Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3018/20 (D. Đ.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3018/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3018/20, rješavajući apelaciju Dragiše Đakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Đakovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 046561 19 Rev od 20. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragiša Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija advokata Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 19. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 046561 19 Rev od 20. maja 2020. godine.

2. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženih Milijanke Stanić i Radovana Kuzmića (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) radi utvrđenja prava suvlasništva i isplate, Osnovni sud u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 72 0 P 046561 14 P od 8. decembra 2017. godine, kojom je utvrđeno da je apelant na osnovu zajedničkog sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženom i po osnovu građenja suvlasnik sa 1/5 idealna dijela na nekretninama preciziranim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), na kojim nekretninama se kao vlasnik sa 1/1 dijela vodi drugotuženi, što je drugotuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude uknjiži kao suvlasnik. Presudom je također utvrđeno da je apelant na osnovu zajedničkog sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženom suvlasnik sa 1/2 dijela na putničkom vozilu preciziranom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo), što je prvotužena dužna priznati i apelantu isplatiti protivrijednost njegovog suvlasničkog dijela u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te je prvotužena obavezana da apelantu isplati troškove postupka. Presudom je odbijen u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže prvotužena da apelantu po osnovu zajedničkog sticanja u toku trajanja braka u pogledu robnih zaliha koje su ostale u preduzeću „Nikola Doo“ Nova Topola (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) nakon raskida bračne zajednice isplati iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te sa zahtjevom za isplatom troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je brak između apelanta i prvotužene razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 15. januara 2013. godine, dok je bračna zajednica između njih prestala nekoliko godina ranije. Dalje je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su apelant i prvotužena zajedničkim radom i sredstvima izgradili sprat stambenog objekta, što predstavlja zajednički stečenu imovinu između stranaka tokom trajanja braka, te su i tuženi učinili nespornim da apelantu pripada 1/5 dijela na predmetnim nekretninama. Nadalje, imajući u vidu izvedene dokaze iz kojih nesumnjivo proizlazi zaključak da je predmetno vozilo kupljeno tokom trajanja bračne i ekonomske zajednice između stranaka, Osnovni sud je zaključio da apelantu pripada 1/2 vrijednosti predmetnog vozila koji je nakon razvoda braka ostao u posjedu prvotužene.

4. Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao isplatu iznosa od 200.000,00 KM, jer apelant izvedenim dokazima nije potvrdio ni osnov ni visinu potraživanja navedenog iznosa, koji iznos predstavlja protivrijednost zaliha robe predmetnog preduzeća. Osnovni sud je naveo da je zaključen ugovor o istupanju suosnivača iz predmetnog preduzeća od 24. jula 2012. godine, iz kojeg proizlazi da je apelant istupio kao suosnivač predmetnog preduzeća 24. jula 2012. godine, te su mu s tim danom prestala sva prava koja je imao kao suosnivač predmetnog preduzeća. Istaknuto je da je jedini osnivač predmetnog preduzeća i vlasnik ostala prvotužena, što je i provedeno odlukama koje su uslijedile nakon ovog ugovora. Osnovni sud je zaključio da su zaključenjem navedenog ugovora od 24. jula 2012. godine stranke regulisale međusobna prava i obaveze vezane za poslovanje predmetnog preduzeća i da apelant nema pravo zahtijevati protivrijednost zaliha koje su eventualno u tom momentu ostale u navedenom preduzeću. Dalje je navedeno da su zalihe robe koje su ostale u predmetnom preduzeću danom zaključenja ugovora od 24. jula 2012. godine predstavljale sredstva preduzeća kojim je preduzeće obavljalo svoju djelatnost, i te zalihe kao i oprema čine posebnu imovinu preduzeća, jer su to sredstva rada preduzeća i predmet su odgovornosti i obaveze koju preduzeće ima prema trećim licima. Istaknuto je da je apelant bio dužan dokazati da je roba, oprema, i sredstva rada kupljena novcem tj. sredstvima apelanta i prvotužene a ne sredstvima preduzeća a teret takvog dokazivanja je na apelantu. Kako navedeno apelant nije dokazao, a vještak ekonomske struke se jasno i decidno izjasnila da su zalihe kao i oprema imovina predmetnog preduzeća, da sve fakture glase na predmetno preduzeće, Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev za isplatom iznosa od 200.000,00 KM.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 046561 18 Gž od 10. aprila 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 200.000,00 KM na ime robnih zaliha koje su ostale u predmetnom preduzeću nakon raskida bračne zajednice. S tim u vezi, obrazloženo je da su apelantu sva prava koja se tiču predmetnog preduzeća prestala sa 24. julom 2012. godine, pa i pravo da potražuje navedeni novčani iznos. Dalje je obrazloženo da je apelant nakon faktičkog prekida bračne zajednice (2008. godine), kao suosnivač predmetnog preduzeća, a prije razvoda braka (15. januara 2013. godine) prema ugovoru od 24. jula 2012. godine istupio iz predmetnog preduzeća, te su mu prestala sva prava koje je imao kao suosnivač, a jedino ostala obaveza da izmiri dug u određenom iznosu. Stoga je zaključeno da su neosnovani navodi žalbe da apelantu u smislu člana 272. stav 1. Porodičnog zakona, kao bračnom supružniku pripada polovina neraspoređene dobiti koja je pretvorena u zalihe.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 046561 19 Rev od 20. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je faktička zajednica braka između apelanta i prvotužene prestala 2008. godine, imovina stečena u predmetnom preduzeću nakon tog perioda nema karakter zajedničke imovine stečene u braku u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, bez obzira što je brak razveden tek 2013. godine. Dalje je navedeno da su apelant i prvotužena od 2008. godine ostali u ekonomskoj zajednici i od tada u predmetnom preduzeću kao suosnivači sticali imovinu preduzeća na koju se primjenjuju odredbe Zakona o privrednim društvima. Vrhovni sud je citirao odredbe člana 123. st. 1. i 3., člana 171. stav 1. tačka

v) i člana 175. stav 1. Zakona o privrednim društvima, te ukazao na sadržaj odredbi člana IV i V ugovora o istupanju, da apelant istupa kao suosnivač predmetnog preduzeća sa danom 24. julom 2012. godine, sa kojim datumom mu prestaju prava daljeg upravljanja i odlučivanja u poslovanju preduzeća, kao i radni odnos i sva druga prava koja je imao kao suosnivač preduzeća. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da su se ugovorne strane, potpisivanjem navedenog ugovora, saglasile o uslovima prestanka svojstva člana društva apelantu i prava koje je apelant kao suosnivač imao u predmetnom preduzeću. Dalje je ukazano da se apelant time saglasio da ostvarena dobit, zalihe robe koje su ostale u predmetnom preduzeću danom zaključenja ugovora od 24. jula 2012. godine, kao i oprema, ostaju posebna imovina preduzeća. Istaknuto je da apelant ni u vrijeme kada je bio suosnivač društva sa prvotuženom, nije tražio isplatu dobiti koju je predmetno preduzeće ostvarilo, niti je isplata dobiti apelantu predviđena ugovorom o istupanju. Vrhovni sud je ukazao i da je ugovor o istupanju realizovan proizlazi i iz ugovora o prenosu prava svojine bez naknade koji je zaključen 29. decembra 2014. godine između apelanta i prvotužene, kao prenosilaca, i predmetnog preduzeća, kao sticaoca, kojim su preduzeću prenesene određene nepokretnosti. Istaknuto je da su u navedenom ugovoru ugovarači saglasni da su te nekretnine zajednička imovina stečena u braku, ali konstatuju da se taj ugovor zaključuje radi realizacije ugovora o istupanju od 24. jula 2012. godine, kojim se apelant saglasio da su stranke riješile sve imovinske odnose u predmetnom preduzeću, slijedom čega mu nakon istupanja iz preduzeća, u odnosu na imovinu predmetnog preduzeća koja je zajednički stečena u braku ne pripada pravo na udio u njenom sticanju. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da ne postoji obaveza prvotužene da apelantu isplati traženi iznos, pa je pravilno odbijen ovaj tužbeni zahtjev apelanta.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 8. i člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 42. Porodičnog zakona, odnosno, nije pravilno ocijenio dokaze niti je u obrazloženju dao valjane i pravilne razloge o bitnim činjenicama. Ističe da su Okružni i Vrhovni sud propustili ocijeniti njegove žalbene, odnosno revizijske navode u pogledu zaključka prvostepenog suda da zalihe robe i opreme pripadaju predmetnom preduzeću. Nadalje, apelant smatra da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, jer apelantu, kao bračnom partneru, pripada pravo na polovinu neraspoređene dobiti koja je pretvorena u robne zalihe, po osnovu zajednički stečene imovine radom tokom trajanja braka sa prvotuženom. Također ističe da su u pogledu navedenog Okružni i Vrhovni sud propustili ocijeniti njegove žalbene, odnosno revizijske navode. Smatra da su u predmetnom postupku brojne indicije koje potvrđuju činjenične navode apelanta trebale biti ocijenjene zajedno sa iskazom apelanta u međusobnom kontekstu, što je izostalo u konkretnom slučaju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).

13. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže prvotužena da mu isplati određeni novčani iznos po osnovu zajedničkog sticanja u toku trajanja braka u pogledu robnih zaliha koje su ostale u predmetnom preduzeću nakon raskida bračne zajednice, uz obrazloženje da su apelantu sva prava koja se tiču predmetnog preduzeća prestala 24. jula 2012. godine potpisivanjem ugovora o istupanju iz predmetnog preduzeća. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da imovina stečena u predmetnom preduzeću nakon prestanka faktičke zajednica braka između apelanta i prvotužene nema karakter zajedničke imovine stečene u braku u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona (bez obzira što je brak razveden tek 2013. godine), već su apelant i prvotužena u predmetnom preduzeću kao suosnivači sticali imovinu preduzeća na koju se primjenjuju odredbe Zakona o privrednim društvima. Također je ukazano da se apelant potpisivanjem ugovora saglasio da ostvarena dobit, zalihe robe koje su ostale u predmetnom preduzeću danom zaključenja ugovora od 24. jula 2012. godine, kao i oprema, ostaju posebna imovina preduzeća. Dovodeći navedeno obrazloženju u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim odredbama Porodičnog zakona, Zakona o privrednim društvima i ZPP-a, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud cijenio sve posebne okolnosti ovog predmeta i bitne apelantove navode, te dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku(žalbu i reviziju). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3018/20 (D. Đ.) | Sudska praksa | Aktio