Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3360/20 (J. H. i drugi)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Povreda
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nehumano postupanje
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Istraga
- Krivični postupak
- Nestale osobe
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3360/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3360/20, rješavajući apelaciju Jadranke Husković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Jadranke Husković, Šerife Hasić, Jasminke Milojević, Munevere Mehić, Omera Čehića, Semira Pobrića, Nevze Čolić, Rabije Grizović, Hibe Sarančić, Omera Husića, Razije Omanović, Osmana Čame i Azre Penave.
Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere s ciljem obavještavanja apelanata o toku istrage u predmetu T20 0 KTRZ 0010345 15 u skladu sa članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Jadranki Husković, Šerifi Hasić, Jasminki Milojević, Muneveri Mehić, Omeru Čehiću, Semiru Pobriću, Nevzi Čolić, Rabiji Grizović, Hibi Sarančić, Omeru Husiću, Raziji Omanović, Osmanu Čami i Azri Penavi u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jadranka Husković, Šerifa Hasić, Jasminka Milojević, Munevera Mehić, Omer Čehić, Semir Pobrić, Nevza Čolić, Rabija Grizović, Hiba Sarančić, Omer Husić, Razija Omanović, Osman Čamo i Azra Penava (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ iz Sarajeva, podnijeli su 10. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog navodnog nepostupanja Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) u predmetu broj T20 0 KTRZ 0010345 15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva je 21. jula 2021. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju. Tužilaštvo je dostavilo traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Tužilaštvo je 1. aprila 2015. godine od Kantonalnog tužilaštva HNK-a dobilo na daljnju nadležnost spis broj T07 0 KTARZ 0010581 15 u kojem se nalazila izjava svjedoka u vezi s događajem zarobljavanja i ubistva vojnika Armije BiH u maju 1993. godine u Mostaru. Na osnovu tog spisa formiran je predmet u Tužilaštvu broj T20 0 KTRZ 0010345 15. Predmet istrage u navedenom predmetu je ubistvo 13 zarobljenih vojnika Armije BiH, i to: Alije Čame, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penave, Sevke Pobrića, Nazifa Sarančića, Hasana Balića i Feđe Huskovića, odnosno srodnika apelanata. Navedeni vojnici su zarobljeni 10. maja 1993. godine u Mostaru, odvedeni u prostorije Mašinskog fakulteta u Mostaru i predati pripadnicima 3. bojne Vojne policije HVO-a, čije je sjedište bilo na Mašinskom fakultetu. Zarobljenici su zatvoreni u podrumske prostorije fakulteta, gdje su i ubijeni. Istraga je u toku i provodi se s ciljem utvrđivanja neposrednih počinilaca ubistva navedenih zarobljenika.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
5. Apelanti smatraju da su im, uslijed navodne nedjelotvorne istrage, povrijeđena prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem testu: Evropska konvencija).
6. Naveli su da su apelaciju podnijeli zbog toga što Tužilaštvo nije provelo i okončalo istragu (T20 0 KTRZ) koju vodi već dugi niz godina. Dalje su naveli da su najbliži srodnici žrtava koje su nestale ili ubijene kao pripadnici Armije BiH za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Većina žrtava je ekshumirana u masovnoj grobnici u Gorancima, Općina Mostar 2007. godine, a sahranjene su 2008. godine. Nadalje, apelanti su naveli da su apelaciju podnijeli i zbog toga što nemaju nikakvih saznanja o tome da li se u Tužilaštvu zaista i provodi istraga jer ona nije rezultirala optužnicom niti bilo kakvim drugim rezultatima o kojima bi bliski srodnici žrtava, kao najbliži srodnici i lica s pravnim interesom, trebali biti obaviješteni. Zbog toga kao razlog za podnošenje apelacije navode i to što je Tužilaštvo propustilo apelantima dostaviti informacije da li preduzima i koje radnje preduzima s ciljem utvrđivanja identiteta počinilaca, te pronalaska tijela ubijenih. Dalje, apelanti traže da im se dodijeli naknada štete zbog duševne boli koju trpe već godinama, prvo zbog mučenja, batinanja i nasilne smrti članova njihovih porodica, a zatim i zbog nedjelotvorne istrage Tužilaštva čija pasivnost sprečava da se utvrdi istina o okolnostima nestanka i smrti članova njihovih porodica, te da se krivci primjereno kazne. Apelanti zahtijevaju od Bosne i Hercegovine, kao odgovorne u ime svog najvišeg tužilačkog organa, da se obaveže na naknadu štete u iznosu od 25.000 KM za apelante čiji srodnici su ukopani, a 35.000 KM za apelante čiji srodnici još uvijek nisu pronađeni i identificirani, a sve zbog nanesene dugogodišnje duševne boli i patnje uzrokovane nepreduzimanjem odgovarajućih postupaka Tužilaštva, prije svega podizanja optužnice kako bi se izrekla sankcija licima odgovornim za mučenje, smrt i nestanak njihovih najbližih srodnika. b)Odgovor na apelaciju
7. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da smatra da je apelacija neosnovana. Istaknuto je da se rješavanje predmeta ratnih zločina, koji su u nadležnosti Tužilaštva, vrši u skladu sa strateškim aktom, Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina. Postupanje po uputama iz navedene strategije podrazumijeva da se predmeti ratnih zločina uzimaju u rad u odnosu na složenost samog predmeta. U vezi s tim, na osnovu kriterija iz Strategije, sačinjava se godišnji plan rješavanja određenog broja prioritetnih predmeta za svakog tužioca pojedinačno. Konkretni predmet u kojem su apelanti podnijeli apelaciju nalazi se na listi prioritetnih predmeta i Tužilaštvo radi na navedenom predmetu. Navedeno je da je Tužilaštvo 1. aprila 2015. godine od Kantonalnog tužilaštva HNK-a dobilo na daljnju nadležnost spis broj T07 0 KTARZ 0010581 15 u kojem se nalazila izjava svjedoka, a u vezi s događajem zarobljavanja i ubistva vojnika Armije BiH u maju 1993. godine u Mostaru. Na osnovu tog spisa formiran je predmet u Tužilaštvu broj T20 0 KTRZ 0010345 15. Predmet istrage u navedenom predmetu je ubistvo 13 zarobljenih vojnika Armije BiH, i to: Alije Čame, Dževada Čolića, Senada Čehića, Mime Grizovića, Vahidina Hasića, Dževada Husića, Zlatka Mehića, Nenada Milojevića, Fahira Penave, Sevke Pobrića, Nazifa Sarančića, Hasana Balića i Feđe Huskovića, odnosno srodnika apelanata. Navedeni vojnici su zarobljeni 10. maja 1993. godine u Mostaru i odvedeni u prostorije Mašinskog fakulteta u Mostaru i predati pripadnicima 3. bojne Vojne policije HVO-a čije je sjedište bilo na Mašinskom fakultetu. Zarobljenici su zatvoreni u podrumske prostorije fakulteta gdje su i ubijeni. Istraga se provodi s ciljem utvrđivanja neposrednih izvršilaca ubistva navedenih zarobljenika. Navedeno je da je Kantonalno tužilaštvo u Mostaru 2000. godine podiglo optužnicu protiv Željka Džidića i drugih. Džidić je bio zapovjednik 3. bojne Vojne policije HVO-a, čije je sjedište bilo u prostorijama Mašinskog fakulteta u Mostaru, gdje su dovedeni zarobljeni vojnici i u kojim su i ubijeni. Željko Džidić je optužen po komandnoj odgovornosti za ubistvo navedenih zarobljenika i taj postupak koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Mostaru još uvijek nije pravomoćno okončan. Također, pred Haškim sudom u predmetu Prlić i dr. pravomoćno je presuđen Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije HVO-a, i između ostalog osuđen za ubistvo zarobljenih vojnika. Dakle, zapovjednici Vojne policije u čijoj nadležnosti su bili ratni zarobljenici koji su ubijeni, a koji imaju svoju odgovornost za ubistvo zarobljenih vojnika, su ili optuženi kao što je Željko Džidić ili pravomoćno presuđeni kao što je Valentin Ćorić, ostalo je jedino da se istraga provede za neposredne odnosno direktne izvršioce ubistva zarobljenih vojnika i tu istragu provodi Tužilaštvo. Dalje, nakon što je Tužilaštvo primilo predmet, 13. aprila 2015. godine donesena je naredba o provođenju istrage protiv Željka Džidića zbog postojanja osnova sumnje za počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZBiH. Nakon što je saslušan određeni broj svjedoka, 12. marta 2018. godine donesena je naredba o proširenju istrage protiv Maria Tomića zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZBiH. Također, istraga je proširena i u odnosu na krivični događaj, odnosno istragom je utvrđeno da su zajedno sa zarobljenim vojnicima Armije BiH na Mašinskom fakultetu bili i civili Esad Husić, Dragan Drače, Alice Drače, Sabit Aškraba, Hamza Filipović i Emir Konjo, koji su također ubijeni. Ukazano je da je Tužilaštvo do danas saslušalo više od 180 svjedoka, pribavilo i pregledalo više stotina materijalnih dokumenata, zatražilo međunarodnu pravnu pomoć od SAD za saslušanje tri svjedoka, međutim još uvijek ne postoji dovoljno dokaza da bi se u ovom predmetu podigla optužnica. Iz iskaza do sada saslušanih svjedoka, Tužilaštvo je nesporno utvrdilo da je 10. maja 1993. godine u Mostaru zarobljeno 12 vojnika Armije BiH, i to: Alija Čamo, Dževad Čolić, Senad Čehić, Mimo Grizović, Vahidin Hasić, Dževad Husić, Zlatko Mehić, Nenad Milojević, Fahir Penava, Sevko Pobrić, Nazif Sarančić i Hasan Balić, te da su odvedeni na Mašinski fakultet i predati Vojnoj policiji koja ih je zatvorila u podrumske prostorije Mašinskog fakulteta, u kojim su posljednji put živi viđeni 11. maja 1993. godine. Iz iskaza do sada saslušanih svjedoka nema dokaza da je stradali Feđa Husković zarobljen s navedenim vojnicima i da je doveden na Mašinski fakultet. I pored činjenice da je saslušan veliki broj svjedoka u ovom predmetu, još uvijek ne postoji dovoljno čvrstih dokaza na osnovu kojih bi se mogla podići optužnica. Postoje dokazi za osnovu sumnje propisani u članu 216. stav 1. ZKPBiH i ta osnova sumnje je dovoljna za donošenje naredbe o provođenju istrage, međutim još uvijek ne postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju kako je to predviđeno u članu 226. stav l. ZKPBiH da bi Tužilaštvo podiglo optužnicu. Saslušani svjedoci imaju samo posredna saznanja, odnosno svjedoci navode da su čuli da su u podrumu Mašinskog fakulteta ubijeni zarobljenici, ali nijedan svjedok do sada nije potvrdio da je vidio sam čin ubistva. Pored navedena dva osumnjičena lica, u ubistvu zarobljenih vojnika i civila učestvovala su i druga NN lica koja također treba identificirati, a svjedoci koji su do sada saslušani nisu pružili dovoljno podataka o njihovom identitetu. Navedeno je da je Tužilaštvo do sada saslušalo sve potencijalne svjedoke koji su u to vrijeme bili u prostorijama Mašinskog fakulteta i svjedoke za koje je smatrano da bi mogli imati saznanja o ubistvu zarobljenika, ali niko od njih nije dao dovoljno informacija ili potvrdio da je vidio ubistvo zarobljenika. Tužilaštvo je jedan dio svjedoka pozivalo i saslušavalo više puta jer je smatralo da znaju i da su bili na mjestu izvršenja krivičnog djela, međutim Tužilaštvo nema način da prisili te svjedoke da kažu istinu.
8. Navedeno je da se Tužilaštvo saosjeća s bolom apelanata – oštećenih i čini sve da svaka porodica, odnosno svaki oštećeni sazna za sudbinu svojih najmilijih, međutim predmeti ratnih zločina su predmeti koji se isključivo baziraju na izjavama svjedoka, zbog čega je jako teško utvrditi počinioce zločina jer ne postoje materijalni dokazi o počinjenim zločinima i počiniocima tih zločina na osnovu kojih bi se mogla podići optužnica. Predmeti ratnih zločina, kao što je ovaj konkretni predmet ubistva ratnih zarobljenika gdje nema preživjelih svjedoka koji bi mogli ispričati i identificirati počinioce je vrlo težak predmet jer se kao svjedoci mogu saslušavati samo pripadnici vojne jedinice koja je počinila zločin i koji u većini slučajeva, kao što je i u ovom konkretnom, ne žele reći istinu i počinioca, a Tužilaštvo nema mogućnost da ih na to prisili.
9. Tužilaštvo je navelo da je tokom dosadašnje istrage provodilo i procese ekshumacije s ciljem pronalaska tijela ubijenih Hasana Balića, Šefika Pobrića i Feđe Huskovića. Sve informacije do kojih je Tužilaštvo došlo tokom istrage, koje se odnose na moguće mjesto lokacije grobnice ubijenih su provjerene. Tako je po naredbi Suda BiH 30. maja 2016. godine izvršena ekshumacija na lokalitetu „Rimski bunar“ na Gorancima u Mostaru, 31. maja 2016. godine izvršena je ekshumacija na lokalitetu selo Sovići na Gorancima, 30. oktobra 2019. godine izvršena je ekshumacija na lokalitetu krivina s desne strane puta iznad groblja Maslina u Mostaru, međutim ni na jednoj lokaciji nisu pronađeni posmrtni ostaci. Tužilaštvo je 23. juna 2021. godine od Suda BiH pribavilo naredbu za ekshumaciju na lokalitetu Harem – mezarje u Miljkovićima u Mostaru s ciljem provjere navoda i pronalaska tijela ubijenih, a navedena naredba će biti realizirana u skorije vrijeme.
10. Ukazano je da je iz navedenog jasno da nisu osnovani navodi apelanata da Tužilaštvo ne preduzima nikakve istražne radnje niti provodi adekvatnu istragu s ciljem otkrivanja počinilaca i podizanja optužnice, te pronalaska tijela ubijenih srodnika apelanata, nego su preduzete sve moguće radnje i saslušan veliki broj svjedoka, više puta je vršena ekshumacija s ciljem pronalaska tijela ubijenih, ali zbog niza okolnosti trenutno ne postoji mogućnost da se donese konačna tužilačka odluka. Ukazano je da će Tužilaštvo u narednom periodu nastaviti prikupljati dokaze i saslušavati svjedoke, sve kako bi se u navedenom predmetu što prije donijela tužilačka odluka.
11. Navedeno je i da je Tužilaštvo, odnosno postupajući tužilac u predmetu više puta održao sastanke s nekim od apelanata i tom prilikom su upoznati s aktivnostima koje Tužilaštvo preduzima, tako da su neosnovani navodi apelanata da im Tužilaštvo ne daje informacije o predmetu, međutim Tužilaštvo ne može apelantima davati informacije o imenima svih saslušanih svjedoka i sadržaju njihovih iskaza kako to apelanti očekuju.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 35.
Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.
(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) sprovede istragu u skladu s ovim zakonom, [...] VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju apelacija pokreće ozbiljna pitanja kršenja prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije, te se Ustavni sud poziva na odredbe člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda koje propisuju da Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
16. Stoga, imajući u vidu da se apelacijom upućuje na povredu prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije u odnosu na djelotvornu istragu u vezi s procesuiranjem lica koja se dovode u vezu s krivičnim djelom počinjenim tokom rata, te odredbe člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud predmetnu apelaciju smatra dopustivom u odnosu na to pravo iako nema odluke suda.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
18. Apelanti smatraju da su im, uslijed navodne nedjelotvorne istrage Tužilaštva, povrijeđena prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. Ustavni sud će prije svega razmotriti navode apelanata u pogledu postojanja kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
19. Ustavni sud podsjeća da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
20. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
21. Navedenom apelacijom pokreće se pitanje povrede prava apelanata na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije zbog navodnog nepostupanja Tužilaštva u predmetu broj T20 0 KTRZ 0010345 15.
22. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da se predmet, koji se tiče ubistva srodnika apelanata, nalazi na listi prioritetnih predmeta i Tužilaštvo radi na njemu provodeći istragu u pogledu toga ko su direktni izvršioci ubistva zarobljenih vojnika. U predmetu je donesena naredba o provođenju istrage protiv Željka Džidića, a nakon što je saslušan određeni broj svjedoka donesena je naredba o proširenju istrage protiv Maria Tomića. Također, istraga je proširena i u odnosu na krivični događaj ubistva civila na Mašinskom fakultetu. Ustavni sud, također, zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da je u ovom predmetu saslušano više od 180 svjedoka, da je pribavljeno i pregledano više stotina materijalnih dokumenata, da je tražena međunarodna pravna pomoć od SAD za saslušanje tri svjedoka. Osim toga, vršene su ekshumacije na više lokaliteta s ciljem provjere navoda i pronalaska tijela ubijenih. Ukazano je da je Tužilaštvo preduzelo sve moguće radnje, ali zbog niza okolnosti trenutno ne postoji mogućnost da se donese konačna tužilačka odluka. Također, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da su u ovom predmetu više puta održani sastanci s nekim od apelanata i tom prilikom su upoznati s aktivnostima koje Tužilaštvo preduzima, međutim da Tužilaštvo ne može apelantima davati informacije o imenima svih saslušanih svjedoka i sadržaju njihovih iskaza kako to apelanti očekuju.
23. Ustavni sud podsjeća da je slična činjenična i pravna pitanja već razmatrao u Odluci broj AP 129/04 (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 58/05 i „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 72/05, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Doma za ljudska prava, između ostalog, zaključio da su članovi porodica nestalih lica bili izloženi nehumanom postupanju, koje je zabranjeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3. Evropske konvencije budući da su se nestanci desili na području Bosne i Hercegovine, te da nakon nestanka nije provedena efikasna istraga o tome, niti su nadležne vlasti obavijestile članove porodica nestalih lica o sudbini njihovih najbližih. U istoj odluci Ustavni sud je utvrdio i povredu prava apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zbog toga što su se nestanci desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Republika Srpska), koji, i pored obaveze da ispitaju prijave o nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili po tom pitanju, odnosno niti jednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo s članovima njihovih porodica, jer nadležni organi vlasti entiteta bez vidljivog i razumnog opravdanja odbijaju da apelantima prezentiraju raspoložive i dostupne informacije o nestalim licima.
24. Ustavni sud, dalje, podsjeća da je u predmetu broj AP 143/05 (vidi Odluku o meritumu broj AP 143/05 od 14. marta 2006. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 80/05, „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 193/05 i „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 3/06; dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), razmatrajući apelacije članova porodica nestalih lica zbog nestanka i kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti njihovih srodnika, zaključio da činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna Ustavnom sudu da zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
25. Isto tako, Ustavni sud podsjeća na svoju odluku u predmetu broj AP 3783/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3783/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se u pogledu navoda apelanata da ni nakon 17 godina od završetka ratnih sukoba ne znaju ništa o sudbini nestalih najbližih srodnika, niti o okolnostima njihovog nestanka, iako u smislu člana 3. Zakona o nestalim licima na to imaju pravo, a nadležni organi vlasti im do sada nisu pružili informacije o tome šta se desilo s njihovim nestalim srodnicima, odnosno nisu ih informirali da li su u vezi s tim preduzeli i proveli bilo kakvu aktivnost, iako su to bili dužni učiniti u smislu člana 4. navedenog zakona, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su samo pojedini apelanti od Tužilaštava BiH tražili informacije u vezi s nestankom i ubistvom njihovih srodnika, a da većina apelanata zapravo ne raspolaže podacima da je u konkretnom slučaju pokrenuta bilo kakva aktivnost, odnosno istraga, pa u vezi s tim Ustavni sud podsjeća nadležne organe vlasti da su u skladu sa zakonskom obavezom dužni i obavezni da po službenoj dužnosti pokrenu krivično gonjenje u slučaju postojanja krivičnog djela. Ustavni sud posebno naglašava da je od nestanka srodnika apelanata protekao dugi niz godina i da u tom kontekstu svako odlaganje provođenja temeljite i sveobuhvatne istrage, s obzirom na vremensku distancu, nadležnim organima objektivno otežava put u procesu rasvjetljavanja okolnosti njihovog nestanka, otkrivanja lica odgovornih za njihov nestanak, kao i njihovo procesuiranje.“
26. Ustavni sud smatra da i predmetna apelacija pokreće slična činjenična i pravna pitanja kao ona navedena u prethodno citiranim odlukama. Naime, Ustavni sud je imao u vidu da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ukazalo da su u ovom predmetu održavani sastanci s nekim od apelanata na kojima su apelanti obaviješteni o toku istrage u onoj mjeri u kojoj je to moguće, a da se istraga ne ugrozi. Također, Ustavni sud je imao u vidu i to da iz odgovora Tužilaštva proizlazi da su tokom istrage preduzete mnoge istražne radnje, te da Tužilaštvo ima u planu nastaviti provođenje istrage provođenjem, pored ostalih istražnih radnji, ekshumacije na lokalitetu Harem – mezarje u Miljkovićima u Mostaru. Međutim, Ustavni sud konstatira da su u konkretnom slučaju apelanti apelaciju podnijeli upravo zbog toga što nemaju nikakvih saznanja o tome da li se u Tužilaštvu zaista i provodi istraga budući da u predmetu T20 0 KTRZ 0010345 15 nije podignuta optužnica, niti je istraga koja se u tom predmetu provodi rezultirala bilo kakvim aktima ili informacijama o kojima bi bliski srodnici žrtava trebali biti obaviješteni. Iz odgovora na apelaciju koji je dostavilo Tužilaštvo nije bilo moguće utvrditi jesu li informacije o predmetu koje je Tužilaštvo dostavilo Ustavnom sudu podijeljene i sa apelantima. Pri tome, Ustavni sud naglašava da svakako razumije stav Tužilaštva o tome da se s oštećenim u postupku ne mogu podijeliti sve informacije koje su pribavljene tokom provođenja istrage zbog zaštite interesa istrage. No, kada iz navoda u apelaciji proizlazi da apelanti smatraju da su dovedeni u situaciju da sami, pored bola i patnje koju proživljavaju zbog nestanka najbližih srodnika, traže informacije u vezi s njihovim nestankom, to je za Ustavni sud dovoljno da zaključi da je u predmetnoj apelaciji došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
27. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
28. S obzirom na odluku u ovom predmetu, pri tome imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali pitanja slična onima koja su obrađena u ovoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1638/17 od 17. januara 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, zbog utvrđenog kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, u situaciji kada Tužilaštvo apelantima nije ponudilo dovoljno informacija o toku istrage, na ime naknade nematerijalne štete apelantima treba isplatiti iznos od po 1.000,00 KM.
29. Ovu naknadu dužno je platiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u situaciji kada Tužilaštvo, provodeći istragu o događaju zarobljavanja i ubistva vojnika Armije BiH u maju 1993. godine na Mašinskom fakultetu u Mostaru, apelantima nije ponudilo dovoljno informacija o toku istrage, dovodeći apelante u situaciju da sami, pored bola i patnje koju proživljavaju zbog nestanka najbližih srodnika, moraju tražiti informacije u vezi s njihovim nestankom.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić