Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3835/20 (S.Š.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Naknada
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3835/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3835/20, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. Š.
protiv rješenja Kantonalni sud u Mostaru broj 58 0 I 055478 20 Gž od 8. juli 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 055478 20 P od 22. aprila 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Draženka Jurišić i Nina Ćulum advokati iz ZOU Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnijela je 23. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 055478 20 Gž od 8. juli 2020. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 055478 20 P od 22. aprila 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantica je 4. septembra 2009. godine podnijela tužbu protiv tuženih (Nerfil d.o.o. Mostar i Grad Mostar). Odlučujući o podnesenoj tužbi, Općinski sud je 18. maja 2010. godine donio rješenje kojim je obustavio predmetni parnični postupak, te je odredio da će se po pravosnažnosti predmetnog rješenja postupak nastaviti kao izvršni. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu kojim je tražila da se tuženi obavežu na isplatu potraživanja po članu 143. Zakona o radu, a temeljem rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine. Općinski sud je istaknuo da je navedeno rješenje Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine izvršna isprava, te da apelantica svoja prava po navedenom osnovu treba da ostvaruje u izvršnom postupku. Protiv navedenog prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu koju je Kantonalni sud svojim rješenjem od 21. januara 2011. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
3. Apelantica je 14. februara 2011. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Grad Mostar), na osnovu izvršne isprave - rješenja Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj UPII-06-34-2334/00 od 4. februara 2009. godine, radi isplate ukupnog iznosa od 1.644,27 KM i to na ime otpremnine iznos od 1.017,00 KM, naknada plaće u iznosu od 627,27 KM, kao i uplatu doprinosa za PIO/MIO sve za određene vremenske periode, te troškovima parničnog i izvršnog postupka. Predloženo je izvršenje zapljenom i prenosom novčanih sredstava izvršenika. Općinski sud je odredio predloženo izvršenje svojim rješenjem broj 58 0 I 055478 11 I od 8. aprila 2011. godine, protiv kojeg je izvršenik uložio prigovor. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je Rješenjem od 14. septembra 2011. godine djelimično usvojio izvršenikov prigovor, te je stavio van snage rješenje o izvršenju i ukinuo provedene radnje u dijelu kojim se određuje izvršenje po prijedlogu apelantice u odnosu na troškove parničnog postupka, te odredio da se troškovi izvršnog postupka u rješenju o izvršenju određuju u iznosu od 300,00 KM umjesto ranije dosuđenih 480,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbio prigovor izvršenika kao neosnovan. Na navedeno rješenje izvršenik je blagovremeno uložio žalbu. Kantonalni sud je predmetni spis 3. jula 2012. godine zaprimio na nadležno postupanje te je odlučujući o žalbi izvršenika donio rješenje broj 58 0 Rs 055478 12 Rsži od 13. maja 2016. godine kojim je žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio rješenje od 22. aprila 2020. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika, obustavio postupak izvršenja u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. Odlučujući o apelantičinoj žalbi od 6. maja 2020. godine, Kantonalni sud je donio rješenje 8. jula 2020. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio je prvostepeno rješenje.
4. Apelantica je 13. decembra 2019. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan poslije podnošenja apelacije rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 055478 20 Gž od 8. jula 2020. godine, koja je zavedena pod brojem AP 4824/19. Ustavni sud je odlučujući o apelaciji apelantice donio Odluku o dopustivosti broj AP 4824/19 od 14. oktobra 2020. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelantice, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Osporene odluke
5. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio rješenje od 22. aprila 2020. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika, obustavio postupak izvršenja u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. Općinski sud je, u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je suština predmente izvršne isprave –rješenja Komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine da se apelantici uspostavi radno pravni status u skladu s članom 143. stav 2. Zakona o radu, što znači da je apelantica mogla podnijeti prijedlog samo radi ostvarivanja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik, shodno članu 209. Zakona o izvršnom postupku, a ne da traži određene novčane iznose koji nisu utvrđeni izvršnom ispravom. Na temelju strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u izvršnom postupku izvršni sud je vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi, tako da je u konkretnom slučaju izvršna isprava nepodobna za izvršenje predloženog novčanog potraživanja jer ono nije utvrđeno u izvršnoj ispravi.
6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi od 6. maja 2020. godine, Kantonalni sud je donio rješenje 8. jula 2020. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio je prvostepeno rješenje.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica predmetni izvršni postupak pokrenula radi realizacije potraživanja utvrđenog rješenjem Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu broj UP/II-06-34-2334/00 od 4. februara 2009. godine kojim je naloženo poslodavcu Nerfil d.o.o. Mostar da u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja apelantici uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu FBiH, te da predmetno rješenje predstavlja izvršnu ispravu, ali samo u onom obimu koji je utvrđen istom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelantica predmetnim prijedlogom za izvršenje tražila isplatu iznosa od 1.644,27 KM, a koji se sastoji od otpremnine u iznosu od 1.017,00 KM, naknada plaće u iznosu od 627,27 KM, kao i uplatu doprinosa za PIO/MIO za period od 1996. godine do 5. maja 2000. godine, slijedom čega je prvostepeni sud u pobijanom rješenju pravilno utvrdio da prijedlog za izvršenje nije u suglasnosti s izvršnom ispravom (u dijelu koji se tiče isplate potraživanog iznosa i uplate doprinosa) te da isti nije ovlašten da u izvršnom postupku određuje novčane iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi.
Apelacioni navodi
8. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Obrazlažući apelacijske navode, apelantica tvrdi da su prilikom donošenja osporenih odluka proizvoljno primjenjene odredbe Zakona o parničnom postupku F BiH i Zakona o izvršnom postupku F BiH koje su, kako navodi, doveli do uskraćivanja apelantičinog prava na naknadu iz radnog odnosa i statusa radnika na čekanju. Apelantica traži da u konkretnom slučaju Ustavni sud, cijeneći da su redovni sudovi u ovom postupku imali proizvoljan pristup kako u utvrđenju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine i AP 2275/10 od 24. septembra 2014. godine) upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Apelantica ističe da Ustavni sud još uvijek nije donio odluku po njenoj apelaciji broj AP 4824/19.
10. Ukazuje da je prvostepeni sud, u parničnom postupku, rješenjem uz primjenu član 18. ZPP obustavio postupak i odredio da se isti ima nastaviti prema pravilima izvršnog postupka temeljem istog rješenja Komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a znajući, kako navadi, da isti ne sadrži iznose potraživanja ili visinu naknade na koju apelantica ima pravo, a koja izrekom nije unesena u navedeno rješenje Komisije od 4. februara 2009. godine. Ističe da je navedena odluka potvrđena rješenjem drugostepenog suda. Smatra da joj je rješenjem predmetne Komisije od 4. februara 2009. godine priznato pravo na ostvarivanje prava iz radnog odnosa kao radnika na čekanju koje pravo, kako navodi, podrazumijeva i pravo na naknadu za vrijeme dok je čekala.
Odgovori na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je, između ostalog, naveo da je u izvršnom postupku sud vezan sadržajem izvršne isprave, te da se ne može mijenjati njen sadržaj kako je to apelantica uradila podnošenjem prijedloga za izvršenje. Naime, suština izvršne isprave, rješenja Kantonalne komisije za primjenu člana 143. Zakona o radu od 4. februara 2009. godine, na kojoj počiva apelantičin zahtjev, jeste ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa, a ne novčana potraživanja prema izvršeniku. Ističe da je, na temelju strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u postupku izvršenja, izvršni sud vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi, a da je uloga izvršnog suda kontrola zakonitost i da prisilno provodi zakonitost (izvršni postupak), te da se kreće u skladu sa izvršnom ispravom. Ističe da je navedeni stav Općinskog suda potvrđen i rješenjem drugostepenog suda, koji ističe da sud nije ovlašten da u izvršnom postupku određuje one novčane iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi. Pored navedenog ukazuje da je u konkretnom slučaju utvrdio i da izvršna isprava, na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje, ne ispunjava uslove propisane čl. 23. i 35. Zakona o izvršnom postupku, jer ista ne sadrži potvrdu izvršnosti.
12. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da u cijelosti ostaje pri navodima obrazloženja svoje odluke te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelantice.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, dao jasne razloge zbog čega smatra da je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno, od strane prvostepenog suda, da prijedlog za izvršenje nije u suglasnosti s izvršnom ispravom (u dijelu koji se tiče isplate potraživanog iznosa i uplate doprinosa) kao i da sud nije ovlašten da u izvršnom postupku određuje novčane iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi. Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne vidi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić