Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3754/21 (A. H.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nasilje u porodici
- Nije krivična optužba
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3754/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3754/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adnan Helać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Helać protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 924847 21 Pžp od 17. septembra 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Helać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Burović advokat iz Ilidže, podnio je 2. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 924847 21 Pžp od 17. septembra 2021. godine. Apelant je 19. novembra 2021. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obavezao bivšu vanbračnu partnericu apelanta N.B. i Službu socijalne zaštite Općine Stari Grad, da omogući uslove da apelant viđa svog maloljetnog sina, jer to, imajući u vidu zaštitne mjere izrečene prema apelantu, neće biti moguće 12 mjeseci“.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 924847 21 Pr od 8. septembra 2021. godine apelantu su, zbog radnji pobliže opisanih izrekom predmetnog rješenja, kojima je apelant učinio radnje nasilja u porodici iz člana 7. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izrečene zaštitne mjere i to: zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici, bivšoj supruzi N.B. u bilo kojem području na udaljenosti manjoj od 10 metara, te zabrana uznemiravanja i uhođenja N.B. Zaštitne mjere izrečene su u trajanju od 12 mjeseci od donošenja prvostepenog rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, cijeneći izvedene dokaze (naročito detaljan iskaz žrtve nasilja, nevjenčane bivše supruge apelanta, kao i iskaz svjedoka očevica (Dž.S.), koje su opisale radnje nasilja koje nad žrtvom nasilja provodio apelant kao njen bivši nevjenčani suprug duži vremenski period) našao da je apelant počinio radnje nasilja u porodici prema N.B. prijetnjama i grubim uznemiravanjem, dakle postupanjem kojim se izaziva psihička bol i patnja, ugrožava mir, tjelesna cjelovitost i psihičko zdravlje članova porodice. Općinski sud je naveo da je naprijed navedeno utvrđeno i medicinskom dokumentacijom Javne ustanove Zavod za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo od 7. septembra 2021.godine, iz koje proizlazi da je žrtva zadobila tjelesne povrede bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj (putem branioca, R.K. advokata iz Sarajeva) protiv rješenja Općinskog suda od 8. septembra 2021. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 924847 21 Pžp od 17. septembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da, preispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, smatra da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o vrsti zaštitne mjere i određivanju vremenskog trajanja, iste pravilno cijenio sve okolnosti, da je u porodici kao osnovnoj ćeliji društva neophodno obezbijediti uslove da svaki član uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti u privatnoj i javnoj sferi, te da je u potpunosti saglasan sa zaštitnom mjerom koja je apelantu u konkretnom slučaju izrečena. Dakle, Kantonalni sud smatra da će se tako izrečenom zaštitnom mjerom u takvom vremenskom periodu prema apelantu postići svrha određivanja zaštitnih mjera iz člana 10. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te da ista nije prestrogo odmjerena s obzirom na sve okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio u pobijanom rješenju, prije svega u cilju zaštite žrtve nasilja, kao i u cilju sprečavanja i suzbijanja eventualnog daljnjeg nasilja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta.
9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu rješenjem Općinskog suda apelantu izrečene zaštitne mjere zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici i zabrana uznemiravanja i uhođenja, u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi u više navrata razmatrao pitanje da li postupak za izricanje zaštitnih mjera u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici uživa garancije člana 6. Evropske konvencije, te zaključio da se navedeni postupak ne odnosi na odlučivanje o „krivičnoj optužbi“ u smislu garancija prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke Ustavnog suda br. AP-2813/13 od 12. februara 2014. godine i AP-1460/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da nema razloga da se navedena praksa ne primijeni i na konkretan slučaj. Iz navedenog, dakle, slijedi da se predmetni postupak, koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda, u kojem postupku su apelantu izrečene zaštitne mjere shodno odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, nije odnosio na odlučivanje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje, pa proizlazi da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5562/17 od 11. septembra 2018. godine).
10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić