Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3141/21 (S. J.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3141/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3141/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sanel Jahić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sanel Jahić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 826685 21 Gž od 7. srpnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 826685 20 P od 28. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanel Jahić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 2. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 826685 21 Gž od 7. srpnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 826685 20 P od 28. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, razveden je brak sklopljen između apelanta i tužiteljice (M. J. rođ. Č.) koji je sklopljen 20. siječnja 2007. godine u Republici Francuskoj. Određeno je da će djeca parničnih stranaka, mldb. Dž. J. i R. J. živjeti sa tužiteljicom, uz obvezu tužiteljice da o svim bitnim pitanjima koja se odnose na djecu bez odlaganja obavijesti apelanta. Obvezan je apelant da na ime izdržavanja djece doprinosi u iznosu od 400,00 KM za svako dijete, odnosno ukupno 800,00 KM mjesečno, od prvoga do petoga u mjesecu za tekući mjesec, počevši od 28. prosinca 2020. godine, pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Obvezana je tužiteljica da omogući apelantu da održava osobne odnose i neposredne kontakte sa djecom, redovito i nesmetano, na način bliže opisan u izreci prvostupanjske odluke. Određena je dinamika ostvarivanja kontakata tijekom školskih raspusta i u vrijeme trajanja državnih i vjerskih praznika, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke. Odbijen je protutužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na odluku sa kojim od roditelja će djeca nastaviti živjeti, zatim zahtjev koji se odnosi na način u uvjete ostvarivanja kontakata apelanta i djece, kao i protutužbeni zahtjev koji se odnosi na visinu doprinosa za izdržavanje djece. Konačno, odbijen je dio tužbenoga zahtjeva tužiteljice, kojim je tražila da se apelant za izdržavanje obveže da doprinosi u vremenskome razdoblju od dana podnošenja tužbe pa do donošenja presude.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je, između ostaloga, tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je apelant 25. prosinca 2019. godine sporazumno raskinuo radni odnos u piceriji, da je prijavljen na biro za zapošljavanje, ali i da ostvaruje prihod od izdavanja poslovnoga prostora u iznosu od 1.250,00 KM mjesečno. Također, istakao je da je utvrđeno da tužiteljica živi u stanu od 54 m , sa svojom majkom, dok apelant živi sam u stanu površine 92 m , te da je vlasnik još jednoga stana od 77 m . Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je prilikom ocjene visine doprinosa apelanta prvostupanjski sud imao u vidu da prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje obzirom na troškove života, uzimajući u obzir Saopćenje Federalnoga ministarstva rada i socijalne politike iz 2016. godine, iznose 30% prosječne plaće u F BiH. Također, naveo je da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i stambene prilike roditelja, prihode koje ostvaruju, imovinu kojom raspolažu, kao i mogućnost ostvarivanja prihoda od te imovine, kao i činjenicu da je apelant okončao karijeru kao poznati fudbaler i reprezentativac selekcije BiH, koji je u prethodnome razdoblju ostvarivao natprosječna primanja, što je općepoznata činjenica. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud odlučujući o visini doprinosa za izdržavanje djece cijenio sve dokaze posebno i međusobnoj povezanosti, te pravilno zaključio da je apelant u mogućnosti da za izdržavanje svojih sinova izdvaja iznos od po 400,00 KM mjesečno. Kantonalni je sud naveo da je takav zaključak utemeljen na nespornim činjenicama da apelant posjeduje imovinu iz koje može ostvarivati solidne prihode, te da je mlad, radno sposoban i da je kao takav sposoban da privređuje, o čemu svjedoči činjenica da je bio zaposlen kao konobar u piceriji. Također, istakao je da činjenica da je apelant napustio posao konobara, uz obrazloženje da u tome nije vidio sebe, potvrđuje ocjenu suda da on ima mogućnost da izdržava i sebe i sinove iz svoje imovine, pa čak i kada nema stalni posao. Osim toga, Kantonalni je sud istakao da je prema odredbi čl. 138. Obiteljskoga zakona (u daljnjemu tekstu: OZ) propisana dužnost roditelja da djetetu osigura životne uvjete potrebne za njegov razvoj, dok su prema odredbi čl. 215. OZ roditelji dužni izdržavati malodobnu djecu i u izvršavanju te obveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni je sud istakao da je neutemeljen prizivni navod apelanta da je njegov doprinos previsoko određen, obzirom da je prilikom određivanja doprinosa sud cijenio mogućnosti roditelja, te uzrast i potrebe djece, sukladno čl. 235. i 236. OZ, te posebno cijenio kao doprinos za izdržavanje djece rad i brigu koju u odgoj i podizanje djece ulaže tužiteljica, kojoj je pripala obveza podizanja djece.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi kako sudovi nisu uzeli u obzir da je u tijeku dioba bračne stečevine, te da je „za očekivati da će ista biti podijeljena sa tužiteljicom sa dijelovima od po 1/2“. Također, apelant je naveo da nije jasno kako je dokazana činjenica da je imao natprosječna primanja, kada je općepoznata činjenica da reprezentativci BiH nemaju natprosječna primanja. Apelant je nadalje naveo da su sudovi uzeli u obzir stanje i mogućnosti apelanta od prije nekoliko godina, a ne sadašnje stanje i mogućnosti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe OZ, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da je apelant u obvezi iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti da doprinosi izdržavanju, kao i da su u postupku cijenjene mogućnosti roditelja, te uzrast i potrebe djece, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić