Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3520/21 (M. V.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3520/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3520/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Vuković protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 097282 21 Gž od 23. avgusta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 097282 19 Mal od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Željko Gubić advokat iz Prijedora, podnio je 14. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 097282 21 Gž od 23. avgusta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 097282 19 Mal od 27. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („NLB banka“ a.d. Banjaluka), na ime duga, isplati ukupan iznos od 4.479,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da je tužilac 6. jula 2011. godine sa R.V. (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio ugovor o dugoročnom kreditu na osnovu kojeg su korisniku kredita odobrena i isplaćena ugovorena novčana sredstva sa rokom otplate kredita od 60 mjeseci, te da je apelant, kao žirant, potpisnik ovog ugovora. Dalje, da je korisnik kredita otplatu kredita obezbijedio, između ostalog, izdavanjem bjanko mjenice od 6. jula 2011. godine i da je tužilac popunio mjenicu na iznos od 4.042,97 KM sa datumom dospijeća 7. jun 2017. godine. Nadalje, da je na predmetnoj mjenici, na mjestu trasant označen apelant sa njegovim podacima o ličnom identitetu i potpisom, dok je na licu mjenice u lijevom uglu ispod riječi „bez protesta" potpis korisnika kredita. Takođe, da je tužilac u svojstvu tražioca izvršenja podnio prijedlog prvostepenom sudu za izvršenje na osnovu ove mjenice, pa je prvostepeni sud rješenjem o izvršenju od 18. januara 2018. godine dozvolio predloženo izvršenje. Konačno, da je apelant protiv rješenja o izvršenju od 18. januara 2018. godine izjavio prigovor, zbog čega je zaključkom prvostepenog suda izvršenje odgođeno, a prijedlog se smatra tužbom.

4. Okružni sud je ukazao da je bjanko mjenica zapravo mjenica čiji elementi nisu popunjeni jer ne sadrži iznos mjenične obaveze i rok dospijeća, te da se ti elementi, shodno odredbama člana 113. stav (2) Zakona o mjenici, naknadno ispunjavaju od strane mjeničnog povjerioca, a najkasnije kad se mjenica prezentira na isplatu. Ovakva mjenica svoju punovažnost za naplatu stiče tek kad se popune zakonom predviđeni elementi, s tim da mjenični povjerilac mjenicu može popuniti na osnovu izričitog ovlašćenja izdavaoca mjenice, ili to ovlašćenje može biti sadržano i u samom ugovoru, kao jedna od klauzula, kako je to pravilno tumačio prvostepeni sud u konkretnom slučaju. Okružni sud je dalje naveo da iz odredbi člana 7. ugovora o dugoročnom kreditu od 6. jula 2011. godine proizlazi da su predmetna potraživanja obezbijeđena žirantom, u konkretnom slučaju u ličnosti apelanta, te sa dvije bjanko mjenice potpisane od strane korisnika kredita i žiranta (apelanta), kao i da potpisi korisnika kredita i apelanta kao žiranta na predmetnoj mjenici nisu sporni. Dalje, da je stavom (2) navedene odredbe ugovora korisnik kredita ovlastio banku (tj. tužioca) da može u primljenu bjanko mjenicu upisati klauzulu „bez protesta“, iznos dospjelog potraživanja na dan popunjavanja mjenice, domicilirati mjenicu po svojoj volji i upisati sve ostale elemente, te mjenicu podnijeti na naplatu. Kako je korisnik kredita, dakle, u konkretnom slučaju ovlastio tužioca da sam popuni mjenicu u pogledu iznosa dospjelog potraživanja i u pogledu datuma dospijeća, pa nakon što je mjenični povjerilac postupio po datom ovlašćenju, proizlazi da je ovlašćenim popunjavanjem sporna mjenica stekla snagu vjerodostojne isprave podobne za osnov potraživanja tužioca. Okružni sud je takođe naveo da se, nadalje, bjanko mjenica mora popuniti u skladu sa međusobnim sporazumom mjeničnog dužnika i povjerioca, a ako nema ovog izričitog sporazuma, mjenica se popunjava u skladu sa uslovima i rokovima iz ugovora o kreditu. Prema tome, kako je to zaključio Okružni sud, samo u takvoj situaciji povjerilac ne može za datum dospijeća odrediti rok koji bi bio suprotan uslovima i rokovima iz ugovora o kredit, pa bi u takvoj situaciji od značaja bile odredbe čl. 34 i 80. Zakona o mjenici na koje se žalba poziva. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužilac nije „po svojoj volji“ popunio mjenicu, već na osnovu izričitog ovlašćenja korisnika kredita, datog u odredbama ugovora o dugoročnom kreditu od 6. jula 2011. godine.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da tužilac u konkretnom slučaju nije imao ovlašćenje da spornu mjenicu popunjava „po svojoj volji“, jer je to u suprotnosti sa odredbama čl. 34 i 80. Zakona o mjenici. Dalje navodi da, kod izdavanja bjanko mjenice, izdavalac, odnosno trasant mora ovlastiti imaoca bjanko mjenice da ispuni potrebni sadržaj mjenice, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama Zakona o mjenici, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3520/21 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio