukladno važećem ZOR iz 2016. godine, pa je time pristao i na posljedice da će mu ako ne zadovolji na probnome radu prestati radni odnos.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra kako niti jednim materijalnim dokazom tuženik nije opravdao svoju negativnu ocjenu rada apelantu, već je to bila „odluka jednoga lica“. Također, istakao je da je povrijeđen i materijalni propis, tj. Kolektivni ugovor koji predviđa probni rad u trajanju od tri mjeseca.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao da je sa apelantom zaključen ugovor o radu u kojemu je bio ugovoren probni rad u trajanju od 6 mjeseci, sukladno važećim odredbama ZOR, te jasno obrazložio zbog čega se, nasuprot navodima apelanta, u predmetnome slučaju ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnoga ugovora, pa u okolnostima konkretnoga slučaja Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić