Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1752/20 („Mešić com“ d.o.o. Gradačac i A. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 371
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1178
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1752/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1752/20, rješavajući apelaciju „Mešić com“ d.o.o. Gradačac i Ahmeta Mešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Mešić com“ d.o.o.
Gradačac i Ahmeta Mešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Mešić com“ d.o.o. Gradačac i Ahmet Mešić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Gradačca, koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. iz Tuzle, podnijeli su 15. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1726/20 od 10. decembra 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelaciju apelanata Muhidina Mešića i Huseina Mešića (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 023566 19 Pž 5 od 23. jula 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 023566 17 Ps 4 od 6. marta 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja zatraženo je 8. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelji su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 17. jula do 21. jula 2021. godine.
5. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 23. decembra 2021. godine.
6. Apelanti su odgovor dostavili 4. januara 2022. godine. Smatraju da „izjašnjenja učesnika apelacije nisu dala nikakve nove činjenice na podnijetu apelaciju niti su, po našem mišljenju, dala bliže i nove razloge za donošenje osporenih odluka“.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 023566 17 Ps 4 od 6. marta 2019. godine, donesenoj po tužbi tužitelja protiv apelanata kao tuženih (i to prvoapelanta kao drugotuženog i drugoapelanta kao prvotuženog) radi duga, utvrđeno je da postoji potraživanje tužitelja prema apelantima na osnovu stečene dobiti iz zajednički stečene imovine na osnovu Ugovora o ortakluku od 2. maja 1998. godine u iznosu od 287.359,50 KM (stav I izreke). Nadalje je (stav II izreke) utvrđeno da je djelimično osnovan prigovor prebijanja apelanata za iznos od 111.000,00 KM, a sa ostatkom zahtjeva, kao i zahtjeva za naplatu zakonskih zateznih kamata za period od 2. marta 2002. godine pa do izvršenog prebijanja apelanti su odbijeni. Stavom III izreke prebijena su potraživanja utvrđena u st. I i II izreke presude, pa su apelanti obavezani da solidarno tužiteljima na osnovu stečene dobiti i zajednički stečene imovine na osnovu Ugovora o ortakluku isplate dug u iznosu od 176.359,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom IV izreke tužitelji i apelanti su odbijeni sa ostatkom tužbenog zahtjeva. Stavom V izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje apelanata istaknuto radi prebijanja preko iznosa od 111.000,00 KM.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su 2. maja 1998. godine apelanti – prvoapelant, kojeg zastupa drugoapelant kao zastupnik, te DJL „Uviz- Prom“ Gradačac (u daljnjem tekstu: „Uviz-Prom“), kojeg je zastupao vlasnik Midhat Skenderović i pravni prednik tužitelja Halil Mešić kao fizičko lice (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja) zaključili Ugovor o ortakluku (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) radi postizanja ekonomske koristi – dobiti. Ugovorne strane su dogovorile da će se odnosi između ugovarača cijeniti prema pravilima Ugovora o ortakluku sadržanim u paragrafu 1175. i 1178. Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) prema kojem ortakluk postaje pogodbom kojom dva ili više lica pristaju na to da ulože samo svoj trud ili svoje stvari radi zajedničke koristi. Članom 4. ugovorne strane su se dogovorile da će dobit nakon prestanka ortakluka dijeliti prema dogovorenim udjelima, da se stvari koje je neki od ortaka dao na upotrebu radi stjecanja dobiti vraćaju tom ortaku. Članom 10. navedenog ugovora također je regulirano da ukoliko po volji bilo kojeg od ugovarača dođe do raskida ugovora, ugovorne strane su saglasne da osnovna sredstva i inventar ostaje u vlasništvu ulagača, vlasnika, a da će dobit dijeliti u omjerima, apelanti po osnovu svojih osnovnih sredstava inventara 50% od ostvarene dobiti po obračunu, a „Uviz-Prom“ i njegov vlasnik Midhat Skenderović i pravni prednik tužitelja za svoja ulaganja i svoj umni i fizički rad i odgovornost 50% obračuna dobiti. Članom 11. dogovoreno je da se ugovor može otkazati u svako vrijeme, da se može otkazati voljom pojedinca ili na zahtjev dva ortaka, a da se trećem ortaku otkaže daljnje učešće u ortaštvu, a da se u svakom slučaju radi o obračunu podjele zajedničkog rada. Također je dogovoreno da postoji zajednički interes ugovarača za obavljanje djelatnosti, prodaje robe, koje su upisane u registraciji prvoapelanta. Prvoapelant, kako je obrazložio Općinski sud, prema članu 2. Ugovora, u ortakluk „unosi“ građevinski objekt, halu s cjelokupnim inventarom za obavljanje trgovačke djelatnosti i drugi inventar, ekonomski plac na lokaciji u Kerepu. Privredno društvo „Uviz-Prom“ unosi naziv svoje firme, svoje izvore snabdijevanja i svoju prodaju, sve putem prvoapelanta, a pravni prednik tužitelja u predmetni ugovor „unosi svoj daljnji rad i kontigente roba s domaćeg tržišta za rad firme, bez pojedinačnog ulaganja, koji će biti uplaćivan u redovnom poslovanju ortakluka“.
10. Općinski sud je dalje utvrdio da je iz Ugovora o ortakluku istupio Midhat Skenderović, vlasnik ,,Uviz-Proma“, nakon čega su ugovarači odlukom od 15. aprila 1999. godine dogovorili da zaključno sa 3. majem 1999. godine sačine obračun – završni račun i da Midhatu Skenderoviću, vlasniku ,,Uviz-Proma“, isplate njegov udio u ostvarenoj dobiti od 25%. Također je dogovoreno da se dobit apelanata i pravnog prednika tužitelja ubuduće knjiži kao dionice prvoapelanta, da predmetni ugovor ostaje i dalje punovažan između apelanata i prednika tužitelja, koji će ostvarenu dobit dijeliti na jednake dijelove, svaki po 50%. Dogovoreno je da će se iznos ostvarene dobiti za raspodjelu knjižiti svake godine po obračunu, i to za apelante na njihov konto otvoren kod prvoapelanta, a za prednika tužitelja također na njihovom kontu otvorenom kod prvoapelanta, i to u vidu dionica. Ugovor o ortakluku je raskinut sporazumno odlukom od 23. februara 2002. godine. Navedenim sporazumom ugovorne strane su dogovorile način prenosa ostvarene dobiti na ugovorne strane, a da je pravni prednik tužitelja nakon raskida Ugovora djelimično namiren u ostvarenoj dobiti u iznosu od 111.000,00 KM, preuzimanjem robe iz četiri prodavnice.
11. Nalazom vještaka ekonomske struke utvrđeno je da zajednički stečena dobit po predmetnom ugovoru iznosi ukupno 720.877,00 KM, pa kada se od te ukupne dobiti oduzmu dugovi ortakluka u iznosu od 455.435,00 KM, ostatak vrijednosti iznosi 160.388,00 KM, koji iznos se uvećava za iznos od 414.331,00 KM na ime akumulirane dobiti, tako da ukupna dobit ugovornih strana iznosi ukupno 574.719,00 KM, koja se dijeli na svaku od ugovornih strana u iznosu od po 287.359,50 KM. U vezi s tim je dalje istaknuto da je Općinski sud, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da je prednik tužitelja djelimično namiren iz ostvarene dobiti na osnovu zaključenog ugovora za iznos od 111.000,00 KM. U vezi s tim je istaknuto da je bilo sporno da li je prigovor prebijanja koji su istakli apelanti zastario kako to tvrde tužitelji. Međutim, Općinski sud je utvrdio da prigovor zastare koji su istakli tužitelji nije osnovan jer se prigovor zastare odnosi na potraživanje koje potječe iz osnova raskida Ugovora o ortakluku i da se u konkretnoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba člana 371. ZOO kojom je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. S obzirom na to da je na ročištu za glavnu raspravu od 21. marta 2005. godine pravni prednik tužitelja izjavio da je nakon raskida Ugovora o ortakluku od drugoapelanta dobio u zalihi robe oko 111.000,00 KM, te kako je Ugovor o ortakluku raskinut zaključno sa 2. martom 2002. godine, to, prema ocjeni Općinskog suda, nije protekao rok od pet godina u kojem bi nastupila zastara. Ovo stoga što se kod preboja zastarni rok računa u vezi s momentom kada su potraživanja ugovorih strana dospjela, tj. u momentu kada su potraživanje i tužitelja i apelanata dospjela (21. marta 2005. godine). Nadalje je ukazano da je odredbom člana 343. ZOO propisano da kada između dva lica postoji više obaveza koje mogu prestati prebijanjem, prebijanje se vrši po pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja, te budući da je u vrijeme dospjelosti potraživanja apelanata u iznosu od 111.000,00 KM, postojalo dospjelo potraživanje tužitelja, sud je usvojio istaknuti prigovor prebijanja shodno odredbi člana 336. ZOO. Stoga je Općinski sud zaključio da su apelanti nakon navedenog prebijanja dužni tužiteljima po osnovu stečene dobiti na osnovu predmetnog ugovora isplatiti iznos od 176.359,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
12. Presudom Kantonalnog suda od 23. jula 2019. godine žalbe parničnih stranaka su odbijene i presuda prvostepenog suda je potvrđena.
13. Kantonalni sud je naveo da tužitelji žalbom osporavaju prvostepenu presudu iz svih razloga propisanih odredbom člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dok apelanti žalbom predlažu da se osporena presuda ukine ili preinači tako što će se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvo konstatirao da žalbe nisu osnovane, te je u vezi s tim ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te istakao da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP utvrdio da zajednička dobit iznosi ukupno 615.823,00 KM. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je odbio zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje vrijednosti zemljišta i građevinskih objekata u ukupnom iznosu od 104.364,00 KM. U vezi s tim je obrazloženo da tužitelji izvedenim dokazima nisu dokazali da je njihov pravni prednik, nakon zaključenja navedenog ugovora, kupovao zemljište ili da su građeni novi objekti, a članom 10. Ugovora o ortakluku je ugovoreno da imovina koju je u Ugovor unio prvoapelant (hala s cjelokupnim inventarom za obavljanje trgovačke djelatnosti i ekonomski plac u Kerepu) nakon raskida tog ugovora ostaje u vlasništvu prvoapelanta. Ukazano je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio djelimično osnovanim istaknuti prigovor prebijanja potraživanja (na str. 9. i 10), a te razloge je prihvatio i drugostepeni sud. Pri tome je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaz prednika tužitelja kao parnične stranke, koji je potvrdio da je nakon raskida Ugovora o ortakluku „namiren djelimično u ostvarenoj dobiti u iznosu od 111.000,00 KM, i to preuzimanjem zaliha robe“. S obzirom na to, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode tužitelja da je prebijanje nezakonito, kao i navode da je pogrešno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare ukazujući na razloge prvostepenog suda navedene na str. 11. i 12. prvostepene presude.
14. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tužitelja da je predmetni ugovor nedozvoljen, te navode da drugoapelant nije bio ortak i da nema pasivnu legitimaciju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su prema odredbi člana 10. ZOO ugovorne strane u obligacionim odnosima slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, a što su u konkretnom slučaju ugovorne stranke učinile tako što su zaključile ugovor koji je nazvan Ugovor o ortakluku, sve radi stjecanja ekonomske koristi iz zajednički uložene imovine i rada. Obrazloženo je da je tačno da je Ugovor o ortakluku, pored ostalih ugovarača, zaključio i drugoapelant kao vlasnik prvoapelanta, ali da je odlukom od 15. aprila 1999. godine konstatirano da je Ugovor o ortakluku punovažan između drugoapelanta i prednika tužitelja i da se raspodjela ostvarene dobiti od po 50% knjiži na njih dvojicu na posebnim kontima. Svrha zaključenog ugovora nije bila da se registrira novo pravno lice, niti da se u registarskim podacima drugoapelanta mijenjaju podaci o suvlasništvu, odnosno stupanjem, u istu pored prvoapelanta i pravnog prednika tužitelja, kako je to, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno zaključio prvostepeni sud, nego samo ostvarivanje ekonomske koristi za ugovarače. Stoga je pravni prednik tužitelja kao fizičko lice, a ugovorna strana iz zaključenog Ugovora o ortakluku, imao pravo na diobu ostvarene dobiti, kako je to i ugovoreno, i u skladu je s izraženom voljom prilikom ugovaranja od strane apelanata koji su pristali da prednik tužitelja u ovaj ugovorni odnos unese samo svoj rad i kontigente robe s domaćeg tržišta, bez pojedinačnog ulaganja, a da ostvaruje dobit podjednako kao i apelanti. Stoga, Kantonalni sud smatra da je pravni prednik tužitelja imao zakonski osnov da na osnovu ugovorenih prava i obaveza dio svoje dobiti potražuje ne samo od prvoapelanta nego i od drugoapelanta kao ugovornih strana.
15. Kantonalni sud također smatra da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 57. ZPP dozvoljavajući tužiteljima da preinače tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu od 21. juna 2016. godine. Ovu stoga što se ni u žalbi ne spori da je tužbeni zahtjev tužitelja zasnivan na posljedicama raskida Ugovora o ortakluku i utvrđenju visine zajedničke dobiti koju treba podijeliti (prvobitno traženo 200.000,00 KM), pa je nakon provedenog vještačenja pravni prednik tužitelja precizirao tužbeni zahtjev u visini od 339.541,50 KM, a o kojem zahtjevu su apelanti bili u mogućnosti da raspravljaju u nastavku postupka (član 57. stav 4. ZPP). Nadalje, Kantonalni sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije preinačen ni u subjektivnom smislu jer nakon što je tužba od 20. novembra 2003. godine, koja je uređena 30. januara 2004. godine, povučena, nastavljeno je da se raspravlja o protivtužbenom zahtjevu apelanata od 9. februara 2005. godine kao samostalnoj tužbi i koja je predmet ovog odlučivanja, a u kojoj je postojao osnov za vođenje spora između pravnog prednika tužitelja, s jedne strane, i apelanata, s druge strane, kao ugovornih strana iz Ugovora o ortakluku i odluke od 15. aprila I999. godine. Stoga je Kantonalni sud odbio žalbene navode tužitelja da drugoapelant nije član ortakluka, pa da stoga ne može ni biti označen kao stranka u ovom postupku.
16. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud dalje smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zatare potraživanja i pored toga što je tužbeni zahtjev tužitelja, nakon provedenog vještačenja, preciziran, kako je to navedeno u razlozima pobijane presude.
17. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, s obzirom na to da je utvrdio da je djelimično osnovan istaknuti prigovor prebijanja potraživanja, pravilno, u smislu člana 343. u vezi sa članom 312. ZOO, prebijanje izvršio po pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja u smislu da je utvrdio visinu potraživanja tužitelja, zatim visinu potraživanja apelanata prema tužiteljima, a zatim izvršio procesno prebijanje tih potraživanja (st. I, II, i III izreke prvostepene presude). Zbog toga su ocijenjeni neosnovanim žalbeni navodi tuženih apelanata da je prvostepeni sud samoinicijativno preuredio tužbeni zahtjev tužitelja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zaključio da su apelanti dokazali osnovanost prebijanja svojih potraživanja s tužiteljima u visini od 111.000,00 KM, a da u preostalom dijelu apelanti nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje.
18. Presudom Vrhovnog suda od 14. januara 2020. godine revizija je odbijena.
19. Vrhovni sud je naveo da su tužitelji izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, a da apelanti pobijaju presudu drugostepenog suda u dosuđujućem dijelu zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon toga, Vrhovni sud je konstatirao da su revizije neosnovane. U vezi s tim, Vrhovni sud je prvo ocijenio neosnovanim revizione navode vezane za povredu odredbi parničnog postupka s obrazloženjem da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode parničnih stranaka koji su od odlučnog značaja. Nadalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud, a za koje je vezan revizioni sud, te istakao da su na utvrđeno činjenično stanje, suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo – odredbe čl. 10, 336, 343, a u vezi sa čl. 312, 371. i 277. ZOO i procesno pravo – odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, kada su obavezali apelante da tužiteljima po osnovu stečene dobiti i zajednički stečene imovine po osnovu Ugovora o ortakluku iz 1998. godine isplate dug u iznosu od 176.359,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su za svoje odluke nižestepeni sudovi (prvostepeni na strani 5-13, a drugostepeni na str. 2, 3. i 4) dali pravilne, potpune i detaljne razloge koje u potpunosti prihvaća i Vrhovni sud, pa je revidente uputio na te razloge. U tom kontekstu je obrazloženo da Vrhovni sud također smatra da tužitelji izvedenim dokazima u toku postupka shodno odredbi člana 7. stav (1) ZPP, a u vezi sa članom 123. citiranog zakona, nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva po osnovu Ugovora o ortakluku koji se odnosi na potraživanje investicijskog ulaganja, vrijednosti opreme, stvari, zemljišta i građevinskih objekata (da je njihov pravni prednik Halil Mešić, u svrhu investicijskog ulaganja kupovao opremu, stvari, zemljište i gradio nove i objekte s ortacima koja bi činila zajednički stečenu imovinu na osnovu Ugovora o ortakluku). Vrhovni sud također smatra da apelanti nisu dokazali osnovanost za prebijanje potraživanja preko dosuđenog iznosa od 111.000,00 KM jer na te okolnosti nisu izveli odgovarajuće dokaze. Vrhovni sud je dalje naveo da prigovore revidenata na primjenu paragrafa 1178. i 1179. OGZ u smislu da je zaključeni ortački ugovor nevažeći jer ulozi ortaka nisu jasno opredijeljeni i evidentirani, da je Ugovor o ortakluku nedozvoljen, da prvoapelant nije bio ortak i da nema pasivnu legitimaciju, da je prebijanje potraživanja nezakonito i da je pogrešno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare je cijenio drugostepeni sud i u obrazloženju svoje odluke, na strani 3. i 4, dao razloge zašto nisu osnovani. Te razloge je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, zbog čega je revidente uputio na razloge drugostepenog suda. S obzirom na to da je Vrhovni sud utvrdio da nije bilo povrede odredbi parničnog postupka i kada je materijalno pravo pravilno primijenjeno, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizije parničnih stranaka odbio.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U vezi s navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelanti, u suštini, ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da se Vrhovni sud nije izjasnio da li u predmetnom slučaju „ima mjesta primjeni instituta 'Ortačkog ugovora' (s pravnim pravilima iz OGZ-a) u privrednom poslovanju u BiH u 21. vijeku ili se, pak, na privrednopravne odnose imaju primijeniti postojeći zakoni BiH koji reguliraju privredno poslovanje“. U vezi s tim smatraju da je Vrhovni sud svojim postupanjem dao pravnu snagu „kvaziortačkom ugovoru“, kao što je u konkretnom slučaju učinjeno, a što se, kako navodi, ne može pravdati obrazloženjem da ugovorne strane imaju pravo na slobodu ugovaranja iz člana 10. ZOO. Smatraju da je prebijanje potraživanja između tužitelja i apelanata izvršeno nezakonito, te da je osporenom odlukom pogrešno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare. Apelanti, također, smatraju da je ortakluk povodom nekog drugog posla, osim privrednog poslovanja, možda moguć, ali kada je privredno poslovanje u pitanju tu ortakluk, na način kako to predviđa Opći građanski zakon, nije moguć.
II.Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju osporene odluke i da nije došlo do povrede prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Kantonalni sud je također istakao da ostaje pri obrazloženju osporene odluke i da smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na koja ukazuju u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Općinski sud također predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju ponovili svoje navode istaknute u žalbi protiv presude prvostepenog suda i reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, dakle posebno ukazujući na nezakonitost predmetnog ugovora (Ugovora o ortakluku).
V.Relevantni propisi
26. Austrijski građanski zakonik u relevantnom dijelu glasi:
Član 1175.
Društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi.
Kako se ima ustanoviti ortačka pogodba Član 1178.
Pogodbe ortačke, koje se tiču samo sadašnje ili samo buduće imovine, nisu tvrde, ako dobro, što ga je stavila u ortakluk jedim i druga strana nije bilo uredno opisano i pobilježeno.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10 Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima te moralu društva.
PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)
Opšti uslovi Član 336 Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.
Uračunavanje prebijanjem Član 343 Kad između dva lica postoji više obaveza koje mogu prestati prebijanjem, prebijanje se vrši po pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Opšti rok zastarjelosti Član 371 Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 023566 19 Rev od 14. januara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantima 16. marta 2020. godine, a da je apelacija podnesena 15. maja 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
33. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu stečene dobiti po osnovu Ugovora o ortakluku i po protivtužbenom zahtjevu, odnosno prigovoru prebijanja potraživanja koji su istakli apelanti po istom osnovu, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Apelanti, u suštini, osporavaju zakonitost predmetnog ugovora zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer je zaključen primjenom paragrafa 1175. i 1178. OGZ koji je, po apelantima, primjenjiv, a da se Vrhovni sud nije očitovao u vezi s tim. Također ističe da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja u smislu člana 371. ZOO, te da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 336. citiranog zakona o prebijanju potraživanja tužitelja i apelanata.
38. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je osporenom presudom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
40. Razmatrajući apelacione navode apelanata Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda dali jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, kako odredbi OGZ kojim je reguliran ortakluk tako i odredbi ZOO kojim je regulirana sloboda uređivanja obligacionih odnosa (član 10), te institut prebijanja/kompenzacije (čl. 336. i 343). U takvim se okolnostima, kada je među parničnim strankama, kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, bilo nesporno da su 2. maja 1998. godine apelant sa „Uviz-Promom“ i pravni prednik tužitelja zaključili Ugovor o ortakluku radi postizanja ekonomske koristi – dobiti, pri čemu su ugovorili da će se odnosi između ugovarača cijeniti prema pravilima Ugovora o ortakluku sadržanim u paragrafu 1175. i 1178. OGZ, u cijelosti pokazuju neosnovanim navodi apelanata vezani za primjenu OGZ. Ovo tim prije što je prelaznim odredbama ZOO (član 1107. – primjena običaja) eksplicitno propisao da će se pravila OGZ „ u pogledu [...], ortakluka [...] primjenjivati kao pravna pravila ukoliko su u saglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Bosne i Hercegovine“. Nadalje, nižestepeni sudovi, čije je razloge prihvatio i Vrhovni sud u osporenoj presudi, detaljno su obrazložili na koji način su izvršili prebijanje međusobnih potraživanja parničnih stranaka, te zašto su obavezali apelante da tužiteljima po osnovu stečene dobiti i zajednički stečene imovine po osnovu Ugovora o ortakluku iz 1998. godine isplate precizirani novčani iznos. Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da tužitelji u smislu člana 7. stav (1), a u vezi sa članom 123. ZPP, nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na potraživanje investicijskog ulaganja, vrijednosti opreme, stvari, zemljišta i građevinskih objekata, a da apelanti nisu dokazali osnovanost za prebijanja potraživanja preko dosuđenog iznosa. Ustavni sud također zapaža da su sudovi dali detaljno obrazloženje da u predmetnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, primjenom relevantnih odredbi ZOO (član 371. ZOO), što je detaljno obrazloženo u odlukama nižestepenih sudova, a koje razloge je prihvatio Vrhovni sud. Navedeno u cijelosti korespondira standardu obrazložene odluke koji proizlazi iz prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.
41. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom, kao konačnom u predmetnom postupku, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih propisa (OGZ, ZOO i ZPP), koje se, suprotno navodima apelanata, ne čini proizvoljnim ni u jednom segmentu. Stoga, u takvim okolnostima ne postoje razlozi koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, suprotno navodima apelanata, nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelanti također smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih propisa (OGZ, ZOO i ZPP), koje se, suprotno navodima apelanata, ne čini proizvoljnim ni u jednom segmentu, a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente proizvoljnosti.
45. Ustavni sud također zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su tvrdnje o povredi tog prava apelanti zasnovali na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić