Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1604/20 (L. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Povrat stana
- Stanovi JNA
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Uredba o izmjenama uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1604/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1604/20, rješavajući apelaciju Ljiljane Mišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Mišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025870 19 Uvp od 25. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ljiljana Mišić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Semir Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije „Kebo & Guzin“ iz Mostara, podnijela je 28. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025870 19 Uvp od 25. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 17. maja 2021. godine, a od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine – Ureda za zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) 2. decembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2021. godine, Kantonalni sud 26. maja 2021. godine, Drugostepena stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Drugostepena stambena komisija) 2. juna 2021. godine, a Vlada FBiH 9. decembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 28. decembra 2021. godine dostavljeni apelanticinom zastupniku.
5. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Prvostepene stambene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena stambena komisija) broj 03/1-23-5/10 od 30. maja 2014. godine odbijen je apelanticin zahtjev za dodjelu stana na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine kao neosnovan.
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na osnovu uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona od 19. marta 2014. godine Prvostepena stambena komisija utvrdila da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine imala prijavljeno prebivalište u Mostaru, u Ulici dr. Ante Starčevića broj 44, sve do 25. marta 1998. godine. Isto tako, slijedi da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru od 21. jula 2008. godine utvrđeno da se na adresi Dr. Ante Starčevića, gdje je apelantica imala prijavljeno prebivalište, nalazi stan površine 92 m² koji je bio vlasništvo I. M., apelanticinog oca, da se nakon smrti oca apelantica prihvatila svog nasljednog dijela i sporazumno sa ostalim nasljednicima predložila sudu način diobe zaostavštine, te da je njena majka N. M. određena za nasljednika stana na navedenoj adresi.
9. Nadalje, proizlazi da je na osnovu uvjerenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona od 19. marta 2014. godine Prvostepena stambena komisija utvrdila da je P. M., apelanticin suprug, na dan 30. aprila 1991. godine imao prijavljeno prebivalište na adresi Trg Gojka Šuška broj 1 u Širokom Brijegu, sve do 4. novembra 2003. godine kada se odjavio za Mostar. Također, proizlazi da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 03-26/00 utvrđeno da je otac P. M. otkupio stan koji se nalazi u Širokom Brijegu na adresi na kojoj je P. M. imao prijavljeno prebivalište.
10. Isto tako, Prvostepena stambena komisija je ukazala da je apelantica 14. maja 2014. godine saslušana pred tom komisijom, te da je izjavila da je prije rata živjela kod svojih roditelja na adresi Dr. Ante Starčevića broj 44, u stanu koji je bio vlasništvo njenog oca, da se nakon smrti oca odrekla svog nasljednog dijela u korist majke, te da stan na navedenoj adresi koriste njena majka i brat. Nadalje, istaknuto je da je apelantica dalje izjavila da se u stan u Ulici Kralja Tomislava broj 14 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) uselila 1996. godine nakon udaje, koji stan je do tada koristio njen suprug na osnovu rješenja o dodjeli stana, da je stan „prebačen na njeno ime“ jer je ostala u službi u Vojsci Federacije BiH, kao i da je njen suprug prije rata živio u Širokom Brijegu sa roditeljima, te da u tom stanu i dalje živi njegov otac.
11. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena stambena komisija je navela da su apelanticine stambene potrebe riješene na drugi način, te da su, prema odredbama člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), apelantica i njen suprug višestruki korisnici predmetnog stana. Na kraju, Prvostepena stambena komisija je citirala odredbe člana 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene, te odredbe člana 13. stav 2, člana 15. stav 1. tačke 1. i 6, kao i člana 18. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba) i navela da je s obzirom na izneseno donesena odluka kao u dispozitivu rješenja.
12. Rješenjem Drugostepene stambene komisije broj 03-34-644-28/2014 od 13. oktobra 2014. godine odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv navedenog rješenja Prvostepene stambene komisije.
13. U obrazloženju rješenja istaknuto je da je apelantica navela da je rješenje Prvostepene stambene komisije rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je imalo za posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, ukazano je da je apelantica pojasnila da je u pitanju predmetni stan, koji ona koristi sa svojim suprugom od 1996. godine, a na temelju rješenja o dodjeli stana na korištenje od Federalnog ministarstva odbrane od 29. decembra 2000. godine. Dalje, da je iza njenog oca proveden ostavinski postupak u kojem je na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 21. jula 2008. godine stan u Ulici dr. Ante Starčevića broj 44 pripao njenoj majci, ali da je Prvostepena stambena komisija zanemarila činjenicu da u tom stanu osim apelanticine majke stanuje i njen brat, kao i činjenicu da se njen bračni status u odnosu na 1991. godinu izmijenio, da se u međuvremenu udala, te da suprug P. M. čini njeno porodično domaćinstvo. Međutim, Drugostepena stambena komisija je konstatirala da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbijen apelanticin zahtjev za dodjelu predmetnog stana kao neosnovan. Nadalje, kako je prvostepeni organ pravilno cijenio dokaze koji se nalaze u spisu predmeta i dao valjano obrazloženje za svoju odluku, Drugostepena stambena komisija je istakla da se poziva na razloge prvostepenog rješenja u skladu sa relevantnom odredbom Zakona o upravnom postupku. Također, ukazano je da apelanticini navodi izneseni u žalbi nisu od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stambeno-upravne stvari.
14. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Drugostepene stambene komisije, koju je Kantonalni sud Presudom broj 09 0 U 025870 16 U od 18. aprila 2019. godine odbio kao neosnovanu.
15. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je ukazano da je odredbama člana 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene određeno da izuzetno, u pogledu stanova iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, kada pravo na korištenje stana prestaje u skladu sa članom 5, odnosno 12. ili kada je zahtjev konačno odbačen u skladu sa ovim zakonom, nadležni organ Vlade Federacije Bosne i Hercegovine privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana u slučajevima kada se od njega traži da iseli iz stana u skladu sa ovim zakonom da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno kupca stana, pod uvjetom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način. Nadalje, ukazano je da je odredbama člana 13. stav 2. Uredbe određeno da se dodjela stanova na korištenje može izvršiti privremenom korisniku stana iz člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene, koji je iseljen iz stana da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava, odnosno kupca stana, pod uvjetom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način, uz ispunjenje uvjeta određenih Zakonom o prestanku primjene i ovom uredbom. Potom, ukazano je da je odredbama člana 15. stav 1. tačke 1. i
6. Uredbe određeno, između ostalog, da se licima iz člana 13. i člana 14. ove Uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje uz ispunjenje uvjeta: da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nije dobrovoljno predao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine, da nije bez stana ostao svojom krivicom (odlukom suda, u postupku razvoda braka, odricanjem od nasljedstva, poklonom) ili se na drugi način doveo u situaciju da je neriješenog stambenog pitanja. Najzad, ukazano je da je odredbama člana 18. Uredbe određeno da će se dodjela stanova na korištenje vršiti uz ispunjenje uvjeta određenih članom 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene i članom 15. Uredbe, prema redu prvenstva.
16. Nadalje, Kantonalni sud je konstatirao da iz spisa u predmetu kao nesporno proizlazi da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine živjela na adresi Dr. Ante Starčevića broj 44 u stanu koji je bio u vlasništvu njenog oca, te da se nakon smrti oca prihvatila svog nasljednog dijela i sporazumno sa ostalim nasljednicima predložila sudu način diobe zaostavštine. Potom, konstatirano je da je apelanticina majka određena za nasljednika stana na navedenoj adresi, što znači da se apelantica dobrovoljno odrekla svog nasljedstva, zbog čega nema pravo na dodjelu predmetnog stana na korištenje, shodno navedenim odredbama, te je stoga tužbu valjalo odbiti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je cijenio navod tužbe da drugostepeni organ i prvostepeni organ nisu cijenili činjenicu da je sadašnji član domaćinstva samo njen suprug, a da sa njenom majkom živi i brat. U vezi s tim, navedeno je da ti navodi nisu od utjecaja jer se licima iz čl. 13. i 14. Uredbe obnavljaju ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje uz ispunjenje uvjeta: da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nije dobrovoljno predao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine, da nije bez stana ostao svojom krivicom (odlukom suda, u postupku razvoda braka, odricanjem od nasljedstva, poklonom) ili se na drugi način doveo u situaciju da je neriješenog stambenog pitanja, a nesporno je da se apelantica odrekla svog nasljednog dijela na stanu u kojem je živjela 30. aprila 1991. godine, a koja činjenica nije ni sporna.
17. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 09 0 U 025870 19 Uvp od 25. februara 2020. godine.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao na činjenična utvrđenja Prvostepene stambene komisije. Dalje, konstatirao je da su polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje se zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može pobijati, nadležni organi uprave i prvostepeni sud izveli pravilan zaključak da je apelantica, prema odredbi iz člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene, višestruki korisnik jer je član njenog porodičnog domaćinstva (majka N. M. koja je proglašena za nasljednika stana) u posjedu njenog doma u kojem je živjela 1991. godine. Također, da iz provedenih dokaza ne proizlazi da se od apelantice traži da iseli iz stana da bi omogućila povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, kako je to propisano odredbom iz člana 18d. stav 6. istog zakona, zbog čega joj prema odredbama iz članova 15. tačke 1. i 6. Uredbe o dodjeli ne pripada pravo na dodjelu predmetnog stana. Nadalje, ukazano je da, prema odredbama iz člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene i člana 15. tačke 1. i 3. Uredbe, relevantan datum za ispunjavanje uvjeta za dodjelu stana na korištenje je 30. april 1991. godine, pa su bez utjecaja kasnije promjene porodičnih prilika podnosioca zahtjeva za dodjelu stana na korištenje, koje apelantica iznosi u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Isto tako, navedeno je da je Kantonalni sud pravilno cijenio zakonitost osporenog rješenja, kojim je Drugostepena stambena komisija cijenila sve navode žalbe koji su bili od utjecaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja, zbog čega se neosnovano ističe povreda relevantne odredbe Zakona u upravnom postupku. Najzad, istaknuto je da, suprotno apelanticinoj tvrdnji, Kantonalni sud je cijenio sve navode tužbe i za svoju odluku naveo obrazloženje, te dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, pa je neosnovan i prigovor povrede relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog toga što je, uslijed pogrešne ocjene dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kada je utvrđeno da su ona i njen suprug višestruki korisnici predmetnog stana, te da joj ne pripada pravo na dodjelu predmetnog stana. Naime, apelantica, prije svega, navodi da predmetni stan koristi temeljem rješenja o dodjeli stana na korištenje donesenog od Stambene komisije Federalnog ministarstva odbrane od 29. decembra 2000. godine (navedeno rješenje dostavljeno uz apelaciju). Zatim, tvrdi da je uvidom u relevantne zakonske i podzakonske propise vidljivo da ti propisi, kao pretpostavku za dobijanje statusa „tzv. višestrukog korisnika“, zahtijevaju ispunjenje dva alternativno postavljena uvjeta. Dakle, da takav korisnik ima u posjedu stan ili kuću u kojoj je živio na dan 30. aprila 1991. godine ili da je takva imovina vraćena u posjed članu njegovog domaćinstva. Međutim, apelantica navodi da je cijeneći činjenice i dokaze navedene u apelaciji, vidljivo da se na nju ne mogu primijeniti ti propisi jer ona nema u posjedu ni imovinu koja bi joj omogućila rješavanje stambenog pitanja niti je član domaćinstva osobe koja bi imala takvu imovinu, a član njenog porodičnog domaćinstva jeste samo njen suprug. Osim toga, apelantica tvrdi da se na sve obimne i detaljno obrazložene navode i dokaze u spisu sud nije niti jednom riječju osvrnuo, niti je obrazložio zbog čega im ne poklanja pažnju, odnosno zbog čega izvedene dokaze ne uzima kao vjerodostojne, na koji način je postupio suprotno relevantnoj odredbi Zakona o upravnim sporovima. Također, apelantica ukazuje da obrazloženje predmetnih presuda ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije, već ostavlja dojam proizvoljnosti.
II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da iz razloga navedenih u osporenoj presudi smatra da je predmetna apelacija neosnovana.
22. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri svojoj odluci u cijelosti i smatra da tom odlukom nije povrijeđen zakon na apelanticinu štetu niti je počinjena povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Drugostepena stambena komisija je istakla da je u odlukama organa uprave i redovnih sudova razjašnjeno činjenično i pravno stanje u apelanticinom predmetu, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Vlada FBiH je ukratko navela hronologiju predmetnog postupka i istakla da apelanticini navodi o presudi koja nije utemeljena na činjenicama, zatim o paušalnoj i selektivnoj primjeni zakona, kao i nezakonitoj odluci nemaju nikakav osnov. Također, ukazano je da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09).
26. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. stav 4. tačka 3.
Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: 3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život;
Član 18d. stav (6) Izuzetno, u pogledu stanova koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, kada pravo na korištenje stana prestaje u skladu sa članom 5., odnosno članom 12., ili kada je zahtjev konačno odbačen u skladu sa ovim zakonom, nadležni organ Federalnog ministarstva odbrane privremenom korisniku stana može izdati novi ugovor o korištenju stana u slučajevima kada se od njega traži da iseli iz stana u skladu sa ovim zakonom da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način.
27. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu na korištenje stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/13 i 5/14).
28. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 13. stav (2) Dodjela stanova na korištenje može se izvršiti privremenom korisniku stana iz člana 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je iseljen iz stana da bi omogućio povratak predratnog nosioca stanarskog prava odnosno kupca stana, pod uslovom da njegove stambene potrebe nisu riješene na drugi način, uz ispunjenje uslova određenih Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom.
Član 15. tač. 1., 3. i 6.
Licima iz člana 13. i člana 14. ove uredbe obnavljaju se ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom, uz ispunjenje sljedećih uslova:
1. Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstva nije dobrovoljno predao nekretninu u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine,
3. Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstava nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine,
6. Da nije bez stana ostao svojom voljom ili krivicom (odlukom suda, u postupku razvoda braka, odricanjem od nasljedstva, poklonom) ili se na drugi način doveo u situaciju da je neriješenog stambenog pitanja.
Član 18.
Dodjela stanova na korištenje vršit će se uz ispunjenje uslova određenih članom 18d. stav 6. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima i članom 15. ove uredbe, prema redu prvenstva (rang-listi).
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 025870 19 Uvp od 25. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelantice je primio 16. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio po apelanticinom zahtjevu za dodjelu predmetnog stana na korištenje, dakle predmet je građanskopravne prirode, te da stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelanticin zahtjev za dodjelu predmetnog stana na korištenje, a da apelantica navodi u apelaciji da predmetni stan koristi temeljem rješenja o dodjeli stana na korištenje donesenog od Stambene komisije Federalnog ministarstva odbrane od 29. decembra 2000. godine (u rješenju Drugostepene stambene komisije navedeno da je apelantica isto navela). Međutim, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi nisu utvrđivali niti se bavili činjenicom korištenja predmetnog stana od apelantice na temelju navedenog rješenja, već su utvrđivali ispunjava li apelantica uvjete za dodjelu predmetnog stana na korištenje, a takvo postupanje u postupku pred organima uprave, odnosno sudovima apelacionim navodima apelantica ne dovodi u pitanje nego tvrdi da je u postupku njen zahtjev proizvoljno odbijen.
39. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena stambena komisija provela dokazni postupak i utvrdila činjenično stanje, te odbila apelanticin zahtjev za dodjelu predmetnog stana na korištenje. Nadalje, da iz obrazloženja rješenja Drugostepene stambene komisije slijedi da je prvostepeni organ pravilno cijenio dokaze koji se nalaze u spisu predmeta i dao valjano obrazloženje za svoju odluku. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odbio apelanticinu tužbu u upravnom sporu, kao i da je presudom Vrhovnog suda odbijen apelanticin zahtjev za preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je u toku predmetnog postupka utvrđeno da je apelantica na dan 30. aprila 1991. godine živjela na adresi Dr. Ante Starčevića broj 44, u stanu koji je bio vlasništvo njenog oca. Također, da je utvrđeno da se nakon smrti oca prihvatila svog nasljednog dijela i sporazumno sa ostalim nasljednicima predložila sudu način diobe zaostavštine, pa je tako njena majka određena za nasljednika tog stana, što znači da se apelantica dobrovoljno odrekla svog nasljedstva, zbog čega nema pravo na dodjelu predmetnog stana na korištenje (sve detaljno navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Osim toga, da prema odredbama iz člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene i člana 15. tačke 1. i 3. Uredbe, relevantan datum za ispunjavanje uvjeta za dodjelu stana na korištenje je 30. april 1991. godine, pa su bez utjecaja kasnije promjene porodičnih prilika podnosioca zahtjeva za dodjelu stana na korištenje.
40. Dovodeći u vezu navedena obrazloženja predmetnih odluka sa sadržajem odredaba Zakona o prestanku primjene i Uredbe na koje su se organi uprave i redovni sudovi pozvali prilikom odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, a time ni razloge koji bi, u smislu navedenih stajališta Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje sudova i organa uprave. Ovo pogotovo zato što apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku u kojem su donesene predmetne odluke, a koje su organi uprave i redovni sudovi ispitali u predmetnim odlukama i dali jasne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Proizlazi da su neosnovani i apelanticini navodi „da se na sve obimne i detaljno obrazložene navode i dokaze u spisu sud se nije niti jednom riječju osvrnuo, niti je obrazložio zbog čega im ne poklanja pažnju“.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticine tvrdnje o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada su detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelanticin predmetni zahtjev i pri tome se pozvali na relevantne zakonske i podzakonske odredbe.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić