Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3439/21 (V. J.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3439/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3439/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Veselka Jovičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Veselka Jovičić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 336112 21 Mož od 19. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veselka Jovičić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Čedomir Jungić advokat iz Banjaluke, podnijela je 5. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 336112 21 Mož od 19. jula 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 336112 21 Mo od 28. aprila 2021. godine, odlučujući o prijedlogu apelantkinje za određivanje mjere obezbjeđenja, određena je mjera obezbjeđenja kojom je zabranjeno protivniku obezbjeđenja („Georg-komerc“ d.o.o. Banjaluka) da preduzima bilo kakve daljnje građevinske radove na nezakonitoj izgradnji nasipa, kao i izgradnji građevinskih objekata na nasipu izgrađenom na parcelama pobliže označenim predmetnim rješenjem, upisanim na ime protivnika obezbjeđenja, kako bi se spriječio nastanak štete na nekretninama apelantkinje (kao predlagača obezbjeđenja) pobliže označenim predmetnim rješenjem. Određeno je da sudska mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja parničnog postupka .
3. Odlučujući o žalbi protivnika obezbjeđenja izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 28. aprila 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 336112 21 Mož od 19. jula 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio osporeno rješenje tako što je odbio zahtjev apelantkinje za određivanje mjere obezbjeđenja.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 269. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je za određivanje mjere obezbjeđenja predlagač dužan da dokaže vjerovatnost postojanja potraživanja ili prava (tačka 1.) i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja (tačka 2.). U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelantkinja vjerovatnost svog potraživanja, odnosno prava, dokazivala nalazom i mišljenjem vještaka građevinsko-arhitektonske struke (M.M.) iz kojeg proizlazi da se opasnost od nasipa po nepokretnost apelantkinje ogleda u realno povišenom riziku od plavljenja zemljišta i objekata na zemljištu apelantkinje i odrona koji prijeti od nasipa, pa je, prema tome, apelantkinja dokazala vjerovatnost svog prava. Međutim, apelantkinja u konkretnom slučaju, saglasno odredbama čl. 7., 126. i 126. ZPP., nije dokazala aktivnost protivnika obezbjeđenja usmjerenu na to da promijeni postojeće stanje navedenog nasipa, pa su osnovani navodi žalbe da apelantkinja, dakle, nije dokazala da su ispunjeni uslovi iz citiranih odredbi člana 269. ZPP. Osim toga, Okružni sud je naveo da je predmetni zahtjev za izdavanje mjere obezbjeđenja, u smislu odredbi člana 276. stav (3) ZPP neraskidivo vezan za tužbeni zahtjev koji je predmet spora, jer je mjera obezbjeđenja pravno sredstvo kojim se obezbjeđuje zahtjev za pružanje pravne zaštite (tužbeni zahtjev) istaknut u tužbi. U konkretnom slučaju, zahtjev za određivanje mjere obezbjeđenja iz člana 273. stav (1) tačka 1) ZPP nije u funkciji obezbjeđenja potraživanja koje se traži tužbenim zahtjevom, s obzirom da se predložena mjera odnosi na održavanje postojećeg stanja na nasipu, a tužbenim zahtjevom se traži preduzimanje odgovarajućih mjera na izgrađenom nasipu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je u svrhu dokazivanja svog prijedloga (za određivanje mjere obezbjeđenja) angažovala vještaka građevinsko-arhitektonske struke (M.M.) koji je jasno ukazao da su izgradnjom nelegalnog nasipa ugrožene nekretnine apelantkinje, pa je stoga određivanje mjere obezbjeđenja u cijelosti bilo osnovano jer je protivnik obezbjeđenja, u neposrednoj blizini i uz samu među sa nekretninama apelantkinje, izgradio nelegalan nasip.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju Okružni sud, pozivanjem na relevantne odredbe ZPP, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić