Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1695/20 („Energoinženjering“ p.o. Banja Luka)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1695/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1695/20, rješavajući apelaciju „Energoinženjeringa“ p.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Energoinženjeringa“ p.o. Banja Luka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 113131 20 Rev 2 od 5. februara 2020.

godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 113131 19 Pž 3 od 11. decembra 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 113131 17 St 2 od 8.

oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Energoinženjering“ p.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 113131 20 Rev 2 od 5. februara 2020. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 St 113131 19 Pž 3 od 11. decembra 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 113131 17 St 2 od 8. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3928/19 od 11. marta 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 57 0 St 113131 19 Rev od 6. juna 2019. godine, Rješenja Višeg privrednog suda broj 57 0 St 113131 19 Pž 2 od 18. marta 2019. godine i Rešenja Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 113131 17 St 2 od 14. decembra 2018. godine, a ta rješenja odnosila su se na otvaranje stečajnog postupka nad apelantom, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i predlagača „Tehničke škole“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: povjerilac ili predlagač) zatraženo je 6. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Viši privredni sud i predlagač su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 12. jula do 19. jula 2021. godine. Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

6. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 14. decembra 2018. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda od 18. marta 2019. godine, otvoren je stečajni postupak nad apelantom.

7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Višeg privrednog suda od 18. marta 2019. godine, Vrhovni sud je donio rješenje od 6. juna 2019. godine kojim je odbio apelantovu reviziju.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 009697 02 Ps od 25. februara 2014. godine obavezan da predlagaču isplati dug od 70.963,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da je predlagač 2. marta 2015. godine podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je predlagač učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja i da je dokazao apelantovu platežnu nesposobnost (član 4. stav 1. Zakona o stečajnom postupku, u daljnjem tekstu: ZSP), čime je dokazao pravni interes za pokretanje i vođenje stečajnog postupka u smislu člana 4. st. 2. i 3. citiranog zakona. Vrhovni sud je naveo da je apelant platežno nesposoban i da nije u mogućnosti da izmiruje dospjele novčane obaveze, što je razlog za otvaranje stečajnog postupka u smislu člana 6. ZSP-a, te je naglasio da apelant samo formalno egzistira, a da faktički ne postoji. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant nema otvoren račun ni u jednoj poslovnoj banci i ne obavlja platni promet, nema vlastitu pokretnu ili nepokretnu imovinu, zaposlene radnike, pečate, sjedište niti poslovnu dokumentaciju, da već 20 godina ne obavlja registrovanu djelatnost, nije registrovan kod Poreske uprave ni kod Uprave za indirektno oporezivanje, posjeduje samo rješenje o registraciji iz 1989. godine, nije sačinjavao završni račun niti ga je predavao APIF-u, te da svoje akte nije uskladio sa Zakonom o privrednim društvima. Stoga, Vrhovni sud smatra da apelant nije mogao raspolagati bilo kakvim novčanim sredstvima u skladu sa zakonom niti naplatiti eventualni dug. Osporena rješenja

9. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 113131 17 St 2 od 8. oktobra 2019. godine zaključen je stečajni postupak otvoren nad apelantom kao stečajnim dužnikom. Istim rješenjem je određeno da će se ovo rješenje s razlozima zaključenja stečajnog postupka objaviti u „Službenom glasniku Republike Srpske“. Također, sudskom registru je naloženo da na osnovu pravosnažnog rješenja suda izbriše apelanta iz registra poslovnih subjekata, a Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne odnose Banja Luka, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) naloženo je da po pravosnažnosti rješenja izvrši brisanje zabilježbe o pokretanju prethodnog i otvaranju stečajnog postupka, ukoliko je ona upisana u zemljišnoknjižnim registrima.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Okružni privredni sud na ispitnom ročištu, održanom 12. septembra 2019. godine, utvrdio da je stečajni upravnik u cijelosti priznao potraživanja predlagača kao povjerioca od apelanta u iznosu od 188.887,54 KM, koja je svrstao u opšti isplatni red. Nakon ispitnog ročišta održano je izvještajno ročište na kojem je stečajni upravnik podnio izvještaj o apelantovom materijalno-finansijskom stanju, u kojem je, između ostalog, istakao da je apelant registrovan 1989. godine, ali da ne obavlja poslovnu djelatnost, da nije uskladio svoje djelatnosti sa pozitivnim zakonskim propisima, da nema zaposlene radnike, te kako nije u mogućnosti da izmiri potraživanje prema povjeriocu, niti je imao sredstava za daljnje vođenje stečajnog postupka, stečajni upravnik je predložio da se stečajni postupak zaključi. Iz izvještaja stečajnog upravnika i priložene dokumentacije o vlasništvu imovine proizlazi i da apelant kao stečajni dužnik ne raspolaže imovinom čijim bi se unovčenjem mogli namiriti troškovi stečajnog postupka, da iz uplaćenog predujma nije moguće namiriti ni do sada stvorene troškove postupka, a da povjerilac/predlagač nije iskazao spremnost da predujmi troškove za daljnje vođenje stečajnog postupka jer za to nema interes. Kod takvog stanja stvari Okružni privredni sud je zaključio da se stečajni postupak zaključi zbog nedostatka stečajne mase pa je primjenom odredbe člana 137. ZSP-a odlučio kao u izreci rješenja.

11. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 St 113131 19 Pž 3 od 11. decembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno rješenje Okružnog privrednog suda od 8. oktobra 2019. godine. Viši privredni sud je naveo da apelant žalbom osporava rješenje Okružnog privrednog suda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantove žalbene navode Viši privredni sud je odbio kao neosnovane zaključivši da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je primjenom odredbe člana 137. ZSP-a zaključio da su ispunjeni uslovi za zaključenje stečajnog postupka nad apelantom. U vezi s tim je ukazao da je nakon otvaranja stečajnog postupka rješenjem prvostepenog suda od 14. decembra 2018. godine povjerilac/predlagač prijavio svoje potraživanje u preciziranom iznosu, te da su na ispitnom ročištu ta potraživanja priznata od stečajnog upravnika i svrstana u opšti isplatni red. Nakon toga je, kako je obrazloženo, održano izvještajno ročište na kojem je stečajni upravnik podnio potpun izvještaj o stanju apelanta kao stečajnog dužnika, te s obzirom na to da je utvrđeno da apelant ne obavlja poslovnu djelatnost, da nije uskladio svoje djelatnosti sa pozitivnim zakonskim propisima, da nema zaposlene radnike, da nije u mogućnosti da izmiri potraživanja prema povjeriocu/predlagaču, da nema sredstava za daljnje vođenje stečajnog postupka stečajni upravnik je predložio da sud zaključi stečajni postupak nad apelantom. Navedeno je da su na izvještajnom ročištu bili prisutni apelantov bivši direktor i bivši punomoćnik koji nisu bili saglasni da se zaključi stečajni postupak. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio da „[apelantov] bivši direktor i njegov punomoćnik nisu ovlašteni da u stečajnom postupku zastupaju interese stečajnog dužnika [apelanta] i da otvaranjem stečajnog postupka pravo upravljanja i raspolaganja imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika koji je jedini ovlašten da zastupa interese dužnika, kako je to propisano odredbom člana 55 [ZSP-a].“

12. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 137. ZSP-a propisano da, ako se nakon otvaranja postupka ispostavi da stečajna masa nije dovoljna ni za pokriće troškova stečajnog postupka, stečajni sudija će zaključiti postupak. Postupak se neće zaključiti ako se predujmi dovoljan novčani iznos (stav 1); prije zaključenja stečajnog postupka stečajni sudija će saslušati skupštinu povjerilaca, stečajnog upravnika i povjerioce stečajne mase. Ako to predloži stečajni upravnik, navedeno saslušanje moguće je sprovesti već na izvještajnom ročištu (stav 2). Viši privredni sud smatra da je Okružni privredni sud pravilno postupio kada je zaključio da su se ispunili zakonski uslovi za zaključenje stečajnog postupka zbog nedostatka stečajne mase u smislu odredbe člana 137. ZSP-a s obzirom na to da iz izvještaja o materijalno-finansijskom stanju stečajnog dužnika proizlazi da stečajni dužnik ne raspolaže imovinom ni za pokriće troškova stečajnog postupka, niti se iz uplaćenog predujma mogu podmiriti troškovi koji su već stvoreni, a da povjerilac nije iskazao spremnost da predujmi dodatne troškove za daljnje vođenje stečajnog postupka i da je saglasan da se zaključi stečajni postupak nad stečajnim dužnikom. Pored toga, smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na temelju izvedenih dokaza zaključio da apelant kao stečajni dužnik ne obavlja poslovnu djelatnost jer nije izvršio usklađivanje i organizovanje u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, da nije registrovan kod Poreske uprave niti Uprave za indirektno oporezivanje, da nema poreski broj i nema PDV broj, nema otvoren transakcijski račun ni kod jedne banke, ne posjeduje ni pokretnu ni nepokretnu imovinu, niti ima zaposlene radnike. U takvoj situaciji Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud bio dužan zaključiti stečajni postupak.

13. Viši privredni sud je istakao da apelant u žalbi ističe navode kojim „ukazuje na hronologiju pokretanja i okončanja parničnih postupaka između povjerioca (predlagača za otvaranje stečajnog postupka) „Tehnička škola“ Banja Luka i [apelanta], te detaljno navodi predmete koji su vođeni i sadržaj sudskih odluka, koji su uglavnom pravosnažno završeni, te ponovo navodi da povjerilac duguje apelantu troškove izgradnje objekata oko kojih su vođeni sudski sporovi i da su se trebala prebiti međusobna potraživanja i dugovanja“. Međutim, kako je obrazložio Viši privredni sud, „ovi [apelantovi] žalbeni navodi nemaju uticaj na odluku o zaključenju stečajnog postupka kao ni na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke“. U vezi s tim je obrazloženo da je stečajni postupak zaključen zato što apelant nema stečajnu masu, niti obavlja ikakvu poslovnu djelatnost, niti ima sredstava za daljnje vođenje stečajnog postupka, te je stoga prvostepeni sud pravilno i u skladu sa odredbom člana 137. ZSP-a donio odluku da zaključi stečajni postupak. Osim toga, kako osporenim rješenjem nisu učinjene povrede na koja apelant ukazuje žalbom, kao ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 397. stav 1. ZPP-a, a u vezi sa članom 8. citiranog zakona, odlučio kao u izreci presude.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 St 113131 20 Rev 2 od 5. februara 2020. godine apelantova revizija je odbijena.

15. Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom osporava rješenje drugostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija usvoji, prijedlog predlagača za otvaranje stečajnog postupka odbije, odnosno pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Vrhovni sud je apelantove revizione navode ocijenio neosnovanim, te istakao da se apelantovom revizijom ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da stečajni postupak sprovodi sud po pravilima ZSP-a, da je osnovni cilj stečajnog postupka namirenje stečajnih povjerilaca koji svoja potraživanja mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku. Taj cilj se postiže unovčenjem imovine stečajnog dužnika i podjelom tih sredstava povjeriocima (član 2. stav 1. ZSP-a). Dalje je ukazao da prijedlog za pokretanje stečajnog postupka mogu podnijeti stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za pokretanje stečajnog postupka, s tim što je povjerilac dužan učiniti vjerovatnim potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika (član 4. stav 1. ZSP-a). Stečajni sudija, u smislu odredbe člana 47. stav 4. ZSP-a, otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako su ostvarene opšte pretpostavke iz člana 4. stav 1. istog zakona (da je prijedlog dopušten i da je predlagač učinio vjerovatnim svoje potraživanje), ako postoje stečajni razlozi propisani u članu 6. tog zakona i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Također je naveo da je stečajni dužnik, u smislu odredbi člana 6. stav 2. ZSP-a, platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja, a okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanje nekih povjerilaca sama po sebi ne znači da je platežno sposoban.

16. Vrhovni sud je, dovodeći u vezu navedene odredbe ZSP-a sa činjenicama konkretnog predmeta, istakao da je presudom Okružnog privrednog suda precizirani broj od 25. februara 2014. godine utvrđena apelantova obaveza da isplati predlagaču dug u iznosu od 70.963,28 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te je stoga predlagač učinio vjerovatnim postojanje svog potraživanja. Također je ukazano da je izvodom iz jedinstvenog registra računa poslovnih subjekata od 13. marta 2015. godine od APIF-a potvrđeno da apelant nema otvorene račune u poslovnim bankama, a potvrđena je i njegova platežna nesposobnost, a da je predlagač dokazao pravni interes za pokretanje i vođenje stečajnog postupka, u smislu odredbe člana 4. stav 2. i 3. ZSP-a, da naplati svoje potraživanje u stečajnom postupku. Stoga, apelant revizionim prigovorima nije doveo u pitanje pravilnost zaključka nižestepenih sudova da je platežno nesposoban i da nije u mogućnosti da izmiruje dospjele novčane obaveze, što je potvrđeno i nalazom vještaka finansijske struke. Vrhovni sud je odbio apelantov revizioni prigovor da je predlagač bio dužan pokrenuti izvršni postupak radi naplate svoga potraživanja jer, kako navodi, svaki povjerilac „može pokrenuti stečajni postupak ako ima osnovano potraživanje koje ne može naplatiti zbog nedovoljnosti sredstava na računu dužnika, pa kako dužnik nema otvoren račun kod banke, naplata potraživanja nije moguća, to postoji osnov za pokretanje stečajnog postupka“. Ostali apelantovi revizioni navodi, prema ocjeni Vrhovnog suda, da mu predlagač duguje troškove izgradnje objekata oko kojih su vođeni sudski sporovi i da je potrebno okončati sudske postupke koje vodi protiv predlagača i izvršiti prebijanja međusobnih potraživanja i dugovanja, ne utiču na drugačiji zaključak o apelantovoj platežnoj nesposobnosti, a tako ni na pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova. Stoga je Vrhovni sud zaključio da pobijano rješenje nema nedostatke na koje apelant ukazuje revizijom, a niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a a u vezi sa članom 254. stav 4. citiranog zakona odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, relevantnih odredbi ZSP-a i ZOO-a. U vezi s tim, ističe da je tokom trajanja predmetnog postupka isticao prigovor prebijanja međusobnih potraživanja i dugovanja u smislu odredbe člana 336. ZOO-a, po osnovu troškova na ime izvršene rekonstrukcije i dogradnje objekta „Šoping centar“,, u koji je kako navodi, uložio iznos od 1.892.615,93 KM, sa potraživanjima predlagača u iznosu od 178.887,54 KM. U vezi s tim, ističe da sudovi nisu cijenili njegov prijedlog za kompenzaciju, zbog čega smatra da je proizvoljan stav suda kojim je stečajni postupak zaključen jer ne posjeduje stečajnu masu. Dalje, apelant tvrdi i da su sudovi bili dužni prethodno odlučiti o kompenzacionom prigovoru koji je istakao, te izvesti zaključak o osnovanosti ili neosnovanosti njegovog prigovora o prebijanju potraživanja, što su sudovi propustili učiniti, zbog čega tvrdi da je vođenje stečajnog postupka bilo nezakonito. Navedeno jer, kako navodi, odredbama ZSP-a zakonom nije isključeno pravo prebijanja potraživanja dužnika s potraživanjem predlagača, ovdje stečajnog povjerioca.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju tog suda, smatrajući da navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje ni apelacionim navodima, pa shodno navedenom da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji. Stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Viši privredni sud je također naveo da apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Predlagač je naveo da su osporena rješenja zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba ZSP-a, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se apelant poziva u apelaciji. V.Relevantni propisi

21. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Stečajni razlozi Član 6.

(1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika.

(2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.

(3) U pravilu se smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.

(4) Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne nesposobnosti. Ona postoji ako stečajni dužnik prema predviđanjima u vremenu dospjelosti neće biti u stanju da ispuni postojeće obaveze plaćanja. Zbog prijeteće platežne nesposobnosti samo stečajni dužnik može podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.

Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka Član 47. stav(4) (4) Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Ukoliko imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresovano lice predujmi dovoljan novčani iznos. Predujam se uključuje u obavezu stečajne mase. Prelazak prava upravljanja i raspolaganja Član 55.

Otvaranjem stečajnog postupka prava stečajnog dužnika da upravlja i raspolaže imovinom koja pripada stečajnoj masi, kao i prava organa, prokuriste, zastupnika i punomoćnika stečajnog dužnika prelaze na stečajnog upravnika.

Član 137.

(1) Ako se nakon otvaranja postupka ispostavi da stečajna masa nije dovoljna ni za pokriće troškova stečajnog postupka, stečajni sudija će zaključiti postupak. Postupak se neće zaključiti ako se predujmi dovoljan novčani iznos. Na odgovarajući način se primjenjuju odredbe člana 47. stav 4.i člana 14. ovog zakona.

(2) Prije zaključenja stečajnog postupka stečajni sudija će saslušati skupštinu povjerilaca, stečajnog upravnika i povjerioce stečajne mase. Ako to predloži stečajni upravnik, navedeno saslušanje moguće je provesti već na izvještajnom ročištu.

(3) Ako u stečajnoj masi postoje gotovinska sredstva, stečajni upravnik je prije zaključenja dužan da namiri troškove postupka. On neće dalje biti obavezan na unovčavanje stečajne mase.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 St 113131 20 Rev 2 od 5. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant smatra da je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravi lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, relevantne odredbe ZSP-a i ZOO-a jer smatra da su sudovi prvobitno bili dužni odlučiti o njegovom prigovoru kompenzacije, prebijanja potraživanja i apelantovog dugovanja prema predlagaču i predlagača prema apelantu, a potom odlučiti da li će eventualno zaključiti stečajni postupak.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da odluke donesene u stečajnom postupku koje se tiču apelantove imovine ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da dužnikova „određena građanska prava i obaveze, u smislu člana 6. stav 1, mogu biti privremeno dovedeni u pitanje“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 113/12 od 25. aprila 2013. godine, stav 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku zaključen je stečajni postupak nad imovinom apelanta kao dužnika zbog nedostatka stečajne mase. Dakle, radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su sudovi u osporenim odlukama primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na postavljena pitanja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučivali da li su ispunjeni uslovi za zaključivanje stečajnog postupka nad apelantom,.

33. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog predmeta kao konačnom odlukom u predmetnom slučaju odbio apelantovu reviziju i potvrdio obje nižestepene presude. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud odlučujući o apelantovoj reviziji u dijelu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava imao u vidu relevantne odredbe člana 137. ZOO-a, kojim je eksplicitno propisano da ako se nakon otvaranja stečajnog postupka ispostavi da stečajna masa nije dovoljna ni za pokriće stečajnog postupka da će stečajni sudija zaključiti postupak. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, primjenom relevantne odredbe ZSP-a, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentovano obrazloženje zašto je neosnovana apelantova revizija, odnosno zašto je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su ostvareni uslovi da se stečajni postupak nad apelantom zaključi. Pri tome je imao u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova da iz izvještaja o apelantovom materijalno-finansijskom stanju, koji je podnio stečajni upravnik, proizlazi da apelant nema stečajnu masu, da ne raspolaže imovinom ni za pokriće troškova stečajnog postupka, niti se iz uplaćenog predujma mogu podmiriti troškovi koji su već stvoreni, a niti je predlagač kao povjerilac iskazao spremnost da predujmi dodatne troškove za daljnje vođenje stečajnog postupka. Pri tome je Vrhovni sud dao eksplicitne razloge zašto apelantovi navodi vezani za prebijanje potraživanja, koji se tiču drugih postupaka, kod utvrđene činjenice da je apelant platežno nesposoban i da nije u mogućnosti da izmiruje dospjele novčane obaveze, što je potvrdio i stečajni upravnik, ne utiču na drugačiji zaključak o apelantovoj platežnoj nesposobnosti, a tako ni na pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova.

34. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi ZSP-a na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi u osporenim rješenjima zapravo detaljno razmotrili sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali jasno i argumentovano obrazloženje u vezi s primjenom navedenih odredbi ZSP-a na utvrđene činjenice. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

35. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant, također, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ih zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ovo iz razloga što Ustavni sud nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a apelant osim paušalnog pozivanja na kršenje prava na imovinu nije ukazao u čemu se ono ogleda, a iz činjenica predmeta ne proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Apelant tvrdi i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, te imajući u vidu prethodne tačke ove odluke u kojima su u kontekstu prava na pravično suđenje razmotreni navodi da nije došlo do povrede materijalnog prava, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku (žalbu, a zatim reviziju protiv drugostepenog rješenja), Ustavni sud smatra da činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

38. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

40. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je prekršena nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je, razmatrajući apelantove navode u vezi s pravom na pravično suđenje, zaključio da u osporenim odlukama nije bilo proizvoljnosti u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. U vezi s nediskriminacijom, Ustavni sud primjećuje da apelant i ne ukazuje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan u poređenju sa drugim licima koja su u istom položaju kao i on, dakle koja ostvaruju prava u RS u skladu sa ZSP-om i na koje se u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasne razloge zašto smatraju neosnovanim apelantove navode, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon, u konkretnom slučaju ZSP, proizvoljno primijenjen, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud osporenim rješenjem, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSP-a, detaljno i argumentovano obrazložio zašto je stečajni postupak zaključen, odnosno odbijen apelantov prigovor za kompenzaciju potraživanja i dugovanja, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava kršenje tog prava posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ga vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, niti iz činjenica predmeta proizlazi da je miješanje u imovinu bilo proizvoljno.

44. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o njihovom nepostojanju ili nedjelotvornosti.

45. Nema kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije dokazao drugačiji tretman u predmetnom postupku u poređenju s drugim licima u RS koji su u istom položaju kao i on i na koje se u pogledu primjene materijalnog prava primjenjuju isti propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1695/20 („Energoinženjering“ p.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio