Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-223/20 (Robni centar „Rakitno“ d.d. Posušje – u likvidaciji)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Hipoteka
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ništavost
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-223/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 223/20, rješavajući apelaciju Robnog centra „Rakitno“ d.d. Posušje – u likvidaciji, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Robnog centra „Rakitno“ d.d. Posušje – u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 160060 19 Rev od 1. listopada 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Robni centar „Rakitno“ d.d. Posušje – u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Gavran, odvjetnik iz Posušja, podnio je 13. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 160060 19 Rev od 1. listopada 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i tužene „UniCredit banke“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. i 8. srpnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i punomoćnik tužene, odvjetnik Zdravko Rajić, odgovor na apelaciju dostavili su u razdoblju od 9. srpnja do 2. kolovoza 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 160060 15 Ps od 30. travnja 2018. godine, koja je ispravljena rješenjem od 6. lipnja 2018. godine, utvrđeno je da su ništavi Ugovor o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 10. siječnja 1998. godine (točka 1.), Ugovor o dugoročnom kreditu od 11. prosinca 1998. godine (točka 2.) i Ugovor o kratkoročnom kreditu od 29. prosinca 1998. godine (točka 3.). Istom presudom naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Širokom Brijegu uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja navedenih ugovora (točka 4.). Također, navedenom presudom odbijen je apelantov podredni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je odustao od ugovora o kreditima od 11. i 29. prosinca 1998. godine prije početka korištenja kredita, te da je istekao rok okvirnog sporazuma od 27. siječnja 1998. godine koji je prestao postojati i da se slijedom navedenih utvrđenja naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Širokom Brijegu da uspostavi zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije sklapanja navedenih ugovora, odnosno brisanje hipoteke upisane na spornim nekretninama.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant sa „Hrvatskom bankom“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prednik tužene) zaključio Ugovor o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 10. siječnja 1998. godine. U tom ugovoru je u članku 1. bilo definirano da će prednik tužene u razdoblju od 10. siječnja 1998. godine do 31. prosinca 2002. godine apelantu odobravati kredite, izdavati garancije i otvarati akreditive do iznosa od 3.000.000,00 DEM, te je u članku 3. bilo određeno da će za osiguranje naplate potraživanja u korist banke uspostaviti založno pravo na određenim nekretninama. Ugovorne strane su kod Općinskog suda u Širokom Brijegu 29. siječnja 1998. godine zaključili Sporazum o zalaganju nekretnina pobliže označenih u rješenju suda, te je izvršen upis hipoteke u korist prednika tužene. Dalje, Općinski sud je naveo da je na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu od 11. prosinca 1998. godine prednik tužene apelantu odobrio kredit u iznosu od 250.000,00 KM, te da je namjena kreditiranja financiranje ulaganja u poslovna sredstva korisnika kredita. Iz toga ugovora nije bilo vidljivo gdje će se izvršiti ta plaćanja, odnosno gdje će korisnik kredita platiti navedena osnovna sredstva je li u zemlji ili u inozemstvu. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da je navedeni iznos uplaćen na apelantov devizni račun 28. prosinca 1998. godine, da je u vrijeme puštanja novčanih sredstava na devizni račun taj račun bio u minusu 684.169,50 DEM, te da se može zaključiti da je prednik tužene tim plaćanjem pokrio minusni saldo po deviznom računu u iznosu od 250.000,00 KM, nakon čega je saldo ostao u minusu 434.169,50 DEM. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da taj kredit nije korišten sa ugovorenom namjenom, što je banci moralo biti poznato. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nakon toga između istih stranaka zaključen Ugovor o kratkoročnom kreditu od 29. prosinca 1998. godine, na iznos od 600.000,00 DEM. U tome ugovoru nije bila navedena namjena korištenja kredita, no iz nalaza vještaka financijske struke je vidljivo da je kredit bio odobren za „ostale namjene“. Iako je taj kredit plasiran za „ostale namjene“, ne može se zaključiti da to podrazumijeva i pokrivanje minusa jer je nelogično da banka odobrava kredit, a da unaprijed zna da odobrena sredstva ne može naplatiti. Nakon uplate tih sredstava na apelantovom deviznom računu ostao je pozitivan saldo na deviznom računu u iznosu 156.830,50 DEM.
7. Polazeći od navedenog, Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama sporno jesu li navedeni ugovori ništavi ili rušljivi. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je točna činjenica da ni na jednom od kredita nije bilo navedeno da je riječ o deviznim kreditima, ali se može zaključiti da su u pitanju devizni krediti jer su plasirani i korišteni u devizama. Dovodeći to u svezu sa odredbom članka 56. Zakona o deviznom poslovanju (u daljnjem tekstu: ZDP) kojom je propisano da banka može odobrili devizne kredite za plaćanja u inozemstvu, proizlazi da su navedeni ugovori protivni zakonu u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer nisu bili odobreni u skladu sa člankom 56. ZDP-a, nego za pokrivanje minusa, što potvrđuje i vještak u svom nalazu, pa su takvi ugovori ništavni. Također, Općinski sud je naveo da smatra da u ovoj pravnoj stvari ugovori nisu zaključeni sukladno čl. 12. ZOO-a i 56. ZDP-a jer to proizlazi iz samog motiva i ciljeva radi kojih su zaključeni, pa su takvi ugovori ništavi jer su protivni ustavnim načelima, prinudnim propisima i moralu društva, a ne djelomično ništavni ili rušljivi.
8. U svezi sa apelantovim navodima da mu nije bilo omogućeno raspolaganje plasiranim kreditnim sredstvima, Općinski sud je naveo da ta konstatacija nije točna jer iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da je nakon plasiranja prvog kredita došlo do smanjenja minusa za iznos plasiranog kredita, a nakon plasiranja sredstava drugog pojedinačnog kredita saldo na deviznom računu bio pozitivan i uvećao se upravo za iznos plasiranih sredstava. Nadalje, Općinski sud je naveo da se iz spisa ne može sa sigurnošću utvrditi da je apelantov račun u trenutku plasmana kredita bio blokiran, iako postoji rješenje o privremenoj zabrani raspolaganja sredstvima na deviznom računu Porezne uprave FBiH, Županijski porezni ured Ljubuški (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) od 10. kolovoza 1998. godine. Naime, cijeneći iznos potraživanja Porezne uprave, može se zaključiti da bi se u slučaju da je račun bio blokiran Porezna uprava prioritetno naplatila u trenutku kada su ta sredstva plasirana na apelantov devizni račun, što se nije dogodilo. U tom pogledu, nije se mogao prihvatiti iskaz svjedoka S. K. koji je tvrdio da je račun bio blokiran, te da je pokušao podići raspoloživi iznos novca od 133 eura sa apelantovog računa te da su mu u banci rekli da je račun blokiran. Naime, taj svjedok je ujedno i apelantov likvidator pa je on kao likvidator morao predložiti izravni stečaj društva, a kako je vidljivo iz apelantovog samog naziva, apelant je još uvijek u likvidaciji. Prema tome, samo donošenje rješenja o privremenoj zabrani raspolaganja sredstvima na deviznom računu Porezne uprave ne znači automatski i blokadu računa jer je trebalo doći do realizacije ovog rješenja slanjem banci i radnjama koje će banka potom poduzeti. Navedeno je vidljivo iz prijava potraživanja u postupku likvidacije apelanta od Porezne uprave, te iz nalaza vještaka financijske struke iz kojeg proizlazi da nije bilo moguće utvrditi je li račun bio blokiran. U odnosu na iskaze svjedoka S. K. i B. M. koji su tvrdili da odluku o zalaganju nekretnina u korist tužene nije donio Upravni odbor, odnosno da stranke nisu imale potrebne ovlasti za potpisivanje ugovora, Općinski sud je naveo da ta okolnost nije bitna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari jer je zaključeno da su sporni ugovori po svojoj namjeri apsolutno ništavi i kao takvi ne proizvode pravne učinke.
9. U pogledu Ugovora o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 10. siječnja 1998. godine, Općinski sud je naveo da je i taj ugovor ništavan jer je člankom 3. Ugovora bilo određeno da će za osiguranje naplate potraživanja banci dostaviti založno pravo na nekretnine, dakle radi se o založnom pravu na nekretninama. Hipoteka ima akcesorni karakter jer postojanje hipoteke ovisi o postojanju tražbine, što znači da za postojanje založnog prava mora postojati i punovažno potraživanje. Kako su u konkretnom slučaju sporni ugovori proglašeni ništavnim, istodobno je ništav i sporazum o zasnivanju hipoteke od 29. siječnja 1998. godine kao osiguranje glavnog potraživanja, zbog čega je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Širokom Brijegu uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kao što je bilo prije sklapanja tih ugovora, odnosno brisanje hipoteke upisane na nekretninama spomenutim u izreci ove presude.
10. Na kraju, Općinski sud je naveo da je odbio apelantov podredni tužbeni zahtjev iz razloga što bi se o njemu moglo raspravljati tek kada bi sud odbio primarni tužbeni zahtjev, što se u ovoj pravnoj stvari nije dogodilo. Kako je utvrđeno da su sporni ugovori ništavi, bespredmetno je raspravljati o tužbenom zahtjevu kojim se od suda tražilo da utvrdi da je apelant odustao od spornih ugovora.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 160060 18 Pž od 13. ožujka 2019. godine žalba tužene je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je u cijelosti odbijen primarni tužbeni zahtjev, dok je u odnosu na apelantov podredni tužbeni zahtjev prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je namjenu korištenja sredstava po zaključenim ugovorima utvrdio apelant, a prednik tužene se suglasio s time. Apelant je predniku tužene dao za pravo da vrši kontrolu nad namjenskim korištenjem sredstava, što znači da je namjena korištenja kredita ugovarana u apelantovu korist, pa ako ta sredstva i nisu korištena za ugovorene namjene, ugovori o kreditu zaključeni između parničnih stranaka nikako ne bi mogli biti ništavi, nego, možda, rušljivi. Prema tome, tužena točno navodi da su predmetni ugovori o kreditu između parničnih stranaka zaključeni prije više od 20 godina i da su u cijelosti izvršeni, pa s obzirom na rokove propisane odredbom članka 117. ZOO-a, apelant zbog zastare ne bi uspio ni sa tužbom za utvrđivanje rušljivosti spornih ugovora. Kantonalni sud je naveo da je vještak financijske struke svojim nalazom od 9. studenog 2017. godine ustanovio da je prednik tužene isplatio na apelantov devizni račun ukupan iznos od 850.000,00 DEM, a apelant tijekom postupka ničim nije dokazao da je tim sredstvima isplaćenim na njegov račun raspolagao prednik tuženog, pa se nikako nije mogla utvrditi ništavost predmetnih ugovora.
13. Nadalje, Kantonalni sud je istaknuo da je tužena pravilno navela da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva od 10. siječnja 1998. godine nije važio ZDP jer je on stupio na snagu tek 11. rujna 1998. godine. U članku 59. stavak 1. Zakona o unutarnjem platnom prometu („Službene novine FBiH“ broj 2/95, u daljnjem tekstu: ZUPP), koji je tada bio na snazi, bilo je propisano da se platni promet, do uvođenja monete Federacije, obavlja u DEM do visine raspoloživih sredstava na računima pravnih i fizičkih osoba kod nadležne jedinice Zavoda za platni promet (u daljnjem tekstu: Zavod). U članku 22. Zakona o izmjenama i dopunama ZUPP-a („Službene novine FBiH“ broj 35/98), bilo je propisano da će Zavod do 31. prosinca 1998. godine unutarnji platni promet obavljati u DEM i HRK. Iz stanja spisa proizlazi da je prednik tuženog isplaćivao apelantu sredstva po zaključenim ugovorima o kreditu i da je njima zatvarao minusni saldo na deviznom računu, što znači da je apelant trošio sredstva u valuti DEM u visini minusnog salda. S obzirom na to da je ZUPP-om bilo izričito propisano obavljanje platnog prometa u valuti DEM, to je spornim ugovorima zakonito ugovorena obveza u valuti DEM. Dakle, predmetni ugovori o kreditu, kao ni ugovor o kreditno-garantnim poslovima i poslovima otvaranja akreditiva nisu ništavi ni zbog toga što su međusobna prava i obveze ugovarača ugovoreni u valuti DEM.
14. Polazeći od navedenih utvrđenja, Kantonalni sud je istaknuo da kod činjenice da sporni ugovori nisu ništavi nije ništav ni sporazum o zasnivanju založnog prava od 29. siječnja 1998. godine, odnosno ne može se tražiti brisanje upisane hipoteke na založenim nekretninama. Ovo iz razloga što zasnovano založno pravo štiti potraživanje u čiju je korist zasnovano, sve dok to potraživanje postoji. U prilog tim zaključcima ide i činjenica da je tuženi, nakon što mu apelant dug nije vratio, „ustao“ prijedlogom za prinudnu ovrhu, po kojem je Općinski sud u Širokom Brijegu donio rješenje o ovrsi od 20. srpnja 2000. godine. Rješenje je pravomoćno i izvršno, ali se tužena nije uspjela namiriti iz založenih nekretnina jer ni na trećem ročištu za javnu prodaju nekretnine nisu prodane. Zbog navedenog nepravomoćno je obustavljen ovršni postupak i ukinute sve provedene radnje. Apelant je predmetnu tužbu podnio tek 27. studenog 2012. godine, odnosno dulje od 12 godina od pokretanja ovršnog postupka, a koja se, s obzirom na sve izloženo, može smatrati još jednim apelantovim pokušajem da izbjegne vraćanje korištenih sredstava po zaključenim ugovorima o kreditu.
15. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u dijelu kojim je odbijen podredni tužbeni zahtjev nepravilnom primjenom odredbe članka 55. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) počinio povredu postupka koja je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, zbog čega prvostupanjska presuda u tom pogledu ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 160060 19 Rev od 1. listopada 2019. godine odbijena je apelantova revizija.
17. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da ugovori o kreditu zaključeni između apelanta i prednika tužene nisu ništavi u smislu odredbe članka
103. ZOO-a. Naime, da bi ugovor bio ništav potrebno je da se ispune uvjeti iz članka 103. stavak 1. ZOO-a, odnosno da je ugovor zaključen protivno Ustavu BiH, prinudnim propisima te moralu društva, a što u konkretnom nije slučaj. Činjenica da su sredstva po odobrenim kreditima korištena suprotno ugovorenim namjenama ne predstavlja razlog za ništavost ugovora, već eventualno može biti razlog za rušljivost takvih ugovora u smislu članka 117. ZOO-a. Bez osnove je prigovor da su ugovori o kreditu ništavi iz razloga što sredstva po odobrenim kreditima nisu stavljena na raspolaganje apelantu, a što je u suprotnosti sa odredbom članka 1065. ZOO-a, budući da iz stanja spisa nesporno proizlazi da je prednik tužene na apelantov račun po odobrenim kreditima isplatio ukupan iznos od 850.000,00 DEM, odnosno da je postupio u smislu odredbe članka 1065. ZOO-a izvršivši svoju ugovorenu obvezu na način da apelantu kao korisniku kredita stavio na raspolaganje ugovoreni iznos novčanih sredstava. Također, činjenica da su sredstva isplaćena u DEM nije od utjecaja na zakonitost donesene odluke iz razloga jer je odredbom članka 59. Zakonom o izmjenama i dopunama ZUPP-a bilo propisano da će do 31. prosinca 1998. godine Zavod za unutarnji platni promet obavljati u DEM i HRK.
18. Vrhovni sud je također naveo da je neutemeljen i apelantov prigovor da su ugovori ništavi iz razloga jer su potpisani od neovlaštene osobe. Naime, iz stanja spisa proizlazi da su ugovori potpisani od S. I., direktora, koji je bio ovlašten za zastupanje i predstavljanje društva bez ograničenja, osim za kupnju i prodaju osnovnih sredstava preko iznosa od 200.000,00 DEM, u kojem bi slučaju bila potrebna suglasnost Upravnog odbora. Prema tome, kako se u konkretnom slučaju ne radi o kupnji niti prodaji osnovnih sredstava već o opterećenju osnovnih sredstava zasnivanjem hipoteke na njima, u toj situaciji i nije mu bila potrebna suglasnost članova Upravnog odbora. Imajući u vidu da nisu ništavi ugovori o kreditu, samim time nije ni ništav sporazum o zasnivanju hipoteke na spornim nekretninama kao sredstvo osiguranja kredita, pa se ne može tražiti brisanje upisane hipoteke na založenim nekretninama, kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud. Na kraju, Vrhovni sud je naveo da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari zbog čega nisu posebno obrazlagani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članak 17. Europske konvencije.
20. U svezi s navodima o povredi prava na koja se pozvao, apelant prvenstveno tvrdi da mu novčana sredstva iz ugovora o kreditu nikada nisu stavljena na raspolaganje kako bi ih mogao koristiti u svrhu za koju su ugovori sklopljeni, zbog čega smatra da ti ugovori za njega nisu stvorili obvezu u smislu članka 1065. ZOO-a. U tom smislu apelant tvrdi da je vještak naveo da su novčana sredstva trebala biti uplaćena na njegov račun koji se vodio kod Zavoda, a to nije učinjeno. Prema apelantovom mišljenju, prednik tužene je fiktivno i nezakonito napravio minus na deviznom računu bez valjane pravne osnove. Dalje, apelant tvrdi da je ništavost tražio po više osnova, a da drugostupanjski sud nije dao valjane razloge, te da je i Vrhovni sud propustio dati odgovore na te apelantove navode zbog čega smatra da obrazloženje osporenih presuda nema obvezne elemente. U svezi sa time, apelant tvrdi da umjesto da je prednik tužene isplatio novčana sredstva na žiro račune koji su se tada vodili kod Zavoda i koji su se koristili za unutarnji platni promet, prednik tužene je protivno propisima i protivno uspostavljenoj zabrani raspolaganja navedena sredstva iskoristio radi zatvaranja svojih potraživanja navedenom kreditnom obvezom, čime je povrijedio članak 1037. ZOO-a. Apelant dalje tvrdi da osobe koje su bili direktori u vrijeme zaključivanja spornih ugovora nisu bile ovlaštene za njihovo potpisivanje, pri čemu je ugovore o kreditu potpisao samo direktor bez obveznog supotpisa, te znanja i odobrenja tijela upravljanja, što ih čini ništavim. U tom pogledu, apelant tvrdi da se drugostupanjski sud o tom prigovoru nije očitovao, a da je Vrhovni sud dao nezakonito obrazloženje s obzirom na to da su osnovna sredstva na takav način založena i time se podvrgavaju neposrednoj prodaji u slučaju ne izmirenja duga, pa su prema apelantovom mišljenju i zbog toga sporni ugovori ništavi. Osim navedenog, apelant smatra da su ugovori zaključeni suprotno tada važećim prisilnim propisima u valuti DEM umjesto u važećoj valuti KM koja je uvedena 22. lipnja 1998. godine, a pored toga ugovori su zaključeni protivno propisima o poslovanju banaka iz razloga što je u vrijeme zaključenja ugovora društvo bilo blokirano od Porezne uprave. Naposljetku, apelant smatra da je zaključak drugostupanjskog suda o pokušaju izbjegavanja obveza nepotreban i nezakonit, što ukazuje da je sud bio pristran u svome postupanju jer je apelant tražio utvrđenje ništavosti ugovora a ne namjere stranaka u postupku. b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene odluke, te da suprotno apelantovom stanovištu, prilikom donošenja osporene odluke nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.
22. Kantonalni sud je naveo da u donošenju drugostupanjske presude nisu povrijeđene odredbe Ustava i Europske konvencije na koje se apelant pozvao u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Tužena je navela da apelant u apelaciji nije naveo činjenice koje očito predstavljaju kršenje prava na koje se apelant poziva, kao i da nije naveo očite dokaze koji bi potkrijepili njegove navode, pri čemu činjenični opis koji je apelant naveo u apelaciji nije podveden pod ustavna, odnosno konvencijska prava, pa ukazivanje na navodne povrede ljudskih prava u konkretnom slučaju nije dovoljno precizirano. Tužena dalje smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud dali valjano obrazloženje suštinskih pitanja, što zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a da pitanje utvrđivanja pravilnosti zaključaka proizašlih iz činjeničnog stanja i materijalnopravnog tumačenja nije zadatak Ustavnog suda nego redovitih sudova zbog čega se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi apelantovih ustavnih prava.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 2. stavak (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.
Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice.
Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Prestanak prava Član 117.
(1) Pravo zahtevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
Otklanjanje dugovnog salda Član 1037.
(1) Banka je obavezna da vrši isplate sa računa u granicama raspoloživih sredstava.
(2) Ako je banka obavila jednu ili više uplata i isplata u okviru ugovora o depozitu, koje čine račun pasivnim, o tome mora bez odlaganja obavestiti deponenta koji je dužan odmah da preduzme mere u cilju otklanjanja dugovnog salda..
Prebijanje između salda više računa Član 1055.
Ako deponent kod iste banke ima više tekućih računa, aktivni i pasivni saldo ovih računa se uzajamno prebijaju, ukoliko nije drukčije ugovoreno.
Raspolaganje saldom Član 1056.
Korisnik tekućeg računa može u svakom trenutku raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok.
UGOVOR O KREDITU
Pojam Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Forma i sadržina Član 1066.
(1)Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.
(2)Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.
Otkaz davaoca kredita Član 1067. stav (1) (1) Ugovor o kreditu banka može otkazati pre isteka ugovorenog roka ako je kredit korišćen u suprotnosti sa njegovom namjenom.
Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita pre roka Član 1068. stav (1) (1) Korisnik kredita može odustati od ugovora pre nego što je počeo koristiti kredit.
26. Zakon o unutarnjem platnom prometu („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/95 od 11. veljače 1995. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Ovim zakonom uređuje se obavljanje unutrašnjeg platnog prometa (u daljem tekstu: platni promet), određuju organizacije ovlaštene za obavljanje tih poslova i osniva Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine.
Članak 2.
Pod platnim prometom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se plaćanja između sudionika u platnom prometu preko računa koji se vode kod ovlaštenih organizacija.
Pod plaćanjem u platnom prometu podrazumijeva se: obračun preko računa, prijenos sredstava sa jednog računa na drugi račun, naplata sa računa, uplata na račun i isplata sa računa.
Članak 3. stavak (1) Sudionici u platnom prometu, u smislu ovog zakona, su pravne osobe, dijelovi pravnih osoba, radnje i fizičke osobe koje vrše plaćanje preko računa (u daljem tekstu: sudionici u platnom prometu).
Članak 4.
Ovlaštene organizacije za obavljanje platnog prometa su: Zavod za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zavod), Centralna banka Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Centralna banka), banke, ovlašteno poduzeće za PTT promet Federacije Bosne i Hercegovine, Poštanska štedionica i druge štedno kreditne organizacije čija je djelatnost utvrđena zakonom (u daljem tekstu: nosioci platnog prometa).
Članak 5. stavak (1) Pravne osobe i dijelovi pravnih osoba dužne su da novčana sredstva vode na računima kod Zavoda i da sva plaćanja vrše preko tih računa.
Članak 7. stavak (1) i (2) Zavod obavlja slijedeće poslove:
1) vodi račune ovlaštenih organizacija - nosilaca platnog prometa, račune pravnih osoba i dijelova pravnih osoba, račune za naplatu javnih prihoda i račune za obračun platnog prometa i izvršava naloge za plaćanje preko tih računa. Zavod može voditi i račune fizičkih osoba u skladu sa odgovarajućim propisima;
2) evidentira naplatu javnih prihoda i vrši raspored tih prihoda korisnicima, u skladu sa propisima;
Članak 10.
Banke, Poštanska štedionica i druge štedno-kreditne organizacije obavljaju slijedeće poslove:
5) obavljaju depozitno-kreditne poslove u skladu sa zakonom;
6) banke vode račune pravnih osoba za obavljenje platnog prometa van teritorije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacije).
Članak 11.
Nosioci platnog prometa otvaraju račune sudionicima u platnom prometu na njihov zahtjev, na način i pod uvjetima propisanim ovim zakonom i propisima donijetim na temelju ovog zakona.
Pravne osobe otvaraju račune kod organizacijskih jedinica Zavoda prema mjestu svog sjedišta, a dijelovi pravnih osoba prema mjestu gdje posluju i obvezatne su da vrše plaćanje preko tih računa.
Članak 19.
Nosilac platnog prometa izvršava naloge za prinudnu naplatu i naloge vjerovnika po osnovi instrumenata osiguranja plaćanja iz svih sredstava sudionika koji se vode na računima kod te ovlaštene organizacije, ako propisima nije drugačije određeno.
U nedostatku sredstava za izvršenje naloga za plaćanje u cjelini, ovlaštena organizacija nalog izvršava djelomično, o čemu izvještava - dužnika i vjerovnika. V - POSEBNE ODREDBE O VRŠENJU PLATNOG PROMETA DO USPOSTAVLJANJA MONETE
FEDERACIJE
Članak 59.
Platni promet u zemlji, u skladu sa odredbama ovog zakona, do uvođenja monete Federacije, Zavod obavlja u DEM do visine raspoloživih sredstava na računima pravnih i fizičkih osoba kod mjerodavne jedinice Zavoda.
Do uspostavljanja monete Federacije, a najdalje do 30. lipnja 1995. godine Zavod će obavljati platni promet u skladu sa ovim zakonom i važećim propisima o platnom prometu na teritoriji Federacije.
Obavljanje poslova platnog prometa u smislu stavka 2. ovog članka vrši se preko posebnih računa koje Zavod otvara na zahtjev pravnih i fizičkih osoba.
Članak 62. stavak (1) Novčanom kaznom od 2.000 do 30.000 DEM, kaznit će se za privredni prijestup pravna osoba ako:
1) novčana sredstva ne vodi na računu kod Zavoda i ne vrši plaćanje preko tog računa (članak 5. stavak 1. i članak 11. stavak 2);
27. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem platnom prometu („Službene novine Federacije BiH“ broj 35/98 od 3. rujna 1998. godine) u relevantnom dijelu glasi: Članak 22.
Članak 59. mijenja se i glasi:
„Do 31.12.1998. godine, unutarnji platni promet, sukladno odredbama ovog zakona, Zavod će obavljati i u DEM i HRK“.
Članak 30.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH".
28. Zakon o deviznom poslovanju („Službene novine FBiH“ br. 35/98 od 3. rujna 1998. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1. toč.1) i 4) Ovim se zakonom uređuju:
1) platni promet između osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) s pravnim i fizičkim osobama u inozemstvu, te stjecanje deviza i raspolaganje s njima u zemlji i inozemstvu (u daljnjem tekstu: devizno poslovanje), 4) položaj i ovlasti banaka u deviznom poslovanju, Članak 7.
Platni promet sa inozemstvom obavljaju banke.
Članak 16.
Domaća valuta je Konvertibilna marka (KM).
Službeni devizni tečaj domaće valute je fiksan i iznosi jedna Konvertibilna marka za jednu njemačku marku.
Članak 25.
Domaće i strane pravne osobe mogu kod banke imati devizni račun u konvertibilnoj valuti s kojega raspolažu devizama na način predviđen ovim zakonom.
Devizni računi iz stavka 1. ovog članka glase na ime, a devizna sredstva na njima mogu biti deponirana po viđenju, s otkaznim rokom, ili mogu biti oročena.
Članak 26. stavak (1) Domaće pravne osobe mogu na svoje devizne račune kod banke polagati efektivnu stranu valutu sukladno ovom zakonu.
Članak 27. stavak (1) Domaće pravne osobe sa svojih računa kod banke slobodno raspolažu devizama radi plaćanja u inozemstvu obveza nastalih pravnim poslovima sa stranim osobama.
Članak 36. stavak 1) Platni promet sa inozemstvom obavlja se preko banaka, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Članak 56.
Banke mogu odobravati devizne kredite domaćim pravnim osobama radi plaćanja u inozemstvu s tim da se na odobreni devizni kredit može plaćati kamata i u devizama.
Vlada, na prijedlog Ministarstva, propisuje namjenu i uvjete uz koje se mogu odobravati ovi krediti.
Ministarstvo može utvrditi način i rokove izvješćavanja o odobrenim kreditima.
Članak 68.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „Službenim novinama Federacije BiH“.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 160060 19 Rev od 1. listopada 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 20. studenog 2019. godine, a da je apelant podnio apelaciju 13. siječnja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka 17. Europske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja hipoteke, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, u biti, svode se na tvrdnje da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnom utvrđivanju činjenica.
38. U pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
40. Dovodeći u svezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji kojom je potvrdio drugostupanjsku presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen apelantov primarni tužbeni zahtjev, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U tom pogledu, razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz osporene odluke Vrhovnog suda kojom su prihvaćeni zaključci iz presude Kantonalnog suda proizlaze jasni razlozi kojima su ti sudovi vodili utvrđujući da argumenti na kojima je apelant temeljio svoj tužbeni zahtjev ne mogu dovesti do utvrđenja ništavosti spornih ugovora. Pri tome, glede apelantovih tvrdnji da mu sredstva iz ugovora o kreditu nikada nisu stavljena na raspolaganje, da nisu mogla biti isplaćena na devizni račun, da je prednik tužene fiktivno i nezakonito napravio minus te da je njegov račun bio blokiran od Porezne uprave, Ustavni sud zapaža da se te tvrdnje, u biti, odnose na navodno neispunjenje ili nepravilno ispunjenje ugovora od prednika tužene, što ni na koji način ne pokreće pitanje ništavosti ugovora u smislu odredbi članka 103. ZOO-a, pa samim time ne ukazuju na proizvoljnost osporene odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom članka 1066. stavak
2. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos, kao i uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, iz čega proizlazi da okolnosti na koje apelant ukazuje se tiču načina na koji su ta pitanja bila ili trebala biti regulirana spornim ugovorima o kreditima jer se odnose na pitanja davanja i korištenje kredita. Međutim, apelant ne tvrdi da su te odredbe iz spornih ugovora bile u suprotnosti sa bilo kojom od imperativnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelacije uopće nije dostavio sporne ugovore, već te svoje tvrdnje o ništavosti ugovora temelji na paušalnim navodima da mu sporni novčani iznos nije stavljen na raspolaganje iako iz stanja u spisu proizlazi suglasno utvrđenje redovitih sudova da su sporni novčani iznosi nesporno bili uplaćeni na njegov bankovni račun. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da ništa ne upućuje na proizvoljnost u zaključku redovitih sudova da i ukoliko je bilo nepravilnog izvršenja ugovora od banke, to pitanje ne pokreće samo po sebi pitanje ništavosti spornog ugovora jer bi za to trebale postojati jasna suprotnost spornog ugovora sa, u ovome slučaju, imperativnim pravnim propisima. Osim toga, apelant se ne poziva na jasne zakonske odredbe koje upućuju na to da prednik tužene nije bio ovlašten na temelju ugovora ili općih uvjeta poslovanja banke iznosom iz kredita umanjivati postojeći minus na apelantovom računu. S druge strane, na tu mogućnost upućuje sadržaj odredbe članka 1055. ZOO-a kojom je propisano prebijanje između salda više računa te odredbe članka 1056. ZOO-a kojom je propisano raspolaganje saldom na način da korisnik tekućeg računa može u svakom trenutku raspolagati saldom koji se na računu pojavljuje u njegovu korist, osim ako je ugovoren otkazni rok. U svakom slučaju, iz stanja u spisu proizlazi da je apelant mogao biti upoznat s takvim postupanjem banke s obzirom na to da je neposredno nakon zaključenja ugovora o kreditu od 11. prosinca 1998. godine na temelju kojega je na apelantov račun 28. prosinca 1998. godine isplaćen iznos od 250.000,00 KM, zaključio i drugi ugovor od 29. prosinca 1998. godine na iznos od 600.000,00 DEM.
41. Razmatrajući apelantove navode da banka novčana sredstva nije uplatila na redovne račune koji su se vodili kod Zavoda, Ustavni sud zapaža da je točno da je odredbom članka 5. stavak 1. ZUPP-a bilo propisano da su pravne osobe i dijelovi pravnih osoba bile dužne da novčana sredstva vode na računima kod Zavoda i da sva plaćanja vrše preko tih računa. Međutim, Ustavni sud zapaža i da iz okolnosti predmeta proizlazi da su sporni ugovori bili zaključeni u prijelaznom razdoblju kada se kao sredstvo plaćanja u unutarnjem platnom prometu, pored ostalog, mogla koristiti DEM (članak 59. ZUPP-a), ali istodobno DEM nije predstavljala domaću valutu s obzirom na to da je u smislu odredbe članka 16. stavak (1) ZDP-a bilo propisano da je domaća valuta konvertibilna marka (KM). Također, Ustavni sud podsjeća da je u članku 1. ZDP-a bilo propisano da se tim zakonom regulira stjecanje deviza i raspolaganje njima u zemlji i inozemstvu, pri čemu iz odredaba ZDP-a proizlazi da nije postojala izričita nadležnost Zavoda za izvršenje deviznog plaćanja, pa uslijed toga ne može se sa sigurnošću tvrditi da je sporno plaćanje trebalo biti izvršeno putem Zavoda. Bez obzira na to, Ustavni sud zapaža da sama ta okolnost ne dovodi u pitanje pravnu valjanost spornih ugovora s obzirom na to da se ona odnosi na način realizacije ugovora o kreditu, a u apelaciji i postupku pred redovitim sudovima nije ukazano na jasne odredbe iz spornih ugovora ili općih uvjeta poslovanja banke koje bi bile protivne izričitim zakonskim odredbama. Također, ništa iz stanja u spisu ne upućuje na to da u takvo postupanje u relevantno vrijeme nije bila uobičajena bankarska praksa zbog koje je apelantu onemogućeno raspolaganje spornim novčanim iznosima. Kod takvog stanja stvari ni te okolnosti nisu dovoljne da ukazuju na proizvoljnost u zaključku redovitih sudova da sporni ugovorni nisu ništavi.
42. Nadalje, u pogledu apelantovih tvrdnji da su sporni ugovori bili potpisani od neovlaštenih osoba, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje ukazujući da je ograničenje za zastupanje i predstavljanje društva bilo utvrđeno samo za prodaju i kupnju osnovnih sredstava preko iznosa od 200.00,00 KM, a u konkretnom slučaju se nije radilo o kupnji ili prodaji osnovnih sredstava, već o njihovom opterećenju zasnivanjem hipoteke. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da iz stanja u spisu nema ništa što upućuje da je potpisnicima ugovora na strani apelanta postojala izričita zabrana zaključivanja ugovora o kreditu, odnosno opterećivanja spornih nekretnina, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su utemeljeni apelantovi navodi da su proizvoljni navedeni zaključci Vrhovnog suda. U odnosu na apelantove tvrdnje da su sporni ugovori ništavi jer su zaključeni u valuti DEM umjesto u KM, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, a to je prihvatio i Vrhovni sud, jasno ukazao na zakonske odredbe članka 59. ZUPP-a i članka 56. ZDP-a, iz kojih je nedvojbeno proizlazila mogućnost zaključenja ugovora u DEM.
43. Imajući to u vidu, u nedostatku drugih argumenata kojima bi se doveli u pitanje razlozi koje je naveo Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su ti zaključci proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
44. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali obrazloženje njegovih argumenata, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant te navode o nedostatku obrazloženja osporenih odluka ukazivao u reviziji protiv drugostupanjske presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda, te da je revizijsko vijeće, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci odgovorilo na sve revizijske navode koje je ocijenilo relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neutemeljenim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
45. Razmatrajući apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi sa odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Europski sud, Hauschildt protiv Danske, od 24. svibnja 1989. godine, stavak 47.). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Dovodeći navedeno u svezu sa apelantovim tvrdnjama da je drugostupanjski sud bio pristran prilikom konstatacije o apelantovom pokušaju izbjegavanja obveza, Ustavni sud zapaža da je drugostupanjsko vijeće u kontekstu apelantovog tužbenog zahtjeva procijenilo šire okolnosti konkretnog predmeta koje su bile utemeljene na provedenim dokazima, iz čega ni na koji način ne može zaključiti da su postupajući suci drugostupanjskog vijeća propustili napraviti otklon prema apelantu i da su uslijed toga tuženu stavili u povlašten položaj, zbog čega su i te apelantove tvrdnje neutemeljene.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
c)Zabrana zlouporabe prava
48. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju protiv drugostupanjske presude kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti spornih ugovora i brisanje hipoteke, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazivao.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.
51. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nisu utemeljeni navodi o kršenju zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić