Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1581/20 (S. H.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 241
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1581/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1581/20, rješavajući apelaciju Samira Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Samira Hasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 048629 19 Rev od 19. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Samir Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Šeho Šehić, advokat iz Živinica, podnio je 24. aprila 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 048629 19 Rev od 19. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog RMU „Banovići“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. oktobra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciji 25. i 26. oktobra 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 048629 13 Rs 2 od 1. decembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 048629 16 Rsž od 8. jula 2019. godine, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. Tuženi je obavezan da apelantu ispati iznos od 15.474,10 KM sa zateznom kamatom na ime rente kao naknade za štetu koju apelant trpi zato što su njegove mogućnosti za dalje razvijanje i napredovanje u radu uništene uslijed povrede na radu koju je pretrpio kod tuženog i koja je u uzročnoj vezi s nastankom njegove invalidnosti. Ovaj iznos predstavlja razliku plaće koju je apelant primio radeći na drugom radnom mjestu u odnosu na prosječnu plaću zaposlenih radnika kod tuženog, čije mogućnosti unapređenja nisu smanjene ili uništene, a za vremenski period kako je detaljnije navedeno u izreci prvostepene presude.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog i da je obavljao posao „utovarača u jami“ na koji je bio raspoređen ugovorom o radu od 17. juna 2008. godine. Nadalje, navedeno je da je apelantu zbog povreda na radu rješenjem Fonda PIOFBiH – Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) od 10. maja 2012. godine utvrđeno da je invalid II kategorije s priznatim pravom na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove, te da je apelant po tom osnovu raspoređen na poslove „elektromehaničara III na održavanju i opremi lampi“.
7. Cijeneći da je u toku postupka bilo sporno da li apelantu pripada pravo na novčanu naknadu na ime razlike zbog manje primljene plaće na radnom mjestu „elektromehaničara III na održavanju i opremi lampi“, nižestepeni sudovi su zaključili da apelant u spornom periodu nije primao plaću do punog iznosa u odnosu na plaću koju bi ostvario kao „uporedni radnici“ koji su počeli raditi zajedno s apelantom i „koji su napredovali u radu od 3. do 1. kopača“. Stoga su nižestepeni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 154, 190. i 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 14, 15, 23. i 24. Zakona o PIO, apelantu dosudili iznos od 15.474,10 KM na ime naknade neisplaćene plaće shodno obračunu vještaka ekonomske struke prema kojem je apelant i opredijelio tužbeni zahtjev.
8. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 127 0 Rs 048629 19 Rev od 19. decembra 2019. godine kojom je revizija usvojena i nižestepene presude preinačene tako što su apelantov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija tuženog dozvoljena imajući u vidu iskazanu vrijednost spora od 15.474,00 KM i odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), te člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15). Vrhovni sud je dalje naveo činjenična utvrđenja i pravni zaključak nižestepenih sudova, te istakao da je revizija tuženog osnovana. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je za izvjesnost napredovanja tužitelja u službi bilo potrebno utvrditi njegove subjektivne kvalitete i ostvarene rezultate rada, kao i objektivno stanje u organizaciji rada, što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, upućivalo na izvođenje pravilnog zaključaka da li bi apelant, da nije bilo povrede na radu, zaista napredovao u službi.
9. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno postupili kada su svoju odluku zasnovali na zaključku „da je sasvim izvjesno da bi tužitelj (apelant) kao uporedni radnici napredovao u službi i tako ostvario veću zaradu da nije bilo štetnog događaja“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnog stanja ne proizlazi utvrđenje da su apelantovi rezultati rada na poslovima prije povrede bili iskazani na način koji je upućivao na zaključak da je sasvim izvjesno da će apelant napredovati u svom radu. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su prije povrede na radu bile potvrđene njegove izuzetne radne sposobnosti, te da su rezultati rada iskazivani na način da je procent ostvarenja norme znatno veći i da je samim tim izvjesno apelantovo napredovanje, što je bio slučaj s „uporednim radnicima“ saslušanim u svojstvu svjedoka.
10. Vrhovni sud je također naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant nije dokazao da postoji automatizam napredovanja u službi kroz hijerarhiju radnog mjesta na kojem je apelant radio prije povrede, niti da postoje objektivne okolnosti u organizaciji poslovanja tuženog, na osnovu kojih se moglo realno očekivati apelantovo napredovanje u službi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni odredbi člana 195. ZOO, te je shodno odredbi člana 250. stav 1. ZPP donio odluku kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, navodi da je Vrhovni sud raspravljao o reviziji tuženog, te da je zaključak da je revizija tuženog dozvoljena zbog označene vrijednosti spora suprotan odredbi člana 237. stav 2. ZPP. Navodi da je Vrhovni sud u predmetnoj pravnoj stvari trebao odbaciti reviziju budući da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM kao uvjet dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP. Apelant dalje navodi da osporena presuda Vrhovnog suda nije u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjima i izvedenim dokazima kojim je na nesumnjiv način dokazano da je apelant nakon povrede na radu primao naknadu plaće u manjem iznosu u odnosu na radnike koji su počeli raditi zajedno s njim i koji su napredovali u radu. U vezi s tim, ukazuje da su njegove radne kolege, koje su saslušane u svojstvu svjedoka, svojim iskazima „potvrdile da su napredovale u struci“, te smatra da bi „sigurno napredovao u poslu po istom metodu“ da nije povrijeđen na radu. Apelant smatra da su u postupku dokazi cijenjeni površno i samo u interesu tuženog. Stoga, smatra da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza shodno odredbama čl. 8. i 123. ZPP, a u vezi s tim izvođenje pogrešnog zaključka da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi povreda apelantovih prava na koja se pozivao, osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji i da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svojoj presudi.
13. Tuženi je u iscrpnim navodima naveo da su apelantovi prigovori neosnovni i motivirani isključivo nezadovoljstvom činjenicom da je revizioni sud prihvatio reviziju tuženog, pri čemu apelant zanemaruje odnosno pogrešno prikazuje odlučne činjenice na kojima je Vrhovni sud zasnovao svoju odluku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 237.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 konvertibilnih maraka.
15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15 od 23. 12. 2015. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 106.
(1) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema odredbama ovog zakona.
(2) Postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provest će se prema ranije važećim odredbama ovog zakona.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 195.
(1) Ko drugome nanese telesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko lečenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vreme lečenja.
(2) Ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 127 0 Rs 048629 19 Rev od 19. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije I.Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
27. Ustavni sud prije svega zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženog iako revizija nije dozvoljena budući da vrijednost drugostepene presude ne prelazi propisani uvjet dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav
2. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, donio presudu 1. decembra 2015. godine, što je shodno datumu donošenja prvostepene presude u vezi sa članom 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH“ broj 98/15) opravdalo primjenu ranije važećeg ZPP od strane Vrhovnog suda, i to člana 237. stav (2) ZPP u vezi s dopustivošću revizija. Stoga se ovaj apelantov prigovor ukazuje neosnovanim.
28. U vezi s apelantovim prigovorima u sumnju ocjene dokaza tvrdnjama da je „u postupku pred Vrhovnim sudom izostala pravilna ocjena njegovih dokaza koji nisu s pažnjom cijenjeni“, Ustavni sud prvenstveno naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud usvojio reviziju tuženog i nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu se, suprotno apelantovim prigovorima taj sud bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 8, 123. i 126. ZPP). U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatrat će da su ti navodi nedokazani.
30. Imajući u vidu obrazloženje osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim prigovorima, zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja pred nižestepenim sudovima proizlazi da apelant nije dokazao da su prije povrede na radu bile potvrđene njegove izuzetne radne sposobnosti, te da su apelantovi rezultati rada prije povrede potvrdili da je procent ostvarene norme znatno veći i da je samim tim dokazano da je bilo izvjesno apelantovo napredovanje u službi. Pri tome je Vrhovni sud zaključio da apelant nije dokazao ni da se prema organizaciji rada tuženog realno mogla očekivati izvjesnost apelantovog napredovanja u službi u slučaju da nije bilo štetnog događaja. U takvim okolnostima, Vrhovni sud je izveo zaključak da ponuđeni apelantovi dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva u smislu člana 195. ZOO.
31. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne može izvesti zaključak da je Vrhovni sud zanemario neku bitnu okolnost koja je bila ključna za odlučenje, odnosno da razlozi navedeni u obrazloženju nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja, koji su mogli utjecati na konačnu odluku. Stoga, Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
33. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim posebno nije obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, osim što navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjene prava i izostanku relevantnog obrazloženja u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje dovodi u vezu i s kršenjem navedenih prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno pravo na pravično suđenje u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, Ustavni sud iz istog razloga smatra neosnovanim i pozivanje na krašenje navedenih prava.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koristeći se ovlaštenjima iz člana 250. stav 1.) ZPP, uvažio reviziju tuženog i odbio apelantov tužbeni zahtjeva jer je taj sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da izvedeni dokazi nisu dovoljni za osnovanost postavljenog apelantovog zahtjeva, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao na relevantnim odredbama ZPP i ZOO.
35. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije budući da apelant navode o kršenju navedenih prava zasniva na istim navodima kao i pravo na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić