Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3850/21 (F. K.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3850/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3850/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fuad Kalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fuad Kalić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 106382 18 Gž 2 od 22. decembra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Kalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 106382 21 Rev od 23. augusta 2021. godine i Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 P 106382 18 Gž 2 od 22. decembra 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-902/21 od 21. aprila 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 P 106382 18 Gž 2 od 22. decembra 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Apelacionog suda od 23. augusta 2021. godine odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv navedenog rješenja Apelacionog suda od 22. decembra 2020. godine, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedeno rješenje Apelacionog suda od 22. decembra 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 106382 18 P 2 od 21. septembra 2020. godine obavezan je tuženi (A.O.) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene bolove isplati iznos od 2.010,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.543,10 KM.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u prvostepenoj presudi od 21. septembra 2020. godine, Apelacioni sud je rješenjem od 22. decembra 2020. godine odbio predmetnu žalbu i potvrdio rješenje o troškovima postupka (odluka o troškovima).
5. U obrazloženju osporene odluke od 22. decembra 2020. godine, Apelacioni sud je naveo da apelant žalbom neosnovano ukazuje da je rješenje o troškovima postupka posljedica pogrešne primjene odredaba člana 116., člana 119. stav 2. i člana 120. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), na koje se prvostepeni sud pozvao kada je odlučio o troškovima parničnog postupka (uz primjenu pravila o procesnom prebijanju troškova srazmjerno uspjehu parničnih stranaka u pojedinim fazama postupka). U vezi s tim je ukazao da je članom 120. stav 2. ZPP-a propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Apelacioni sud je naveo da se kod konačnog odlučivanja o naknadi troškova postupka, bez obzira kada su troškovi nastali, uzima da u postupku u kojem se raspravlja samo po tužbi mogu uspjeti i tužilac i tuženi, a uspjeh tuženog se cijeni kroz neuspjeh tužioca i u konačnom prebijaju se troškovi koji su dosuđeni tužiocu sa troškovima koji su dosuđeni tuženom i onoj stranci u postupku na čijoj strani postoji pozitivna razlika dosuđuju se troškovi postupka. Nadalje, naveo je da je neosnovan i apelantov navod da prvostepeni sud (prilikom obračuna uspjeha stranaka u postupku) nije uzeo u obzir i dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha, odnosno da je uspjeh tužioca do 9. aprila 2019. godine 5,07%. U vezi s tim je naveo da je vrijednost spora u tužbi i tokom čitavog postupka označena na iznos od 50.000,60 KM, te da je uspjeh apelanta nakon donošenja prvostepene presude od 18. juna 2018. godine bio 1,05%, jer je tom presudom tuženi obavezan na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 525,00 KM, dok je apelantov uspjeh nakon donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku od 21. septembra 2020. godine 5,07%, jer je u konačnom tuženi obavezan na naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 2.535,00 KM. Imajući u vidu srazmjeran uspjeh apelanta u odnosu na vrijednost predmeta spora kao i uspjeh apelanta u svakoj fazi postupka, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obračunao troškove tog parničnog postupka, bez obzira što je prilikom obračuna troškove podijelio u dvije faze, odnosno prije i nakon djelimičnog ukidanja prvostepene presude od 18. juna 2018. godine. Također je naveo da je neosnovan i apelant navod u kojem tvrdi da je uplatio troškove vještačenja u iznosu od 1.444,28 KM, dok mu je sud dosudio 905,00 KM. U tom pogledu je naveo da je prvostepeni sud apelantu priznao pravo na naknadu troškova vještačenja po vještacima medicinske struke u iznosu od 1.255,00 KM (troškove vještačenja nakon donošenja prvostepene presude od 18. juna 2018. godine u iznosu od 905,00 KM, kao i troškove vještačenja nastale nakon djelimičnog ukidanja pomenute presude u iznosu od 350,00 KM), dok je prema podacima spisa predmeta apelant uplatio predujam na ime troškova vještačenja u iznosu od 1.244,28 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je uspjeh apelanta u sporu 4,02 %, a ne 1,05 %. Apelant navodi da je trebalo pri obračunu uspjeha u sporu apelanta uzeti u obzir i 525,00 KM koji iznos je apelantu dosuđen na ime pretrpljenog straha. Također navodi da je uplatio troškove vještačenja u iznosu od 1.444,28 KM, a da mu je dosuđen iznos od 905,00 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u prvostepenoj presudi, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić