Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2432/20 (V. Č.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2432/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2432/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlado Čamber, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Vlado Čamber.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002805 19 U 2 od 4. ožujka 2020. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Vladi Čamberu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Vladi Čamberu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Vlado Čamber protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002805 19 U 2 od 4. ožujka 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 14. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002805 19 U 2 od 4. ožujka 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 30. lipnja 2021. godine je od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za branitelje iz domovinskog rata Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Ministarstvo i Služba su u razdoblju od 8. do 14. srpnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Službe broj 07-41-741/06 od 16. studenog 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi povreda zadobivenih kao pripadnik HVO-a, počev od 1. rujna 2006. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti. Istim rješenjem je određeno da apelant ima pravo na osobnu invalidninu u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).

6. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-1-03-41-ZKZ-2546/12 od 9. travnja 2012. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 16. studenog 2006. godine, kao i pravne i materijalne posljedice koje je to rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 28. listopada 2011. godine.

7. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u postupku revizije utvrđeno da podaci iz apelantovog uvjerenja iz 2006. godine glede okolnosti stradanja ne odgovaraju podacima iz službene evidencije, odnosno da su podaci o okolnostima stradanja upisani samo na temelju izjava svjedoka koje ne mogu biti osnova za upis podataka u evidenciju. Imajući to u vidu, Ministarstvo je navelo da je izdano novo uvjerenje o okolnostima stradanja i da apelant ne ispunjava uvjete za dalje ostvarivanje svojstva RVI, pa je u skladu s odredbom članka 7. stavak 2. i članka 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti), s ciljem zaštite proračunskih sredstava u skladu sa Zakonom o proračunu, Zakonom o izvršenju proračuna, Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o pravima branitelja odlučeno kao u dispozitivu.

8. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 9. travnja 2012. godine.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 700 U 002805 12 U od 23. srpnja 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 9. travnja 2012. godine i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo donijelo rješenje primjenom odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, te da je odredbama članka 7. st. 2. i 3. tog zakona propisano da Ministarstvo u postupku revizije rješenja kojim su priznata prava samo rješava upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi. Iako to nije bilo izričito propisano tim odredbama, Vrhovni sud je naveo da je na određeni način izvan snage stavljeno jedno od temeljnih načela Zakona o upravnom postupku – načelo saslušanja stranke, prema kojem se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (članak 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da članak 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti u dijelu koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), odnosno da nije u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda FBiH proizlazi da se isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o rješenju Ministarstva, koje se temelji na novim činjenicama, povređuje načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke, odnosno, da se, prema ocjeni Ustavnog suda FBiH, ne može propisati da se rješenje u upravnom postupku može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke jer se na taj način pojedinac ne može zaštititi od proizvoljnog djelovanja države i istodobno se povređuje načelo materijalne istine. Također je navedeno da pravo na pravično suđenje sa stajališta članka 6. stavak 1. Europske konvencije podrazumijeva pravo stranke da u upravnom postupku bude usmeno saslušana o svim okolnostima slučaja koje su bitne za odlučivanje o njezinom pravu iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite.

11. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da više ne postoji pravna osnova da se prije donošenja rješenje stranci ne omogući izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja, odnosno Vrhovni sud je naveo da se prilikom donošenja rješenja u postupku revizije rješenja kojima su priznata prava treba obvezno primjenjivati načelo saslušanja stranke iz članka 8. Zakona o upravnom postupku. Vrhovni sud je dalje naveo da iz rješenja Ministarstva proizlazi da apelantu nije omogućeno sudjelovati u postupku, odnosno da nije proveden posebni ispitni postupak, kako je to predviđeno odredbama čl. 140. i 141. Zakona o upravnom postupku, kojima su detaljnije razrađene odredbe članka 8. stavak 1. istog zakona. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je naveo da Ministarstvo nije postupilo po pravilima upravnog postupka, zbog čega je Vrhovni sud tužbu uvažio, rješenje poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak, u kojem će, polazeći od odluke Ustavnog suda FBiH, imati u vidu primjedbe iznesene u ovoj presudi i, ovisno o provedenom postupku, eventualno donijeti novo rješenje.

12. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ 3249/15 od 6. kolovoza 2019. godine u ponovnom postupku ukinuto je konačno rješenje Službe od 16. studenog 2006. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 6. kolovoza 2019. godine.

13. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, prije svega, izvršilo reviziju uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja apelanta, te da je izdano novo uvjerenje u kojem je konstatirano da je apelant bio pripadnik HVO-a, te da je povrijeđen na vojnoj dužnosti. Ministarstvo je navelo da je, nakon toga, konkretni predmet osobne invalidnine uputilo Liječničkoj komisiji Kantonalnog instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva RVI, te da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 25. ožujka 2019. godine utvrdila da apelantov vojni invaliditet iznosi ispod 20 %. Ministarstvo je navelo da je apelant pravodobno uložio prigovor na nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 25. ožujka 2019. godine, u kojem je naveo da se ne slaže s nalazom i mišljenjem zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne primjene odredbi upravnog postupka. Ministarstvo je, dalje, navelo da je Liječnička komisija, u postupku kontrole po prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 13. lipnja 2019. godine kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta u visini ispod 20 %. Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju (na temelju koje je invaliditet cijenjen u ranijem postupku), kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv Liječničke komisije odazvao pregledu, te je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, u skladu s važećom legislativom.

14. Ministarstvo je dalje ukazalo što je propisano odredbama članka 3. Zakona o pravima branitelja, navelo je da je Liječnička komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, kao i na temelju medicinske dokumentacije i pregleda apelanta i nalazom i mišljenjem od 13. lipnja 2019. godine (na koji je stavljena klauzula da je konačan) utvrdila da je apelantov invaliditet ispod 20 %. Imajući to u vidu, Ministarstvo je navelo da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za dalje priznavanje svojstva RVI apelantu, pa je odlučeno kao u dispozitivu. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje od 13. lipnja 2019. godine potpun, jasan, dovoljno obrazložen i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.

15. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 6. kolovoza 2019. godine.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 002805 19 U 2 od 4. ožujka 2020. godine odbijena je apelantova tužba.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da apelant tužbom osporava nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 13. lipnja 2019. godine, te se poziva na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine i navodi da iz te odluke proizlazi da se isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o rješenju tuženog, koje se temelji na novim činjenicama, povređuje načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke. Vrhovni sud je dalje naveo da je primjenom odredbi članka 28. Zakona o upravnim sporovima, na prijedlog apelantovog punomoćnika, održao sjednicu za nejavno rješavanje, u prisustvu apelantovog punomoćnika, a u odsustvu uredno obaviještenog predstavnika Ministarstva. Vrhovni sud je naveo da je apelantov punomoćnik na sjednici za nejavno rješavanje u spis uložio podnesak u kojem je predložio da se održi nejavno rješavanje i u skladu s tim precizirao tužbeni zahtjev tako da se tužba uvaži, poništi rješenje Ministarstva i predmet vrati prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je istaknuo da je Ministarstvo u ponovljenom postupku, nakon izvršene revizije apelantovog uvjerenja o pripadnosti i okolnostima stradavanja, uputilo predmet nadležnoj liječničkoj komisiji koja je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 23. srpnja 2015. godine, na temelju uvida u cjelokupnu dokumentaciju u spisu i neposrednim pregledom apelanta donijela nalaz i mišljenje od 25. ožujka 2019. godine kojim je apelantu utvrđen invaliditet u procentu ispod 20 %. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant izjavio prigovor na nalaz i mišljenje, te je Liječnička komisija, postupajući po prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 13. lipnja 2019. godine, na koji je stavljena klauzula da je konačan. Vrhovni sud je naveo da je Liječnička komisija izvršila uvid u kompletnu dokumentaciju u spisu, obavljen je neposredni pregled apelanta i detaljno je navedeno sve što je Liječnička komisija utvrdila, s obrazloženjem da su u potpunosti suglasni s nalazom i mišljenjem od 25. ožujka 2019. godine glede visine postotka vojnog invaliditeta i detaljnog obrazloženja. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 13. lipnja 2019. godine, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 23. srpnja 2015. godine i prigovorima apelanta, dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. S obzirom na izneseno, Vrhovni sud je naveo da je i osporeno rješenje Ministarstva doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, Zakona o pravima branitelja, te odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja, zbog čega su neutemeljeni navodi iz tužbe da je u upravnom postupku došlo do povrede pravila postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano načelo saslušanja stranke. Apelant navodi da je isti prigovor iznosio u tužbi, ali da je Vrhovni sud zaključio da nije povrijeđeno načelo saslušanja stranke jer je apelant imao pravo prigovora na nalaz i mišljenje Liječničke komisije i na taj način je mogao sudjelovati u postupku i predlagati dokaze. Međutim, apelant navodi da je Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti propisano da postupak kontrole po službenoj dužnosti provodi Ministarstvo, a ne liječnička komisija, pa apelant smatra da ga je prije donošenja rješenja Ministarstva trebao saslušati taj upravni organ. Nadalje, apelant navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti iako je Ustavni sud Federacije BiH Odlukom broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak

1. Europske konvencije. Osim toga, apelant navodi da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ jer je postupak koji je jednostavan, a značajan za apelanta, trajao skoro osam godina.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

20. Ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, te je ukazalo da, s obzirom na presudu Vrhovnog suda od 4. ožujka 2020. godine i činjenicu da je Ministarstvo provelo sve potrebne radnje u rješavanju upravne stvari, smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Služba je navela kronologiju predmetnog postupka.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

14. Ekonomičnost postupka Članak 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.

Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).

(...)

Članak 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka US i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima branilaca i lanova njihovih porodica č („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05

– ispravka i 70/07) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u razdoblju i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovog zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili je vršenje dužnosti utjecalo na pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%.

26. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravka, 4/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (1) (2) i (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (1) Sva rješenja kojima su priznata prava na osobnu invalidninu, […] podliježu reviziji sukladno ovom zakonu.

(2) Na temelju uvjerenja iz članka 6. stavak 5. ovoga zakona, u postupku revizije Federalno ministarstvo će, s danom izdavanja novog uvjerenja, ukinuti rješenje kojim je bilo priznato neko od prava iz stavka 1. ovoga članka i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

(3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.

(...)

Članak 14.

(Mjerodavnost za provođenje ovoga zakona) Za provođenje revizije sukladno ovom zakonu mjerodavno je Federalno ministarstvo, Federalni zavod PIO/MIO i Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja.

27. Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-17/12 („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/13 od 27. ožujka 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:

1. Utvrđuje se da članak 5. stavak 2. u dijelu koji glasi: "Pisanim dokaznim sredstvom u smislu ovog zakona ne smatra se izjava stranke i drugih osoba bez obzira na to u kojem je obliku saopćena" i članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 4. ožujka 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 25. svibnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, kao i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud konstatira da je apelant u apelacijskim navodima pokrenuo isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelacije samo u odnosu na to pravo. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku, koji je obnovljen po službenoj dužnosti, odlučivalo o priznavanja svojstva RVI apelantu, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi.

a)U odnosu na osporenu odluku

36. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud, prevashodno, nalazi da je Vrhovni sud, postupajući po apelantovoj tužbi, ukinuo rješenje Ministarstva od 9. travnja 2012. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da članak 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti u dijelu koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da nisu u suglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda FBiH proizlazi da se isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o rješenju Ministarstva, koje se temelji na novim činjenicama, povređuje načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke. Ustavni sud nalazi da je Ministarstvo u ponovljenom postupku donijelo rješenje kojim je upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo RVI i pravo na osobnu invalidninu. Apelant tvrdi da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke. U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, prije svega, proizlazi da je taj sud, po prijedlogu apelantovog punomoćnika, u smislu odredbi članka 28. Zakona o upravnim sporovima, održao sjednicu za nejavno rješavanje na kojoj je prisustvovao apelantov punomoćnik i u spis uložio podnesak kojim je precizirao apelantov tužbeni zahtjev. Potom, da je Ministarstvo, u ponovljenom postupku, postupajući u izvršenju presude tog suda od 23. srpnja 2015. godine, izvršilo reviziju nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva RVI, te je dan novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 25. ožujka 2019. godine, da je apelant imao pravo prigovora na nalaz i mišljenje, koje je i iskoristio, pa je Liječnička komisija, postupajući po apelantovom prigovoru, donijela novi nalaz i mišljenje od 13. srpnja 2019. godine, odnosno da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 13. lipnja 2019. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno. Imajući u vidu navedene odredbe, odnosno obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u svezi s navedenim, Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, odnosno ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

38. Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi i da se Ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.

39. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su Ministarstvo i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge glede primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (po službenoj dužnosti) Ministarstvo donijelo rješenje od 9. travnja 2012. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 4. ožujka 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i 11 mjeseci, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.

Analiza duljine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o postupku (po službenoj dužnosti) kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje svojstva RVI i prava koja proizlaze iz tog svojstva. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.

43. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo 9. travnja 2012. godine u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ukinulo konačno rješenje Službe od 16. studenog 2006. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo RVI) i upravna stvar je riješena tako što je apelantu ukinuto svojstvo RVI. Ustavni sud uočava da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je donio presudu nakon tri godine i tri mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantova tužba uvažena i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak, ali je Ministarstvo tek nakon četiri godine donijelo novo rješenje, za što u odgovoru na apelaciju nije ponudilo bilo kakve razloge. Apelant je nakon toga ponovo tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je okončan presudom tog suda nakon sedam mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), čime je pravomoćno okončan predmetni postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem značajno doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je od značaja za apelanta, a trajao je sedam godina i 11 mjeseci.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

47. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem isključivo doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je trajao sedam godina i 11 mjeseci, a koji je značajan za apelanta.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku, odnosno da je povrijeđeno načelo saslušanja stranke.

50. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2432/20 (V. Č.) | Sudska praksa | Aktio