Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/20 (M. M., S. G. i R. R.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1680/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1680/20, rješavajući apelaciju M. M. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M., S. G. i R. R.

podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 029730 19 Pž od 27. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M., S. G. i R. R. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Bijeljine, koje zastupa advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o Tuzla, podnijeli su 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 029730 19 Pž od 27. februara 2020. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 029730 16 Ps od 29. novembra 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena Fabrika Šećera Bijeljina a.d. Velika Obarska – u stečaju (u daljnjem tekstu: tužena) isplati neisplaćene naknade za vršenje funkcije člana privremenog nadzornog odbora sa zakonskom zateznom kamatom, te da im naknadi troškove postupka. Istovremeno presudom su obavezani apelanti da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

3. Okružni privredni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje prijavljenih potraživanja u postupku stečaja tužene osporio potraživanje apelanata, da su apelanti u periodu od 30. maja 2014. godine do 15. septembra 2015. godine bili članovi privremenog nadzornog odbora tužene što je utvrđeno odlukom skupštine akcionara, te da je članstvo apelanata prestalo na osnovu odluke o razrješenju članova nadzornog odbora. Dalje je naveo da je tokom postupka tužena osporavala pravo tužilaca na potraživanu naknadu obrazlažući da nikada nije donesena odluka skupštine akcionara o visini mjesečne naknade za članstvo u nadzornom odboru tužene kao i iz razloga nastupanja zastare potraživanja. Okružni privredni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanata na Odluku o visini naknada članovima upravnog i nadzornog odbora državnog preduzeća objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ od 25. septembra 1996. godine (u daljnjem tekstu: Odluka iz 1996. godine) koja je donesena na osnovu člana 4. Zakona o državnim preduzećima. Zatim je ukazao da je navedeni Zakon o državnim preduzećima prestao da važi donošenjem Zakona o javnim preduzećima 25. avgusta 2004. godine, te da su prema tome prestali da važe i svi ostali propisi kao i odluke koji su doneseni tim zakonom.

4. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da ukoliko bi prihvatio stav apelanata da im pripada pravo na naknadu u visini koja je propisana Odlukom iz 1996. godine, onda je na apelantima i teret dokazivanja visine plata radnika sa VSS, zaposlenih u tom preduzeću. Zatim je ukazao na sadržaj člana 1. navedene odluke, te naveo da je na apelantima bio teret dokazivanja propisanih „50% najviše neto plate radnika sa VSS, zaposlenih u preduzeću“. Okružni privredni sud je naveo da kako apelanti nisu dokazali visinu plate radnika tužene sa VSS koji ne rade na rukovodećim radnim mjestima, tako nije bilo moguće niti obračunati koliko iznosi 50% od te plate, kako je to uostalom propisano Odlukom iz 1996. godine na osnovu koje potražuju naknadu u ovom sporu. Dalje je istakao da apelanti nisu dokazali tu odlučnu činjenicu u pogledu visine naknade koja bi pripala apelantima po osnovu rada (članstvu) u privremenom nadzornom odboru tužene kako to propisuje čl. 123. stav (1) i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je naveo da odlukom o izboru i imenovanju članova privremenog nadzornog odbora nije propisano pravo na naknadu članovima privremenog nadzornog odbora niti je propisana visina te naknade. S tim u vezi je naveo da je apelantima moralo biti poznato da se naknada za rad kao članovima privremenog nadzornog odbora tužene ne može realizovati ukoliko je ne odobri skupština tužene, te ukoliko se ne donese odluka o pravu na naknadu i visini te naknade. Okružni privredni sud je naveo da odluku o visini naknade članovima privremenog nadzornog odbora, kao i svim ostalim članovima upravnih ili nadzornih odbora donosi skupština akcionara (član 281. stav 1. tačka d) važećeg Zakona o privrednim društvima) odnosno bez odluke skupštine akcionara ništa se nije moglo izvršiti niti isplatiti. Dalje je naveo da to znači da su apelanti na sopstveni rizik pristali na rad u privremenom nadzornom odboru tužene na osnovu odluke kojom nije ni regulisano pravo na naknadu za rad kao ni visina naknade. Također je naveo da su apelanti bili svjesni da se naknada neće moći realizovati dok se ne donese odgovarajuća odluka skupštine akcionara koja će potvrditi njihovo pravo na naknadu za rad (eventualno i visinu naknade), a koja nikada nije ni donesena.

5. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 029730 19 Pž od 27. februara 2020. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Presudom su dalje odbijeni kao neosnovani zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava žalbe, te zahtjev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

6. Viši privredni sud je naveo da iz sadržaja odluke kojom su imenovani apelanti za članove privremenog nadzornog odbora proizilazi da nije određena naknada za njihov rad, osim što je u članu 3. navedene odluke navedeno da su odgovornost, nadležnost, poslovi i obaveze privremenog nadzornog odbora utvrđeni Zakonom o javnim preduzećima (čl. 7., 8. i 9.), Zakonom o privrednim društvima i Statutom društva. Dalje je ukazao da je Zakonom o javnim preduzećima propisana nadležnost, sastav i odgovornost nadzornog odbora, a da su Zakonom o privrednim društvima propisane nadležnosti organa akcionarskih društava skupštine, upravnog i izvršnog odbora, te nadzor (čl. 281., 304., 315., 323.). Zatim je ukazao na sadržaj člana 7. stav (1) ZPP-a, te člana 123. st. (1) i (2), te naveo da su apelanti bili dužni da dokažu visinu potraživanja i da dostave odluku po kojoj bi se mogla tačno utvrditi visina naknade za njihov rad kao članova privremenog nadzornog odbora tužene, što apelanti nisu učinili. Dalje je naveo da je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da nije imao elemenata na osnovu kojih bi mogao da utvrdi visinu naknade apelantima za rad u privremenom nadzornom odboru. Viši privredni sud je istakao da i po njegovom mišljenju apelanti nisu dokazali odlučne činjenice u pogledu visine naknade, pogotovo kod činjenice da visina naknade apelantima nije ni određena od strane nadležnog organa odnosno skupštine akcionara, niti su određeni parametri na osnovu kojih bi se ta naknada odredila za članove privremenog nadzornog odbora. Dalje je naveo da bez obzira na navode apelanata da ne mogu oni snositi posljedice neurednog i nepravilnog postupanja skupštine tužene i da su isti uredno obavljali svoj posao, isti su morali biti svjesni činjenice da nijednom odlukom, ni nadležnog organa ni nadležnog ministarstva nije bila propisana naknada za njihov rad. Zatim je naveo da nije sporno da je tužena kao akcionarsko društvo prema odredbama Zakona o javnim preduzećima (član 7.) kao i prema Zakonu o privrednim društvima morala da ima i nadzorni odbor koji bira upravu društva. Viši privredni sud je naveo da činjenica da je odlukom imenovan privremeni nadzorni odbor bez odluke o visini naknade članovima ukazuje na propust nadležnih organa da u cijelosti donesu potrebne odluke. Zatim je naveo da su organi tužene propustili da za sporni period donesu odluku o visini i isplati naknade za rad članovima privremenog nadzornog odbora, ali apelanti i pored te činjenice nisu dokazali visinu štete. Dalje je naveo da je teret dokazivanja te činjenice je na apelantima, koji nisu u smislu odredbe člana 123. ZPP-a dokazali visinu pretrpljene štete, pa i pored eventualnog postojanja osnova odgovornosti tužene nisu ostvareni uslovi za primjenu odredbe člana 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Viši privredni sud je naveo da se neosnovano apelanti pozivaju i na odredbu člana 218. ZOO-a, te da prema navedenoj odredbi, slučaj davanja ili činjenja na ime izvršenja tuđe zakonske obaveze jeste slučaj pravno neosnovanog obogaćenja, jer se radi o isplati nedugovanog i gdje se kao obogaćeno lice pojavljuje pravi dužnik zakonske obaveze, što nije slučaj u konkretnom predmetu. Također je naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanata da je sud primjenom odredbe člana 127. ZPP-a trebao sam odlučiti po svojoj ocjeni o visini štete, budući da sud ne može preuzeti ulogu nadležnih organa društva i donositi odluke koje su u njegovoj nadležnosti.

7. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Višeg privrednog suda, proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelanti uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude. Apelanti ukazuju na zaključke sudova, te između ostalog, navode da bez obzira što je nedvosmisleno utvrđeno da su bili članovi nadzornog odbora tužene apelantima ne pripada pravo na naknadu za obavljanu funkciju, da je propust tužene da odredi visinu naknade tumačen u njenu korist, a na štetu apelanata, zatim na zaključak sudova da su apelanti bili dužni da dokažu visinu potraživanja, te da dostave odluke po kojoj bi se mogla utvrditi tačna naknada za njihov rad, što nisu učinili, te da sudovi sav teret i krivicu ne plaćanja rada i ne donošenja odluke o visini naknade pripisuje apelantima. Apelanti navode da je u odluci o imenovanju određeno da će se na apelante kao članove nadzornog odbora tužene primjenjivati odredbe Zakona o javnim preduzećima, te da naknada za rad članovima nadzornog odbora ne može biti njihova privatna stvar i stvar dobrovoljnog rada i da propust da se o tome donese odluka na skupštini treba da padne na teret tužene. Također su naveli da je pravo na naknadu neodvojivo pravo članova nadzornog odbora kada se imenuju po odredbama Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, primijenjeni pozitivno-pravni propis. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tom, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Viši privredni sud prilikom donošenja odluke po žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1680/20 (M. M., S. G. i R. R.) | Sudska praksa | Aktio