Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3784/21 (D.E.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3784/21
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3784/21, rješavajući apelaciju D. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. E. podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013756 21 Kv 14 od 1.
septembra 2021. godine i S1 2 K 013756 13 Ko3 od 19. augusta 2021.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, smješten u Kazneno-popravnom zavodu Vojkovići, kojeg zastupaju Senad Kreho i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 013756 21 Kv 14 od 1. septembra 2021. godine i S1 2 K 013756 13 Ko3 od 19. augusta 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili 10. i 11. novembra 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih optuženih sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je donio Rješenje broj S1 2 013756 13 Ko3 od 19. augusta 2021. godine kojim je stavljeno van snage Rješenje istog suda broj S1 2 K 013756 13 Ko od 30. januara 2017. godine i apelantu određen pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji, prema navedenom rješenju, može trajati najduže tri godine, odnosno do 19. augusta 2024. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno sljedeće: da je Tužilaštvo podiglo optužnicu 28. augusta 2013. godine protiv apelanta i još 31 lica zbog krivičnih djela organizirani kriminal, dogovor za izvršenje krivičnog djela, teško ubistvo, razbojništvo, pranje novca, zločinačka organizacija definiranih u KZBiH, Krivičnom zakonu RS (u daljnjem tekstu: KZRS) i Krivičnom zakonu FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH); da je optužnica potvrđena 4. septembra 2013. godine; da je rješenjem Suda BiH od 30. januara 2017. godine po prijedlogu Tužilaštva apelantu određen pritvor iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH koji, prema tom rješenju, može trajati tri godine od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda; da je zbog postojanja zakonskih razloga iz čl. 443. i 446. ZKPBiH donesena naredba za raspisivanje međunarodne potjernice (istog broja i datuma) i da je Tužilaštvo 11. augusta 2021. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice u trajanju od tri godine iz pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.
7. Tužilaštvo se, kako je dalje navedeno, zamolnicom obratilo Tužilaštvu za organizirani kriminal Republike Srbije jer se apelant nalazio u Srbiji čije je državljanstvo posjedovao. Apelant je, kako je dalje navedeno, izručen Bosni i Hercegovini 3. marta 2021. godine i određen mu je pritvor. Pri tome je Tužilaštvo u prijedlogu istaklo da zbog garancija koje je apelantu pružala Republika Srbija kao svom državljaninu apelant nije mogao biti procesuiran za sva krivična djela iz potvrđene optužnice. Međutim, kako je dalje navedeno u prijedlogu, apelantu je oduzeto državljanstvo Republike Srbije rješenjem MUP-a Direkcije policije, Uprave za upravne poslove, 29. aprila 2021. godine, kojim je ukinuto rješenje o prihvatu u državljanstvo. Tužilaštvo je iz navedenog razloga predložilo mjeru pritvora nakon potvrđivanja optužnice.
8. Apelantova odbrana je, osporavajući prijedlog za određivanje mjere pritvora, istakla: da je upravni organ Republike Srbije apelantu oduzeo državljanstvo iako Zakon o državljanstvu Republike Srbije tu mogućnost ne propisuje, pa se ima smatrati da apelantu državljanstvo nije ni oduzeto; da je podnošenje prijedloga za određivanje pritvora način da se zaobiđe bilateralni Ugovor o izručenju između BiH i Republike Srbije (zaključen 2013. godine, a u primjeni od 2014. godine) kojim su date garancije da se apelant ne može procesuirati za krivična djela izvršena prije zaključenja bilateralnog ugovora, konkretno za tzv. predmet „Lutka“ za koji je suštinski prijedlog (za određivanje pritvora) i podnesen.
9. Prije iznošenja razloga u pogledu osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora sudija za prethodno saslušanje je ukratko obrazložio pitanja koja je problematizirala apelantova odbrana u vezi s njegovim izručenjem iz Republike Srbije u BiH. U tom pravcu je obrazloženo da su se nakon apelantovog izručenja promijenile okolnosti, konkretno da je ukinuto rješenje o prihvatu u državljanstvo Republike Srbije, protiv kojeg žalba nije dozvoljena, i da je to rješenje konačno u upravnom postupku. Osim toga, napomenuto je da je daljnje rješavanje pitanja apelantovog državljanstva unutrašnja stvar Republike Srbije povodom upravnog spora koji je apelant pokrenuo ili će ga pokrenuti. Međutim, kako je dalje navedeno, apelantu de facto državljanstvo nije oduzeto već je ukinuto rješenje o prihvatu u državljanstvo „naturaliziranog“ državljanina Republike Srbije, pa je apelant, kako je obrazloženo, faktički samo državljanin BiH protiv kojeg egzistira potvrđena optužnica za teška krivična djela.
10. Postojanje osnovane sumnje je u konkretnom slučaju utvrđeno na osnovu potvrđene optužnice Tužilaštva od 28. augusta 2013. godine (potvrđena 4. septembra 2013. godine) kada je sudija za prethodno saslušanje, postupajući u skladu sa članom 228. ZKPBiH, utvrdio da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela (pobrojana u uvodu i obrazloženju rješenja). Zaključak o osnovanoj sumnji je utvrđen na osnovu svih dokaza dostavljenih uz optužnicu u dovoljnom stepenu, što podrazumijeva postojanje činjenica i informacija koje bi objektivnom posmatraču bile dovoljne da zaključi da postoji mogućnost da je lice o kojem se radi počinilo krivično djelo.
11. Nakon ocjene ispunjenosti uvjeta koji se tiču osnovane sumnje, analizirani su posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.
12. U vezi s postojanjem okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (član 132. stav 1. tačka
a) ZKPBiH) Sud BiH je naveo da se predmetne okolnosti cijene u svakom konkretnom slučaju, da se uglavnom vezuju za ponašanje (optuženog) prije i poslije izvršenja djela i lična svojstva. U konkretnom slučaju je opasnost od bjekstva cijenjena u vezi s činjenicom da je za apelantom bila raspisana međunarodna potjernica jer je duži period bio nedostupan organima gonjenja BiH, da zbog garancija koje je do izručenja apelantu pružala Republika Srbija nije mogao biti procesuiran za krivična djela iz potvrđene optužnice (2013. godine), te da su se tek stekli uvjeti za uspješno vođenje krivičnog postupka. Osim toga, kako je dalje navedeno, pravomoćno je osuđena većina optuženih članova organizirane grupe za koju se osnovano sumnja da ju je apelant organizirao i kojom je rukovodio, što opasnost od bjekstva čini realnom i osnovanom. Pored navedenog, cijenjena je i okolnost da je apelant svjestan da je osumnjičen za teška krivična djela za koja je zaprijećena kazna dugotrajnog zatvora, što bi moglo utjecati na bijeg iz BiH.
13. Dalje je utvrđeno da je ispunjen i poseban pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH jer u konkretnom slučaju postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao utjecati na svjedoke, te da bi mogao uništiti, sakriti ili izmijeniti tragove koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Dodatno, prema navodima Tužilaštva, među članovima organizirane grupe su i svjedoci koji trebaju biti saslušani u konkretnom predmetu, pa sve to u ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju postojanje ozbiljnog rizika da do utjecaja na svjedoke može doći. Napomenuto je da se ovaj pritvorski razlog, shodno utvrđenoj sudskoj praksi, određuje kada postoje naročite okolnosti da će do zabranjenog utjecaja doći, kakva je konkretna situacija, a ne da se utjecaj već desio.
14. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH je navedeno da se ovaj osnov tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi krivično djelo moglo biti ponovljeno ili da bi pokušano djelo moglo biti dovršeno, za koja se može izreći „kazna zatvora tri godine ili teža“. Imajući u vidu da je apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnih djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, zaključeno je da je objektivni uvjet koji se tiče zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen. Prilikom utvrđivanja naročitih okolnosti sud se rukovodio svojim diskrecionim pravom u njihovom utvrđivanju i ocjeni, te je u konkretnoj situaciji imao u vidu apelantovu raniju osuđivanost ocijenivši je kao sklonost ka vršenju zakonom zabranjenih radnji, zatim hijerarhiju u okviru kriminalne grupe (organizator), brojnost krivičnih djela i način na koji su izvršena, što, prema ocjeni suda, ukazuje na opravdanu bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo.
15. Također je razmotrena mogućnost primjene blažih mjera i ocjenom svih okolnosti je zaključeno da se svrha osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora, odnosno da blaža mjera u konkretnom procesnom trenutku ne bi bila svrsishodna.
16. U pogledu prijedloga Tužilaštva da postupajući sudija u konkretnom predmetu stavi van snage Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 039900 212 Kv od 3. juna 2021. godine iz drugog predmeta, sudija za prethodno saslušanje je uputio tužioca da se prijedlogom obrati postupajućem sudiji u tom predmetu jer nije dozvoljeno egzistiranje dva pritvora paralelno, podsjećajući da je u tom predmetu određen pritvor u istrazi, a u konkretnom predmetu u pitanju je pritvor nakon potvrđivanja optužnice.
17. Vijeće Suda BiH je Rješenjem broj S1 2 K 013756 21 Kv 14 od 1. septembra 2021. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane izjavljenu protiv rješenja o određivanju pritvora od 19. augusta 2021. godine. U obrazloženju su, prije svega, istaknuti žalbeni razlozi kojima je ukazano na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Također je ukazano na proceduralni aspekt u vezi s izručenjem apelanta pravosudnim organima BiH. Nakon ispitivanja žalbenih navoda, vijeće Suda BiH je preispitalo pobijano rješenje ocijenivši da je žalba neosnovana. U nastavku su navedeni razlozi za takav stav, i to: da je pravilan zaključak sudije za prethodno saslušanje u pogledu promjene okolnosti na strani apelanta u vezi s izručenjem iz Republike Srbije; da je ukidanjem rješenja o prihvatu u državljanstvo Republike Srbije prestala statusna i svaka druga pravna veza apelanta s tom državom; da pitanje upravnog spora unutar Republike Srbije nije pitanje koje treba da rješava Sud BiH; da protiv apelanta egzistira potvrđena optužnica za teška krivična djela i da se postupak nije vodio zbog apelantove nedostupnosti pravosudnim organima, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredbi ZKPBiH; da je ispravno cijenjena činjenica zaključenja bilateralnog Ugovora između BiH i Republike Srbije koja se odnosi na lica koja imaju dvojno državljanstvo, te u vezi s tim da određivanjem pritvora apelantu nije došlo do kršenja načela specijaliteta i garancija između država ugovornica.
18. U vezi s žalbenim prigovorom koji se odnosi na nemogućnost egzistiranja dva pritvora prema apelantu, vijeće je cijenilo navode prvostepenog suda koji je u pobijanom rješenju istakao da je data uputa tužiocu da se u tom pravcu obrati postupajućem sudiji u istražnom predmetu. Osim toga, vijeće je imalo u vidu navode Tužilaštva date u odgovoru na žalbu prema kojem pritvor u istražnom postupku ističe 3. septembra 2021. godine dok, s druge strane, rješenje o određivanju pritvora u predmetnom postupku nije pravomoćno, pa je to razlog zbog kojeg rješenje iz istrage nije stavljeno van snage.
19. Konačno, u odnosu na žalbene navode prema kojima je nedovoljno obrazloženo postojanje osnovane sumnje, vijeće je podsjetilo na sadržaj odredbe člana 228. stav 3. ZKPBiH prema kojem prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje. Iz navedenog proizlazi da sudija za prethodno saslušanje provjerava i utvrđuje ima li dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnog/krivičnih djela, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se ističe da redovni sudovi nisu imali u vidu specifične okolnosti konkretnog predmeta u kojem je apelantu povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s tim je prvo ukazano na proceduralne propuste u vezi s apelantovim izručenjem iz Republike Srbije koje je Sud BiH pogrešno protumačio jer je, kako je u ključnom navedeno, apelantovo izručenje dozvoljeno radi provođenja istrage pred nadležnim organima BiH koja se vodi po naredbi Tužilaštva od 22. decembra 2020. godine, da apelant od strane Republike Srbije nije izručen kako bi se u BiH vodio i okončao predmet u vezi s organiziranim kriminalom (predmet kodnog naziva „Lutka“), zbog kojeg mu je praktično i određen pritvor, da je izručen pravosudnim organima BiH 3. marta 2021. godine, da je tek nakon izručenja 29. aprila 2021. godine MUP Republike Srbije donio rješenje kojim se ukida rješenje o prihvatu u državljanstvo, ali da to rješenje nije pravomoćno zbog pokretanja upravnog spora. Dalje je navedeno da su Republika Srbija i BiH 5. septembra 2013. godine zaključile bilateralni Ugovor o izručenju i da je Republika Srbija prilikom apelantovog izručenja eksplicitno zabranila suđenje za predmet „Lutka“, ali da su redovni sudovi, bez obzira na ovo saznanje, odredili pritvor, čime su, na štetu apelanta, zaobišli garancije date u postupku ekstradicije. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 25. bilateralnog Ugovora o izručenju zaključenog između BiH i Republike Srbije prema kojoj se apelantu ne može suditi ni za jedno drugo djelo osim za ono za koje je izručen državi BiH, osim ako to ne uradi izručeno lice, konkretno apelant.
21. Prema navodima apelacije, ključna okolnost je naknadno ukidanje rješenja o prihvatu u državljanstvo Republike Srbije (koje je u upravnom postupku konačno i izvršno, ali ne i pravomoćno jer se čeka okončanje upravnog spora), pa ta okolnost nije mogla biti cijenjena „kao promjena okolnosti od odlučnog značaja“ i da se apelant pri određivanju pritvora tretira isključivo i jedino kao državljanin BiH. U tom kontekstu se ukazuje da rješenje o određivanju pritvora nije „u skladu sa zakonom“ kako proceduralno tako i suštinski. Ovo zato, kako je navedeno, što su se redovni sudovi upustili u razmatranje navoda odbrane koji se tiču državljanstva i da je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo specijaliteta jer se apelantu ne može suditi ni za jedno drugo djelo osim za ono za koje je izručen Bosni i Hercegovini. Osim toga, apelacijom se ukazuje da je učinjena povreda i zato što je apelantu određen pritvor iako je prema njemu već egzistirala mjera pritvora (za predmet „Lutka“), a egzistiranje tzv. „dvostrukog pritvora“ nije dozvoljeno. U tom pravcu se ističe da su prema apelantu egzistirala dva pritvora u dva odvojena krivična postupka, jedan od 3. juna 2021. godine s rokom do 3. septembra 2021. godine i drugi od 19. augusta 2021. godine s rokom do 19. augusta 2024. godine. Apelacijom se dalje ukazuje na neke od predmeta koji su se vodili pred Sudom BiH u kojima je odbijen prijedlog za određivanje pritvora zato što po drugom rješenju pritvor već traje (Momčilo Mandić). Osim toga, ukazano je i na odluku Ustavnog suda u predmetu Nihad Bojadžić (AP 1381/12 od 19. jula 2012. godine) u kojoj je razmotreno pitanje tzv. pritvora sa suspenzivnim dejstvom, smatrajući da je situacija apelantovog slučaja još teža jer se ne radi o pritvoru sa suspenzivnim dejstvom već o de facto dva pritvora. Ističe se da u osporenim rješenjima nije dovoljno obrazložena ni osnovana sumnja niti posebni razlozi za pritvor, da sudsko vijeće koje je odlučivalo o žalbi nije odgovorilo na suštinske žalbene razloge, da je i to rješenje proizvoljno isto kao i prvostepeno i da se radi o arbitrarnom obrazloženju. II.Odgovori na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su u pobijanom rješenju navedeni jasni i argumentirani razlozi kojima se sudsko vijeće rukovodilo prilikom donošenja rješenja, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koja se apelant u apelaciji poziva. Osim toga, apelacioni navodi su prethodno bili istaknuti u žalbi te je, prema mišljenju Suda BiH, necjelishodno ponavljati razloge zbog kojih je žalba odbijena kao neosnovana. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju podsjetilo na hronologiju izručenja apelanta državi Bosni i Hercegovini ukazujući da ne postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje apelanta. Ovo zato što je Republika Srbija oduzela državljanstvo apelantu, a time su prestale i garancije date prilikom izručenja, jer je nesporno da je ukinuto rješenje o prihvatu u državljanstvo koje je konačno i izvršno u upravnom postupku. Stoga je, kako je dalje navedeno, rješenje o određivanju pritvora apelantu zakonito. U pogledu garancija koje je apelantu dala Republika Srbija prilikom izručenja je navedeno da je u trenutku izručenja apelant imao rješenje o prihvatu u državljanstvo koje je nakon izručenja ukinuto, pa je apelant u trenutku kada su donesena pobijana rješenja o određivanju pritvora bio samo državljanin BiH, a ne i Republike Srbije, pri čemu se date garancije odnose samo na lica koja imaju dvojno državljanstvo, a apelant ga je u međuvremenu izgubio. Napomenuto je da je Sud BiH u pobijanim rješenjima dao iscrpne argumente i obrazloženja na osnovu kojih je apelantu određen pritvor, pri čemu apelantu nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka USBiH) relevantne odredbe glase:
Član 132. stav (1), tačka a), b), c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, (...)
Član 135.
Trajanje pritvora u istrazi (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
Član 136 Ukidanje pritvora (1) U toku istrage, a prije isteka roka trajanja pritvora, sudija za prethodni postupak može rješenjem ukinuti pritvor po prethodnom saslušanju Tužioca. [...] Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
(...)
d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
Član 228.
Odlučivanje o optužnici (1) Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje ispitat će da li je Sud nadležan, da li postoje okolnosti iz člana 224. stav (1) tačka d) ovog zakona, te da li je optužnica propisno sastavljena (član 227. ovog zakona). Ukoliko Sud nađe da optužnica nije propisno sastavljena, postupit će u skladu s članom 148.
st. (3) i (4) ovog zakona.
(2) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužiocu. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog zakona u roku od 72 sata.
(3) Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
(4) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobiva status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu.
(…) VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 013756 21 Kv 14 od 1. septembra 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. septembra 2021. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da su rješenjima o određivanju pritvora prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...]
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...]
32. Ustavni sud zapaža da je apelant lice lišeno slobode, da se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvoru koji, prema osporenim rješenjima, može trajati do 19. augusta 2024. godine ili do nove odluke suda. Apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita i da su rezultat kršenja relevantnih odredbi ZKPBiH. U prvom redu je ukazano na proceduralne propuste u vezi s okolnostima koje su se desile nakon apelantovog izručenja Bosni i Hercegovini i izostanku valjanih razloga, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebne pritvorske razloge.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da lice u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). U kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81). Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos načelu pretpostavke nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na dvije instance utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni razlozi koje će Ustavni sud u nastavku ispitati, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom.
Osnovana sumnja
34. U pogledu obrazloženja koje se odnosi na postojanje osnovane sumnje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud imao u vidu navode iz potvrđene optužnice (potvrđena 4. septembra 2013. godine) i dokaze koji su dostavljeni uz optužnicu, iz kojih proizlazi da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, vijeće Suda BiH je u žalbenom postupku, cijeneći neosnovanost navedenog prigovora, podsjetilo na odredbu člana 228. stav 3. ZKPBiH prema kojoj „prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje“. Imajući u vidu naprijed navedena obrazloženja Ustavni sud ne može prihvatiti tvrdnje o nepostojanju razloga za zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u konkretnoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje kao preduvjetu za određivanje pritvora u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.
Posebni pritvorski razlozi
35. Apelant dalje tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH.
36. U vezi s ovim prigovorima, Ustavni sud zapaža da se apelacijom ukazuje na nedostatak razloga koji se tiču opasnosti od bjekstva iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost da će se aplikant „sakriti s ciljem izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može cijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena, već i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106. i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).
37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je pri ocjeni postojanja navedenog pritvorskog razloga Sud BiH imao u vidu da je prema apelantu bila raspisana međunarodna potjernica, da je bio nedostupan organima gonjenja u BiH duži vremenski period (do momenta izručenja po zamolnici Tužilaštva), da su se po optužnici koja je potvrđena 2013. godine tek stekli uvjeti za procesuiranje, te da je apelant svjestan težine krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, zbog čega postoji realna opasnost od bijega. Iz navedenog proizlazi da je Sud BiH konkretizirao i argumentirao posebne okolnosti na strani apelanta koje se tiču njegove ličnosti i ponašanja nakon izvršenja krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, dovodeći ih u vezu s okolnostima konkretnog slučaja (izručenje po međunarodnoj potjernici, svijest o težini krivičnih djela) iz kojih je proizašao zaključak da postoje ozbiljni razlozi zbog kojih se apelantovo prisustvo s ciljem uspješnog okončanja postupka može osigurati jedino mjerom pritvora. Iz navedenog proizlazi da je mjera pritvora po ovom osnovu izrečena ocjenom svih relevantnih faktora koji u konkretnim okolnostima upućuju na zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva i stoga neophodnosti pritvora, pa Ustavni sud smatra da je neosnovan apelacioni prigovor u pogledu nedostatka konkretnih razloga za opasnost od bjekstva. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi uzeli u obzir niz okolnosti s obzirom na koje su zaključili da postoji opasnost od bjekstva, o čemu su dali relevantno i dovoljno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
38. U odnosu na poseban pritvorski razlog koji se tiče utjecaja na svjedoke iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedene stavove u vezu s osporenim rješenjima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu stepen osnovane sumnje prema kojem se u konkretnom slučaju radi o dobro organiziranoj kriminalnoj grupi kojoj pripada apelant (organizator), da su neki od saizvršilaca još uvijek u bjekstvu, da su neki od članova grupe svjedoci u istom predmetu i da je nužno onemogućiti apelantov utjecaj na svjedoke. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali konkretne, relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje upućuju da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ugroziti krivični postupak utjecajem na svjedoke i da postoji ozbiljan rizik da do takvog utjecaja može doći, koji se ne mogu smatrati proizvoljnim.
39. Nadalje, u odnosu na apelacione navode koji se tiču nepostojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela ili dovršetka pokušanog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, Ustavni sud podsjeća na načela uspostavljene vlastitom i praksom Evropskog suda prema kojoj određivanje/produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se utvrdilo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim navede razloge i obrazloženje (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). U tom pravcu je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti lica koje je u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u okviru ovog pritvorskog osnova prvo ocijenio postojanje objektivnog uvjeta koji se tiče zaprijećene kazne jer je za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret propisana kazna dugotrajnog zatvora. Pored toga, pri utvrđenju navedenog pritvorskog razloga cijenjene su i sve druge okolnosti koje egzistiraju na strani apelanta, i to: ranija osuđivanost koja je ocijenjena kao sklonost ka vršenju krivičnih djela, brojnost krivičnih djela koja se apelantu potvrđenom optužnicom stavljaju na teret, zatim hijerarhija u okviru kriminalne grupe u kojoj apelant, kako se sumnja, ima status organizatora grupe i koje u sveukupnosti, kako je obrazloženo, imaju karakter „naročitih okolnosti“ i ukazuju na postojanje opasnosti da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo. Navedene okolnosti su cijenjene u vezi s konkretnim procesnim trenutkom, te je ocijenjeno da je neophodno apelantovo zadržavanje u pritvoru i iz ovog pritvorskog osnova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o određivanju pritvora ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti, koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s objektivnim uvjetom, a zatim i konkretnim okolnostima na strani apelanta, koje se, između ostalog, tiču njegove prošlosti i osobnosti, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH čine neosnovanim.
41. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
42. U odnosu na navode apelacije da je prema apelantu egzistirao tzv. „dvostruki pritvor“ u dva odvojena predmeta, Ustavni sud napominje da je imao u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 1381/12 od 19. jula 2012. godine na koju je apelacijom ukazano. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci (dostupna na www.ustavnisud.ba) također problematizirano pitanje dvostrukog pritvora i da je djelimičnim usvajanjem apelacije apelanta N. B. utvrđena povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud će u nastavku ukazati na ključne dijelove ove odluke iz koje izdvaja: „da odredbe člana 227. stav 3. ZKPBiH i člana 137. stav 2. tačka d) ZKPBiH ne propisuju šta se događa u situaciji kada se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru u jednom krivičnom postupku, a imamo prijedlog za određivanje pritvora u drugom krivičnom postupku, dakle, kada imamo procesnu situaciju u kojoj nije moguće izvršiti spajanje postupaka, a postoje uvjeti za pritvor i u jednom i u drugom postupku, [...] da to što odredbama ZKPBiH nije propisano da se može odrediti pritvor u dva paralelna postupka, odnosno odrediti novi pritvor, iako se lice već nalazi u pritvoru, nema utemeljeno obrazloženje Suda BiH da, pošto 'ZKPBiH ne zabranjuje', to je dopušteno. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravo suprotno, ono što nije zabranjeno ZKPBiH, niti se može, niti smije tumačiti na štetu, u konkretnom slučaju, apelanta, nego u njegovu korist“ (stav 44). U navedenom predmetu je zaključeno „da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije kada je, iako se apelant nalazi u pritvoru prema ranijem rješenju za krivična djela iz drugog postupka, apelantu određen novi pritvor, koji počinje teći danom isticanja ili ukidanja ranijeg pritvora, a to ne propisuju izričite zakonske odredbe, niti za navedeno postoji jasna sudska praksa (stav 48).“
43. Imajući u vidu naprijed navedene stavove, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu osporenim rješenjima određen „novi“ pritvor iako je po prethodnom, kako tvrdi, već bio u pritvoru.
44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu osporenim rješenjima određen pritvor nakon potvrđivanja optužnice iz razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH koji, prema navedenom rješenju, može trajati najduže tri godine, odnosno do 19. augusta 2024. godine ili do nove odluke suda. Sporno rješenje kojim je apelantu također bio određen pritvor (kako proizlazi iz prvostepenog osporenog rješenja od 19. augusta 2021. godine) od strane istog suda pod brojem S1 2 K 039900 212 Kv 6 doneseno je 3. juna 2021. godine i može trajati tri mjeseca, odnosno do 3. septembra 2021. godine ili do nove odluke suda (pritvor u istrazi).
45. Ustavni sud dalje zapaža da je Sud BiH na obje sudske instance imao u vidu standarde zauzete u naprijed navedenoj odluci Ustavnog suda (strana 9. obrazloženja prvostepenog rješenja) i nemogućnosti paralelnog egzistiranja dva pritvora u dva predmeta, pri čemu je nepostupanje po prijedlogu Tužilaštva da stavi van snage rješenje o pritvoru od 3. juna 2021. godine opravdao njegovim isticanjem 3. septembra 2021. godine, pri čemu o pritvoru nakon potvrđene optužnice još uvijek nije bilo pravomoćno odlučeno.
46. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud prihvaća da su prema apelantu formalno u periodu donošenja osporenog rješenja o određivanju pritvora 19. augusta 2021. godine egzistirala dva rješenja o pritvoru, s tim što je osporenim rješenjem trajanje pritvora određeno na period od tri godine, odnosno do 19. augusta 2024. godine ili do nove odluke suda, a rješenjem iz istrage do 3. septembra 2021. godine.
47. Za razliku od predmeta broj AP 1381/12 u kojem je apelantu pritvor određen pod suspenzivnim djelovanjem, tj. kada je određeno da će pritvor početi da teče kada raniji pritvor bude ukinut ili kada istekne (stav 45. odluke), u okolnostima konkretnog slučaja je Sud BiH imao u vidu da je trajanje prethodnog pritvora (od 3. juna do 3. septembra 2021. godine) obuhvaćeno u osporenom rješenju (do 19. augusta 2024. godine), na koji način je ispravljen propust Tužilaštva da u istražnom predmetu S1 2 K 039900 212 Kv 6 zatraži stavljanje rješenja o pritvoru od 3. juna 2021. godine van snage. Iz navedenog proizlazi da su u osporenim rješenjima navedeni razlozi prema kojima je prema apelantu formalno egzistirao pritvor u dva odvojena predmeta u periodu od 19. augusta do 3. septembra 2021. godine, ali je nepostupanje Tužilaštva da se prijedlogom stavi van snage rješenje o pritvoru od 3. juna 2021. godine opravdano isticanjem tog (istražnog) pritvora 3. septembra 2021. godine i nepravomoćnošću pritvora nakon potvrđivanja optužnice u vrijeme odlučivanja o njemu, zbog čega je Tužilaštvo, koje je u predmetnom postupku koji je okončan rješenjima osporenim ovom apelacijom podnijelo prijedlog za ukidanje pritvora određenog u tom drugom istražnom postupku, upućeno da se obrati postupajućem sudiji u istražnom predmetu radi ukidanja rješenja. Ovo iz razloga nemogućnosti sudije za prethodno saslušanje (koji donosi rješenja o pritvoru u smislu člana 137. ZKP-a) da u predmetnom postupku određivanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice ukine rješenja o pritvoru donesena u drugom istražnom postupku (u kojem rješenja o pritvoru, odnosno o njegovom ukidanju, kako to proizlazi iz člana 136. ZKP-a, donosi sudija za prethodni postupak), zbog čega je i uputio tužioca da se prijedlogom obrati postupajućem sudiji u tom predmetu. Imajući u vidu naprijed navedena obrazloženja i specifične okolnosti konkretnog slučaja (određivanje pritvora nakon izručenja apelanta po međunarodnoj potjernici), kao i nedostatak podataka i informacija u pogledu daljnjeg egzistiranja pritvora određenog apelantu u drugom (istražnom) postupku, Ustavni sud podsjeća da apelant ima mogućnost da se, ukoliko pritvor određen 3. juna 2021. godine i dalje egzistira, odnosno ako nije ukinut, obrati Ustavnom sudu zahtjevom da se to pitanje preispita.
48. Nadalje, apelacijom je problematiziran proceduralni i materijalni aspekt prava na ličnu slobodu i sigurnost u vezi s apelantovim izručenjem državi Bosni i Hercegovini od strane Republike Srbije i apelantovim državljanstvom koje mu je nakon izručenja „ukinuto“, a povodom čega se u Republici Srbiji vodi upravni spor, te suđenja za krivična djela u predmetu kolokvijalnog naziva „Lutka“.
49. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ima u vidu da je Sud BiH prilikom određivanja pritvora apelantu imao u vidu navedene prigovore koje je razmotrio kao prethodno pitanje podsjećajući da je nakon apelantovog izručenja Bosni i Hercegovini (3. marta 2021. godine) došlo do promjene okolnosti koje su bile od odlučujućeg značaja za određivanje pritvora apelantu, i to: da je apelant, osim što ima državljanstvo BiH, bio i „naturalizirani“ državljanin Republike Srbije; da mu državljanstvo rješenjima MUP-a Republike Srbije de facto nije oduzeto, već je ukinuto rješenje o prihvatu u državljanstvo Republike Srbije; da je navedeno pitanje državljanstva konačno u upravnom postupku, koje će biti razmotreno i u upravnom sporu unutar Republike Srbije; da je u trenutku odlučivanja o pritvoru apelant faktički samo državljanin BiH prema kojem egzistira potvrđena optužnica.
50. Osim razloga koje je istakao Sud BiH u pogledu zakonitosti mjere pritvora apelantu i njegovog izručenja od strane R Republike Srbije, Ustavni sud ima u vidu podatke i informacije objavljene na službenoj stranici Tužilaštva www.tuzilastvobih.gov.ba iz kojih proizlazi da se apelant 10. novembra 2021. godine, dakle nakon podnošenja apelacije, „sporazumnim priznanjem odrekao prava na suđenje i prava na žalbu na presudu koju mu na osnovu sporazuma izrekne Sud BiH, kao i da je pristao na saradnju s tužilačkim institucijama BiH i Srbije u rasvjetljavanju teških krivičnih djela, da je Sud BiH nakon razmatranja prihvatio sporazum i osudio optuženog na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, čime je predmet 'Lutka' u potpunosti pravomoćno okončan“. Pri tome, Ustavni sud, u vezi sa zakonitošću pritvora, ima u vidu da je apelacijom u ključnim dijelovima upravo problematizirano apelantovo izručenje od strane Republike Srbije u vezi sa zabranom procesuiranja za organizirani kriminal u predmetu, kako je i apelacijom definirano kodnog naziva „Lutka“, za koji je, kako proizlazi iz naprijed navedene zvanične informacije Tužilaštva, s apelantom zaključen sporazum.
51. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu potvrđenom optužnicom stavljena na teret, kao i da u okolnostima konkretnog slučaja na strani apelanta postoje posebni pritvorski razlozi, odnosno naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, utjecaja na svjedoke i opravdane bojazni da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen shodno članu 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Osim toga, u obrazloženju osporenih rješenja navedeni su razlozi koji ukazuju na nemogućnost paralelnog egzistiranja dva pritvora u dva predmeta, pri čemu je, iako formalno egzistiranje pritvora u periodu od 19. augusta do 3. septembra 2021. godine i nepostupanje po prijedlogu Tužilaštva da stavi van snage rješenje o pritvoru od 3. juna 2021. godine opravdano isticanjem prethodnog (istražnog) pritvora 3. septembra 2021. godine, odnosno da u vrijeme odlučivanja o pritvoru koji je osporen apelacijom nije bilo pravomoćno odlučeno, kao i razlozi u pogledu proceduralnog i materijalnog aspekta prava na ličnu slobodu i sigurnost u novonastaloj situaciji u kojoj je apelantu, nakon izručenja Bosni i Hercegovini, Republika Srbija ukinula rješenje o prihvatu u državljanstvo.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić