Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3859/21 (S. V.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3859/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3859/21, rješavajući apelaciju Smaila Vladavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smaila Vladavića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. oktobra 2021. godine i broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. oktobra 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Vladavića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. oktobra 2021. godine i broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. oktobra 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smail Vladavić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo, podnio je 10. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. oktobra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. oktobra 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Tužiteljstvo je dostavilo traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. oktobra 2021. godine, na prijedlog Tužiteljstva, protiv apelanta (i drugih osumnjičenih) je određena mjera pritvora koja po tom rješenju u odnosu na apelanta može trajati najduže jedan mjesec iz osnova propisanih odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

5. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog (pobrojani na str. 5-9. rješenja). Iz navedenih dokaza proizlazi da su u periodu od juna do oktobra 2021. godine, na području Kantona Sarajevo, A. Đ., kao organizator grupe ljudi, u prethodnom dogovoru sa M. B., koja je postala član grupe, nabavljao i pripremao putnička motorna vozila različitih marki i tipova koja je potom koristio u fingiranju saobraćajnih nezgoda i prikazivanja da su se one stvarno dogodile iako nisu. To je činio na način da je sa retrovizora vozila skidao plastičnu oblogu i ogledalo, te potom na različitim lokacijama na području Kantona Sarajevo, na njemu poznat način, prilikom prolaska pored drugog motornog vozila podesnim predmetom vršio oštećenja drugih motornih vozila, najčešće stranih registarskih oznaka, u predjelu retrovizora, poslije čega je vozilom sustizao i neposredno se obraćao vozačima tih vozila predočavajući im da je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je oštećeno vozilo kojim je on upravljao i pokazujući već demontirani retrovizor, kao i da je upravo taj vozač prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, svjestan da se radi o lažnom prikazivanju činjenica. Nakon toga je A. Đ., po prethodnom dogovoru, pozivao policijske službenike MUP-a KS - apelanta i M. S., koji su postali članovi grupe, koji su već bili upoznati i pripremljeni da će se dogoditi navodna saobraćajna nezgoda, te su tako, iskorištavajući položaj policijskih službenika i činjenicu da su se nalazili na dužnosti u određeno vrijeme (koje je prethodno dogovoreno sa A. Đ. kao vrijeme navodnog dešavanja saobraćajne nezgode) izlazili na lice mjesta i zajedno sa A. Đ. konstatirali da se dogodila saobraćajna nesreća i uvjeravali vozača drugog vozila da se nezgoda stvarno dogodila i da je do nje došlo upravo krivicom tog vozača. Nakon toga je A. Đ. od vozača drugog vozila tražio da mu naknadi imovinsku štetu od 100 do više stotina KM, uslijed čega su vozači drugog vozila, dovedeni u zabludu u pogledu činjenica o uzroku nastalih oštećenja na vozilima kojima su upravljali, te posebno činjenicom da su policijski službenici potvrdili da je do saobraćajne nezgode došlo njihovom krivicom, davali A. Đ. različite iznose novca na ime navodnog obeštećenja, čime su zajednički pribavili imovinsku korist i oštetili različite osobe u za sada neutvrđenom ukupnom iznosu. Iz navedenoga je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja, prijevara, oštećenje tuđe stvari i zloupotreba osiguranja.

6. Nadalje, utvrđeno je da iz dokaza proizlazi osnovana sumnja da su, u navedenom periodu, apelant i drugi policijski službenici označeni u rješenju, postupajući u svojstvu službenih osoba kao policijski službenici MUP-a KS, kao članovi grupe, radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi i naplate osiguranja od osiguravajućih društava vršili krivična djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja i zloupotreba osiguranja na način da su različite osobe (označene u rješenju) kupovale i pripremale putnička motorna vozila različitih marki i tipova na kojima su, na njima poznat način, vršili oštećenja, koja su potom po prethodnom dogovoru, nakon poziva policijskim službenicima - apelantu i drugima, koji su već bili upoznati i pripremljeni da će se desiti navodna saobraćajna nesreća, zajedno fingirali saobraćajne nezgode i prikazivali da su se dogodile iako nisu. Na taj su način apelant i drugi policijski službenici, iskorištavajući svoj službeni položaj i činjenicu da su se nalazili na dužnosti u određeno vrijeme koje je prethodno dogovoreno s tim osobama kao vrijeme navodnog dešavanja saobraćajne nezgode, izlazili na lice mjesta i zajedno sa navodnim učesnicima saobraćajnih nezgoda konstatirali da se dogodila saobraćajna nesreća i sačinjavali zapisnike o saobraćajnim nezgodama, koje su potom navedene osobe predavale u osiguravajuća društva uz zahtjev za isplatu osigurane sume, čime su zajednički pribavili imovinsku korist i oštetili različita osiguravajuća društva u zasada neutvrđenom ukupnom iznosu. Osim toga, sud je naveo da iz dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant primio dar da, u okviru svog službenog ovlaštenja, ne kazni vozače za prekršaje. Na osnovu navedenoga, utvrđeno je da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela u vezi s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja, zloupotreba osiguranja, te primanje dara i drugih oblika koristi. Sud je, također, naglasio da je imao u vidu da se u konkretnom slučaju radi o ranoj fazi istrage, te da osnovana sumnja u ovom trenutku ne mora obuhvatiti činjenični i pravni totalitet slučaja, pa su prigovori branitelja apelanta i drugih osumnjičenih u smislu da nisu precizno opisane radnje izvršenja krivičnih djela odbijene s obzirom da je utvrđeno da radnje, kako su opisane u odnosu na sve osumnjičene, upućuju na izvršenje krivičnih djela.

7. Dalje, sud je prilikom ocjene postoje li u konkretnom slučaju posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH našao da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi realno mogao, odnosno da bi imao interes utjecati na saučesnike i svjedoke, imajući u vidu navodni način izvršenja krivičnih djela, te osnovanu sumnju da su se apelant i drugi osumnjičeni udružili radi zajedničkog činjenja krivičnih djela, pri čemu je svaki od osumnjičenih imao tačno određenu ulogu. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant pri navodnom izvršenju krivičnih djela svojim autoritetom uvjeravao oštećene da su prouzrokovali saobraćajne nezgode i štete na vozilima i na taj način utjecao na njihovu volju da učine nešto na vlastitu štetu, a u korist apelanta i drugih osumnjičenih. Navedeno, po stavu suda, ukazuje na opasnost da bi takav utjecaj radi olakšanja svog položaja mogao ponoviti u odnosu na druge zasad nepoznate osobe, npr. zaposlenike osiguravajućih kuća za koje postoji sumnja da imaju saznanja, ili da su učestvovali u pomaganju kod izvršenja krivičnih djela ili njihovom prikrivanju, odnosno kod kojih se nalaze dokumenti o podnošenju zahtjeva za isplatu osigurane sume po osnovu navodnih saobraćajnih nezgoda i drugi prateći dokazi, pa bi utjecajem na njihovu volju mogli oblikovati iskaze onako kako to pogoduje apelantu i drugim osumnjičenim čime bi otežali razvoj istrage. Osim toga, sud je smatrao da jednaka opasnost postoji u odnosu na nove svjedoke do kojih Tužiteljstvo treba doći tokom istrage, koji su Tužiteljstvu još uvijek nepoznati, dok su apelantu i drugim osumnjičenim poznati (sud smatra da se radi o policijskim službenicima MUP-a KS koji su učestvovali ili su upoznati s radnjama uviđaja ovakvih fingiranih nezgoda, koji imaju informacije u pogledu načina na koji je više vremena djelovala ova grupa, u odnosu na koje bi apelant mogao imali motiv da utječe usmjeravajući njihove iskaze u svoju korist). Sud je ukazao da dokazi koji su prikupljeni u dosadašnjem toku istrage najvećim dijelom proizlaze iz provođenja posebnih istražnih radnji, što znači da druge dokaze Tužiteljstvo objektivno do sada nije ni moglo prikupljati kako se ne bi doveli u pitanje tajnost i učinak provođenja posebnih istražnih radnji. Također, ukazano je da bi se apelantu, ukoliko se pritvor ne odredi, dala prednost i sloboda da materijalne i subjektivne dokaze i tragove koji su vezani za navodno planiranje i izvršenje fingiranih saobraćajnih nezgoda, odnosno dokaze i tragove koji proizlaze iz njih uništi, sakrije ili izmijeni na koji način bi otežali vođenje istrage. Istaknuto je da je opasnost od mogućeg utjecaja na saučesnike i svjedoke, dakle, stvarna i postojeća, usmjerena na konkretne ali još neidentificirane osobe, kao i da postoji opasnost od uništenja dokaza. Sve navedene okolnosti, ocijenio je sud, imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike, svjedoke i skrivanjem i uništavanjem dokaza, zbog čega je našao opravdano u ovoj fazi istrage da mu odredi pritvor iz posebnog pritvorskog razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Sud je upozorio Tužiteljstvo na dužnost hitnog postupanja, naglasivši da će, čim se osiguraju navedeni dokazi, pritvor apelantu po ovom osnovu biti ukinut.

8. Sud je našao da su ispunjeni i opći i posebni uvjeti za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u odnosu na apelanta. Ukazano je da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po tom osnovu, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, neupitno ispunjen, budući da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine (za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela, za koje je, između ostalih, apelant osumnjičen, može se izreći kazna zatvora do tri godine). Dalje, sud je razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, uzevši u obzir da se apelantu stavlja na teret da je krivična djela počinio u okviru grupe, u periodu od jula do oktobra 2021. godine, što ukazuje na postojanje osnovane sumnje o kriminalnom kontinuitetu. S tim u vezi, sud je posebno ocijenio činjenicu da se apelantu stavlja na teret da je u navedenom periodu počinio više krivičnopravnih radnji (njih 19), kao i da je te radnje preduzimao u okviru grupe ljudi, gdje je svaki od osumnjičenih imao tačno određenu ulogu. Konkretno, apelant je postupao u svojstvu policajca, službene osobe, koja je, kako se osnovano sumnja, znajući da je nesreća fingirana, ili uvjeravao oštećene da su skrivili štetu ili radi naplate osiguranja pravio zapisnike o saobraćajnim nezgodama kao da su prave, iako je, kako se osnovano sumnja, znao da su fingirane. Dakle, osnovano se sumnja da je apelant (i drugi osumnjičeni) u svom ponašanju pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši krivična djela, što predstavlja relevantan element pri ocjeni uvjeta za određivanje pritvora, odnosno ukazuje na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Osim toga, navedeno je da su izvršenje krivičnih djela apelant i drugi osumnjičeni detaljno planirali i koordinirali, da su svi postupali radi ostvarenja protivpravne imovinske koristi, te da je njihovo učešće u opisanim radnjama, odnosno navodni način kako su djelovali i vršili navedena krivična djela, zapravo, predstavljao redovan izvor prihoda za njih. Dakle, vremenski period u kojem su navodno djelovali, broj krivičnih djela i krivičnopravnih radnji za koje se osnovano sumnjiče, te način počinjenja upravo predstavljaju činjenice koje je sud ocijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni na slobodi nastavili da vrše predmetna krivična djela, odnosno da bi ponovili krivično djelo. Pri tome je ukazano da, kada apelant zvaničnom odlukom upravnog organa bude spriječen da obavlja funkciju policijskog službenika, ili kada prestanu razlozi za pritvor zbog koluzione opasnosti, pa mu se bude mogla izreći mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, tada će pritvor i po ovom osnovu biti ukinut.

9. Dalje, sud je naveo da je, razmatrajući mogućnost da se apelantu umjesto mjere pritvora eventualno odredi druga, blaža mjera, analizom svih navedenih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora apelantu s obzirom da mjere iz čl. 140. i 140. a ZKPFBiH u ovoj fazi postupka nisu adekvatne, ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od utjecaja na svjedoke i ponavljanja krivičnog djela od apelanta. Ukazano je da apelantova ličnost govori upravo da se, kako se osnovano sumnja, radi o osobi sklonoj prevarnim i koruptivnim radnjama s obzirom na to da je apelant zaposlen u instituciji čiji je cilj prevencija i otklanjanje nezakonitosti. Sud drži da se osnovano sumnja da je apelant pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši krivična djela da bi, kako smatra sud, bilo praktično nemoguće na slobodi, pa i uz mjere zabrane, apelanta efikasno spriječiti u ponavljanju krivičnog djela.

10. Rješenjem vijeća Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. oktobra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja o određivanju pritvora Općinskog suda od 15. oktobra 2021. godine.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi osporio kako postojanje osnovane sumnje, tako i postojanje naročitih okolnosti iz člana 146. tač. b) i c) ZKPFBiH. Tvrdio je da za ocjenu postojanja koluzione opasnosti sud prvenstveno mora utvrđivati da li je osumnjičeni pokušao neposredno ili posredno utjecati na svjedoke a, izuzetno, postoji li ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke, pri čemu je potrebno pozvati se na konkretne okolnosti koje ukazuju na postojanje takvog rizika i na taj način argumentirati odluku o određivanju pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Osim toga, u pogledu postojanja naročitih okolnosti iz tačke c) člana 146. ZKPFBiH, apelant je u žalbi tvrdio da se sud nije osvrnuo na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela in concreto za apelanta, nego da su dani apstraktni razlozi za određivanje pritvora apelantu po tom osnovu.

12. Dalje, vijeće Općinskog suda je navelo da je, suprotno navodima iz žalbe, u pobijanom rješenju jasno obrazloženo kako postojanje općeg zakonskog uvjeta-osnovane sumnje u pogledu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, tako i postojanja posebnih uvjeta za određivanje pritvora po pritvorskom osnovu iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Ukazano je da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo jasne i argumentirane razloge koji se odnose ne samo na postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret već i druge okolnosti bitne za pritvor po navedenom osnovu. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je našao da su neosnovani apelantovi prigovori iz žalbe da iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje mjere pritvora ne proizlazi osnovana sumnja da je počinio predmetna krivična djela. Drugostepeni sud je, također, istakao da je imao u vidu da se radi o ranoj fazi istrage, te da osnovana sumnja u ovom trenutku ne mora obuhvaćati činjenični i pravni totalitet slučaja, zbog čega su odbijeni prigovori da nisu precizno opisane radnje izvršenja krivičnih djela, nalazeći da radnje, kako su opisane u odnosu na sve osumnjičene, upućuju na izvršenje djela. Na osnovu navedenoga, drugostepeni sud je prigovore odbrane koji se odnose na postojanje osnovane sumnje odbio kao neosnovane.

13. Dalje, u pogledu posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH, drugostepeni sud je ukazao da je u potpunosti prihvatio utvrđenja iz prvostepenog rješenja, te je apelantove prigovore koji se odnose na osporavanje posebnih pritvorskih razloga ocijenio neosnovanima.

14. Drugostepeni sud je naveo da je razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora, ali da se u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla postići blažim mjerama, zbog čega je pritvor neophodna mjera u ovoj fazi postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

16. Kršenje prava na koja se pozvao u apelaciji vidi u činjenici da ne postoje dokazi da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, niti osporena rješenja sadrže razloge za određivanje pritvora po osnovu odredbe člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

17. U pogledu pitanja postojanja koluzione opasnosti je naveo se iz obrazloženja redovnih sudova ne može utvrditi da je sud uopće utvrđivao da li je apelant pokušao utjecati na svjedoke, što je morao, pri čemu se pozvao na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Rješenju broj 09 0 K 035106 19 Kž 2 od 20. novembra 2019. godine.

18. Dalje, u pogledu naročitih okolnosti za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, naveo je da iz obrazloženja rješenja redovnih sudova proizlazi da i ti sudovi smatraju da je prijedlog Tužiteljstva u tom smislu bio neosnovan, odnosno da bi se svrha postigla i mjerama propisanih članom 140. i 140a. ZKPFBiH s obzirom da je sud taj prijedlog prihvatio isključivo jer je smatrao da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, i jer je navedeno da će pritvor po tom osnovu biti ukinut kada apelant zvaničnom odlukom upravnog organa bude spriječen da obavlja funkciju policijskog službenika.

19. Dalje, apelant smatra da drugostepeni sud nije razmotrio prigovore koje je istakao u žalbi koji su bili od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, pogotovo u pogledu nepostojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a i u pogledu nepostojanja razloga predviđenog odredbom člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Smatra da u drugostepenom rješenju ne postoji nikakva svestrana analiza svih okolnosti, već samo paušalni i neosnovani navodi. Tvrdi da nije tačno da se izricanjem blažih mjera zabrane ne bi mogla postići svrha, te da redovni sudovi nisu naveli koje su to odlučne činjenice zbog kojih ta svrha ne bi mogla biti ostvarena. U tom smislu ukazao je na praksu Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 573/07 od 29. aprila 2009. godine i Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2441/15 od 26. maja 2016. godine.

b)Odgovor na apelaciju

20. Tužilaštvo smatra da su neosnovani i paušalni navodi apelanata kad tvrde da ne postoji osnovana sumnja da su učinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, te da ne postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Navedeno je da je Tužiteljstvo u ovom predmetu provodilo posebne istražne radnje, i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, nadzor i tehničko snimanje prostorija i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima iz člana 130. stav 2. tač. a), c) i d) ZKPFBiH, kojima su pribavljeni brojni dokazi koji potkrepljuju kako osnovanu sumnju da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, tako i posebne pritvorske razloge u smislu plana osumnjičenih da i dalje vrše krivična djela, kao i da ometaju istragu. Tužiteljstvo je istaklo da se, prema dosadašnjem toku istrage, koja je do trenutka lišavanja slobode apelanta - policijskog službenika morala biti u potpunosti tajna, određeni dokazi i mogući svjedoci, saučesnici ili prikrivači krivičnih djela nalaze u osiguravajućim kućama koje su oštećene počinjenim krivičnim djelima, pa je postojala bojazan da bi boravkom na slobodi apelant i drugi osumnjičeni mogli utjecati na druge, tada nepoznate osobe, zaposlenike osiguravajućih kuća za koje postoji sumnja da imaju saznanja, ili da su učestvovali u pomaganju kod izvršenja krivičnih djela ili njihovom prikrivanju. Napomenuto je da je apelant bio u pritvoru do 12. novembra 2021. godine, kad je pušten na slobodu, dakle, pritvor je bio sveden na najkraće moguće vrijeme, odnosno samo ono vrijeme koje je bilo neophodno Tužiteljstvu da identificira svjedoke i da ih sasluša, te da izuzme svu potrebnu materijalnu dokumentaciju.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Pravo na pravično suđenje

24. Ustavni sud primjećuje da se jedan dio apelacije odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još uvijek nije okončan, već su predmetnom apelacijom osporena procesna rješenja kojim mu je određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

b)Ostala prava

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. oktobra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora smatrajući da su mu navedenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

31. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode, koja se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je osoba počinila krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

34. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, tvrdeći da ne postoje dokazi da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je prvostepeni sud postupao po prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora uz koji su priloženi određeni dokazi. Zatim, sud je te dokaze taksativno pobrojao i analizirao, ukazujući na osnovu kojih je dokaza došao do zaključka da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela (što je opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud, također, primjećuje da je drugostepeni sud, ispitujući apelantovu žalbu, u potpunosti podržao zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Slijedom navedenoga, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i, u ovom momentu, dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka. Pri tome Ustavni sud primjećuje da će osporavanja postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka, ukoliko do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPFBiH i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1.

ZKPFBiH.

35. U pogledu apelantovih prigovora u smislu primjene relevantnih odredaba ZKP koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 146. stav 1) tač. b) i c), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (tačka b), odnosno ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna (tačka c). Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opći uvjet, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pri ocjeni postojanja okolnosti iz tačke b) stav 1. člana 146. ZKP imali u vidu da bi apelant mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, imajući u vidu navodni način izvršenja krivičnih djela, te osnovanu sumnju da su se apelant i drugi osumnjičeni udružili radi zajedničkog činjenja krivičnih djela. Navedeno, po mišljenju suda, ukazuje na opasnost da bi takav utjecaj radi olakšanja svog položaja mogao ponoviti u odnosu na druge, za sada nepoznate osobe, i nove svjedoke do kojih Tužiteljstvo treba doći tokom istrage. Također, ukazano je da bi se apelantu, ukoliko se pritvor ne odredi, dala prednost i sloboda da materijalne i subjektivne dokaze i tragove koji su vezani za navodno planiranje i izvršenje fingiranih saobraćajnih nezgoda, odnosno dokaze i tragove koji proizlaze iz njih uništi, sakrije ili izmijeni na koji način bi otežali vođenje istrage. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH neosnovani.

36. U pogledu uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određene osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991., stav 40., Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009.). Određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102., Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102., 31. maja 2011. godine).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je sud razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, uzevši u obzir da mu se na teret stavlja da je krivična djela počinio u periodu od jula do oktobra 2021. godine, što ukazuje na postojanje osnovane sumnje o kriminalnom kontinuitetu. Posebno je ocijenjena činjenica da mu se stavlja na teret da je u navedenom periodu počinio više krivičnopravnih radnji (njih 19), kao i da je te radnje preduzimao u okviru grupe ljudi, gdje je svaki od osumnjičenih imao tačno određenu ulogu. Konkretno, apelant je postupao u svojstvu policajca, službene osobe, koja je, kako se osnovano sumnja, znajući da je nesreća fingirana, ili uvjeravao oštećene da su skrivili štetu, ili radi naplate osiguranja pravio zapisnike o saobraćajnim nezgodama kao da su prave iako je, kako se osnovano sumnja, znao da su fingirane. Dakle, apelant (i drugi osumnjičeni) je u svom ponašanju pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno pokazao je odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši krivična djela, što predstavlja relevantan element pri ocjeni uvjeta za određivanje pritvora, odnosno ukazuje na opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Osim toga, navedeno je da su izvršenje krivičnih djela apelant i drugi osumnjičeni detaljno planirali i koordinirali, da su svi postupali radi ostvarenja protivpravne imovinske koristi, te je njihovo učešće u opisanim radnjama, odnosno navodni način kako su djelovali i vršili navedena krivična djela zapravo predstavljao redovan izvor prihoda za njih. Dakle, vremenski period u kojem su navodno djelovali, broj krivičnih djela i krivičnopravnih radnji za koje se osnovano sumnjiče, te način počinjenja upravo predstavljaju činjenice koje je sud ocijenio kao naročite okolnosti koja opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni na slobodi nastavili da vrše predmetna krivična djela, odnosno da bi ponovili krivično djelo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH neosnovani.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, odnosno da bi boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, odnosno da naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna.

40. Na osnovu člana 18. stav (1) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3859/21 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio