Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1233/20 („Tropic nekretnine“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje u imovinu
  • Isplata duga
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1233/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1233/20, rješavajući apelaciju „Tropic nekretnina“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Tropic nekretnina“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 118828 19 Rev od 10. januara 2020.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 118828 18 Pž od 18. februara 2019. godine i Presude Okružnog privredenog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 118828 16 Ps od 13. septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Tropic nekretnine“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 118828 19 Rev od 10. januara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118828 18 Pž od 18. februara 2019. godine i Presude Okružnog privedenog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 118828 16 Ps od 13. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Dionis komerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) 22. jula 2021. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su u periodu od 27. jula do 17. avgusta 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilac je 27. maja 2016. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelanta, između ostalog, radi naplate ugovorne kazne i povrata u posjed.

6. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 118828 18 Ps od 13. septembra 2018. godine utvrđeno je da je apelant, bez krivice tužioca, odustao od realizacije projekta izgradnje stambeno-poslovne zgrade u Banjoj Luci na zemljištu pobliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), te je apelant obavezan da tužiocu na ime ugovorne kazne po osnovu notarski obrađenog ugovora o kupoprodaji spornog zemljište od 5. januara 2012. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) isplati 10% od ugovorene kupoprodajne cijene, odnosno ukupan iznos od 123.262,07 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te povrat u posjed spornog zemljišta. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Republička uprava) naloži da izvrši promjenu nosioca prava svojine i korisnika u odgovarajućim evidencijama na spornom zemljištu, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije u izreci presude).

7. Ocjenom sprovedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor kojim se tužilac obavezao da na apelanta prenese pravo svojine na spornom zemljištu sa ciljem kompletiranja građevinske parcele prema UTU (urbanističko-tehnički uslovi) za izgradnju stambeno-poslovnih objekata predviđenih Regulacionim planom (čl. I i II predmetnog ugovora). Utvrđeno je da se apelant obavezao da kupoprodajnu cijenu od 1.232.620,70 KM isplati na način da izgradi i preda u svojinu apelantu posebne dijelove stambeno-poslovne zgrade u visini 15 % od ukupne neto-prodajne površine po vertikali i po sistemu „ključ u ruke“, sa svom potrebnom dokumentacijom za uknjižbu prava svojine. Članom III stav 2 predmetnog ugovora apelant se obavezo da, ukoliko iz nekog razloga koji nije posljedica greške tužiloca odustane od realizacije izgradnje objekta u periodu koji će se definisati aneksom ugovora, isplati tužiocu 10% od kupoprodajne vrijednosti, te vrati sporno zemljište tužilocu. Utvrđeno je takođe da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu jer je apelant upisan kao nosilac prava svojine na spornom zemljištu koje je bilo predmet predmetnog ugovora. Iz predmetnog ugovora (član III stav 3) prvostepeni sud je utvrdio da je obaveza apelanta bila da započne izgradnju stambeno-poslovnog objekta po dobijanju rješenja o građenju, uz rok od 36 mjeseci za izgradnju i predaju u posjed tužiocu posebnih dijelova zgrade, računajući od pravosnažnosti građevinske dozvole (član III stav 4 predmetnog ugovora). Tokom postupka je utvrđeno da se u periodu od 6. marta 2014. godine do 23. februara 2016. godine tužilac obraćao apelantu zahtjevom za ispunjenje ugovora kojim je tražena informacija o preduzetim radnjama na ispunjenju obaveza iz predmetnog ugovora, uz upozorenje na posljedice propuštanja. Iz sprovedenih dokaza je proizašlo da se apelant u julu i oktobru 2015. godine obraćao Gradu Banja Luka sa inicijativom za izgradnju infrastrukture u Ulici Branka Grbičića i da mu je 10. avgusta 2015. godine odgovoreno da ona nije planirana, odnosno (20. decembra 2015. godine) da je u toku izrada prijedloga i da je zahtjev evidentiran. Ocjenom dokaza utvrđeno je da se tužilac 23. februara 2016. godine ponovo obratio apelantu upozorivši ga da realizacija ugovora nije započela i prijedlozima da se zaključi aneks predmetnog ugovora, ili da se isplati ugovorena naknada i izvrši povrat spornog zemljišta, a apelant je 5. marta 2016. godine informisao tužioca da nije odustao od realizacije predmetnog ugovora, ali da Grad Banja Luka nije obezbijedio uslove za izgradnju primarne infrastrukture. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke je proizašlo da sporno zemljište nije izgrađeno, niti privedeno namjeni prema regulacionom planu, da lokalitet nije infrastrukturno opremljen neophodnom javnom infrastrukturom i da izgradnji prethode obimni radovi u vezi sa dovođenjem kablova za distribuciju električne energije (izmještanje dalekovoda i izgradnja trafo-stanice).

8. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je podnio zahtjev za dobijanje građevinske dozvole, što predstavlja apelantovu ugovornu obavezu, koju nije ispunio. Budući da apelant ni u naknadnom roku nije ispunio svoju ugovornu obavezu, niti je podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, Okružni privredni sud je zaključio da se iz apelantovog ponašanja do donošenja sudske odluke može zaključiti da očito neće ispuniti svoju obavezu, odnosno da je odustao od predmetnog ugovora. Okružni privredni sud je naglasio da je apelantu, kao pravnom licu koje se bavi izgradnjom, u momentu zaključenja predmetnog ugovora morala biti poznata procedura koja prethodi pribavljanju građevinske dozvole, kao i njeno okvirno trajanje u odnosu na predmetnu lokaciju, tako da je na temelju načela savjesnosti i poštenja bio dužan uobziriti tu činjenicu prilikom zaključenja ugovora. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda, apelant je morao biti upoznat i sa stanjem lokacije, u smislu postojanja infrastrukture, na osnovu čega je mogao procijeniti koliko bi mogli trajati i koštati neophodni radovi, pri čemu se definisana obaveza apelanta ne može smatrati beskonačnom, jer bi to bio protivno pravilima obligacionog prava. Kako je predmetnim ugovorom apelant obavezan da, ukoliko iz nekog razloga, koji nije posljedica greške tužioca, odustane od realizacije izgradnje objekta, u periodu koji će biti definisan u aneksu ugovora (koji nije zaključen), isplati tužiocu 10% od kupoprodajne vrijednosti, te vrati sporno zemljište u posjed tužiocu, uz podnošenje svih pratećih troškova (član III stav 2 ugovora), prvostepeni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 270, 454, 125, 126, 262 u vezi s čl. 12 i 17, odbijajući zahtjev tužioca za nalaganje nadležnom upravnom organu brisanja upisa jer prema Zakona o premjeru i katastru, za to nema ovlašćenje.

9. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 118828 18 Pž od 18. februara 2019. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u stavu 1 izreke i tužbu u tom dijelu odbacio, te preinačio u pogledu zakonske zatezne kamate i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelant obavezan da na ime ugovorne kazne isplati tužiocu ukupan iznos od 123.262,00 KM, te da mu vrati sporno zemljište uz obavezivanja apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali ne u cijelosti i pravne zaključke prvostepenog suda, te je žalbu apelanta djelimično uvažio kao u izreci presude na osnovuodredaba čl. 226, 229 stav 1 tačka 4 i člana 224 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. U vezi sa prigovorom apelanta da sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje odnosi i da ugovorna kazna ne može biti aktivirana, niti se može tražiti njena isplata nakon raskida ugovora, Viši privredni sud je istakao da tužilac tužbenim zahtjevom nije tražio izvršenje ugovora, već je tražio isplatu ugovorne kazne i vraćanje spornog zemljišta. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, kada je ugovor raskinut zbog neispunjenja, povjerilac (tužilac) ne gubi pravo da zahtijeva ugovornu kaznu, koja predstavlja ugovorom pretpostavljenu naknadu štete koju povjerilac može potraživati i u slučaju raskida ugovora prema članu 132 ZOO. Kako su u konkretnom slučaju ostvareni uslovi iz člana III predmetnog ugovora za naplatu ugovorne kazne i povrat u posjed spornog zemljišta, prema mišljenju drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

12. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 118828 19 Rev od 10. januara 2020. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud nije mogao prihvatiti opravdanim prigovore apelanta da nije mogao početi izgradnju jer je bilo neizvjesno kada će Grad Banja Luka obezbijediti infrastrukturu za predmetnu lokaciju, jer je apelant i prije toga na istoj lokaciji već planirao izgradnju drugih objekata, pa je morao imati u vidu te okolnosti prilikom zaključenja predmetnog ugovora. Navedeno posebno, kako je naveo Vrhovni sud, što je apelant, kao investitor prema odluci Grada Banja Luka o visini naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta, mogao učestvovati svojim sredstvima u izgradnji infrastrukture, uz smanjenje obaveze kod plaćanja naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i rente. Insistiranje apelanta u reviziji da je tužilac prije zaključenja ugovora znao kakvi su preduslovi gradnje i da zbog toga nije u ugovoru definisan početak roka izgradnje, po ocjeni Vrhovnog suda, nije od značaja jer sve i da je tužilac bio upoznat sa time, to ne znači da se saglasio da rok izgradnje ostane neodređen, jer su ugovarači predvidjeli zaključenje aneksa ugovora kojim bi to pitanje regulisali, a apelant nije pristao da se aneks predmetnog ugovora zaključi.

13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani prigovori apelanta da predmetni ugovor i dalje egzistira, jer niko od ugovornih strana nije tražio raskid ugovora. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je raskid ugovora zbog neispunjenja jedan od načina prestanka punovažnog ugovora uslijed neispunjenja obaveze jedne strane, a ZOO je u odredbi člana 124 prihvatio pravilo da se u pravilu (ukoliko raskid ne nastupi po samom zakonu) raskid ugovora zbog neispunjenja vrši vansudski, a da se samo izuzetno, kada to zakon nalaže zbog prirode ugovornog odnosa, raskid ugovora vrši sudskim putem. Kod činjenice da je tužilac svoju ugovornu obavezu ispunio, a da apelant nije podnosio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole ni šest godina nakon zaključenja predmetnog ugovora, niti je otpočeo sa izgradnjom stambeno-poslovnog objekta, pa ni zaključio aneks ugovora o početku izgradnje nakon što ga je tužilac pozvao da to učini, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se iz ponašanja apelanta može zaključiti da je očigledno da neće ispuniti svoju ugovornu obavezu, te da su se stekli uslovi iz člana 126 ZOO da se smatra da je ugovor raskinut zbog neizvršenja ugovornih obaveza.

14. Vrhovni sud je naveo da se revizijskim prigovorima ne dovodi u sumnju pravilnost zaključka drugostepenog suda, da ugovorna kazna zbog neispunjenja obaveze ima dvostruku funkciju i to kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja ugovorne obaveze, te kao pretpostavljena šteta koja će povjeriocu nastati u slučaju skrivljenog neispunjenja preuzete obaveze od dužnika. Iako odredbama ZOO nije izričito određena pravna priroda ugovorne obaveze kazne, da je to učinjeno na posredan način tako što su odredbom člana 270 ZOO definisana opšta pravila o ugovornoj kazni, a članom 273 ZOO propisano je pravo povjerioca u slučaju ugovorne kazne. Iz citiranih odredaba se, prema stavu Vrhovnog suda, može zaključiti da ugovorna kazna predstavlja zakonom propisano sredstvo pojačanja i obezbjeđenja ugovorne discipline u izvršenju ugovornih obaveza. Odredbom člana 275 ZOO priznato je pravo povjeriocu da zahtijeva ugovornu kaznu i kada njen iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, kao i u slučaju kada je nije pretrpio. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, odredba člana 275 stav 2 ZOO uspostavlja odštetnu funkciju ugovorne kazne, koja se iskazuje kao pretpostavljena šteta čije se postojanje ne mora posebno dokazivati, pa povjerilac stiče pravo na ugovornu kaznu u momentu neispunjenja ugovorne obaveze, koje postaje konačno tek raskidom ugovora, jer sve dok ugovor ne bude raskinut, dužnik ima pravo da ispuni svoju obavezu i tako povjerioca liši mogućnosti naplate ugovorne kazne. Stoga su bez utemeljenja prigovori apelanta da tužilac nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje ogleda se, prema ocjeni apelanta, u proizvoljnoj primjeni prava, dok kršenje prava na imovinu apelant vidi u stavljanju prekomjernog tereta, jer osporenim presudama nije stavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa. Apelant u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, naglašava da je predmetni ugovor zaključen radi kompletiranja građevinske parcele na kojoj je predviđena gradnja stambenog naselja, pa je shodno tome proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je iz ponašanja apelanta očito da apelant neće da ispuni ugovornu obavezu jer je apelant ranije već investirao u istu lokaciju više od dva miliona KM, što upućuje na zaključak da je apelant i te kako zainteresovan da gradnja otpočne što prije. Apelant tvrdi da nije mogao da otpočne sa gradnjom zbog nepostojanja potrebne infrastrukture, što je utvrdio i vještak u svom nalazu. Apelant se poziva na odredbe ZOO (čl. 10, 12 i 13) ističući da se u ispunjenju ugovorom preuzetih obaveza nije dovoljno držati samo ugovorom preuzetih obaveza već je potrebno voditi računa i o smislu i svrsi obaveznog odnosa, a prema mišljenju apelanta, sud je dužan da po službenoj dužnosti vodi računa o postojanju pravnog interesa tužioca, u smislu da li je on mogao ostvariti pravnu korist na drugi način.

16. Apelant tvrdi da je tužilac zloupotrijebio pravo jer je u momentu zaključenja ugovora znao zbog čega su rokovi ugovorom tako definisani. Sudovi su zanemarili činjenicu da je apelant nudio tužiocu sporazumni raskid ugovora prije podnošenja tužbe i vraćanje spornog zemljišta, ali je to tužilac odbio. Osim toga, tužilac je zloupotrijebio i institut raskida ugovora, tvrdeći i da su sudovi proizvoljno tumačili rokove koje su stranke svojom voljom ugovorile. Ugovorne strane nisu ugovorile rok u kojem bi apelant bio obavezan pribaviti građevinsku dozvolu jer to objektivno nisu ni mogle učiniti u momentu zaključenja ugovora. Prema mišljenju apelanta, rok iz člana III stav 3 predmetnog ugovora još uvijek nije počeo teći, jer se nisu ostvarili potrebni uslovi za izdavanje građevinske dozvole, pa apelant stoga nije ni mogao doći u docnju za ispunjenje svojih obaveza. Upravo iz tog razloga nije bilo ni moguće zaključiti aneks predmetnog ugovora. Apelantu je sporno što sudovi pridaju značaj činjenici što on nije podnio zahtjev za dobijanje građevinske dozvole, što nije sporno, ali to apelant nije učinio svojom krivicom, već zato što to nije bilo ni moguće. Apelant smatra da su redovni sudovi prekršili jasne imperativne norme o raskidu ugovora i ugovornoj kazni (čl. 132 i 272). Zatim, apelant ukazuju na manipulaciju tužioca sa postavljenim tužbenim zahtjevom jer je cilj tužioca samo da na nezakonit način naplati novčani iznos koji mu ne pripada, pri čemu su citirane imperativne odredbe ZOO u pogledu ovlašćenja tužioca da raskine ugovor (čl.125, 126, 127). Raskid ugovor za sobom povlači pitanje naknade eventualne štete, a u konkretnom slučaju tužilac je nije tražio, niti dokazivao da je pretrpio bilo kakvu štetu. Apelant se pozvao na stav Vrhovnog suda FBiH iz presude od 3. septembra 2013. godine iz kog proizilazi da, „ukoliko je ugovor, koji je 'osiguran' ugovornom kaznom raskinut, nema mogućnosti ostvarivanja prava na ugovornu kaznu, pošto je raskidom ugovora prestala svrha za koju je ugovorna kazna bila ugovorena“. Zatim se pozvao i na stav Osnovnog suda u Banjoj Luci iz presude od 21. februara 2020. godine iz kog proizilazi da povjerilac ne može samostalno utužiti samo ugovornu kaznu već jedino uz zahtjev za ispunjenje ugovora (član 273 stav 4 ZOO). Apelant smatra da su redovni sudovi trebali tumačiti odredbe predmetnog ugovora uzimajući u obzir namjeru ugovornih strana pri čemu apelant niti jednim gestom nije dao povod za tužbu, upravo suprotno, jer je shodno članu 19 ZOO predmetni spor nastojao riješiti mirnim putem, te se u tom pravcu pozvao na odredbe čl. 135 i 137 ZOO. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanta na koja se pozvao, da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju ostali kod razloga datih u osporenim presudama smatrajući da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da su razlozi za odlučenje dovoljno jasno i argumentovano obrazloženi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je prije sklapanja predmetnog ugovora apelantu predao UTU (urbanističko-tehničke uslove) u kojima su jasno definisani spratnost, gabariti, infrastruktura i ostali elementi koji su neophodni za gradnju na spornom zemljištu tako da se apelant, prije potpisivanja ugovora, mogao uvjeriti o svim pogodnostima, ali i eventualnim negativnim stranama spornog zemljišta. Naglašeno je takođe da nakon potpisivanja predmetnog ugovora nije došlo do promjene okolnosti koje bi apelantu otežale ili onemogućile gradnju. Tužilac se pozvao na odredbu člana 78 Zakona o uređenju prostora i građenja RS navodeći da sporno zemljište ima sve preduslove koji su propisani tim članom (regulacioni plan, prostorni plan, urbanistički plan). Neko ko nakon tri godine nakon novog regulacionog plana ne podnese zahtjev za izradu UTU i lokacijskih uslova kao inicijalni akt koji će dati smjernice za daljnju gradnju ne može tvrditi da je imao interes za gradnju i da je preduzeo sve kako bi ispunio obaveze iz ugovora. Predloženo je da se apelacija odbije jer osporenim presudama nisu prekršena prava apelanta na koja se apelacijom pozvao.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Rješavanje sporova na miran način Član 19.

Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rješavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način.

III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. (2) Ali, povjerilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je povjerilac zahtijevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidjele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i poslije isteka roka ispuni svoju obavezu, a povjerilac da zahtijeva njeno ispunjenje.

(2) Ali, ako povjerilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Raskidanje ugovora bez ostavljanja naknadnog roka Član 127.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Okolnosti od značaja za odluku suda Član 135.

Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana.

V - NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana Član 137.

(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.

(2) U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelimično ispunjenjene ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze.

UGOVORNA KAZNA

Opšta pravila Član 270.

(1) Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna). (2) Ako što drugo ne proizilazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.

(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Akcesornost Član 272.

(1) Sporazum o ugovornoj kazni dijeli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbjeđenje on odnosi.

(2) Sporazum gubi pravno dejstvo ako je do neispunjenja ili zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara.

Povjeriočeva prava Član 273.

(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.

(2) On gubi pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne.

(3) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo da isplati ugovornu kaznu i odustane od ugovora, izuzev ako je to bila namjera ugovarača kad su kaznu ugovorili.

(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.

(5) Povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

Ugovorna kazna i naknada štete Član 275.

(1) Povjerilac ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad njen iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, kao i kad nije pretrpio nikakvu štetu.

(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Zakonom određena naknada i ugovorna kazna Član 276.

Ako je za neispunjenje obaveze ili za slučaj zadocnjenja sa ispunjenjem zakonom određena visina naknade pod nazivom penala, ugovorne kazne, naknade ili pod kojim drugim nazivom, a ugovorne strane su pored toga ugovorile kaznu, povjerilac nema pravo da zahtijeva ujedno ugovornu kaznu i naknadu određenu zakonom, izuzev ako je to samim zakonom dozvoljeno.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118828 19 Rev od 10. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 27. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama u dijelu kojim je obavezan na isplatu ugovorne kazne povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o posljedicama neispunjenja obaveza iz ugovornog odnosa, dakle, da se radi o postupku građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. U vezi sa iznesenim prigovorima kojima apelant pokreće pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova u dijelu kojim je obavezan na isplatu ugovorne kaznu zbog neispunjenja ugovornih obaveza. U tom pravcu apelant iznosi tvrdnje o tome kada se ugovorna kazna može tražiti, tvrdeći i da tužilac nema pravo na isplatu ugovorne kazne, već isključivo naknadu štete koju tužilac nije tražio, niti dokazao. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenom sprovedenih dokaza, utvrdili relevantne okolnosti konkretnog slučaja na koje se primijenili relevantne odredbe ZOO dajući obrazloženje zašto su obavezali apelanta na isplatu ugovorne kazne (čl. 270-275 ZOO), a obrazloženje koje su dali ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

32. Ustavni sud zapaža da je ugovorna kazna institut pojačanja obligacionog odnosa kojim se nastoji povećati vjerovatnost urednog ispunjenja ugovornih obaveza. Prema načelu pacta sunt servanda (ugovori se moraju poštovati), strane su dužne ispuniti preuzete obaveze i za to snose odgovornost. U odredbama čl. 270-276 ZOO propisuju se pravila o ugovornoj kazni ili konvencionalnoj kazni pod kojom se podrazumijeva unaprijed ugovoreni ili utvrđeni iznos novca ili neke druge materijalne koristi koje dužnik obećava dati vjerovniku za slučaj da sklopljenim ugovorom preuzeta obaveza ne bude ispunjena, ili ako zakasni sa njenim ispunjenjem. Primarni cilj ugovorne kazne je podsticanje na što pravilnije i poštenije ispunjenje obaveze iz ugovora kroz zaprijećenu kaznu, zbog čega se ona i smatra kao jedno od mogućih sredstava obezbjeđenja ispunjenja vjerovnikovog potraživanja. Daljnji cilj ugovorne kazne je obezbjeđenje naknade štete koja je nastala vjerovniku zbog potpunog neispunjenja ili zakasnjelog ispunjenja ugovorne obaveze. Štaviše, funkcija ugovorne kazne nalazi se u oslobađanju vjerovnika od tereta dokazivanja nastanka i opsega štete, jer on više nije dužan dokazivati da je štetu pretrpio i da ima pravo na ugovornu kaznu zbog toga, već treba dokazati samo činjenicu neispunjenja ili zakašnjenja sa ispunjenjem dužnikove obaveze.

33. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanta, utvrdili da apelant ni nakon šest godina od zaključena predmetnog ugovora nije tražio izdavanje građevinske dozvole, da su mu prije potpisivanja ugovora bile poznate okolnosti u vezi sa spornim zemljištem (utvrđeno je da su urbanističko-tehnički uslovi spornog zemljišta apelantu bili poznati u momentu zaključenja predmetnog ugovora), o čemu je trebalo da vodi računa prije potpisivanja ugovora, da nije potpisao aneks predmetnog ugovora koji je bio predviđen odredbama predmetnog ugovora, da je tužilac prije podnošenja tužbe, u više navrata, upozorio apelanta na posljedice neispunjenja ugovornih obaveza, te da do neispunjenja ugovorne obaveze nije došlo krivicom tužioca jer je tužilac svoje ugovorne obaveze ispunio. U takvim okolnostima Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova da apelant nije dokazao da je u periodu od gotovo šest godina od zaključenja predmetnog ugovora preduzeo sve potrebne radnje za ispunjenje ugovornih obaveza (između ostalog, pribavljanje odgovarajućih dozvola za gradnju), što je dovelo do raskida ugovora uslijed neispunjenja (vidi tač. 13 i 14 ove odluke) ne uočava proizvoljnost, niti u takvim okolnostima u obavezivanju apelanta na isplatu ugovorne kazne koja je predmetnim ugovorom predviđena.

34. U vezi sa pozivanjem apelanta na odluku Vrhovnog suda FBiH u kojoj je iznesen stav da ne postoji mogućost ostvarivanja prava na ugovornu kaznu ukoliko je ugovor, koji je „obezbijeđen“ ugovornom kaznom raskinut, jer je raskidom ugovora prestala svrha za koju je ugovorna kazna bila ugovorena, Ustavni sud zapaža da se radi o tumačenju odredaba ZOO o ugovornoj kazni od tog suda. Kako je primjena i tumačenje odredaba zakona u nadležnosti redovnih sudova, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja u primjeni i tumačenju odredaba ZOO od redovnih sudova ne uočava proizvoljnost. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i ostale prigovore apelanta koji, u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja koje su redovni sudovi rasvijetlili, nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama u dijelu kojim je apelant obavezan na isplatu ugovorne kazne nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

36. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na imovinu (u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o imovini apelanta i o miješanju u to pravo jer je obavezan na isplatu ugovorne kazne) vidi u stavljanju prekomjernog tereta jer se osporenim presudama, prema mišljenju apelanta, ne uspostavlja pravična ravnoteža između zaštite njegove imovine i zahtjeva javnog interesa. Pri tome apelant ne tvrdi da je miješanje bilo nezakonito (što se čini kontradiktornim, jer kršenje prava na pravično suđenje temelji na proizvoljnoj primjeni prava) i da nije slijedilo legitiman cilj. U vezi sa tvrdnjom da miješanje nije bilo proporcionalno, Ustavni sud zapaža da je apelant obavezan na isplatu ugovorne kazne koja je predmetnim ugovorom bila precizirana za slučaj neispunjenja ugovornih obaveza. Tokom postupka su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje iz kog je proizašlo da apelant ni nakon gotovo šest godina od zaključenja ugovora nije podnio zahtjev za dobijanje dozvole za gradnju (ugovorna obaveza apelanta je bila da pribavi svu potrebnu dokumentaciju za gradnju stambeno-poslovnog objekta), pri čemu je utvrđeno da su okolnosti u vezi sa urbanističko-tehničkim stanjem spornog zemljišta apelantu trebale biti poznate u momentu zaključenja predmetnog ugovora. Tokom postupka je utvrđeno i da je tužilac u više navrata prije podnošenja tužbe upozoravao apelanta na posljedice neispunjenja ugovornih obaveza. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su prigovori apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije zbog tvrdnji o neproporcionalnosti neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ocjenom sprovedenih dokaza utvrdili relevantne činjenice iz kojih je proizašlo da odgovornost za neispunjenje ugovornih obaveza leži na apelantu koji je zbog toga obavezan za isplatu ugovorne kazne koja je bila predviđena predmetnim ugovorom, što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili i utemeljili na relevantnim odredbama ZOO, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

38. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na tvrdnju apelanta da je miješanje bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo, jer u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nije uočio da je osporenim odlukama na apelanta stavljen pretjeran teret, odnosno da je miješanje bilo neproporcionalno cilju kojem se težilo.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1233/20 („Tropic nekretnine“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio