Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3890/21 (Kanton Sarajevo)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3890/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3890/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kanton Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kanton Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 388193 20 Rev od 31. augusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 388193 15 Pž od 28. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 388193 13 Ps od 12. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo iz Sarajeva, podnio je 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 388193 20 Rev od 31. augusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 388193 15 Pž od 28. aprila 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 388193 13 Ps od 12. januara 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Raiffeisen Bank d.d. BiH) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 10.576,71 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant sa prednikom tužene („Market banka“ d.d. Sarajevo) zaključio ugovor o komisionu od 7. marta 1997. godine na osnovu koga se pravni prednik tužene obavezao da u svoje ime, a za račun apelanta obavlja bankarske poslove po kreditima koji su odobreni iz namjenski deponovanih sredstava apelanta, te da je članom 3. ugovora ugovoreno da će prednik tužene u svoje ime, a za račun apelanta, pored ostalih obaveza, preduzimati i mjere za redovnu naplatu dospjelih potraživanja po kreditima. Nadalje, da je utvrđeno da je prednik tužene 18. februara 1998. godine zaključio ugovor o kreditu sa S.K. kojem je odobren dugoročni investicioni kredit iz sredstava Kantona Sarajevo (tj. apelanta) u iznosu od 10.000,00 KM. Zatim, da je rješenjem broj 1-1791/00 od 9. augusta 2007. godine obustavljen izvršni postupak tražioca izvršenja (apelanta) po komisionaru (prednik tužene) protiv izvršenika S.K. (jer prednik tužene u svojstvu komisionara nije u ostavljenom roku predložio da se pljenidba stvari ponovo provede). Također, da je iz izvoda ovjerenih knjiga tužene od 16. februara 2000. godine utvrđeno da je dužnik po kreditu S.K. i da dospjelo nenaplaćeno potraživanje na taj dan iznosi 10.576,71 KM. Konačno, da je utvrđeno da je apelant zapisnikom o preuzimanju predmeta od 7. maja 2012. godine preuzeo predmete od tužene, te da su parnične stranke 12. jula 2012. godine zaključile ugovor o cesiji kojim je tužena apelantu ustupila potraživanja u ukupnom iznosu od 2.249.489,57 KM. Vrhovni sud je naveo da je predmet ovog spora apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu povrede ugovorne obaveze (ugovor o komisionu), zbog čega se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 376. stav

3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno opći zastarni rok od pet godina predviđen članom 371. ZOO, sve u vezi sa članom 186. ZOO (kojim je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete). Dalje je naveo da je rok zastarjelosti od pet godina, u smislu člana 186. ZOO, počeo teći pravosnažnošću rješenja o obustavi izvršnog postupka od 9. augusta 2007. godine (pravosnažno 29. augusta 2007. godine). Također je naveo da je tim danom apelant (kao tražilac izvršenja) izgubio mogućnost prinudne naplate utuženog iznosa, da taj nenaplaćeni iznos kredita za apelanta predstavlja štetu, te da je apelant od tog dana imao pravo tražiti naknadu štete, ako je smatrao da postoji odgovornost tužene. Imajući u vidu navedeno i vrijeme podnošenja tužbe (1. novembra 2013. godine), Vrhovni sud je naveo da je protekao zastarni rok iz člana 371. ZOO i da je nastupila zastarjelost prava na naknadu nastale štete, te da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da u ovakvim sporovima nije odlučujuće kada je apelant, kao oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, te da su neosnovani apelantovi prigovori kojima tvrdi suprotno.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da je štetna radnja po apelanta počela propustom tužene, zbog kojeg propusta je obustavljen izvršni postupak rješenjem od 9. augusta 2007. godine, pa sve do zaključenja ugovora o cesiji 12. jula 2012. godine. Dalje navodi da se momentom nastanka štete po apelanta ne može smatrati momenat pravosnažnosti rješenja o obustavi izvršnog postupka, za koji apelant nije znao, već da momenat nastanka štete po apelanta može biti samo momenat zaključenja ugovora o cesiji i predaje predmeta i prijenosa potraživanja čija naplata nije moguća, te ističe da se u ocjeni suda o proteku objektivnog zastarnog roka, cijeneći pravosnažnost rješenja o obustavi izvršnog postupka, ogleda proizvoljna primjena prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Prije svega Ustavni sud primjećuje da je u konkretnoj apelaciji apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2878/21 od 16. novembra 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3890/21 (Kanton Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio