Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2518/20 (I. S.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2518/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2518/20, rješavajući apelaciju Izeta Smajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Izeta Smajića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 079869 20 Kž od 27. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Izet Smajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnio je 21. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 079869 20 Kž od 27. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. maja do 4. juna 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 079869 19 K od 28. novembra 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan pod tačkom 1. izreke, počinio krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s produženim krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa čl. 204. i 55. KZFBiH, na način pobliže opisan pod tačkom 2. izreke, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. KZFBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a za produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa čl. 204. i 55. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Određeno je da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, te je određeno da oni padaju na teret sredstava suda (sve detaljno navedeno u izreci presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu od 28. novembra 2019. godine, prije izvođenja dokaza, apelant priznao krivicu za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa čl. 204. i 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Nadalje, da je njegovo priznanje u saglasnosti s dokazima optužbe u koje je izvršen uvid, i to zapisnikom o saslušanju svjedoka djeteta – oštećene mldb. A. Č., sa CD-om, zatim zapisnicima o saslušanju svjedoka M. S., J. S. i Z. S., zapisnikom o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog, nalazima i mišljenjima vještaka I. Ž., te vještaka E. E., kao i drugim materijalnim dokazima optužbe. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid i u materijalne dokaze odbrane (svi dokazi optužbe i odbrane su detaljno pobrojani na stranici 3. presude).

7. Općinski sud je naveo da je apelantovo priznanje krivice ocijenio kao jasno, iskreno i nedvosmisleno, ničim uvjetovano, da je u cijelosti u saglasnosti s iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima u koje je taj sud izvršio uvid. Nadalje, da je na osnovu iskaza oštećene mldb. A. Č. utvrđeno da su tačni navodi iz izreke presude budući da je oštećena mldb. A. Č. na jasan i nedvosmislen način opisala sporni događaj, a čiji iskaz je potvrđen iskazom svjedokinje M. S., koja je opisala šta je vidjela kada je ušla u sobu u kojoj je oštećena mldb. A. Č. bila s apelantom. Dalje, da je svjedokinja M. S. u svom iskazu, također, navela šta joj je oštećena mldb. A. Č. rekla neposredno nakon spornog događaja. Općinski sud je zatim ukazao i na činjenice koje proizlaze iz iskaza svjedoka J. S., koji je potvrdio da ga je nakon spornog događaja putem telefona kontaktirala svjedokinja M. S., i koji je iznio svoja saznanja u vezi s ponašanjem apelanta prema oštećenoj S. S. (apelantova kćerka), a koje ponašanje je, također, potvrđeno i iskazima svjedokinje M. S., kao i oštećene mldb. A. Č. (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude). Općinski sud je istakao da iz navedenog van svake razumne sumnje proizlazi da je apelant ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa čl. 204. i 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH.

8. Općinski sud je naveo da je, prema ocjeni suda, apelant predmetna krivična djela učinio s direktnim umišljajem jer je bio svjestan svojih djela i htio njihovo izvršenje. Dalje, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra prim. dr. E. E. utvrdio da je apelant prilikom izvršenja krivičnih djela bio uračunljiv.

9. U odnosu na vrstu krivično-pravne sankcije, Općinski sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti cijenio da je apelant priznao izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, čime je umnogome doprinio utvrđivanju činjeničnog stanja i skraćivanju krivičnog postupka. Nadalje, da je od otežavajućih okolnosti cijenio da je krivično djelo izvršeno na perfidan način, koja perfidnost se ogleda u izvršenju krivičnog djela na „lukav“ način, jer je uz pomoć čokolada, bombona i torbica privolio dijete (oštećenu mldb. A. Č.) u sobu na spratu kuće u kojoj živi, nakon čega je iskoristio nesposobnost djeteta da mu zbog svog uzrasta pruži otpor, te izvršio radnje koje su bliže opisane u tački 1. izreke presude na „podmukao, nevjeran, vjeroloman, izdajnički, lažan i neiskren način“, jer je navedeno krivično djelo učinio u vrijeme dok su ga roditelji oštećene mldb. A. Č. smatrali članom porodice. Osim toga, u odnosu na oštećenu S. S., Općinski sud je naveo da je kao njen otac bio dužan da štiti dijete, kao svoju kćerku, od drugih da ne čine ono što je činio, a što je opisano pod tačkom 2. izreke presude. Nadalje, da nije cijenio kao otežavajuću okolnost to što je apelant osuđivan Presudom Okružnog suda u Sarajevu broj K-590/66, koja je postala pravomoćna 10. augusta 1966. godine, zbog krivičnog djela iz člana 141. stav 2. Krivičnog zakona Savezne Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZSRBiH) na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, koju je izdržao 31. oktobra 1968. godine, jer je od izdržane kazne protekao period od 51 godinu. Općinski sud je naveo da nije mogao, kao olakšavajuću okolnost, cijeniti apelantovo zdravstveno stanje, odnosno da je imao dva infarkta i da je dijabetičar na inzulinskoj terapiji od prije „dvadesetak godina“ jer su te činjenice bile poznate apelantu i apelant ih je bio svjestan prije izvršenja predmetnih krivičnih djela. Dalje, da je, i pored svijesti o tim činjenicama, izvršio radnje opisane u izreci presude, čime je svjesno sebe doveo u teže zdravstveno stanje (detaljnije navedeno u obrazloženju presude). Nadalje, cijeneći apelantovo priznanje kao olakšavajuću okolnost, kao i prethodno navedene otežavajuće okolnosti, Općinski sud je istakao da je uvjerenja da će se jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od četiri godine ostvariti svrha kažnjavanja u skladu sa članom 42. KZFBiH, kako s aspekta generalne tako i s aspekta specijalne prevencije.

10. U konačnici, Općinski sud je naveo da je apelanta oslobodio plaćanja troškova krivičnog postupka jer je, prema ocjeni tog suda, apelant lošeg imovnog stanja, te bi plaćanjem troškova krivičnog postupka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje apelanta i lica koja je dužan izdržavati.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 079869 20 Kž od 27. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je apelantov branilac izjavio žalbu zbog odluke o krivično-pravnoj sankciji, te zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, mada se cjelokupna žalba svodi na žalbene prigovore koji se odnose na krivičnu sankciju. Nadalje, da apelantov branilac smatra da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio apelantovo priznanje, te izraženo kajanje, kao i činjenicu da apelant do sada nije krivično osuđivan, a da je navedenu činjenicu prvostepeni sud trebao cijeniti prilikom razmatranja olakšavajućih okolnosti jer krivična presuda koja je navedena u pobijanoj presudi ne može utjecati na bilo kakvu odluku koja se odnosi na krivično-pravnu sankciju, jer je od te presude prošlo više od 50 godina. Kantonalni sud je istakao da se u žalbi navodi da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o kazni nije uzeo u obzir apelantovo loše zdravstveno stanje, slabe materijalne prilike, kao i njegovu starost. Osim toga, istakao je da apelantov branilac smatra da navedene okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri ocijenjene od strane prvostepenog suda, zbog čega je predložio da se apelantu utvrde blaže krivične sankcije za pojedinačna djela, te da mu se slijedom toga izrekne blaža jedinstvena kazna.

13. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno od navedenih žalbenih prigovora, prvostepeni sud prilikom donošenja odluke, kako o pojedinačnim kaznama zatvora tako i prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora, pravilno cijenio sve okolnosti koje su bitne prilikom donošenja odluke o kazni. Dalje, da je prilikom izricanja krivične sankcije prvostepeni sud uzeo u obzir način, težinu i posljedicu počinjenih krivičnih djela, kao i sve olakšavajuće okolnosti koje su navedene, kako u presudi tako i u žalbi, te da je izvršena njihova pravilna analiza i ocjena, a nakon čega je apelantu izrečena odgovarajuća jedinstvena kazna zatvora, kojom se postiže kako opća svrha kažnjavanja tako i specijalna prevencija, a shodno članu 7. KZFBiH.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili apelantovo priznanje kao posebnu olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja visine zatvorske kazne. Osim toga, apelant ističe da redovni sudovi nisu cijenili neosuđivanost apelanta kao olakšavajuću okolnost, pri čemu navodi da je prvostepeni sud samo naveo da nije cijenio kao otežavajuću okolnost uvid u izvod iz kaznene evidencije za apelanta, te ukazuje i na dalje obrazloženje prvostepenog suda dato u vezi s tim. Apelant tvrdi da je prema članu „150. stav 1. tačka d)“ KZFBiH (radi se o očiglednoj grešci, misli se na odredbu člana 125. stav 1. tačka d) KZFBiH) kazna morala biti brisana po proteku roka od pet godina od dana kada je kazna izdržana, a da je od izdržavanja kazne u apelantovom slučaju proteklo 52 godine. Također, apelant navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o istovrsnom krivičnom djelu. Dalje, ističe da redovni sudovi, kao olakšavajuće okolnosti, nisu cijenili ni apelantovo loše zdravstveno stanje, kao ni to da je apelant lice koje ulazi u duboku starost sa 77 godina života i da je slabog materijalnog stanja. Pri tome, apelant smatra da bi se utvrđivanjem blažih pojedinačnih kazni za djela pod tač. 1. i 2. izreke pobijane presude, te izricanjem manje visine zatvorske kazne, postigla svrha kažnjavanja. U odnosu na krivično djelo pod tačkom 2. izreke presude, tvrdi da je sud pogrešno i na apelantovu štetu ocijenio izjavu svjedoka J. S., pojedinačno i u vezi s izjavom svjedokinje M. S. i oštećene mldb. A. Č. Pri tome, ukazuje na relevantni dio obrazloženja prvostepene presude, kao i na dio iskaza svjedoka J. S., te ističe da je utvrđenje i zaključak redovnih sudova pogrešan i suprotan izvedenim dokazima, te da, kao takav, direktno utiče i na odluku o visini kazne.

II.Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da je prilikom ispitivanja prvostepene presude riješio sva sporna pitanja i prigovore iz žalbe. Nadalje, da je izvršena analiza svih okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, koje je utvrdio prvostepeni sud, a shodno članu 49. KZFBiH. Kantonalni sud je naveo da to što je u kaznenoj evidenciji upisana presuda Okružnog suda u Sarajevu broj K-590/66 nije bilo od značaja prilikom odmjeravanja kazne, te da se apelant smatrao neosuđivanim licem, zbog čega navedena činjenica nije utjecala na izricanje jedinstvene kazne zatvora u trajanju od četiri godine. Dalje, da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu svih olakšavajućih okolnosti, kao i težine, načina i posljedice počinjenih krivičnih djela, te da je apelantu izrekao odgovarajuću sankciju kojom se postiže svrha kažnjavanja shodno članu 7. KZFBiH. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo da je izvršio pravilnu ocjenu svih olakšavajućih okolnosti, kao i težine, načina i posljedice počinjenih krivičnih djela, te da je apelantu izrekao odgovarajuću sankciju kojom se postiže svrha kažnjavanja shodno članu 7. KZFBiH. Nadalje, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su svi apelantovi navodi o navodnom kršenju prava neosnovani, te da se samo ponavljaju žalbeni navodi iz ranijeg postupka, koji je proveden u skladu sa zakonom. Nadalje, da je sudsko vijeće, odlučujući o žalbi, vodilo računa o žalbenim navodima koje je apelant istakao u žalbi i ocijenilo da nisu povrijeđena apelantova prava. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju.

V.Relevantni propisi

18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Svrha krivičnopravnih sankcija Svrha krivičnopravnih sankcija je:

a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprječavanjem počinitelja da počini krivična djela kao i poticanje njegovog prevaspitanja;

b) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 49.

Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.

Član 54. stav 1. i stav 2. tačka b) Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:

b) ako je za krivična djela u stjecaju sud utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći dvadeset godina;

Član 55.

Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Član 204. stav (1) Spolni odnošaj s nemoćnom osobom (1) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s drugom osobom iskoristivši njezinu duševnu bolest, duševnu poremećenost, nedovoljnu duševnu razvijenost, neku drugu težu duševnu smetnju, ili kakvo drugo stanje te osobe zbog kojeg ona nije sposobna za otpor, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Član 207. stav (1) Spolni odnošaj s djetetom (1) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Član 208.

Bludne radnje (1) Ko u slučajevima iz čl. 203. (Silovanje), 204. (Spolni odnošaj s nemoćnom osobom), 205. (Spolni odnošaj zloupotrebom položaja) i 206. (Prinuda na spolni odnošaj) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko u slučaju iz člana 207. (Spolni odnošaj s djetetom) ovog zakona, kada nije počinjen ni pokušaj tog krivičnog djela, učini samo bludnu radnju, ili ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

20. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine „"Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 245. stav (1) Razmatranje izjave o priznanju krivice (1) Prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje sud provjerava:

a) da li je do izjave o priznanju krivnje došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem,

b) da li je optuženi upozoren i da li je razumio da se izjavom o priznanju krivnje odriče prava na suđenje,

c) da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog,

d) da li je optuženi upoznat i da li je razumio moguće posljedice vezane uz imovinsko-pravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom,

e) da li je optuženi upoznat sa odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka i sa pravom da bude oslobođen naknade u slučaju iz člana 202. stav (4) ovog Zakona.

Član 280.

Posljedice priznanja optuženog Ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu sa prije izvedenim dokazima, u dokaznom postupku izvešće se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 K 079869 20 Kž od 27. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 3. jula 2020. godine (apelant je osporenu presudu primio 4. jula 2020. godine), a apelacija je podnesena 21. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivična djela propisana zakonom. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant, u suštini, osporava odluku o kazni koja mu je izrečena, a ne odluku o krivici. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o bilo kojoj krivičnoj optužbi”, te da je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi, na primjer, presude Evropskog suda u predmetima Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982. godine, serija A, broj 51, str. 34-35, st. 76-77., T. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. decembra 1999. godine, broj predstavke 24724/94, stav 108. i Aleksandr Dementyev protiv Rusije, presuda od 28. novembra 2013. godine, broj predstavke 43095/05, stav 23). Dakle, nesporno je da u navedenom postupku okončanom osporenom presudom apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Budući da je u pogledu izrečene kazne zatvora apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, broj predstavke 37801/97, stav 36. i Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Dakle, apelant smatra da olakšavajuće i otežavajuće okolnosti nisu pravilno ocijenjene i da mu je sud trebao izreći blažu kaznu, pri čemu ukazuje i na proizvoljnost u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa. Osim toga, smatra da je na odluku o visini kazne direktno utjecala i proizvoljna ocjena određenih dokaza.

31. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je apelant priznao krivicu za krivična djela koja su mu stavljena na teret, te da je prvostepeni sud ocijenio da je njegovo priznanje jasno, iskreno, nedvosmisleno, ničim uvjetovano, te u saglasnosti s iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima u koje je izvršen uvid, a koje apelantova odbrana u tom dijelu postupka ni na koji način nije osporila, niti dovela u sumnju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom donošenja svoje odluke, pored apelantovog priznanja krivice za izvršenje predmetnih krivičnih djela, prvenstveno imao u vidu iskaze oštećene mldb. A. Č., svjedoka M. S. i J. S., pri čemu je opisao proces pojedinačne ocjene navedenih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant, van svake razumne sumnje, ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. KZFBiH u stjecaju s produženim krivičnim djelom bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa čl. 204. i 55. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presude Općinskog suda slijedi da je taj sud utvrdio pojedinačne kazne zatvora u zakonom propisanim granicama za krivična djela koja su apelantu stavljena na teret, nakon čega je, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Ustavni sud, također, zapaža da je, pri tome, Općinski sud imao u vidu svrhu kažnjavanja i uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, odnosno, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to detaljno navedeno pod tačkom 9. ove odluke). U odnosu na apelantove navode da redovni sudovi apelantovu neosuđivanost nisu cijenili kao olakšavajuću okolnost, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da taj sud nije cijenio kao otežavajuću okolnost činjenice koje proizlaze iz izvoda iz kaznene evidencije za apelanta, odnosno okolnost da je apelant osuđivan presudom Okružnog suda u Sarajevu broj K-590/66 zbog krivičnog djela iz člana 141. stav 2. KZSRBiH na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, budući da je od izdržane kazne protekao period od 51 godinu. Dakle, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovim navodima, navedena okolnost ni na koji način nije utjecala na odluku redovnog suda o kako pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora, tako i o izricanju jedinstvene kazne zatvora. Osim toga, Ustavni sud nalazi da i iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke, kako o pojedinačnim kaznama zatvora, tako i kod izricanja jedinstvene kazne zatvora, pravilno cijenio sve okolnosti koje su bitne prilikom donošenja odluke o kazni, pri čemu je uzeo u obzir način, težinu i posljedicu počinjenih krivičnih djela, kao i sve olakšavajuće okolnosti, a nakon čega je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora kojom se postiže svrha kažnjavanja.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen važeći pozitivno-pravni propis prilikom donošenja odluke o jedinstvenoj kazni zatvora.

33. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentirano obrazložili odluku o izrečenoj kazni zatvora, odnosno kada nema proizvoljnosti u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen važeći pozitivno-pravni propis prilikom donošenja odluke o jedinstvenoj kazni zatvora.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2518/20 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio