Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3542/21 (K. S.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3542/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3542/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kemal Softić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kemal Softić protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 035330 21 Gž od 24. avgusta 2021. godine i S1 3 P 035330 20 P od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kemal Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 035330 21 Gž od 24. avgusta 2021. godine i S1 3 P 035330 20 P od 24. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH od 24. avgusta 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je naredba tuženog (Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine) od 19. decembra 2019. godine (o prestanku vojne službe apelanta) nezakonita i da se kao takva poništi, te da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radno pravni status na ranijim poslovima ili drugim odgovarajućim poslovima u skladu sa rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 20. juna 2017. godine. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi da mu (za period pobliže naznačen izrekom prvostepene presude) isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata, kao i pripadajućih naknada uz platu, sve sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže naznačeno izrekom prvostepene presude), te da mu za isti period uplati pripadajuće doprinose u određenom novčanom iznosu. Obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se pobijana naredba tuženog od 19. decembra 2019. godine zasniva na pravilnoj primjeni odredbi člana 173. stav (1) tačka a) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Naime, kod pravilnog utvrđenja da je apelant sa tuženim zaključio ugovor na određeno vrijeme, te da iz ugovora o produženju profesionalne vojne službe od 5. februara 2016. godine jasno proizlazi da ugovorni rok ističe 25. maja 2019. godine, protekom navedenog roka, apelantu prestaje vojna služba, a time i radni odnos kod tuženog, pa su neprihvatljivi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nezakonitost naredbe kojom je ta činjenica konstatovana. Nadalje, Sud BiH je ukazao da prava iz rada zaposlenik ostvaruje kod poslodavca isključivo za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa. Prema tome, istekom ugovora o radu zaposlenik gubi sva prava iz rada stečena predmetnim ugovorom o radu na određeno vrijeme, pa tako i pravo da zbog utvrđene invalidnosti bude raspoređen na drugo radno mjesto (u konkretnom slučaju, shodno rješenju FZ PIO od 20. juna 2017. godine). Dakle, kako je to zaključio Sud BiH, navedeno rješenje FZ PIO od 20. juna 2017. godine apelantu ne obezbjeđuje uspostavu radno-pravnog statusa, kako to apelant neosnovano smatra, već pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, za vrijeme dok je ugovor o radu na snazi. Cijeneći da je tuženi, razmatrajući pitanje produženja vojne službe (u postupku provedenom po odredbama čl. 105. do 110. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine) odlučio da apelantu ne produži ugovor o radu, a za koju odluku je dao argumentovane razloge koji nisu dovedeni u pitanje, to nema osnova da se poništi naredba zbog nezakonitosti, niti da se na osnovu rješenja FZ PIO od 20. juna 2017. godine apelant rasporedi na rad kod tuženog nakon isteka vremenskog perioda na koji je ugovor bio zaključen. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je neosnovano i pozivanje apelanta na odluku Suda BiH u predmetu broj S1 3 P 024916 18 P 2, jer se u toj parnici tužbeni zahtjev odnosio na zaštitu prava iz rada za vrijeme trajanja ugovora o produženju vojne službe, a koji postupak nije od značaja za poništenje kasnije donesene odluke o prestanku vojne službe zbog isteka ugovora zaključenog na određeno vrijeme.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe ističe da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Dalje navodi povrede odredbi Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Apelant, između ostalog, navodi da je otpušten iz službe jer je, zbog povrede koju je zadobio na radu, došlo do trajnog oštećenja njegovog zdravstvenog stanja, pa je on zapravo trebao biti raspoređen na poslove i zadatke kod istog poslodavca kako bi stekao pravo na penziju, a umjesto toga mu je nezakonito „prestala vojna služba zbog isteka ugovora o prijemu u vojnu službu“. Takođe se poziva na odluku Suda BiH u drugom u kojem je „u identičnoj pravnoj stvari“ uvažen tužbeni zahtjev tužioca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Sud BiH razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3542/21 (K. S.) | Sudska praksa | Aktio