Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4272/20 (H. S.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Vještak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 335
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4272/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4272/20, rješavajući apelaciju Huse Sarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huse Sarića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 033042 20 Kž 2 od 8. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 033042 20 K 2 od 20. decembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Huso Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 033042 20 Kž 2 od 8. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 033042 20 K 2 od 20. decembra 2019. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru „kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora […] do konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4272/20 od 3. marta 2021. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Zenici (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 21. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 033042 20 K 2 od 20. decembra 2019. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, na način i radnjama opisanima u izreci presude počinio teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4, u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo apelantu stavilo na teret da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa. Odlučujući o predmetnoj optužnici, nakon održanog glavnog pretresa, Kantonalni sud je donio Presudu broj 42 0 K 033042 17 K od 6. jula 2018. godine kojom je apelanta oslobodio optužbe na osnovu člana 299. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Odlučujući o žalbi Tužiteljstva protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio rješenje od 12. februara 2019. godine kojim je uvažio žalbu Tužiteljstva, ukinuo presudu od 6. jula 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku, tokom glavnog pretresa, na prijedlog stranaka, umjesto ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza sud je preuzeo sve dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni na ranijem glavnom pretresu (taksativno pobrojani na str. 6. i 7. presude). Također, izvedeni su novi dokazi (dokazi suda, Tužiteljstva i odbrane taksativno pobrojani na str 7. i 8. presude).
8. Dalje, navedeno je da za sud i stranke nisu bile sporne činjenice u pogledu mjesta, vremena i načina nastanka predmetne prometne nezgode (prelazak apelantovog vozila na suprotnu kolovoznu traku kojom se kretalo vozilo oštećene i nastradalog), sudionici nezgode i posljedice predmetnog krivičnog djela (teško ozljeđivanje jedne i smrt druge osobe). Osnovno pitanje na koje je sud trebao odgovoriti je to da li je apelant, neposredno prije prometne nezgode, imao moždani udar i da li je moždani udar utjecao na njegovu sposobnost da upravlja svojim postupcima, odnosno da upravljanja svojim motornim vozilom i da li je takvo apelantovo stanje utjecalo da vozilom pređe na suprotnu kolovoznu traku i izazove prometnu nezgodu.
9. S ciljem utvrđivanja navedenog sud je odredio tri vještačenja iz oblasti medicine, i to: vještačenje od vještaka prof. dr. Azre Alajbegović, spec. neuropsihijatra na prijedlog odbrane; zatim, u skladu s nalogom iz ukidnog rješenja Kantonalnog suda, vještačenje od vještaka prof. dr. Zdenka Cihlarža, specijaliste sudske medicine (vještačenje određeno kao dokaz suda) i vještačenje od stručne ustanove Javna zdravstvena ustanova Univerzitetski klinički Centar Tuzla (u daljnjem tekstu: UKC Tuzla) koje je određeno na prijedlog odbrane.
10. Vještak kojeg je angažirala apelantova odbrana, prof. dr. Azra Alajbegović, spec. Neuropsihijatar, i čiji je nalaz detaljno prezentiran u presudi, u svom nalazu utvrdila da je apelant, u trenutku prometne nezgode, imao moždani udar i da je to utjecalo na njegovu mogućnost upravljanja vozilom, u smislu da neposredno prije nezgode, zbog moždanog udara, nije bio u mogućnosti upravljati svojim vozilom.
11. Kao svoj dokaz sud je odredio novo vještačenje na okolnosti moždanog udara kod apelanta, a za vještaka je odredio vještaka prof. dr. Cihlarža, spec. sudske medicine. Taj je vještak, čiji je nalaz prezentiran na str. 14–16. presude, utvrdio da apelant, neposredno prije prometne nezgode, kao i u trenutku nezgode, nije pretrpio moždani udar jer to nije ničim objektivizirano.
12. S obzirom na to da su, po stavu suda, dva poznata i stručna vještaka, doktori medicinskih nauka, prof. dr. Alajbegović i prof. dr. Cihlarž dali potpuno različito mišljenje po pitanju moždanog udara kod apelanta, sud je prihvatio prijedlog odbrane i odredio novo vještačenje od stručne ustanove UKC Tuzla, koja je odredila stručni tim vještaka koji je izvršio vještačenje apelantovog zdravstvenog slanja, u skladu sa naredbom suda. Stručni tim vještaka pri UKC Tuzla je utvrdio da apelant neposredno prije nezgode nije imao moždani udar, ali je imao neurološki poremećaj, tj. da je kod njega postojala tranzitorna ishemijska ataka (u daljnjem tekstu: TIA), koja predstavlja akutnu, žarišnu moždanu disfunkciju, koja klinički ima iste simptome kao moždani udar, odnosno koja se klinički manifestira kao moždani udar, koja je, u vremenu dok je trajala (a trajala je od trenutka kada je apelant osjetio prve simptome do trenutka prvog sjećanja, tj. do sudara vozila), utjecala na mogućnost upravljanja motornim vozilom, tako što mu je bitno smanjila mogućnost upravljanja motornim vozilom. Dakle, prema nalazu i mišljenju stručnog tima vještaka UKC Tuzla, apelantova sposobnost da upravlja svojim motornim vozilom neposredno prije udesa bila je bitno smanjenja zbog neurološkog poremećaja koji mu je izazvala TIA, što po stavu suda, u smislu apelantove krivnje, može odgovarati krivnji osobe u stanju bitno smanjene uračunljivosti iz člana 36. stav 2. KZFBiH. Sud je pojasnio da se, dakle, radi o stanju koje ne isključuje krivnju, ali može biti osnova za blaže kažnjavanje.
13. Sud je istakao da je prihvatio nalaz i mišljenje stručnog tima vještaka UKC Tuzla kao validan i potpun dokaz o činjenicama koje su predmet vještačenja. Sud je bio stava da je tim vještaka stručno uradio vještačenje i sačinio stručan nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima struke, a na glavnom pretresu predstavnici stručnog tima su dali jasne i stručne odgovore na sva pitanja, s naglaskom da je TIA klinička dijagnoza, a način verificiranja TIA kod apelanta više puta su objasnili predstavnik i član stručnog tima koji su izvršili vještačenje, pri tome pojasnivši iz kojih razloga TIA nije verificirana CT nalazom u KB Zenica i MRI nalazom u UKC Sarajevo. Osim toga, navedeno je da nalaz i mišljenje vještaka stručnog tima jednim dijelom potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka iz oblasti prometa dr. sc. Drage Ezgete. Iz tog je nalaza sud utvrdio da je kod apelanta morao postojati neki faktor koji ga je onemogućavao u uspješnom upravljanju vozilom, a ne samo nepažljiva vožnja, jer koliko god neko bio nepažljiv u vožnji, dolaskom u opasnu situaciju, kao što je krivina i susret s vozilom, refleksno bi kočio, oduzeo gas, pokušao izmicanje lijevo ili desno, tj. pokušao bi učiniti bilo kakvu radnju vozilom, što bi moralo ostaviti tragove na kolovozu, u vidu tragova kočenja, struganja, proklizavanja, zanošenja i slično, kojih tragova nema. Dakle, apelant nije učinio niti jednu od navedenih radnji, koje se refleksno čine, što ukazuje da je u znatnoj mjeri bio onemogućen nečim što je van njegove kontrole.
14. Na osnovu navedenog, sud je našao nespornim da je apelant, iz nehata, počinio propust kojim je skrivio predmetnu prometnu nezgodu i time učinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa. Istaknuto je da apelantova krivnja proizlazi iz činjenice da je njegova sposobnost upravljanja motornim vozilom bila bitno smanjenja, ali ne i isključena, kako se predstavnik stručnog tima vještaka, na izričit upit suda, izjasnio. Dakle, radilo se o stanju koje, drži sud, ne isključuje krivnju, ali koje može biti osnova za blaže kažnjavanje. Navedeno je da na krivnju ukazuje i činjenica da je apelant morao i mogao biti svjestan svog dugogodišnjeg lošeg zdravstvenog stanja, što su sve faktori rizika za TIA i moždani udar, po nalazu vještaka. Dakle, apelant je morao i mogao znati sve faktore rizika po njegovo zdravstveno stanje, kao i rizike upravljanja motornim vozilom sa tako dugogodišnje lošim zdravstvenim stanjem. Kako o tome nije vodio računa, a upustio se u vožnju, u tome i stoji njegova krivnja za predmetni krivično pravni događaj.
15. Dalje, sud je naveo da je apelanta za počinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Utvrđenu kaznu zatvora sud je odmjerio, kao ublaženu, ispod granice posebnog minimuma kazne, primjenom općih pravila o odmjeravanju kazne, budući da je za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja. Kao olakšavajuće okolnosti za apelanta sud je cijenio njegovu neosuđivanost, loše zdravstveno stanje, odnos prema djelu i oštećenima, a kao posebnu ublažavajući okolnost cijenjena je okolnost da je apelant, prije nezgode, bio u stanju bitno smanjene mogućnosti upravljanja svojim vozilom. Otežavajućih okolnosti sud nije našao.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 033042 20 Kž 2 od 8. septembra 2020. godine djelomično je uvažena žalba Tužiteljstva i preinačena presuda Općinskog suda od 20. decembra 2019. godine u odluci o krivičnopravnoj sankciji tako da je apelant zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Istom je presudom apelantova žalba protiv prvostepene presude odbijena kao neosnovana.
17. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo žalbu protiv prvostepene presude podnijelo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, dok je apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede krivičnog zakona, te zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji.
18. Dalje, navedeno je da se objema žalbama osporava činjenično stanje, s tim da apelant smatra da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporene presude počinio i bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te da je tom prilikom došlo do povrede krivičnog zakona. Naime, apelant je u žalbi naveo da Tužiteljstvo nije dokazalo apelantovu neopreznu i nedovoljno pažljivu vožnju, pa samim time ni povredu odredbe iz člana 39. stav 1. ZOSP-a. Navedeno je da se objema žalbama osporava bitno smanjen uračunljivost utvrđena od prvostepenog suda, kao i ocjenu dokazne građe, posebno izvršenih vještačenja. U žalbi Tužiteljstva je istaknuto da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja apelantove odgovornosti trebao uzeti u obzir isključivo nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. Cihlarž jer se radi o sudskom dokazu. Apelant je smatrao da je prvostepeni sud, prilikom donošenja pobijane odluke, trebao uzeti u obzir isključivo nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. Alajbegović, kao dokaz odbrane, koja je na osnovu dugogodišnje prakse i stručnosti utvrdila da je optuženi u trenutku prometne nezgode imao moždani udar. Osim toga, apelant je istakao da je nalaz navedenog vještaka identičan nalazu i mišljenju vještaka UKC Tuzla, zbog čega smatra da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u pogledu postojanja bitno smanjene uračunljivosti jer oba nalaza upućuju na to da se u konkretnom predmetu trebala donijeti oslobađajuća presuda. U vezi s tim, apelant je smatrao da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, koja se ogleda u nepravilnoj ocjeni dokazne građe, odnosno nedostatku razloga o odlučnim činjenicama iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH.
19. Kantonalni sud je, nakon što je razmotrio žalbene navode, naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, niti je povrijeđen krivični zakon. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno uzeo u obzir nalaz i mišljenje UKC Tuzla, u kojem je utvrđeno da apelant prije prometne nezgode nije imao moždani udar, već neurološki poremećaj dijagnosticiran kao TIA, što je dovelo do toga da se kod apelanta utvrdi bitno smanjena uračunljivost. Navedeno je da je prvostepeni sud detaljno obrazložio cjelokupnu dokaznu građu, kao i izvršena vještačenja, nakon čega se ispravno odredio o nalazu i mišljenju tima vještaka UKC Tuzla. Zaključak u pogledu bitno smanjene uračunljivosti prvostepeni sud je izveo na osnovu iskaza prof. dr. Mirjane Vidović, koja je ispred tima vještaka UKC Tuzla saslušana na glavnom pretresu iz čijeg je iskaza utvrđeno da TIA predstavlja akutno žarišnu moždanu disfunkciju koja utječe na mogućnost upravljanja motornim vozilom, zbog čega je apelantova mogućnost da upravlja svojim postupcima u konkretnom predmetu bila bitno smanjena. Dakle, prvostepeni sud je detaljno obrazložio i ocijenio svaki dokaz pojedinačno, te u njihovoj međusobnoj vezi, nakon čega je pravilno utvrdio da je apelant postupao suprotno odredbi člana 39. stav 1. ZOSP-a i prouzrokovao prometnu nezgodu, uslijed koje je došlo do smrti jedne osobe, te teškog povređivanja druge osobe.
20. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je djelomično uvažio žalbu Tužiteljstva u pogledu krivičnopravne sankcije iz razloga što je u njoj osnovano ukazano da je prvostepeni sud propustio prilikom donošenja odluke o kazni uzeti u obzir ranije prekršajno kažnjavanje apelanta za povrede odredaba ZOSP-a. Navedeno je da je apelant smatrao da se prekršajna evidencija ne može koristiti kao otežavajuća okolnost u krivičnim predmetima. Međutim, Kantonalni sud je bio stava da se za krivična djela iz oblasti prometa prekršajna evidencija može koristiti budući da se njome utvrđuju povrede prometnih propisa. Navedeno je da su iz podataka iz prekršajne evidencije PS Maglaj za apelanta u njoj evidentirana 22 prekršajna naloga, koja se odnose na prekršaje definirane u ZOSP-u, kao i da je takvo višestruko kažnjavanje apelanta dovelo sud do zaključka da je apelant očigledno sklon kršenju prometnih propisa, zbog čega se te okolnosti trebaju uzeti kao otežavajuće prilikom donošenja odluke o kazni.
21. Kantonalni sud je naveo da je, uzimajući u obzir sve okolnosti utvrđene u prvostepenoj presudi, kao i višestruko kažnjavanje apelanta za povredu prometnih propisa, našao da kazna zatvora koju je izrekao prvostepeni sud nije adekvatna kazna. Istaknuto je da bez obzira što je kod apelanta utvrđena bitno smanjena uračunljivost, ona sama po sebi ne dovodi do obaveznog ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma. S obzirom na to da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, te uzimajući u obzir način, težinu i posljedicu počinjenog krivičnog djela, apelantovu višestruku prekršajnu kažnjavanost, bez obzira na bitno smanjenu uračunljivost, Kantonalni sud je bio stava da u konkretnom predmetu nije bilo mjesta za ublažavanje kazne zatvora ispod zakonskog minimuma.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Smatra da je do zaključka u pogledu apelantove krivnje (neoprezna i nedovoljno pažljiva vožnja) koja se ogleda kroz prelazak na lijevu stanu kolovoza sud došao krajnje arbitrarnom ocjenom dokaza, kao i grubim propustom da te dokaze ocijeni u njihovoj međusobnoj povezanosti. Tvrdi da se iz obrazloženja presude prvostepenog suda i iz nalaza vještaka za promet vidi da apelant nije učinio nijednu radnju „neoprezne i nedovoljno pažljive vožnje“ nego da je u znatnoj mjeri „bio onemogućen u vožnji“, što je i po zaključku suda bilo van njegove kontrole. Smatra da sud potpuno jasan nalaz vještaka prometne struke nije cijenio na način da ga je doveo u vezu sa nalazom tima vještaka UKC Tuzla koji su nakon sveobuhvatne analize dokaza zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o napadu TIA jer da je te dokaze doveo u vezu, pravilno primjenjujući odredbu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, našao bi da je uzrok prelaska s vozilom u suprotnu kolovoznu traku upravo napad TIA. Naveo je da je, umjesto da dokaze cijeni u njihovoj povezanosti, sud arbitrarno ušao u ocjenu da li se apelant uopće trebao upustiti u vožnju znajući faktore rizika s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Osim toga, istakao je da apelant nije bio optužen takav propust, nego propust iz člana 39. stav 1. ZOSP-a, čime je nalaz u pogledu krivnje, koji je naveden u izreci presude, za apelanta besmislen. Dalje, smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili nalaz tima vještaka UKC Tuzla u dijelu koji se tiče mogućnosti upravljanja vozilom. Prema timu vještaka, TIA je značajno utjecala na mogućnost upravljanja motornim vozilom, na osnovu čega su redovni sudovi zaključili da je, u smislu krivnje, ta situacija odgovarala krivnji osobe u stanju bitno smanjene uračunljivosti iz člana 36. stav 2. KZFBiH.
24. Dalje, apelant je u pogledu povrede prava na pravično suđenje uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava iznio navode koji se tiču njegove uračunljivosti u vrijeme počinjenja krivičnog djela. Smatra da napad TIA ne potpada ni pod jedno stanje opisano u članu 36. KZFBiH, pa sud to stanje proizvoljno izjednačava sa bitno smanjenom uračunljivošću u vezi sa čime se vještaci nisu izjašnjavali.
25. Naveo je da je sud, iako apelant nije bio optužen za to, pokušao na konkretnu situaciju primijeniti institut actiones liberae in causa, ističući da u konkretnoj situaciji taj institut nije primjenjiv zbog toga što u vezi s tim nije ni optužen, pa je takvim postupanjem sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava.
26. U pogledu povrede prava na pravično suđenje kršenjem prava na obrazloženu presudu, apelant je ukazao da je u osporenim presudama navedeno da je propust kod apelanta koji je uzrokovao nezgodu „neoprezna i nedovoljno pažljiva vožnja” definirana u članu 39. stav 1. ZOSP-a. Dalje, naveo je da u osporenim presudama nisu dani razlozi o ovoj odlučnoj činjenici niti bilo kakvo obrazloženje na osnovu kojeg su sudovi utvrdili da je apelant učinio ovaj propust kojim je navodno skrivio predmetnu prometnu nezgodu, te da se o žalbenim razlozima koje je apelant istakao u žalbi protiv prvostepene presude drugostepeni sud apsolutno nije očitovao. II.Odgovor na apelaciju
27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom donošenja presude riješio sva činjenična i pravna pitanja iz podnesenih žalbi, te tom prilikom nije povrijeđeno nijedno pravo na koje se poziva u apelaciji. Navedeno je da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom, kao i da Kantonalni sud u cijelosti ostaje pri svim navodima iz obrazloženja drugostepene presude od 8. septembra 2020. godine, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Općinski sud je naveo da je tokom postupka riješio sva činjenična i pravna pitanja koja su bila predmet prvostepenog postupka i na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilne zaključke o krivičnom djelu i krivici. Općinski sud je opisao hronologiju postupka i naveo da tokom postupka pred tim sudom apelantu nisu povrijeđena prava garantirana ZKPFBiH, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Tužiteljstvo smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predloženo da se odbije. V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 36.
Uračunljivost (1) Nije uračunljiva osoba koja u vrijeme učinjenja krivičnog djela nije mogla shvatiti značaj svog djela ili nije mogla upravljati svojim postupcima zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja (neuračunljivost).
(2) Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog stanja iz stava 1. ovog člana, može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost).
(3) Kriv je učinitelj krivičnog djela koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima, ako je u vrijeme dovođenja u to stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u pogledu krivičnog djela kod njega postojao nehat a zakon za takvo krivično djelo propisuje krivicu i za nehat.
(4) Bitno smanjena uračunljivost u koju se učinitelj doveo na način iz stava 3. ovog člana ne može biti osnov za ublažavanje kazne.
Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Član 50.
Ublažavanje kazne Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Član 332.
Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
[…] (3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata,kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 336.
Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. (Ugrožavanje javnog prometa) st. 1. i 2.; člana 333. (Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti) stav 1.; člana 334. (Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom) stav 1. i člana 335.
(Nesavjestan nadzor nad javnim prometom) st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
[…] (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
32. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09 i 48/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
Sudionici u prometu dužni su postupati sukladno propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti i znacima i naredbama koje daju ovlaštene osobe.
Član 38.
Vozač mora za kretanje vozila koristiti isključivo cestu, odnosno kolnik ili prometni trak, odnosno stazu namijenjenu za promet one vrste vozila kojoj pripada, osim u slučaju opasnosti.
Član 39. st. 1. i 2.
(1)Vozač je dužan kretati se vozilom desnom stranom kolnika u smjeru kretanja.
(2) Vozač je dužan držati vozilo u kretanju što bliže desnom rubu kolnika i na tolikoj udaljenosti od njega da, s obzirom na brzinu kretanja vozila, uvjete prometa i stanje i svojstva ceste, ne ugrožava druge sudionike u prometu i sebe ne izlaže opasnosti.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 K 033042 20 Kž 2 od 8. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
40. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je u pobijanim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, da nije prihvaćen, odnosno pravilno ocijenjen nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke angažiranog po prijedlogu apelantove odbrane, pri čemu o tome nisu dani valjani razlozi, što je imalo za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava.
42. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena izvedenih dokaza, što je u rezultiralo pogrešno i nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, te pogrešnom primjenom procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u konkretnom slučaju bili poštovani.
44. U vezi s apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da nisu dali valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe (uvid u materijalne dokaze, tri vještačenja vještaka medicinske struke, vještačenje vještaka prometne struke, saslušanje svjedoka) na osnovu kojeg je utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, u mjestu i na način kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, postupajući s nehatom kao sudionik u prometu na putevima, ugrozio javni promet jer se nije pridržavao prometnih propisa iz člana 25. stav 1, čl. 38. i 29. st. 1. i 2. ZOSP-a, uslijed čega je prouzrokovana smrt jedne osobe i teško povrjeđivanje druge osobe, pa je time utvrđena i apelantova odgovornost za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o apelantovoj krivnji za djelo koje je predmet ovog krivičnog postupka. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka na sporne okolnosti u vezi s nastankom prometne nezgode provedeno više vještačenja, tri po vještacima medicinske struke i jedno po vještaku prometne struke, za koja je Općinski sud smatrao da su u potpunosti rasvijetlila sporni događaj u pogledu okolnosti nastanka prometne nezgode. Općinski sud je o razlozima koji su ga opredijelili da prihvati nalaz tima vještaka UKC Tuzla kao objektivnog dokaza urađenog u skladu s pravilima struke dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je sud taj nalaz doveo u vezu s drugim dokazima provedenim tokom postupka prilikom izvođenja zaključka o apelantovoj krivnju. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, suprotno apelacionim navodima, dao dovoljno jasno obrazloženje zašto nije mogao prihvatiti određene dokaze provedene tokom postupka, o čemu se, također, detaljno izjasnio u obrazloženju osporene presude.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je o identičnim žalbenim navodima koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, te pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja odlučivao i Kantonalni sud u postupku povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, te da je, nakon analize provedenih dokaza u obrazloženju svoje presude, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je te apelantove žalbene navode ocijenio neosnovanim. Imajući u vidu obrazloženja pobijanih presuda, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza u smislu relevantnih propisa ZKPFBiH na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje koje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu, zbog čega se pokazuju neosnovanim i apelantovi navodi da u pobijanim presudama nisu dana valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su redovni sudovi u pobijanim odlukama proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije, a obrazloženje analize svih provedenih dokaza u krivičnom postupku ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivnji.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić