Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1284/20 (FUJIMED d.o.o. Novi Grad)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1284/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-1284/20, rješavajući apelaciju „FUJIMED“ d.o.o. Novi Grad na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „FUJIMED“ d.o.o.

Novi Grad podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 175530 19 Pž od 12. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 175530 16 Ps od 11. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. FUJIMED d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Senad Rizvan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 175530 19 Pž od 12. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 17553016 Ps od 11. februara 2019. godine. Uvodne napomene

2. „SUPERIA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) kao prodavatelj i D.D., vlasnik S.O.R. „CASPER“ iz Čapljine (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) kao kupac zaključili su Kupoprodajni ugovor 1. oktobra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Kupoprodajni ugovor), kojim je predmetno preduzeće prodalo tuženom stroj sa opremom po određenoj cijeni, od koje je oduzet iznos ranije plaćen po osnovu prethodnog ugovora o najmu, pa je ostatak duga tuženi obavezan platiti u 52 jednaka mjesečna obroka, što znači da je zadnji obrok kupoprodajne cijene bio za decembar 2010. godine, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Također, tim ugovorom je dogovoreno dospijeće obaveze u cijelosti u roku od 15 dana ukoliko kupac ne isplati tri uzastopna obroka kupoprodajne cijene.

3. Iz Ugovora broj OUP-IP:1132/2015 od 7. oktobra 2015. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) proizlazi da je riječ o notarski obrađenom ugovoru o prenosu potraživanja zaključenom pred notarem, a u tom ugovoru je kao Ugovarač I označeno predmetno preduzeće, koga zastupa punomoćnica B.B., dok je kao Ugovarač II označen apelant koga zastupa direktor M.B.. Također, proizlazi da je tim ugovorom predmetno preduzeće prenijelo svoja potraživanja prema tuženom u iznosu od 37.695,91 KM na apelanta.

Predmetni postupak

4. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 175530 16 Ps od 11. februara 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 37.695,91 KM na ime duga sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka prema advokatskoj tarifi za sastav tužbe, za zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi, te naknadu za sudske takse na tužbu i presudu. Istovremeno, obavezan je apelant nadoknaditi tuženom troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna, između ostalog, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare, kao i valjanost Izjave od 13. novembra 2013. godine i njena dokazna snaga. Nadalje, ukazano je da je Ugovor po svojoj prirodi ugovor o ustupanju potraživanja iz člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i predmet tog ugovora je prijenos novčanog potraživanja iskazanog u knjigovodstvu Ugovarača I, tj. predmetnog preduzeća protiv njegovog dužnika-tuženog, koje je knjiženo na određenoj knjigovodstvenoj poziciji ustupitelja što potraživanje između ugovornih stranaka čini dovoljno određenim. Shodno tome, istaknuto je da prema članu 436. ZOO ugovorna strana ugovora o ustupanju nije dužnik (osim ako je tako ugovoreno između vjerovnika-ustupitelja i njegovog dužnika, a nije u ovom slučaju), te za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju, što je predmetno preduzeće učinilo.

6. Nadalje, istaknuto je da je apelant bio u obavezi dokazati osnovanost potraživanja predmetnog preduzeća naspram tuženog, jer sam Ugovor mu je osigurao samo aktivnu legitimaciju u ovom sporu dok osnovanost potraživanja podliježe preispitivanju u dokaznom postupku, s obzirom da ju je tuženi osporio. Naime, istaknuto je da sam notarski Ugovor nije dokaz postojanja potraživanja predmetnog preduzeća prema tuženom, niti je notar utvrđivao takvo što. Također, ukazano je da apelant nije ponudio dokaze o osnovanosti potraživanja, izuzev što je dokazao da u svom knjigovodstvu ima evidentirane obaveze koje vodi na tuženom. Naime, iz kartica poslovnog partnera-promet konta 211 za period od 1. januara 2009. godine do 30. marta 2015. godine predmetnog preduzeća, te Kartice kupca od 1. januara 2015. godine do 18. decembra 2015. godine – apelanta, jasno je da je u tim karticama prikazan dug tuženog koji je prenošen iz ranijih godina, a da na tim karticama nije navedena struktura tog duga niti osnova knjiženja. Isto tako, navedeno je da je tuženi bio u ugovornom odnosu sa predmetnim preduzećem isključivo na temelju Kupoprodajnog ugovora, a nakon čega nije imao drugih poslovnih aranžmana sa tim preduzećem iz kojih bi mogle proizlaziti druge obaveze tuženog prema tom preduzeću, a niti je apelant ijednom izjavom ili dokazom kontrirao tom navodu tuženog, smatrajući čak i da je nebitno na temelju kojeg posla je utuženi dug nastao. Općinski sud je naveo da je to stoga što dug tuženog ni prema apelantu (a ni prema predniku apelanta) nije nastao niti obnovljen Ugovorom niti je notar uopće utvrđivao postojanje i bonitet tražbina koje su ustupljene. Naime, Ugovorom je promijenjena samo uloga vjerovnika iz dužničko-vjerovničkog odnosa koji je nastao ranije po nekoj konkretnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, koju je apelant također bio dužan dokazati, a to je za njega učinio tuženi gradeći osnovanu procesnu poziciju za primjenu normi vezanih za zastaru potraživanja koje njemu pogoduju.

7. Također, Općinski sud je ukazao da prema odredbi člana 374. ZOO međusobna potraživanja između pravnih osoba iz ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnesena 4. marta 2016. godine, pa kada se trogodišnji zakonski zastarni rok dovede u vezu sa datumom podnošenja tužbe, proizlazi da su zastarjele sve utužene obaveze tuženog prema apelantu dospjele do 3. marta 2013. godine. Nadalje, da zastarni rok nije prekinut ustupanjem potraživanja, odnosno promjenom osobe vjerovnika po Ugovoru. S obzirom da apelant u postupku nije dokazao da bi potraživanje prema tuženom moglo biti zasnovano na bilo kojem drugom pravnom poslu osim na Kupoprodajnom ugovoru, po kojem je tuženi zadnji obrok kupoprodajne cijene bio dužan isplatiti u januaru 2011. godine, odnosno ukoliko je tuženi neuredno plaćao obroke obaveza bi u cijelosti dospjela i prije, to proizlazi da je kompletno potraživanje apelanta zastarjelo mnogo prije podnošenja ove tužbe, pa samim tim podnošenje tužbe nije prekinulo zastarijevanje.

8. Nadalje, Općinski sud je citirao odredbu člana 387. ZOO i naveo da je uvidom u pismenu korespondencije putem interneta između tuženog i M.B. od 13. novembra 2015. godine jasno da tu komunikaciju M.B. nije vodio kao direktor odnosno zakonski zastupnik apelanta, već kao Project Unit Manager firme FUJIFILM OSTERREICH. Dakle, da se izjave tuženog prema M.B. u toj elektronskoj konverzaciji ne mogu tretirati kao izjave tuženog apelantu, pa samim tim ne mogu biti tretirane kao izjave o priznanju duga, i nisu bitne za ovu pravnu stvar. Isto tako, Općinski sud je istakao da pismenu Izjavu od 13. novembra 2013. godine nije mogao cijeniti kao izjavu o priznanju duga koji je predmet ove tužbe zato što kada se pogleda memorandum na kojem je izjava napisana i propisno ovjerena, jasno je da se memorandum ne odnosi uopće na apelanta jer se apelant na tom memorandumu i ne spominje - navedene su firme Fujifilm Sarajevo i predmetno preduzeće. Dalje, da je izjava sročena na način da se u njoj nigdje ne spominje o kojem dugu se radi i iz koje osnove taj dug proizlazi, niti je navedeno koliki dug, odnosno koji tačno iznos duga, dužnik-tuženi priznaje tom izjavom, a niti je navedeno kojem vjerovniku se dug priznaje, pa se izjava tuženog sa tog dokaza može tretirati kao iniciranje pregovora oko utvrđivanja visine duga i načina plaćanja, što nije bezuvjetna izjava dužnika vjerovniku u pogledu konkretnog duga, što bi uzrokovalo prekid zastarijevanja tog duga na koji se odnosi. Osim toga, ukazano je da dio izjave tuženog od 13. novembra 2015. godine u kojem “tvrdi da je njegovo stvarno dugovanje oko 12.000 KM“ može se protumačiti samo kao iniciranje pregovora radi usklađivanja obveza između prednika apelanta (tadašnjeg vjerovnika) i tuženog, a koji očito nisu realizirani, pa samo iniciranje pregovora oko priznanja i plaćanja obaveze, bez izričite izjave dužnika vjerovniku koja se odnosi na konkretan određen dug, nema utjecaja na tijek zastarijevanja, odnosno nema za posljedicu prekid zastarijevanja.

9. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da tuženi nije izvršio izričito i nedvosmisleno priznanje utuženog duga predniku apelanta, odnosno da izjava tuženog od 13. novembra 2015. godine nema formu priznanja duga, pa samim tim tog dana nije prekinuto zastarijevanje. Shodno tome, Općinski sud je istakao da nije našao mjesta primjeni odredbe člana 387. st. 1. i 2. ZOO već je na konkretni slučaj primijenio odredbu člana 374. ZOO. Osim toga, navedeno je da apelant nije dokazao ni visinu potraživanja jer bez stručnog znanja i vještina vještaka ekonomske struke sud nije mogao na podlozi tih dokaza sa sigurnošću utvrditi na šta se knjižene uplate i fakture uopće odnose i koliko se uopće odnose na ovaj predmet spora. Naime, istaknuto je da uplate i fakture koje su očito evidentirane u knjigovodstvu predmetnog preduzeća samo su prenesene u knjigovodstvo apelanta koji dio nije sporan, ali s obzirom na prigovor tuženog u pogledu visine potraživanja valjalo je apelantu dokazati strukturu i visinu utuženog potraživanja, što je apelant očigledno propustio dokazati, pa je i iz tog razloga tužba neosnovana.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 175530 19 Pž od 12. februara 2020. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Istovremeno, odbijen je tuženi sa zahtjevom za naplatu troškova sastava odgovora na žalbu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je sporno da li je tuženi isplatio apelantu kupoprodajnu cijenu, kako sam tvrdi, ili je ostao neplaćen iznos od 37.695,91 KM, kako tvrdi apelant. Naime, ukazano je da od materijalnih dokaza koji spominju postojanje duga, apelant se prije svega poziva na izjavu tuženog od 13. novembra 2013. godine, koju je potpisao na memorandumu apelanta u poslovnom prostoru tuženog u Čapljini. S obzirom na to da je ova izjava pisana u er-formi (u trećem licu), Kantonalni sud je istakao da je za zaključiti da ovu izjavu nije pisao tuženi. Također, navedeno je da u elektronskoj prepisci apelanta i tuženog od 13. novembra 2015. godine (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude), tuženi ne priznaje dug izričit u svojoj visini, nego kaže da je to najviše do 12.000,00 KM, pa se ta izjava tuženog ne može smatrati izričitim priznanjem duga. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da izjava tuženog od 13. novembra 2013. godine, navedena elektronska prepiska apelanta i tuženog kao i odgovor tuženog na opomenu pred tužbu, nastali su prije podnošenja tužbe, a u svim ovim pismenima tuženi podjednako osporava visinu, a dijelom i osnov duga. Dalje, u takvoj situaciji apelant je osnov i visinu svog potraživanja morao dokazivati provođenjem finansijskog vještačenja, pa bi se osnov i visina potraživanja ispitivali pregledom dokumentacije apelanta, odnosno njegovog pravnog prethodnika, i tuženog (u spisu postoji samo određena knjigovodstvena dokumentacija prethodnika apelanta). Isto tako, istaknuto je da je tuženi još prije podnošenja tužbe isticao da je sav dug isplatio direktoru prethodnika apelanta D.R., još 2010. godine, što je bio razlog više da apelant osnovanost i visinu svog potraživanja dokaže provođenjem finansijskog vještačenja, što on nije učinio. Budući da tuženi izjavom od 13. novembra 2013. godine, niti e-mailom od 13. novembra 2015. godine, nije izričito priznao dug, pa time nije došlo ni do prekida, odnosno odricanja od zastarjelosti, to je prvostepeni sud pravilno raspravio i prigovor zastare potraživanja, što ukazuje da je žalba apelanta neosnovana cijelosti.

12. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant u suštini ukazuje da je u predmetnom postupku proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno i arbitrarno tumačili odredbe člana 366. ZOO jer je tuženi u izjavi od 13. novembra 2013. godine priznao dug, te da nije od značaja što je to pismeno napisano u trećem licu, kao i da iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka slijedi da je tuženi prekinuo zastaru u smislu odredbe člana 387. st. 1. i 2. ZOO. Nadalje, apelant smatra da su redovni sudovi arbitrarno i proizvoljno primijenili odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, kao i da sud izvodi pogrešan zaključak da apelant nije tokom postupka izveo dokaze iz kojih proizlazi osnovanost i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, apelant tvrdi da je on izveo dokaze iz kojih proizlazi visina potraživanja, a da tuženi nije izveo niti jedan materijalni dokaz kojim bi dokazao činjenicu da je platio dug, odnosno dokaz kojim bi osporio postojanje duga. Također, apelant smatra da drugostepena presuda nije u dovoljnoj mjeri obrazložena, odnosno drugostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio žalbene navode apelanta, te za svoju odluku nije dao objektivno i prihvatljivo obrazloženje.

Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).

14. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 366. stav (1) (1) Pismeno priznanje zastarele obaveze smatra se kao odricanje od zastarelosti. Član 374. stav (1) (1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

Član 387.

(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Apelant tvrdi da je u postupku proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su, suprotno svim navodima apelanta, Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1284/20 (FUJIMED d.o.o. Novi Grad) | Sudska praksa | Aktio