Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3222/20 (Opština Derventa)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građevinsko zemljište
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3222/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3222/20, rješavajući apelaciju Opštine Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Derventa protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 044750 19 Rev 2 od 29. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Derventa (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika pravobranioca u Doboju, podnijela je 28. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 044750 19 Rev 2 od 29. maja 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 044750 17 P 2 od 13. jula 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac prava svojine na nekretninama (u daljnjem tekstu: nekretnina I i nekretnina II ili predmetne nekretnine), bliže označene i opisane u izreci presude, što su tuženi D. L. i B. C. (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) dužni priznati, te trpjeti da se apelantkinja na osnovu ove presude upiše u listu nepokretnosti kao isključivi nosilac prava svojine na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1. Prvostepenom presudom, obavezana je apelantkinja da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da nije sporno da su 4. aprila 1991. godine prvotužena i prednik drugotuženog dali izjavu da predaju apelantkinji određene nepokretnosti - gradsko građevinsko zemljište (među kojima su i predmetne nekretnine) na raspolaganje uz pravičnu naknadu, te da su tuženi saglasni da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izvrši uknjižba prava raspolaganja (postignut je i sporazum o visini naknade). Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li su predmetne nekretnine vraćene tuženim, odnosno da li su privedene namjeni. Nadalje, da je opštepoznata činjenica da su u toku ratnih dejstava, na konkretnom području, uništene zemljišne knjige i arhiva apelantkinje. Zatim, Osnovni sud je naveo da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC) od 8. jula 2003. godine potvrđeno da su 1. aprila 1992. godine prvotužena i prednik drugotuženog bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina sa dijelom ½. Nadalje, da je apelantkinja donijela zaključak od 24. juna 2005. godine kojim je odbila ponudu tuženih za preuzimanje predmetnih parcela. Osnovni sud je ukazao da je zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 21. maja 2008. godine obustavljen postupak za promjenu stanja u katastru zemljišta koji je vođen po zahtjevu Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju. S tim u vezi, da je Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju povuklo zahtjev za promjenu stanja u katastru jer su tuženi gruntovno upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina, te da zbog toga nije imalo pravnog interesa da nastavi vođenje tog postupka. Zatim, da je (po zahtjevu prvotužene) rješenjem zemljišno-knjižne kancelarije Osnovnog suda od 31. avgusta 2008. godine uspostavljen zemljišno-knjižni uložak, dozvoljen je upis predmetnih nekretnina u A list i uknjižba prava vlasništva u korist tuženih sa dijelom ½. Takođe, da su tuženi u posjedovnom listu od 27. novembra 2009. godine upisani kao suposjednici predmetnih nekretnina sa dijelom ½, a u privremenom listu nepokretnosti od 25. aprila 2013. godine tuženi su upisani kao nosioci prava susvojine na predmetnim nekretninama.
4. Osnovni sud je naveo da su tuženi osnovano ukazali da apelantkinja nije dokazala da li su predmetne nekretnine bile u njenom posjedu nakon davanja izjave od 4. aprila 1991. godine, odnosno da li su privedene namjeni, imajući u vidu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantkinja samo jednu od preuzetih parcela (koja nije predmet konkretnog parničnog postupka) dodijelila na korištenje preduzeću PP “Nada” Derventa na kojoj je sagrađen poslovni objekat, dok iz rješenja Zemljišno-knjižne kancelarije Osnovnog suda od 31. avgusta 2008. godine proizilazi da su predmetne nekretnine vraćene tuženim. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije prihvatila ponudu tuženih za preuzimanje predmetnih nekretnina. Zatim, da je odlukom o prodaji putem neposredne pogodbe od 28. februara 2017. godine, u skladu sa regulacionim planom, nekretninu I apelantkinja prodala preduzeću “Nada” d.o.o. Derventa. Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da apelantkinja nije dokazala da je predmetne nekretnine, koje su predmet tužbenog zahtjeva, preuzela od tuženih i privela ih namjeni do stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu. S obzirom na pravila o teretu dokazivanja, Osnovni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega je odluka donesena shodno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 044750 18 Gž 3 od 24. decembra 2018. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
6. U obrazloženju presude, Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelantkinja nije dokazala da je preuzela predmetne nekretnine od tuženih i privela ih namjeni do stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe, da apelantkinja u žalbi uglavnom ponavlja navode koje je iznosila u prvostepenom postupku i koje je Osnovni sud pravilno ocijenio neosnovanim. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude dao jasna činjenična utvrđenja i pravni zaključak da apelantkinja nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, te da je u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP, primjenom pravila o teretu dokazivanja, pravilno odbio tužbeni zahtjev.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 044750 19 Rev 2 od 29. maja 2020. godine odbijena je revizija koju je apelantkinja izjavila protiv drugostepene presude.
8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Nadalje, da u smislu člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni list SR BiH” broj 34/86 do 29/90 i “Službeni glasnik RS” broj 29/94 i 23/98) nosioci privremenog prava korištenja su mogli predati zemljište opštini i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta. Vrhovni sud je naveo da su tako postupili prvotužena i prednik drugotuženog (potpisali izjavu od 4. aprila 1991. godine i predali apelantkinji određene nepokretnosti, među kojima i predmetne nekretnine), što u skladu sa stavom 2. člana 26. Zakona o građevinskom zemljištu predstavlja valjan osnov za provođenje promjena u zemljišnim i drugim javnim knjigama o nepokretnostima. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je apelantkinja faktički preuzela samo jednu parcelu koju je dodijelila trećem licu (ova parcela nije predmet apelantkinjinog tužbenog zahtjeva), a da je odustala od preuzimanja predmetnih nekretnina koje su vraćene tuženim. Takođe, da postoje materijalni dokazi da je apelantkinja odustala od zahtjeva da se u katastru upiše kao posjednik predmetnih nekretnina i da je 2005. godine odbila ponudu tuženih koji su joj tada nudili predmetne nekretnine po određenoj cijeni, ali da je dala tuženim saglasnost da predmetne nekretnine mogu prenijeti na treća lica. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili dokaze iz kojih proizilazi da apelantkinja faktički nije osporila prava tuženih na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je naveo da su predmetne nekretnine imale status neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, za koje je postojao poseban režim. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da je stupanjem na snagu tog zakona (1. decembar 2006. godine) ex lege prestala državna svojina na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. S obzirom da iz provedenih dokaza proizilazi da je samo jedna parcela, koja nije predmet konkretne parnice, privedena namjeni, a da predmetne nekretnine koje su predmet ovog spora, nisu privedene namjeni, Vrhovni sud je naveo da su predmetne nekretnine i po sili zakona prestale da budu u državnoj svojini. Nadalje, da apelantkinja revizionim prigovorima da nije vratila predmetne nekretnine tuženim pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u revizionom postupku nije dozvoljeno (član 240. stav 2. ZPP). Takođe, da je irelevantan revizioni navod da pretvaranje prava korištenja u pravo svojine nije u nadležnosti suda, jer se u konkretnoj parnici o tome nije ni raspravljalo (tuženi su u javnim knjigama ishodovali upis svog prava susvojine na predmetnim nekretninama). Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom predmetu raspravljalo o apelantkinjinom zahtjevu kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnih nekretnina.
Apelacioni navodi
9. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Apelantkinja je navela da su raniji nosioci privremenog prava korišćenja (prvotužena i prednik drugotuženog) iskoristili mogućnost da prije donošenja rješenja o preuzimanju iz posjeda nacionalizovanog zemljišta predaju predmetne nekretnine uz pravičnu naknadu, što je dovoljan pravni osnov za sticanje prava vlasništva. Apelantkinja je navela da u periodu 2005. godine nije raspolagala zapisnikom od 4. aprila 1991. godine ni dokazima o uplati naknade, niti sa zemljišno-knjižnom dokumentacijom, jer su zemljišne knjige po austrougarskom premjeru i arhiva uništene tokom ratnih dejstava. Takođe, da su zemljišne knjige i katastar zemljišta bili neusaglašeni, što ne bi trebalo imati posljedice po apelantkinju kao stvarnog i zakonitog vlasnika, koja nije znala niti je mogla znati da su predmetne nekretnine trebale biti knjižene sa pravom raspolaganja u njenu korist. Dalje, da je navedeni zapisnik pribavila 2007. godine, te da je dva puta podnosila zahtjev za promjenu stanja u katastarskom operatu (2007. i 2013. godine). Apelantkinja smatra da primjena člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu nije u stvarnoj nadležnosti suda i da bi postupak trebao da se vodi pred nadležnim organom uprave, te da je potrebno utvrditi da li ima mjesta primjeni te zakonske odredbe s obzirom da je na proizvoljan način utvrđeno (bez vještačenja ili nekih drugih dokaza) da predmetne nekretnine nisu privedene namjeni.
Relevantni propisi
11. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 112/06 i 38/11-OUS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 112/06) čije odredbe su primjenjene u konkretnom predmetu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 44. st. (1) i (2) (1) Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
(2) Na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine, na kojem je prestalo državno vlasništvo, na osnovu člana 96.
Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/03) utvrdiće se prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. S obzirom na to da je apelantkinja nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj: AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, u suštini, povredu prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je nosilac prava svojine na predmetnim nekretninama. Zatim, da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni u zaključku da je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, da su redovni sudovi jasno obrazložili da apelantkinja, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP i Zakona o građevinskom zemljištu, nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno ukazao zbog čega apelantkinjini navodi, koje ponavlja u apelaciji, vezano za nadležnost suda i primjenu odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu u parničnom postupku ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić