Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3752/21 (D. V. i drugi)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3752/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3752/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Danko Vujić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Danko Vujić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 78 0 P 027816 20 Gž 2 od 8. veljače 2021. godine;

Luka Stanić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 16 0 U 000790 20 Uvp od 23. lipnja 2021. godine;

Darko Mitrović, Željko Lukić, Marinko Marić i Milenko Trifković protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 085127 20 Rsž od 24. studenoga 2021. godine;

B. K. protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 125923 17 Gž od 19. veljače 2020. godine;

K. H. protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 299251 18 Rsž od 10. veljače 2021. godine;

zbog proteka roka za podnošenje apelacija.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3752/21

1. Danko Vujić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojega zastupa Miroslav Prerad, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud RS) broj 78 0 P 027816 21 Rev 2 od 6. srpnja 2021. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 78 0 P 027816 20 Gž 2 od 8. veljače 2021. godine.

2. Presudom Osnovnoga suda u Prnjavoru od 5. listopada 2020. godine utvrđeno je da je apelant otac prvotužiteljice (B. T.), rođene 29. ožujka 1988. godine u Prnjavoru, od strane majke, tj. drugotužiteljice (M. V.).

3. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci od 8. veljače 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

4. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 6. srpnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Nadalje, istakao je da mjerodavna vrijednost predmeta spora, za ocjenu prava na reviziju kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, kao u ovome sporu, jeste ona koju je tužitelj označio u tužbi, odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnome ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi, prije početka rasprave o glavnoj stvari. Vrhovni sud RS naveo je da tužiteljice nisu označile vrijednost predmeta spora, pa time niti preko iznosa od 30.000,00 KM, slijedom čega nije ispunjen uvjet iz odredbe čl. 237. st. 2. ZPP za dopuštenost revizije. Također, istakao je da apelant nije zahtijevao da se o reviziji odluči izuzetno, pa posljedično tome nije tvrdio da odluka o sporu ovisi od rješenja nekoga materijalnopravnoga ili procesnopravnoga pitanja važnoga za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na ta pitanja odnose, pa nije bilo mjesta odlučivanju o reviziji niti primjenom ovih zakonskih odredbi.

6. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 6. srpnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 1. studenoga 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

2. AP-3756/21

7. Luka Stanić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 1. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda RS broj 16 0 U 000790 20 Uvp od 23. lipnja 2021. godine. Apelant je 10. studenoga 2021. godine, na traženje Ustavnoga suda, dopunio predmetnu apelaciju.

8. Zaključkom Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Prijedora (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 29. svibnja 2019. godine odbačen je zahtjev apelanta za izmjenu konačnoga rješenja, kojim je utvrđen braniteljski dodatak apelantu.

9. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Ministarstvo) od 21. lipnja 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je odluka potvrđena.

10. Presudom Okružnoga suda u Prijedoru od 5. prosinca 2019. godine tužba apelanta je uvažena i poništeno je rješenje Ministarstva od 21. lipnja 2019. godine.

11. Presudom Vrhovnoga suda RS od 23. lipnja 2021. godine zahtjev za izvanredno pripitivanje Ministarstva je uvažen, presuda Okružnoga suda u Prijedoru od 5. prosinca 2019. godine je preinačena tako da se tužba apelanta odbija.

12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da iz podataka spisa proistječe da je apelant 25. siječnja 2019. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, koji je pravomoćno okončan rješenjem prvostupanjskoga organa od 7. prosinca 2016. godine, a koje je primio 15. lipnja 2017. godine. Nadalje, istakao je da je prijedlog utemeljio na odredbama čl. 69. st. 2. i 3. Zakona o Ustavnom sudu RS (u daljnjemu tekstu: Zakon o US RS), i odluci toga suda od 28. studenoga 2018. godine, koja je objavljena 6. prosinca 2018. godine u Službenome glasniku RS. Vrhovni sud RS istakao je da je prema čl. 69. st. 1. i 3. Zakona o US RS propisano da svatko kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom donesenim na temelju zakona ili drugoga propisa ili općega akta koji je na temelju odluke Ustavnoga suda RS prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnoga organa izmjenu toga pojedinačnoga akta. Nadalje, istakao je da je čl. 69. st. 2. Zakona o US RS propisano da se prijedlog za ponavljanje u navedenome slučaju može podnijeti najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana objave odluke u Službenome glasniku RS, ako od dostavljanja pojedinačnoga akta do donošenja odluke Ustavnoga suda RS nije prošlo više od godinu dana. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud RS istakao je da je pravilno zaključkom od 29. svibnja 2019. godine prijedlog apelanta odbačen kao nepravovremen, a time i osporenim aktom Ministarstva pravilno priziv apelanta odbijen kao neutemeljen, dok se zaključak nižestupanjskoga suda ukazuje nepravilnim. Naime, istakao je da je posljednje rješenje prvostupanjskoga organa apelant zaprimio 15. lipnja 2017. godine, a odluka Ustavnoga suda RS objavljena je 6. prosinca 2018. godine, tj. po proteku roka od godinu dana od dana dostavljanja pojedinačnoga akta.

13. Prema navodima iz apelacije apelant je presudu Vrhovnoga suda RS od 23. lipnja 2021. godine zaprimio 14. kolovoza 2021. godine. Apelant je 1. studenoga 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

3. AP-3862/21

14. Darko Mitrović, Željko Lukić, Marinko Marić i Milenko Trifković (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Doboja, koje zastupa Miroslav Ristić, odvjetnik iz Doboja, podnijeli su 9. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 85 0 Rs 085127 21 Rev od 31. kolovoza 2021. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanata izjavljena protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 85 0 Rs 085127 20 Rsž od 24. studenoga 2020. godine.

15. Presudom Osnovnoga suda u Doboju od 28. kolovoza 2020. godine obvezana je tuženica (Republika Srpska, Ministarstvo unutarnjih poslova) da apelantima, za određeno vremensko razdoblje, isplati na ime razlike plaća svakome od njih iznos od po 829,58 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

16. Rješenjem Okružnoga suda u Doboju od 24. studenoga 2020. godine priziv tuženice je usvojen, prvostupanjska je presuda ukinuta i tužba apelanata je odbačena.

17. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 31. kolovoza 2021. godine revizija apelanata je odbačena kao nedopuštena.

18. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga djela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u gospodarskim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Nadalje, istakao je da su apelanti u ovome slučaju obični – formalni suparničari, te svaki od njih predstavlja samostalnu stranku, te da u revizionome postupku apelanti pobijaju pravomoćno rješenje kojim je odbačena njihova tužba za novčano potraživanje od po 829,58 KM za svakoga od njih, iz čega proistječe da je vrijednost pobijane pravomoćne odluke u odnosu na svakoga od njih manja od propisanoga novčanoga cenzusa za dozvoljenost revizije. Vrhovni sud RS istakao je da su apelanti naveli da bi odluka toga suda bila važna za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga zauzimanja jedinstvenoga stava o primjeni materijalnoga prava koje se odnose na pitanje dopuštenosti tužbe u radnome sporu državnih službenika za isplatu razlike plaće (da li se trebaju primijeniti odredbe Zakona o radu i Zakona o policiji i unutarnjim poslovima, ili odredbe Zakona o državnim službenicima). Ipak, Vrhovni sud RS naveo je da apelanti nisu određeno naveli veći broj predmeta, koji se po istome pravnome temelju vode pred određenim sudovima, te nisu bilo čime ukazali da nižestupanjski sudovi različito sude u sličnoj situaciji ili da je u konkretnome slučaju suđeno suprotno stanovištu već zauzetom kod toga suda.

19. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske odluke izjavili reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje su apelanti izjavili reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 31. kolovoza 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da su apelanti drugostupanjsku odluku zaprimili prije toga nadnevka. Apelanti su 9. studenoga 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.

4. AP-3893/21

20. B. K. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Faruk Ćupina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 12. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 58 0 P 125923 21 Rev od 22. srpnja 2021. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 125923 17 Gž od 19. veljače 2020. godine.

21. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 9. listopada 2017. godine (v. sp. 15.000,00 KM) utvrđeno je da je petotuženik (M. Z.) isključivi zakonski nasljednik iza L. Z. Nadalje, utvrđeno je da je prvotuženica (M. K.) isključiva zakonska nasljednica iza umrle J. K. Nadalje, utvrđeno je da je apelant stvarni suvlasnik i posjednik sa 25/72 dijela, prvotuženica sa 1/9 dijela, drugotuženik (M. K.) sa 1/6 dijela, trećetuženik (J. K.) sa 1/6 dijela, četvrtotuženik (H. S.) sa 5/24 dijela na nekretninama, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, koje pravo su tuženici dužni priznati apelantu, a petotuženik i prvotuženica trpjeti da se apelantu izdvoje i predaju u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke. Konačno, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu apelant traži izdvajanje i predaju u posjed i slobodno raspolaganje ½ dijela nekretnine, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke.

22. Presudom Kantonalnoga suda u Mostaru od 19. veljače 2020. godine priziv apelanta je odbijen kao neutemeljen.

23. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 22. srpnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.

24. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da je apelant prilikom podnošenja tužbe, sukladno odredbama čl. 53. st. 2. toč. 5. ZPP u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 KM, u odnosu na koju vrijednost predmeta spora je postupak i okončan donošenjem pravomoćne presude. Nadalje, istakao je da je čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, odnosno u gospodarskim predmetima iznos od 50.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud F BiH istakao je da je stoga revizija u konkretnome slučaju nedopuštena. Ocjenjujući uvjete za dopuštenost izuzetne revizije iz čl. 237. st. 5. ZPP, Vrhovni sud F BiH istakao je da u konkretnome slučaju apelant nije definirao materijalnopravno ili procesnopravno pitanje koje je potrebno da bude određeno naznačeno kao takvo, tako da ne ostavlja dvojbe o kojemu pravnome pitanju je riječ u okviru određenoga pravnoga instituta ili zakonske odredbe, što u predmetnoj reviziji nije učinjeno. Također, Vrhovni sud F BiH istakao je da taj sud nije ovlašten sam pronalaziti i kreirati pravno pitanje prema odredbi čl. 237. st. 4. ZPP, a koje bi bilo važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

25. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 22. srpnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 12. studenoga 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

5. AP-3984/21

26. K. H. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojega zastupa Ismet Beganović, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 22. studenoga 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 32 0 Rs 299251 21 Rev od 22. lipnja 2021. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 299251 18 Rsž od 10. veljače 2021. godine.

27. Presudom Općinskoga suda u Tuzli od 12. prosinca 2017. godine (v. sp. 1.000,00 KM) odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je postupak za prijem kandidata u činu policajca i činu mlađega inspektora u Upravi policije tuženika (Tuzlanski kanton), po javnome natječaju od 19. kolovoza 2016. godine proveden nezakonito, pa da se utvrdi da su nezakonite i da se ponište konačna lista kandidata predloženih za pohađanje osnovne obuke za kadete u početnome činu mlađi inspektor od 20. siječnja 2017. godine i lista kandidata sa konačnim rezultatima svih kandidata od 26. prosinca 2016. godine, te da se naloži tuženiku da izvrši ponovno bodovanje kandidata.

28. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 10. veljače 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

29. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 22. lipnja 2021. godine revizija apelanta odbačena je kao nedopuštena.

30. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da je u predmetnome slučaju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčano potraživanje, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora, koju je apelant označio u iznosu od 1.000,00 KM. Stoga, istakao je da u konkretnome slučaju tako označena vrijednost predmeta spora ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz čl. 237. st. 2. ZPP nije ostvaren. Također, istakao je da je apelant predložio da se revizija u ovome predmetu dopusti na temelju čl. 237. st. 3. ZPP, navodeći da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ipak, Vrhovni sud F BiH istakao je da apelant osim ukazivanja na pogrešnu primjenu materijalnoga prava glede davanja prvenstva prilikom zapošljavanja po Zakonu o dopunskim pravima branitelja i članova njihovih obitelji i Pravilniku o jedinstvenim kriterijima i pravilima za zapošljavanje branitelja i članova njihovih obitelji u institucijama Tuzlanskoga kantona, u reviziji nije jasno i određeno naznačio pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, niti razlog zbog kojega smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

31. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 22. lipnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 22. studenoga 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu. Spajanje predmeta

32. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3752/21. Apelacioni navodi

33. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-3893/21 i AP-3984/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u apelaciji br. AP-3756/21 smatra da je došlo do kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant u apelaciji br. AP-3984/21 se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

34. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

35. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u apelacijama br. AP-3752/21, AP-3862/21, AP-3893/21 i AP-3984/21 protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnoga suda F BiH i Vrhovnoga suda RS odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije, kao izvanredan pravni lijek, u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima drugostupanjske odluke navedene u dispozitivu ove odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu u apelaciji broj AP-3756/21, prema apelacionim navodima, osporena odluka uručena 14. kolovoza 2021. godine, a apelacija podnesena 1. studenoga 2021. godine. Imajući u vidu da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene odluke.

36. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacije odbaciti kao nedopuštene ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3752/21 (D. V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio