Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3499/21 (N. D.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Testament
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3499/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3499/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nijaz Dizdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Dizdarević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 113700 21 Gž od 23. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Predrag Ješurić advokat iz Bijeljine, podnio je 12. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 113700 21 Gž od 23. jula 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini, odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 113700 19 P od 30. decembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca (F.D.) da se utvrdi da je ostaviteljka (Z.P.) testamentom od 6. januara 2004. godine i dopunom testamenta od 18. aprila 2004. godine raspolagala imovinom, pobliže označenom izrekom predmetne presude, na način da je apelantu (kao prvotuženom) ostavila dvosobni stan na spratu stambeno-poslovnog objekta površine 63,67 m2, kao i dvije pomoćne zgrade u dvorištu (jedna površine 15 m2, druga površine 11 m2), M.B. (kao drugotuženoj) da je ostavila poslovni prostor veličine 22,22 m2 koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovnog objekta, a tužiocu da je ostavila poslovni prostor veličine 28,05 m2 koji se nalazi u prizemlju stambeno poslovnog objekta (stav I alineja 1. izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca da se utvrdi da je ostaviteljka tužiocu ostavila i zajedničke prostorije u porodičnoj kući koje se sastoje od podruma površine 23,54 m2, wc-a površine 1,13 m2, wc-a površine 0,92 m2, te hodnika i stubišta površine 16,55 m2, kao i da je volja ostaviteljke bila da navedene pomoćne prostorije koristi isključivo tužilac, a što su apelant i drugotužena dužni priznati i trpjeti (stav I alineja 2. izreke prvostepene presude). Obavezan je tužilac da apelantu i drugotuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav II izreke prvostepene presude).
3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 30. decembra 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 113700 21 Gž od 23. jula 2021. godine predmetu žalbu usvojio u dijelu kojim se pobija stav I alineja 1. izreke prvostepene presude (kojim se utvrđuje sadržaj testamenta od 6. januara 2004. godine i dopune testamenta od 18. aprila 2004. godine) tako što je tužbeni zahtjev tužioca u tom dijelu usvojio. Žalbu tužioca je djelimično usvojio u dijelu kojim se pobija stav I alineja 2. izreke prvostepene presude tako što je utvrdio da je volja ostaviteljke bila da mokri čvor površine 1,13 m2 i mokri čvor površine 0,92 m2, kao sastavni dio poslovnih prostora zavještanih naprijed navedenim testamentom, koriste tužilac i drugotužena, što je apelant dužan priznati i trpjeti. U odnosu na zahtjev da tužiocu na zajedničkim prostorijama (podrum površine 23,54 m2, te hodnik i stubište površine 16,55 m2) pripada isključivo pravo korišćenja, žalba tužioca je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužioca je usvojena u odnosu na odluku o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove, te je obavezan apelant da tužiocu na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 380,60 KM.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prema testamentu ostaviteljke ona apelantu ostavila dvosoban stan na spratu svoje kuće, kao i dvije pomoćne zgrade u dvorištu, a od ukupno dva poslovna prostora u prizemlju kuće po jedan poslovni prostor je pripao tužiocu (u osporenoj presudi omaškom napisano tuženom) i drugotuženoj. Imajući u vidu da se predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje tužiočevog prava korišćenja prostorija preciziranih u izreci presude, koje tužilac smatra zajedničkim na osnovu volje ostaviteljke, za odluku u predmetnom sporu od značaja je volja ostaviteljke u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta i relevantne odredbe materijalnog prava (Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i Zakon o održavanju zgrada, koji su u to vrijeme bili na snazi). Stoga su bez značaja iskazi parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, ugovori o zakupu kao i drugi dokazi na okolnost korišćenja predmetnih prostorija nakon smrti ostaviteljke. Nadalje, kao što su, u smislu odredbi člana 3. Zakona o održavanju zgrada, kupatilo i toalet sastavni dio stana na spratu kuće koji je po osnovu testamenta pripao apelantu, tako su i oba toaleta koji se nalaze u prizemlju kuće u funkciji poslovnih prostora i koji se kao takvi smatraju sastavnim dijelom tih poslovnih prostora. Okolnost da ostaviteljka u testamentu nije navela sporna dva toaleta istim ne daje značaj zajedničkog prostora u navedenom objektu, niti bi takva volja mogla uticati na pravnu prirodu ovih prostorija jer je ista regulisana naprijed navedenim odredbama Zakona o održavanju zgrada. Stoga, kako je to zaključio Okružni sud, kako navedene sporne prostorije predstavljaju sastavni dio poslovnih prostora, to se podrazumijeva da je ostaviteljka zavještanjem istih zavještala i oba sporna toaleta kao njihov pripadak, pa to nije ni morala u testamentu posebno da navede.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je Okružni sud pogrešno zaključio da su oba toaleta koji se nalaze u prizemlju kuće u funkciji poslovnih prostora (koji su pripali tužiocu i drugotuženoj), te da se kao takvi smatraju sastavnim dijelom tih poslovnih prostora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takvo obrazloženje Okružnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić