Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3138/21 (N. K.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3138/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3138/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Knežević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Knežević protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 124625 21 Gž od 14. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Inja Pašalić, Elma Kaba i Ada Hasečić iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 124625 21 Gž od 14. juna 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 o P 124625 19 P od 28. januara 2021. godine obavezan je tuženi („Brčko-Gas osiguranje" d.d. Brčko) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 9.658,38 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.053,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Apelacionog suda od 14. juna 2021. godine usvojena je žalba tuženog izjavljena protiv prvostepene presude od 28. januara 2021. godine i preinačena prvostepena presuda na način da je obavezan tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 903,20 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 515,25 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 702,00 KM.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je saobraćajna nezgoda u kojoj je nastala šteta na apelantovom vozilu prouzrokovana krivicom osiguranika tuženog, da se saobraćajna nesreća dogodila 27. maja 2018. godine u Bosni i Hercegovini, da apelant živi i radi u Njemačkoj. Zatim da je apelantovo vozilo registrovano u Njemačkoj, da je apelant za procjenu štete u Njemačkoj platio 888,00 eura (1.736,78 KM), da po cijenama popravke vozila u Njemačkoj visina materijalne štete iznosi 11.210,20 KM (sa PDV-om 13.340,10 KM), da prema cijenama popravke vozila u Bosni i Hercegovini visina materijalne štete iznosi 5.403,20 KM (sa PDV-om 6.321,70 KM), te da je tuženi apelantu u vansudskom postupku na ime naknade štete isplatio iznos od 5.418,50 KM. Dalje je utvrđeno da je apelant 4. juna 2018. godine izdao nalog za procjenu štete ovlaštenom procjenitelju u Njemačkoj, da je prema toj procjeni za popravak oštećenja potrebno 5-6 dana (23 sata rada), kako je to u svom nalazu i mišljenju potvrdio i vještak mašinske struke, te da da ne postoji dokaz da je vozilo popravljeno. Apelacioni sud je naveo da apelant nema pravo od tuženog zahtijevati naknadu štete prema cijenama popravka u Njemačkoj, pa s tim u vezi ni troškove procjene štete izvršene u Njemačkoj, s obzirom da u utvrđenim činjenicama nije našao okolnosti zbog kojih bi popravak u Njemačkoj bio nužan i opravdan, odnosno zbog kojih apelant nije u mogućnosti vozilo popraviti u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim je ukazao da pravo na naknadu štete ima za cilj da se na strani oštećenog uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, kako je to i određeno članom

185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao da je u ostvarivanju tog prava oštećeni dužan pridržavati se osnovnih načela obligacionog prava i svoje pravo koristiti savjesno i u skladu sa ciljem zbog kojeg mu je ono priznato (čl. 12. i 13. ZOO). Apelacioni sud je naveo da to znači da apelant ima pravo na naknadu onih troškova koji su u datim okolnostima neophodni za njeno otklanjanje, što podrazumijeva troškove otklanjanja štete u zemlji u kojoj je šteta i nastala, ali ne i troškove koji nisu nužni i koje oštećeni može izbjeći, a koji za drugu stranu predstavljaju pretjeran teret. Budući da je u prvostepenom postupku utvrđeno da visina materijalne štete prema cijenama popravke vozila u Bosni i Hercegovini iznosi 5.403,20 KM, odnosno sa PDV-om 6.321,70 KM, Apelacioni sud je apelantu dosudio razliku između cijene popravke vozila u Bosni i Hercegovini i iznosa koji mu je u vansudskom postupku isplaćen, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da mu je drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava uskratio pravo na potpunu naknadu štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-2727/20 od 14. oktobra 2020. godine i AP-2420/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3138/21 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio