Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/20 (B.G.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1809/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1809/20, rješavajući apelaciju koju je podnio B.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B.G.
protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 Pr 032044 20 Pžp 2 od 7. aprila 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 73 0 Pr 032044 19 Pv2 od 6. februara 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. B.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Arsenije Baltić, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. maja 2020 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Pr 032044 20 Pžp 2 od 7. aprila 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 Pr 032044 19 Pv 2 od 6. februara 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 73 0 Pr 032044 19 Pv2 od 6. februara 2020. godine odlučeno je da se novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, kojom je apelant kažnjen po osnovu prekršajnog naloga ovlaštenog organa (Republička uprava za inspekcijske poslove, Sektor inspekcije rada i zaštite na radu – Odjeljenje Banjaluka, Inspekcija rada) od 19. oktobra 2015. godine, koji je postao konačan i izvršan 3. novembra 2015. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od 30 dana, te je određeno da će biti izvršena po pravosnažnosti predmetnog rješenja. Istim rješenjem je određeno da će, nakon izdržane kazne zatvora kojom je zamijenjena novčana kazna, sud koji je u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske nadležan za izvršenje kazne zatvora, brisati iz Registra apelantovu zamijenjenu novčanu kaznu koja je unesena kao dug.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 16. februara 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 73 0 Pr 032044 20 Pžp 2 od 7. aprila 2020. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima iz 2016. godine brisani članovi 232. do 234 Zakona o prekršajima, te je izmijenjen i dopunjen član 235. Zakona o prekršajima, na način da je, između ostalog, propisano da će se kažnjenom koji ne plati novčanu kaznu u utvrđenom roku, niti ista bude naplaćena prinudnim putem, novčana kazna bez odgađanja zamjeniti kaznom zatvora po isteku roka od tri godine, računajući od dana kada su prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju postali konačni, odnosno pravosnažni, te da će sud za novčane kazne izrečene prekršajnim nalogom, po pismenom prijedlogu ovlaštenog organa koji je izdao prekršajni nalog, po isteku roka iz stava 1. tog člana, donijeti rješenje o zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice od značaja za donošenje odluke tj. da je od dana konačnosti prekršajnog naloga proteklo više od tri godine, da apelant nije platio izrečenu novčanu kaznu, a da nije naplaćena ni prinudnim putem, te da nije protekao rok zastarjelosti izvršenja kazne od pet godina.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant u najvećem dijelu apelacije problematizuje da mu je osporenim rješenjima, donijetim u postupku zamjene novčane kazne izrečene u prekršajnom postupku u kaznu zatvora, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je, za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, potrebno odgovoriti na pitanje da li postupak povodom zamjene novčane kazne kaznom zatvora predstavlja postupak u kojima je «utvrđivana osnovanost krivične optužbe» protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Naime, u prekršajnom postupku koji je okončan konačnim i izvršnim prekršajnim nalogom ovlaštenog organa od 19. oktobra 2015. godine, utvrđena je osnovanost „krivične optužbe“ protiv apelanta, njegova prekršajna odgovornost i izrečena mu je novčana kazna. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak u kojem se odlučivalo o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora ne tiče odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već se tiče isključivo izvršenja konačne, odnosno pravosnažne izrečene prekršajne kazne, odnosno odlučivanja o ispunjenosti zakonskih uslova za zamjenu izrečene novčane kazne kaznom zatvora. Institut zamjene izrečene novčane kazne kaznom zatvora predstavlja modalitet izvršenja pravosnažno izrečene prekršajne kazne.
9. Ustavni sud podsjeća da je u sličnim situacijama u svojoj novijoj praksi usvojio stav da se u izuzetnim slučajevima član 6. Evropske konvencije može primijeniti i u akcesornom postupku koji se tiče odlučivanja o zahtjevu za zamjenu izrečene kazne zatvora za novčanu kaznu, koji postupak bi se smatrao integralnim dijelom krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4994/15 od 16. marta 2015. godine tačka 20. i broj AP-2809/12 od 24. maja 2013. godine, tač. od 23. do 25, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u odlukama br. AP-2855/16 od 15. septembra 2016. godine i AP-2728/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) naveo da se „u predmetnom postupku u kojem se odlučivalo samo o ispunjenosti zakonskih uslova za zamjenu pravosnažno osuđenom apelantu izrečene novčane kazne kaznom zatvora kao jednim od modaliteta izvršenja krivične sankcije, nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite“.
10. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku, u kojem se odlučivalo samo o ispunjenosti zakonskih uslova za zamjenu izrečene novčane kazne kaznom zatvora, nije utvrđivala „osnovanost krivične optužbe“ protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. U konkretnom slučaju, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o povredi prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom postupku novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora, ali da apelant nije obavijestio Ustavni sud da je lišen slobode, zbog čega se ne pokreće pitanje primjene člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporena odluka ne može dovesti u vezu sa navedenim pravom, te su, stoga, navodi apelanta izneseni u tom pravcu, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić