Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1068/20 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije BiH i S. A.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Isplata duga
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1068/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1068/20, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije BiH i Selme Abazović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije apelanta Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije BiH i apelantice Selme Abazović podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 Rs 032175 18 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Rs 032175 18 Rsž od 16.

augusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Rs 032175 14 Rs od 4. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 20. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 Rs 032175 18 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Rs 032175 18 Rsž od 16. augusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Rs 032175 14 Rs od 4. maja 2018. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1068/20.

2. Selma Abazović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 13. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istih presuda koje je osporio apelant, preciznije označenih u prethodnoj tački. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1476/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke donesene u istom parničnom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1068/20. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta i apelantice.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, apelanta i apelantice zatraženo je 4. oktobra 2021. da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, apelant i apelantica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. oktobra 2021. do 19. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i apelantice, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 20 0 Rs 032175 14 Rs od 4. maja 2018. godine obavezan je apelant da apelantici isplati iznos od 29.939,08 KM na ime naknade plaće za 10. mjesec 2005. godine i za period od 1. augusta 2008. zaključno sa 22. decembrom 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. decembra 2011. godine, iznos od 2.105,31 KM na ime otpremnine zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. decembra 2011. godine (stav I), izvršena je kompenzacija troškova postupka i apelant je obavezan da apelantici nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu (stav II), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila isplatu određenih novčanih iznosa na ime otpremnine i na ime neostvarenih iznosa mjesečne penzije za period od 23. decembra 2011. zaključno sa 31. decembrom 2013. godine, dok je tužba odbačena zbog postojanja pravomoćno presuđene stvari u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila određeni novčani iznos na ime naknade plaće za period od 1. novembra 2005. zaključno sa 31. julom 2008. godine (stav III), te je apelantica oslobođena od obaveze snošenja troškova postupka na ime sudske takse na tužbu i presudu (stav IV).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica 1. oktobra 1995. godine primljena u stalni radni odnos u Ministarstvu odbrane Federacije BiH, da je rješenjima Federalnog ministarstva odbrane od 1. decembra 2004. i 5. aprila 2005. godine apelantica stavljena na raspolaganje na period od šest mjeseci, te da joj je radni odnos prestao 1. oktobra 2005. godine. Zatim, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine utvrđeno da su navedena apelantova rješenja nezakonita i da se poništavaju, dok je odbijen zahtjev u dijelu za uspostavljanje apelanticinog prijašnjeg radno-pravnog statusa kod apelanta i raspoređivanje na odgovarajuće poslove u Ministarstvu odbrane BiH, zahtjev za uplatu doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i zahtjev koji se odnosi na isplatu neisplaćenih plaća za septembar 2005. godine i period od 1. novembra 2005. do 31. jula 2008. godine u ukupnom iznosu od 23.834,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Također je utvrdio da je apelantica bezuspješno vodila upravni postupak i upravni spor s ciljem ostvarivanja prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, na osnovu Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, kao i da je u izvršnom postupku pokušala uspostaviti radnopravni status kod apelanta i ostvariti druga prava koja je smatrala da joj pripadaju po osnovu presude Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine, ali je sud u cijelosti usvojio apelantov prigovor i obustavio taj izvršni postupak.

9. Općinski sud je naveo i da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i njegovog usmenog obrazlaganja na ročištu za glavnu raspravu proizlazi da bi apelantica pod pretpostavkom da je radila u periodu od 1. oktobra 2005. do 22. decembra 2011. godine po osnovu plaća zaradila iznos od 53.368.98 KM, da bi imala pravo na otpremninu u iznosu od 8.416,56 KM po odredbama Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), odnosno 4.208,28 KM po odredbama Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH i da bi joj prosječna mjesečna penzija iznosila oko 463,26 KM. Slijedom navedenih utvrđenja Općinski sud je ocijenio osnovanim apelanticin tužbeni zahtjev po osnovu neisplaćene naknade plaće za 10. mjesec 2005. godine i za period od 1. augusta 2008. zaključno sa 22. decembrom 2011. godine, u ukupnom iznosu od 29.939,08 KM. U vezi s tim je istakao da, shodno odredbi člana 96. stav 2. Zakona o radu, kada sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit (što je pravomoćno utvrđeno presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine) može poslodavca obavezati na isplatu naknade plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio. Pri tome je naglasio da je primijenio navedenu zakonsku odredbu jer Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu, nije sadržavao odredbe o pravima radnika na obeštećenje kada se utvrdi da im je nezakonito prestao radni odnos, niti su to sadržavale odredbe Zakona o službi u Vojsci Federacije BiH i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). U vezi s tim je obrazloženo da je odredbom člana 1. Zakona o radu omogućena primjena tog zakona u situaciji kada specijalni propisi (lex specialis) nisu ista prava i/ili obaveze uredili na drugačiji način, što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari.

10. Općinski sud je dalje ocijenio djelimično osnovanim apelanticin zahtjev za isplatu otpremnine. U vezi s tim je istakao da se na taj dio apelanticinog potraživanja treba primijeniti odredba člana 39. Kolektivnog ugovora, a ne odredba člana 46. Zakona o namještenicima, kako je to smatrala apelantica, te ukazao da je navedenom odredbom Kolektivnog ugovora propisano da radnik kojem je služba prestala bez njegove krivice ima pravo, nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i otkaznog roka, na otpremninu najmanje u visini njegove tri plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa ili u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu, ako je to za službenika povoljnije. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelantici pripada pravo na otpremninu u iznosu od 2.105,31 KM, što predstavlja iznos tri neto plaće isplaćene apelantici za poslednji mjesec rada, što je za nju povoljnije. Pri tome je istakao da se na navedeno apelanticino potraživanje ne mogu primijeniti odredbe Zakona o namještenicima, niti odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti oni prinudni propisi koji su bili na snazi u vrijeme donošenja apelantovih odluka kojima je apelantici prestao radni odnos, iz razloga što apelantica nije nikad stekla status namještenika ili državnog službenika, dok je s druge strane potpuno obeštećena po osnovu naknade plaće, pa njen status nije moguće dvostruko tretirati.

11. Nadalje je Općinski sud ocijenio neosnovanim apelanticin tužbeni zahtjev kojim je potraživala iznos od 11.252.73 KM na ime neostvarenih mjesečnih iznosa penzije u periodu od 23. decembra 2011. zaključno sa 31. decembrom 2013. godine jer nije dokazala da je ovaj vid štete zbog nezakonite odluke apelanta zaista i pretrpjela. U vezi s tim je istakao da iz presude Kantonalnog suda od 1. decembra 2016. godine proizlazi da nadležni organi i sud nisu konačno odlučili o posljednjem apelanticinom zahtjevu za stjecanje prava na prijevremeno penzionisanje pod povoljnijim uvjetima, te zaključio da je taj dio tužbenog zahtjeva preuranjen jer apelantica još uvijek pred nadležnim institucijama pokušava ostvariti navedeno pravo. Općinski sud je dalje zaključio da je o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva u kojem je tražila naknadu plaća za period od 1. novembra 2005. do 31. jula 2008. godine pravomoćno presuđeno presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine, te je tužbu u tom dijelu odbacio primjenom odredbe člana 67. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da u konkretnom slučaju nema istog pravnog i činjeničnog osnova da bi se radilo o presuđenoj stvari jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju na ime naknade plaće, a ne štete u smislu odredbe člana 96. stav 2. Zakona o radu, te da je jasno da je činjenični osnov potpuno identičan.

12. Općinski sud je naveo da prigovor neurednosti predmetne tužbe nije osnovan s obzirom na to da je predmetna tužba sadržavala sve elemente neophodne za postupanje u smislu odredbi člana

53. ZPP. Nadalje je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kojim je apelant tvrdio da je Ministarstvo odbrane BiH pravni sljednik Federalnog ministarstva odbrane Federacije BiH, s obzirom na to da Ministarstvo odbrane BiH upravo zbog nezakonitih odluka apelanta nije preuzelo apelanticu u radni odnos, a apelant nije dokazao da su prava i obaveze u odnosu na apelanticu prešla na Ministarstvo odbrane BiH, u smislu odredbi člana 72. Zakona o odbrani BiH. Općinski sud je dalje naveo da je neosnovan apelantov prigovor da sud nije ovlašten raspravljati o predmetnom tužbenom zahtjevu u parničnom postupku, već isključivo u upravnom sporu u smislu odredbi člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u vezi sa članom

9. Zakona o službi u vojsci Federacije BiH, a sve u vezi sa čl. 135–137. ranije važećeg Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. U vezi s tim je istakao da sud u predmetnom postupku nije odlučivao o zakonitosti apelantovih akata (već je o tome prethodno pravomoćno odlučeno u parničnom postupku), nego o zahtjevu za isplatu po ranije navedenim osnovama, a za šta je sud u parničnom postupku apsolutno nadležan, shodno odredbi člana 27. stav 2. Zakona o sudovima Federacije BiH. Također je ocijenio neosnovanim prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu jer se jednogodišnji rok odnosi na zaštitu statusnih i drugih prava radnika, a o kojem dijelu su sudovi već odlučili ranije navedenim odlukama, dok je u predmetnom postupku apelantica potraživala samo isplatu po navedenim osnovama, pa se njena tužba ne može cijeniti kao neblagovremena. Iz navedenih razloga je zaključio da se apelant neosnovano poziva i na Zakon o državnoj službi u Federaciji BiH i Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće jer apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom nije pobijala apelantove odluke, nego je potraživala isplatu po navedenim osnovama, a niti jedna odredba spomenutih propisa ne propisuje prekluzivni rok za podnošenje tužbe za isplatu. Općinski sud je zatim zaključio da je neosnovan i apelantov prigovor zastare potraživanja u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, jer prema ustaljenoj sudskoj praksi zastara potraživanja iz radnog odnosa kod nezakonitog otkaza ugovora o radu počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena nezakonitost otkaza, u smislu odredbe člana 361. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je presuda kojom je utvrđeno da su apelantove odluke po osnovu kojih je prestao apelanticin radni odnos nezakonite postala pravomoćna 22. decembra 2011. godine, a predmetna tužba je podnesena 10. decembra 2014. godine, zaključio je da nije protekao rok od tri godine propisan odredbom člana 106. Zakona o radu.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 Rs 032175 18 Rsž od 16. augusta 2018. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu o kojem je odlučeno stavom III izreke (odbijen tužbeni zahtjev i tužba odbačena) i u dijelu stava II kojim je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.262.00 KM, dok je apelantova žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu o kojem je odlučeno stavom I izreke, na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 29.939,08 KM na ime naknade plaće za 10. mjesec 2005. godine i period od 1. augusta 2008. zaključno sa 22. decembrom 2011. godine i iznosa od 2.105,31 KM na ime otpremnine, a sve sa zakonskom zateznom kamatom, i u dijelu stava II, tako da je apelantica obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.874,00 KM i da mu nadoknadi troškove na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 820,00 KM, dok je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troška za sastavljanje žalbe, sastavljanje odgovora na žalbu i sudske takse na žalbu.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da pri tome nije načinio povredu odredbi parničnog postupka na koje se žalbama ukazuje i na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelanticu odbio s dijelom tužbenog zahtjeva, međutim istakao je da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je apelanta obavezao na isplatu. U vezi s tim je istakao da apelantici, iako su poništena rješenja kojima je apelantica stavljena na raspolaganje i kojima je utvrđen prestanak njenog radnog odnosa, ne pripada pravo na isplatu utuženih naknada jer je presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila uspostavljanje radnopravnog statusa i evidentiranje radnog staža u radnoj knjižici od 1. maja 2005. godine, kao i zahtjev da bude raspoređena na iste ili slične poslove u Ministarstvo odbrane BiH koje je sa 1. januarom 2006. godine preuzelo sve zaposlenike koji su se zatekli u radnom odnosu u Federalnom ministarstvu odbrane 31. decembra 2005. godine, a na osnovu člana

184. Zakona o službi u oružanim snagama BiH. Nadalje je naveo da se na konkretnu pravnu stvar ne može primijeniti stav koji je Vrhovni sud zauzeo u presudi od 3. juna 2014. godine, prema kojem pravo na naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio, kao i pravo na naknadu štete nije uvjetovano vraćanjem tužioca na posao i da se međusobno ne isključuju. Istakao je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila uspostavljanje radnopravnog statusa od 1. oktobra 2005. godine, te da pravomoćnost te presude u tom dijelu isključuje protivpravno postupanje apelanta. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin prijedlog da se u dokaznom postupku pročita sadržaj Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine i da se saslušaju svjedoci radi utvrđivanja činjenice kako je izvršeno penzionisanje namještenika koji su ostvarili svoje pravo na penziju po Uredbi o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba), s obzirom na to da sadržina predloženih dokaza nema utjecaja na odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantica uz žalbu dostavila Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 U 012685 17 U od 16. maja 2018. godine kao novi dokaz, navodeći da sadržina te presude potvrđuje da je apelantica najkraće do 31. decembra 2013. godine pretrpjela štetu zbog neostvarenog prava na penziju po Uredbi i istakao da je izrekom te presude apelanticina tužba odbijena, te da, kako obrazloženje presude nema obavezujuću pravnu snagu, taj žalbeni navod nije od utjecaja za donošenje drugačije odluke. U konačnici je ocijenio neosnovanim žalbene navode parničnih stranaka koji se odnose na prigovor neurednosti tužbe, prigovor presuđene stvari, prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja, te istakao da u cijelosti prihvaća obrazloženje koje je u vezi s tim prigovorima dao prvostepeni sud.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 20 0 Rs 032175 18 Rev od 8. januara 2020. godine djelimično je uvažena apelanticina revizija i drugostepena presuda je preinačena na način da je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena, te je apelant obavezan da apelantici na ime troškova parničnog postupka plati ukupan iznos od 637,13 KM.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Ocijenio je osnovanim apelanticin prigovor da je drugostepeni sud zauzeo pogrešan stav da, i pored toga što su poništena apelantova rješenja kojima je apelantica stavljena na raspolaganje i kojima je utvrđen prestanak apelanticinog radnog odnosa, apelantici ne pripada pravo na isplatu utuženih naknada zato što je presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila uspostavljanje radno-pravnog statusa od 1. oktobra 2005. godine i da zbog toga nema protivpravnosti u apelantovom postupanju. U vezi s tim je istakao da u situaciji kada su odluke o stavljanju apelantice na raspolaganje i prestanku radnog odnosa poništene pravomoćnom sudskom odlukom, apelantica, shodno odredbi člana 96. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o radu, ima pravo zahtijevati naknadu plaće koja joj je bila uskraćena zbog tih nezakonitih odluka poslodavca, te da se u tom slučaju, u pogledu prava iz radnog odnosa, uspostavlja takvo stanje kao da te odluke nisu ni donesene. Ukazao je da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da naknade koje apelantica traži zbog nezakonitog otkaza dospijevaju sa danom pravomoćnosti odluke suda kojom je utvrđena nezakonitost otkaza, međutim ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da se u pogledu potraživanja na ime naknade plaća za period od 1. novembra 2005. zaključno sa 31. julom 2008. godine radi o presuđenoj stvari. Stoga je zaključio da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor da ta potraživanja u vidu štete nisu dospjela prije 22. decembra 2011. godine. Nadalje je naveo da je, suprotno stavu drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan dio apelanticinog zahtjeva kojim je tražila naknadu plaće za 10. mjesec 2005. godine i za period od 1. augusta 2008. zaključno sa 22. decembrom 2011. godine, te istakao da apelantici pripada pravo zahtijevati naknadu plaće sve do trenutka kada je pravomoćnom presudom izgubila pravo vraćanja na rad. Vrhovni sud je naveo da su tačni apelanticini revizioni prigovori da je drugostepeni sud zanemario žalbene navode koji se tiču potraživanja na ime otpremnine, međutim, istakao je da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o djelimičnoj osnovanosti tog zahtjeva u dosuđenom iznosu od 2.105,31 KM, primjenom odredbe člana 39. Kolektivnog ugovora. U vezi s tim je istakao da odredbe Zakona o namještenicima nisu primjenjive u apelanticinom slučaju zato što se na njena prava imaju primijeniti oni prinudni propisi koji su bili na snazi u vrijeme donošenja ranije navedenih odluka po kojima joj je prestao radni odnos (apelantica nije vraćena na posao), te da apelantica nije imala ni pravo na otpremninu u skladu s propisima koji su stupili na snagu nakon donošenja odluke na osnovu koje joj je prestao radni odnos. Pri tome je naglasio da je apelantica obeštećena kroz iznos naknade plaća, ali pravo na otpremninu može ostvariti samo po osnovu propisa koji su važili u vrijeme donošenja nezakonite odluke, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. U pogledu apelanticinog revizionog prigovora da je neosnovano odbijen njen zahtjev u iznosu od 11.252,73 KM na ime neostvarenih iznosa mjesečne penzije za utuženi period, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da su apelantova rješenja utvrđena kao nezakonita ne dovodi do zasnivanja obligacionog odnosa između apelanta i apelantice, u smislu odgovornosti za štetu zbog neostvarivanja prava na prijevremeno penzionisanje u skladu s odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, jer su ta prava regulirana relevantnim propisima koja su u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na ZOO.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije broj AP 1068/20

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP, jer je pravomoćno presuđeno presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine, te da je predmetna tužba neuredna jer apelantica nije dostavila dokaz da je još uvijek u radnom odnosu kod apelanta. Navodi da je predmetna tužba neblagovremena jer nije podnesena u roku od 30 dana u smislu odredbi člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH u vezi sa čl. 103. i 106. Zakona o radu. U vezi s tim navodi da sudovi u Federaciji BiH, za razliku od sudova u Republici Srpskoj, ne primjenjuju subjektivni rok od godinu dana od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa na novčana potraživanja, iako to tako nije propisano, te se u vezi s tim, između ostalog, pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1318/06, AP 2515/07, AP 1382/07, AP 1586/07, AP 3444/07, AP 4150/09, itd. Također navodi da su redovni sudovi propustili primijeniti odredbe člana 106. Zakona o radu i člana 376. ZOO u pogledu zastare predmetnog potraživanja, kao i da su zanemarili činjenicu da je odredbom člana 72. Zakona o odbrani BiH propisano da entiteti odgovaraju za obaveze entitetskih vojski do 31. decembra 2005. godine. U konačnici navodi da su redovni sudovi propustili primijeniti i odredbe čl. 121. stav 1. tačka 2, 122. stav 1. tačka 7. i 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kao i da predmetni spor ne spada u nadležnost suda već vojnih organa čiji akti imaju karakter upravnog akta, te se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2302/09 od 17. decembra 2009. godine.

II.Navodi iz apelacije broj AP 1476/20

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na pristup sudu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da Kantonalni sud nije dao obrazloženje zašto apelanticin prijedlog da se kao dokaz provede Odluka Ustavnog suda broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine, koja upućuje na trajni gubitak apelanticinog prava na penziju po Uredbi, da se provede dokaz čitanjem rješenja o penzionisanju po Uredbi i saslušanjem svjedoka na okolnost penzionisanja namještenika koji su ostvarili svoja prava na penziju po Uredbi, nema utjecaja na odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu. Nadalje navodi da Vrhovni sud, osim navoda da je taj prigovor neosnovan, nije dao obrazloženje o apelanticinom prigovoru da predmetna potraživanja u vidu štete nisu dospjela prije 22. decembra 2011. godine, te da takvo obrazloženje ne zadovoljava standard prava na obrazloženu sudsku odluku. Navodi da su sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva zbog postojanja presuđene stvari, iako u vrijeme kada je vođen parnični postupak o nezakonitosti odluka o otkazu to potraživanje još uvijek nije dospjelo, te da je zaključak da se radi o presuđenoj stvari proizvoljan. Apelantica također navodi da je arbitraran zaključak Vrhovnog suda da se u pogledu potraživanja na ime otpremnine treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluka kojima je apelantici prestao radni odnosi, te ističe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti propis koji je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke jer je Kolektivni ugovor prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o namještenicima 8. augusta 2005. godine, kada je apelantica još uvijek bila u radnom odnosu kod apelanta. Navodi da je u vezi s primjenom propisa koji je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke Ustavni sud zauzeo pravni stav u odlukama br. AP 2300/08 od 7. aprila 2011. godine i AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine. Nadalje navodi da je proizvoljno obrazloženje koje su Općinski i Vrhovni sud dali u vezi s apelanticinim potraživanjem naknade štete u vidu izgubljenih penzija zato što apelantica nije tražila naknadu štete zbog neostvarivanja prava na penziju po zakonu, već po Uredbi, i to za period od pravomoćnosti odluke o nezakonitosti otkaza pa do početka važenja zakona iz 2013. godine. U vezi s tim je istakla da je uslijed nezakonitog otkaza trajno izgubila pravo na penzionisanje po Uredbi, s obzirom na to da je Ustavni sud Federacije BiH Presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine utvrdio da Uredba nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, a što sve proizlazi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine.

III.Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede prava apelanta i apelantice na koja su se u apelacijama pozvali, niti je primjena prava bila proizvoljna.

20. Kantonalni sud je naveo da je apelantova apelacija osnovana, a apelanticina neosnovana jer apelant nije pasivno legitimiran s obzirom na to da entiteti odgovaraju za obaveze entitetskih vojski nastale do 31. decembra 2005. godine, a od 1. januara 2006. godine za te obaveze odgovara Bosna i Hercegovina. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelantovu, a odbije apelanticinu apelaciju.

21. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnom i pravnom rezimeu iznesenom u osporenoj odluci.

22. Apelant je naveo da je apelanticina apelacija neosnovana. Naveo je da je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH stupio na snagu nakon što je nastupila zastara predmetnih potraživanja, te se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 101/04.

23. Apelantica je navela da je apelantova apelacija očigledno neosnovana jer su Vrhovni i Općinski sud dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, pri čemu su pravilno primijenili relevantne odredbe ZPP i materijalnog prava. Navela je da apelant u apelaciji iznosi činjenice koje nisu bile podloga za donošenje osporenih odluka jer je tužbeni zahtjev glasio na novčana potraživanja, te da su paušalni navodi o stavovima sudske prakse i primjeni određenih odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. V.Relevantni propisi

24. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora, mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.

Član 96.

Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:

naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;

naknadu štete za pretrpljenu štetu;

otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;

druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.

Član 103.

Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka.

Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.

Član 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

25. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 23/00, 50/00 – ispravka, 97/13, 18/16 i 89/16) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora („Službene novine Federacije BiH” broj 23/00), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 39.

Službenik, kojem je služba prestala bez njegove krivice, nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i otkaznog roka, ima pravo na otpremninu najmanje u visini njegove tri plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa ili u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji u prethodnom mjesecu, ako je to za službenika povoljnije.

Otpremnina se isplaćuje posljednjeg dana rada u organu uprave.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 67. stav (1) (1)Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

1) da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne spada u sudsku nadležnost;

2) da je tužba podnijeta neblagovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

3) da o istom zahtjevu već teče parnica;

4) da je stvar pravomoćno presuđena;

5) da je o predmetu spora sklopljeno sudsko poravnanje;

6) da se tužilac pred sudom odrekao tužbenog zahtjeva;

7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje; ili 8) da tužilac u roku koji je sud odredio nije otklonio nedostatke iz člana 66. ovog zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 Rs 032175 18 Rev od 8. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2020. godine, a apelaciju broj AP 1068/20 je podnio 20. marta 2020. godine, dok je apelantica osporenu presudu primila 14. februara 2020. godine, a apelaciju broj AP 1476/20 je podnijela 13. aprila 2020. godine. Iz navedenog, dakle, proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na pristup sudu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant i apelantica, o čijim pravima i obavezama je odlučivano u predmetnom postupku, uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantica i iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

U odnosu na apelantove navode

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

38. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, inter alia, potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant obavezan da apelantici isplati utužene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade plaće za utuženi period i na ime otpremnine. Naime, Vrhovni sud je podržao stav Općinskog suda da u situaciji kada su apelantove odluke o stavljanju apelantice na raspolaganje i prestanku radnog odnosa poništene pravomoćnom sudskom odlukom, apelantica, shodno odredbi člana 96. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o radu, ima pravo zahtijevati naknadu plaće koja joj je bila uskraćena zbog tih nezakonitih odluka poslodavca. Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud razmotrio apelantove prigovore, koje u apelaciji ponavlja, o neurednosti predmetne tužbe, o nedostatka pasivne legitimacije na apelantovoj strani, o nenadležnosti suda da raspravlja o predmetnom tužbenom zahtjevu i o neblagovremenosti tužbe u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu, te dao jasne, precizne i detaljne razloge o neosnovanosti tih apelantovih prigovora, koje su podržali i Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 2302/09 od 17. decembra 2009. godine u vezi s tvrdnjom da su redovni sudovi nenadležni da raspravljaju o predmetnom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odlukom apelacija iz tog apelacionog postupka odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, iz čega proizlazi da Ustavni sud u toj odluci nije zauzeo pravni stav o navedenom pitanju. Također, u vezi s apelantovim pozivanjem na praksu redovnih sudova u Republici Srpskoj u vezi s tumačenjem početka toka roka za zaštitu prava iz radnog odnosa i praksu Ustavnog suda u odlukama o apelacijama izjavljenim protiv odluka redovnih sudova iz Republike Srpske koje su se ticale tog pravnog pitanja (AP 1318/06, AP 2515/07, AP 1382/07, AP 1586/07, AP 3444/07, AP 4150/09 itd.), Ustavni sud ukazuje da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju, niti u takvim okolnostima postoji obaveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2821/19 od 23. juna 2021. godine, stav 43). Ovo naročito kada obrazloženje osporene presude, s obzirom na utvrđene činjenice i sadržaj relevantnih odredbi Zakona o radu na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi zanemarili odredbu člana 72. Zakona o odbrani BiH kojom je propisano da entiteti odgovaraju za obaveze entitetskih vojski do 31. decembra 2005. godine, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke istakao da Ministarstvo odbrane BiH nije preuzelo apelanticu u radni odnos upravo zbog nezakonitih odluka apelanta, te da Kantonalni i Vrhovni sud nisu problematizirali takav stav. U konačnici, u vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi propustili primijeniti odredbe čl. 121. stav 1. tačka 2, 122. stav 1. tačka 7. i 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, Ustavni sud ukazuje da je navedenim zakonskim odredbama reguliran prestanak radnog odnosa službenika u organima uprave, te da su, stoga, u konkretnom slučaju navedene odredbe irelevantne jer se u predmetnom postupku radilo o apelanticinim novčanim potraživanjima, koja su razmatrana u skladu s odredbama Zakona o radu.

39. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant dužan apelantici isplatiti utužene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade plaće za utuženi period i na ime otpremnine, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

40. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na apelanticine navode

41. Ustavni sud, in primo, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na tri sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

42. Ustavni sud zatim primjećuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, inter alia, potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelantica tražila isplatu određenih novčanih iznosa na ime otpremnine i na ime neostvarenih iznosa mjesečne penzije za utuženi period od 23. decembra 2011. zaključno sa 31. decembrom 2013. godine, dok je tužba odbačena zbog postojanja pravomoćno presuđene stvari u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila određeni novčani iznos na ime naknade plaće za period od 1. novembra 2005 zaključno sa 31. julom 2008. godine primjenom odredbe člana 67. stav 1. ZPP. Naime, Vrhovni sud je podržao stav prvostepenog suda da je o dijelu potraživanja koje se odnosi na naknadu plaće za period od 1. novembra 2005. zaključno sa 31. julom 2008. godine pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Sarajevu od 5. januara 2011. godine, u kojem zaključku Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da stav redovnih sudova u predmetnom postupku da apelanticina potraživanja nisu dospjela prije 22. decembra 2011. godine ne isključuje primjenu prinudnih propisa ne bis in idem sadržanih u odredbi člana 67. stav 1. ZPP. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud ukazao da se na apelanticino potraživanje na ime otpremnine trebaju primijeniti odredbe člana 39. Kolektivnog ugovora, a ne Zakona o namještenicima, s obzirom na to da se na apelanticina prava imaju primijeniti oni prinudni propisi koji su bili na snazi u vrijeme donošenja ranije navedenih odluka po kojima joj je prestao radni odnos jer apelantica nije vraćena na posao, te je pri tome istakao da je apelantica obeštećena kroz iznos naknade plaća. U vezi s tim Ustavni sud smatra osnovanim apelanticine navode da je Zakon o namještenicima stupio na pravnu snagu osam dana od 8. augusta 2005. godine kada je objavljen u službenom glasilu, dakle dok je apelantica još uvijek bila u radnom odnosu kod apelanta (apelanticin radni odnos je prestao 1. oktobra 2005. godine). Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da, shodno odredbi člana 39. Kolektivnog ugovora, apelantici pripada pravo na otpremninu uslijed prestanka službe bez njene krivice, nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i otkaznog roka, dok se odredba člana 46. Zakona o namještenicima odnosi na otpremninu u slučaju prekobrojnosti, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da apelantici pripada pravo na otpremninu u skladu s Kolektivnim ugovorom. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naglasili da je apelantica obeštećena kroz iznos naknade plaća dosuđenih za period nakon nezakonitog prestanka radnog odnosa, kao i da nikada nije stekla status namještenika u skladu s navedenim zakonom.

43. Također, u pogledu apelanticinog pozivanja na odluke Ustavnog suda br. AP 2300/08 od 7. aprila 2011. godine i AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, Ustavni sud ukazuje da je navedenim odlukama afirmirano načelo da „svako lice ima pravo na to da se njegov pravni problem tretira u skladu s relevantnim pravnim odredbama koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke“, te da navedeno načelo u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje s obzirom na to da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je apelantica proglašena prekobrojnim namještenikom u smislu odredbi člana 46. Zakona o namještenicima, niti da je, kako je već rečeno, stekla status namještenika u skladu sa Zakonom o namještenicima. U konačnici, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, u vezi s apelanticinim potraživanjem na ime neostvarenih iznosa mjesečne penzije za utuženi period, istakao da činjenica da su apelantova rješenja utvrđena kao nezakonita ne dovodi do zasnivanja obligaciono-pravnog odnosa između apelanta i apelantice u smislu odgovornosti za štetu zbog neostvarivanja prava na prijevremeno penzionisanje, jer su ta prava regulirana relevantnim propisima koja su u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na ZOO. Pri tome, Ustavni sud smatra da činjenica da se Vrhovni sud pozvao na Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, a apelantica je taj dio tužbenog zahtjeva zasnivala na Uredbi, ni na koji način nije dovela u pitanje pravičnost predmetnog postupka u cjelini, naročito uzimajući u obzir činjenicu da je Ustavni sud Federacije BiH Presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine utvrdio da Uredba nije u saglasnosti s Ustavom Federacije BiH, a u vezi s načelom primjene relevantnog propisa koji je na snazi u vrijeme donošenja sudske odluke, na kojem apelantica u apelaciji insistira.

44. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan u dijelu u kojem je apelantica tražila isplatu određenih novčanih iznosa na ime otpremnine u skladu sa Zakonom o namještenicima i na ime neostvarenih iznosa mjesečne penzije za utuženi period, kao i jasne i precizne razloge zbog kojih je odbacio apelanticinu tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila određeni novčani iznos na ime naknade plaće za period od 1. novembra 2005 zaključno sa 31. julom 2008. godine zbog postojanja pravomoćno presuđene stvari, koje razloge Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim, niti nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

45. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

46. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantica i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanta i apelantice o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantice i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

47. U vezi s apelanticinim tvrdnjama o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) i k), odnosno članom

6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantice i iz člana 6. Evropske konvencije, s obzirom na to da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak o djelimičnoj osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, koji razlozi, suprotno navodima apelanta i apelantice, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, pa u takvim okolnostima ne nalazi bilo kakve razloge koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda dato u osporenoj odluci.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantice i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelant i apelantica zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

50. U konačnici, Ustavni sud smatra da na apelanticinu štetu nije povrijeđeno načelo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer apelantica nije ukazala da je u predmetnom postupku drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1068/20 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio