Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3836/21 (B. H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Mjere zabrane
  • Sloboda kretanja
  • Krivični postupak
  • Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3836/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3836/21, rješavajući apelaciju Behudina Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Behudina Husića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer apelant Behudin Husić, nakon što je 14.

septembra 2021. godine lišen slobode po Rješenju Okružnog suda u Bijeljini broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine, nije izveden pred sud sve do donošenja Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 002550 11 K od 20. septembra 2021. godine.

Utvrđuje se da je rješenjima Okružnog suda u Bijeljini br. 12 0 K 002550 21 Kv 4 od 8. oktobra 2021. godine i 12 0 K 002550 11 K od 20. septembra 2021. godine povrijeđeno i apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Behudin Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Mirna Avdibegović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 002550 21 Kv 4 od 8. oktobra 2021. godine i 12 0 K 002550 11 K od 20. septembra 2021. godine. Osim toga, apelant je podnio apelaciju i iz razloga što „nakon lišenja slobode nije izveden pred sud“. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „ukinuti sve mjere zabrane koje su apelantu izrečene […]“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su 19. i 22. novembra 2021. godine dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i dokumenta iz predmeta Ustavnog suda broj AP 533/21 mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Okružni sud je Presudom broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine apelanta, Ahmu Harbaša i Nedžada Hasića proglasio krivima zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka

6. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio, i to Ahmu Harbaša i Nedžada Hasića u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona – opći dio, a apelanta u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona – opći dio. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

6. Vrhovni sud Republike Srpske je Presudom broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosio na apelanta, Ahmu Harbaša i Nedžada Hasića, te predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je prvostepena presuda kontradiktorna, nerazumljiva i drugo, zbog čega je ukinuta.

7. Nakon ponovnog otvaranja glavnog pretresa Okružni sud je Rješenjem broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine apelantu, Nedžadu Hasiću i Ahmi Harbašu odredio pritvor koji po tom rješenju može trajati do okončanja glavnog pretresa, počev od dana i časa lišenja slobode optuženih. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je naveo da na zakazane glavne pretrese (datumi navedeni u rješenju) optuženi, iako uredno pozvani, nisu pristupili, te je stoga taj sud, na osnovu člana 191. stav 2. tačka 1 (ranije važećeg) Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86,74/87,57/89 i 30/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93,26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, u daljnjem tekstu: ZKP) odlučio kao u izreci rješenja.

8. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji Nedžada Hasića (saoptuženog sa apelantom u istom krivičnom predmetu), koji se nalazi u pritvoru od 26. novembra 2020. godine po rješenju Okružnog suda od 24. aprila 2001. godine i kojem je osporenim rješenjem u tom predmetu produžen pritvor i određeno da on može trajati do okončanja pretresa, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 533/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba). U toj odluci, Ustavni sud je zaključio (tačke 69. i 70.) da „postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kada je redovni sud apelantu odredio pritvor, iako iz osporenih rješenja proizlazi da, u odnosu na postojanje osnovane sumnje, nije dato dovoljno i relevantno obrazloženje, jer u obrazloženju osporenih odluka sud nije naveo da postoje činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, osim pukog pozivanja na optužnicu, a iz dostavljene i poznate dokumentacije nije jasno šta se apelantu stavlja na teret optužnicom, te je postojanje osnovane sumnje sud doveo u vezu i s drugim dokazima, a ne samo s apelantovom izjavom koju apelant problematizira kao iznuđenu, iako ove navode sud nije prihvatio, a o čemu sud nije dao adekvatno obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, kad je redovni sud, iako je dao prioritet Evropskoj konvenciji nad domaćim pravom i održao ročište pred nadležnim sudom za izjašnjenje o pritvoru, navedeno učinio tek nakon sedam dana od dana lišenja slobode apelanta.“

9. Nakon ove odluke Ustavni sud je ponovno donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1659/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba), kojom je usvojio apelaciju Nedžada Hasića, utvrdio da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije „kada je redovni sud apelantu odredio pritvor iako iz osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na postojanje osnovane sumnje nije dato dovoljno i relevantno obrazloženje, jer u obrazloženju osporenih odluka sud nije naveo da postoje činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, kako to zahtijevaju standardi člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, osim pukog pozivanja na optužnicu, a iz dostavljene i poznate dokumentacije nije jasno šta se tačno apelantu stavlja na teret optužnicom, te je postojanje osnovane sumnje sud doveo u vezu i sa drugim dokazima, a ne samo sa apelantovom izjavom koju apelant problematizira kao iznuđenu, ali o čemu sud nije dao adekvatno obrazloženje.“

Osporena rješenja

10. Apelant je lišen slobode 14. septembra 2021. godine.

11. Okružni sud (sudija – predsjednik vijeća) Rješenjem broj 12 0 K 002550 11 K od 20. septembra 2021. godine odredio je da se mjera pritvora, određena apelantu Rješenjem broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine, zamjenjuje mjerama zabrane na način da se apelantu izriče mjera zabrane napuštanja boravišta, tako da mora boraviti u mjestu Špionica, općina Srebrenik, dok traje ova mjera i obavezuje da se svakog petka u sedmici do 10,00 sati javi ovlaštenom službenom licu Policijske uprave Srebrenik (u daljnjem tekstu: PU Srebrenik), te nalaže da se ne smije udaljavati izvan granica naseljenog mjesta Špionica, osim kada se odaziva pozivu Okružnog suda i javlja u PU Srebrenik, a u drugim slučajevima samo po posebnom odobrenju Okružnog suda. Uz mjeru zabrane napuštanja boravišta apelantu je izrečena i zabrana izdavanja putnih isprava i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Određeno je da će izrečene mjere zabrane, shodno svojim nadležnostima, nadzirati i izvršiti pripadnici MUP-a Tuzlanskog kantona, PU Srebrenik i Granične policije BiH. Određeno je da će se apelant, na osnovu ovog rješenja, odmah pustiti na slobodu. Apelant je posebno upozoren da mu se ponovo može odrediti pritvor ukoliko prekrši obaveze određene tim rješenjem. Konačno, navedeno je da će ponovno ispitivanje potrebe daljnje primjene izrečenih mjera zabrane biti izvršeno po proteku dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da se pred tim sudom vodi krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio u vezi člana „22.“

Krivičnog zakona Republike Srpske koje mu je stavljeno na teret Optužnicom Osnovnog javnog tužilaštva u Zvorniku broj Kt - 79/96 od 25. jula 1996. godine koju je, kao svoju u podnesku broj Kt-18/98 od 24. marta 1998. godine u cijelosti preuzelo Tužilaštvo. Apelantu je Rješenjem tog suda broj K - 32/99 od 24. aprila 2001. godine određen pritvor iz razloga propisanog u članu 191. stav 1. tačka 1. ranijeg ZKP-a. Okružni sud je naveo da je apelant po raspisanoj međunarodnoj potjernici lišen slobode 14. septembra 2021. godine i na osnovu navedenog rješenja sproveden u Pritvorsko odjeljenje KPZ Bijeljina radi izdržavanja mjere pritvora.

13. Imajući u vidu da apelant nije saslušan prilikom određivanja pritvora, Okružni sud je, kako je naveo „u smislu odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije“, održao ročište kojem su prisustvovali apelant sa braniocem i Okružni javni tužilac u Bijeljini. Navedeno je da je okružni javni tužilac istakao da pritvor apelantu „nije određen na osnovu prijedloga Tužilaštva i „ostavio sudu na ocjenu odluku o pritvoru“.

14. Okružni sud je naveo da je apelantova braniteljica, „u detaljnom izlaganju navela razloge zbog kojih smatra da ne postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, niti posebni zakonski razlog za pritvor.“

1 Ustavni sud konstatira da je u presudama Okružnog suda (1998. godine) i Vrhovnog suda (1999. godine) navedeno da se radi o odredbama člana 19. (pokušaj) Krivičnog zakona Republike Srpske, ne članu 22 (saizvršilaštvo), kako je Okružni sud navodio u osporenim odlukama.

15. Okružni sud je naveo (strana druga, pasus zadnji) da je protiv apelanta „stupila na pravnu snagu optužnica kojom se tereti da je u vrijeme, na mjestu i na način, opisanim u dispozitivu optužnice, učinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio u vezi sa članom „22.“ Krivičnog zakona Republike Srpske, pa je stupanjem optužnice na pravnu snagu utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je, zajedno sa optuženim Hasić Nedžadom i Harbaš Ahmom, učestvovao u lišenju života (Đ. P., N. M., M. R. i Z. V.) i time učinio navedeno krivično djelo. Ta osnovana sumnja i dalje postoji, što proizlazi iz pribavljenih dokaza, odnosno iskaza svjedoka LJ. P., Z. M., S. Z., M. E. i M. M., zapisnika o uviđaju od 7, 11. i 13. maja 1996. godine sa fotoelaboratom, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnika o obdukciji mrtvih tijela ubijenih.“

16. Dalje, Okružni sud je u rješenju naveo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva utvrđene u rješenju o određivanju pritvora. Okružni sud je istakao da „okolnosti da se apelant nakon puštanja na slobodu u toku krivičnog postupka nije odazivao pozivima suda na glavni pretres, da se nije mogao pronaći pa prijavljenim adresama stanovanja, iako je prije puštanja na slobodu dao izjavu da se neće kriti i da bez odobrenja suda neće napustiti boravište, okolnost da se njegovo prisustvo u postupku nije moglo osigurati ni na osnovu naredbe o dovođenju, te okolnost da je pronađen i lišen slobode po raspisanoj potjernici 14. septembra 2021. godine, pokazuju da se apelant krio i skrivanjem preko 20 godina izbjegavao vođenje krivičnog postupka, pa sve te okolnosti, cijenjene u povezanosti sa težinom krivičnog djela, sa aspekta propisane kazne, ukazuju da i dalje postoji opasnost od apelantovog bjekstva ukoliko se prema njemu ne bi primijenile mjere kojima se ta opasnost otklanja i osigurava prisustvo u postupku.“

17. Okružni sud je naveo da je imao u vidu i da tužilac nije predložio produženje pritvora, ali da smatra da u konkretnom slučaju mjera pritvora, kao najteža mjera kojom se ograničava sloboda apelanta, nije neophodna i da se primjenom mjera zabrane može otkloniti opasnost od bjekstva apelanta i osigurati njegovo prisustvo u postupku.

18. Zatim je Okružni sud istakao da odredbe člana 423. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) upućuju da se postupak protiv apelanta vodi po odredbama ranijeg ZKP-a u kojem nisu bile propisane mjere zabrane koje su sadržane u važećem krivičnoprocesnom zakonu. Nezavisno od toga, Okružni sud je zaključio da je, u skladu sa odredbama člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije i odredbama člana 181. st. 2. i 3. ZKPRS, u konkretnom slučaju opravdano primijeniti odredbe važećeg zakona o izricanju mjera zabrane, kao blažih mjera, i pritvor zamijeniti tim mjerama koje, s obzirom na njihov sadržaj i efekt, predstavljaju dovoljnu garanciju za osiguranje apelantovog prisustva u postupku. Slijedom toga, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja, uz pozivanje na član 186. st. 2. i 4. ZKPRS.

19. Okružni sud (vijeće) donio je 8. oktobra 2021. godine Rješenje broj 12 0 K 002550 21 Kv 4 kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca.

20. Obrazlažući rješenje, Okružni sud je naveo da je ocijenio, nasuprot žalbenim navodima, da su u pobijanom rješenju sadržane činjenice i okolnosti važne za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant „na način, u mjestu i vrijeme detaljnije opisano u izreci optužnice učinio krivično djelo koje se optuženom stavlja na teret, ali isto tako i činjenice važne za zaključak da je optuženi zajedno sa drugim licima učestvovao u izvršenju djela“, te da nisu tačne tvrdnje iznesene u žalbi da se pobijano rješenje ovim pitanjem nije bavilo. Naprotiv, kako je istakao Okružni sud, na stranici 2. pobijanog rješenja dati su razlozi o tome zbog čega predsjednik vijeća smatra da osnovana sumnja, kao osnovni uvjet za donošenje odluke o pritvoru, odnosno donošenja odluke o izricanju mjera zabrane egzistira u neizmijenjenom obliku u odnosu na vrijeme stupanja optužnice na pravnu snagu. Pri tome se, kako je dalje navedeno, poziva na brojne, kako objektivne, pisane dokaze tako i na one subjektivnog karaktera, i to izjave pet imenovanih i saslušanih svjedoka. Prema stavu vijeća Okružnog suda, navedeni dokazi su relevantni i dovoljni za iznesene zaključke o postojanju osnovane sumnje o izvršenom krivičnom djelu i apelantovoj ulozi u njegovom izvršenju.

21. Kada je u pitanju postojanje okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva, kojima žalba također prigovara, Okružni sud je istakao da je i u tom dijelu pobijano rješenje dalo jasne i uvjerljive razloge. Naime, kada se ima u vidu da je apelant, koji je ranije bio u pritvoru, prije puštanja na slobodu dao izjavu da se neće kriti i da bez odobrenja suda neće napustiti boravište, da se nakon puštanja na slobodu nije mogao pronaći na prijavljenim adresama stanovanja, da se nije odazivao pozitivima suda na glavni pretres, da je lišen slobode po raspisanoj potjernici, onda se opravdano može zaključiti da se on skrivao, što predstavlja dovoljan razlog za opasnost od njegovog ponovnog bjekstva ukoliko prema njemu ne bi bile primijenjene odgovarajuće mjere. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

22. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/.2 i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na prethodni tok ovog krivičnog postupka, kada je 25. jula 1996. godine Tužilaštvo u Bijeljini podiglo optužnicu broj KT-79/96 u kojoj se apelant, između ostalog, tereti da se kao saoptuženi „udruženo kretali prema Olovu u namjeri da se domognu teritorije Hrvatsko-muslimanske federacije“ kako bi napustili teritoriju Republike Srpske „gdje su ostali nakon oslobođenja Srebrenice“. Ovakva optužnica je i danas na snazi, a posebno naglašava da je prvostepena presuda Okružnog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine, u ovom predmetu, prethodno ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine, te da je neposredno prije ukidanja, 19. januara 1999. godine, zaključen Protokol između Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u kojem sporazumu se navodi da će se praktično izvršiti razmjena apelanta i drugih lica (Hasić Nedžad i Harbaš Ahmo) nepravosnažno osuđenih u navedenom krivičnom postupku, kojima će se omogućiti da prije pravosnažnosti presude kaznu izdržavaju na teritoriji Federacije BiH, za trojicu već pravosnažno osuđenih lica kojima će se omogućiti da kaznu izdržavaju na teritoriji Republike Srpske. Nakon toga se donosi Rješenje broj K-32/99 od 24. aprila 2001. godine kojim je apelantu 2001. godine određen pritvor zbog opasnosti od bjekstva, a gdje Okružni sud nalazi da se apelant ne odaziva na pozive za glavni pretres i da se nalazi u bjekstvu, „a da nije prije tog rješenja na bilo koji način pokušano privođenje apelanta, koji je u međuvremenu, uprkos takvom rješenju, uredno prelazio granicu Bosne i Hercegovine, te se normalno kretao unutar Bosne i Hercegovine.“

23. Potom, apelant navodi da je lišen slobode 14. septembra 2021. godine i da je izveden pred sudiju tek 20. septembra 2021. godine, te ukazuje na praksu Ustavnog suda (AP 898/19 i AP 533/21), kao i da o ovoj povredi, na koju je ukazivala žalba, Okružni sud nije dao odgovor, što predstavlja povredu njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Apelant naglašava da je postupajući sudija, na ročištu koje je održano 20. septembra 2021. godine, sve prisutne upoznao sa činjenicom da niko iz pritvorske jedinice nije obavijestio taj sud da je apelant uopće lišen slobode i da se nalazi u pritvoru. Ističe da je njegova odbrana Okružnom sudu 17. septembra 2021. godine uputila zahtjev da se apelant čim prije izvede pred sud, a što je očito i bio prvi trenutak kada je Okružni sud saznao da se apelant uopće nalazi u pritvoru.

24. Dalje, apelant problematizira zaključak o postojanju osnovane sumnje. Navodi da su mu određene mjere zabrane, ali da je nesporno i da je osnovni uvjet za određivanje mjera zabrane umjesto pritvora postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila krivično djelo. Ističe da se i na ročištu pred Okružnim sudom, kao i u svojoj žalbi, njegova odbrana usprotivila navodima o postojanju osnovane sumnje, pozivajući se upravo na odluke Ustavnog suda u ovom konkretnom predmetu protiv Nedžada Hasića. U vezi s tim, apelant navodi da je Okružni sud u jednom pasusu prvostepenog rješenja dao obrazloženje zašto smatra da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, a da se nije upustio u sadržaj dokaza koji govore o postojanju ili nepostojanju osnovane sumnje, odnosno Okružni sud je samo nabrojao dokaze na kojima zasniva postojanje osnovane sumnje, iako je apelantova odbrana u svom izlaganju detaljno ukazala na neosnovanost eventualnog zaključka o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim, apelant tvrdi da Okružni sud uopće nije ispitao i obrazložio sadržaj dokaza koji govore o postojanju ili nepostojanju osnovane sumnje. Stoga je jasno da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja kao uvjet sine qua non za određivanje mjera zabrane prema apelantu. Apelant ukazuje na tok postupka, te na obavezu suda da uvijek iznova ispita postoji li osnovana sumnja. Dalje, apelant ukazuje da je sud morao voditi računa o optužbama te navodi određene dijelove optužnice (da su se optuženi kretali prema Olovu da se domognu teritorije „Hrvatsko-muslimanske federacije“ ili da su optuženi napustili Republiku Srpsku „gdje su ostali nakon oslobađanja Srebrenice“). Apelant ističe da na ročištu, koje je održano 20. septembra 2021. godine, okružni javni tužilac uopće nije predložio produženje pritvora niti izricanje bilo kakvih mjera zabrane prema njemu, nego je istakao da pritvor prema apelantu nije određen na osnovu prijedloga tužilaštva, te je Okružnom sudu ostavio na ocjenu odluku o pritvoru. Međutim, prilikom donošenja prvostepenog rješenja, Okružni sud ništa od toga nije cijenio niti je u vezi s tim dao obrazloženje.

25. Apelant ukazuje da je Okružni sud našao da postoje posebni razlozi za pritvor „i to oni iz razloga bjekstva“ te je „reinterpretirao“ razloge iz obrazloženja rješenja iz 2001. godine, odnosno da se apelant krio, što apelant osporava.

26. Konačno, apelant je zatražio da Ustavni sud stavi van snage osporena rješenja jer je očito da Okružni sud nije cijenio navode apelantove odbrane u kojima je isticao ranije odluke Ustavnog suda i njegov stav u ovom konkretnom krivičnom predmetu, nego su samo suštinski ponovljena rješenja koja su ranije ukidana od Ustavnog suda po apelaciji drugog optuženog u istom ovom krivičnom predmetu. Imajući u vidu sve izloženo, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti apelaciju, utvrditi povredu prava na slobodu i sigurnost i ukinuti osporena rješenja. Apelant je zatražio i da mu se dodijeli „odšteta u pravičnom iznosu“, kao i da mu se „isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na slobodu i sigurnost“.

II.Odgovor na apelaciju

27. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da se u osporenim rješenjima Okružni sud detaljno izjašnjavao o svim navodima istaknutim u žalbi apelantovog branioca, koji navodi se ponavljaju i u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije.

28. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su navodi iz apelacije neosnovani i predložilo da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Vrste mjera Član 181. st. (1) i (2) (1)Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor.

(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja Član 184.

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Ostale mjere zabrane Član 185. stav (1) tačka g) stav (2) (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

g) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu i (2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184. ovog zakona, ili kao zasebne mjere.

Izricanje mjere zabrane Član 186. st. (2), (3), (5) i (6) (2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će u rješenju o izricanju mjera zabrane biti upozoren da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. [...] (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

Sadržaj mjera zabrane Član 187. stav (1) (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Nedolazak optuženog na glavni pretres Član 261. stav (2) (2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 002550 21 Kv 4 od 8. oktobra 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. oktobra 2021. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant ističe da mu je zbog neizvođenja pred sudiju „pet“ dana nakon lišenja slobode te zbog izrečenih mjera zabrane osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je nesporno da su apelantovim lišenjem slobode pokrenute garancije prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. u vezi sa tačkom c) stava 1. navedenog člana Evropske konvencije, te će Ustavni sud apelantove navode da nije odmah izveden pred sud ili „službeno lice određeno zakonom da vrši sudske funkcije“ ispitati kroz garancije tih odredaba.

35. Nasuprot tome, u vezi s apelantovim navodima da mu je zbog izrečenih mjera zabrane povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi razmatrao kršenje prava na slobodu kretanja u vezi s izrečenim mjerama zabrane u krivičnom postupku, pa je ukazao da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 33. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud, pri odlučivanju predstavlja li osporeno ograničenje – lišenje slobode ili miješanje u slobodu kretanja, podsjeća na to da Evropski sud u svojoj praksi stalno ističe da kod određivanja je li neka osoba „lišena slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, „početna tačka mora biti njena konkretna situacija, te je potrebno uzeti u obzir čitav niz faktora, kao što su tip, trajanje, dejstva i način provođenja određenih mjera. Razlika između lišenja slobode i ograničenja slobode je u stepenu i intenzitetu, a ne u prirodi ili suštini“ (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije, presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 80. sa daljnjim referencama).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku redovnog suda koja se odnosi na mjere zabrane: zabrana napuštanja boravišta, zabrana izdavanja putnih isprava i korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine, naredba da se redovno javlja određenom državnom tijelu. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je cilj izrečenih mjera osiguranje prisustva apelanta i efikasnog vođenja krivičnog postupka. Navedene mjere, prema stavu Evropskog suda, predstavljaju mjere ograničenja u smislu člana 2. Protokola broj 4, ali ne (i) lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da sve apelacione navode treba ispitati sa aspekta prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer niti jednom mjerom zabrane apelantu nije dovedena u pitanje lična sloboda i sigurnost apelanta.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

39. Ustavni sud će prvo ispitati apelantov navod koji se odnosi na činjenicu da je lišen slobode 14. septembra 2021. godine, a izveden pred sudiju, odnosno Okružni sud 20. septembra 2021. godine, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

42. Ustavni sud napominje da je svako lice lišeno slobode zaštićeno određenom sudskom kontrolom u smislu garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, koja mora da ispuni zahtjev hitnosti i koja ne smije da zavisi od prethodne predstavke lica o kome je riječ (mora biti „automatska“), a pritvoreno lice mora biti lično izvedeno „odmah“ ili „promptno“ pred sudiju ili pred „sudiju ili (nekog) drugog službenika ovlaštenog po zakonu“ da odluči da li da naredi njegovo ili njeno puštanje na slobodu u toku suđenja (vidi Evropski sud, McKay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj aplikacije 543/03, st. 33, 34. i 35, ECHR 2006 ). Pri tome Ustavni sud podsjeća da čak i kada je redovni (domaći) sud prvobitno odredio pritvor, to ne isključuje naknadnu primjenu navedenog „zahtjeva hitnosti“ ako, između ostalog, takvo lice nije saslušano prilikom razmatranja njegovog pritvora (vidi Milošević protiv Srbije, broj aplikacije 31320/05, presuda od 28. aprila 2009. godine, stav 52).

43. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant, kako to proizlazi iz osporenog rješenja, nakon navodnog počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (ubistvo iz člana 36. člana 36. stav 2 tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio, u vezi sa članom „22“ Krivičnog zakona Republike Srpske – opći dio) bio nedostupan organima gonjenja, tj. nalazio se u bjekstvu sve do 14. septembra 2021. godine kada je lišen slobode, nakon čega je 20. septembra 2021. godine izveden pred sudiju Okružnog suda.

44. Nadalje, Ustavni sud ističe da apelant predmetnom apelacijom ne osporava rješenje Okružnog suda od 24. aprila 2001. godine, na osnovu kojeg je, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, raspisana međunarodna potjernica protiv njega i na osnovu koje je lišen slobode. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se u pogledu primjenjivosti navedenog člana poziva na praksu Evropskog suda prema kojoj se član 5. stav 3. Evropske konvencije odnosi isključivo na kategoriju lica spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). Iz rješenja Okružnog suda (od 24. aprila 2001. godine) kojim je apelantu prvobitno određen pritvor proizlazi da je apelantu, u konačnici, određen pritvor zbog razloga predviđenih odredbama člana 191. stav 1. tačka 1) ZKP-a, što odgovara članu 197. stav 1. tačka a) ZKPRS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor iz člana 191, odnosno člana 197. ZKPRS sadržani u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, te da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, stav 59, dostupna na www.ustavnisud.ba).

45. Naime, u kontekstu činjenica konkretnog predmeta i navoda apelacije, po ocjeni Ustavnog suda, od odlučujućeg značaja je utvrditi je li apelant kao lice zakonito lišeno slobode (na osnovu rješenja Okružnog suda od 24. aprila 2001. godine), odnosno kao pojedinac optužen da je počinio (pokušao) krivično djelo (ubistvo), bio zaštićen određenom sudskom kontrolom u smislu garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, a koja kontrola mora da ispuni zahtjev hitnosti i ne smije zavisiti od prethodne predstavke lica o kome je riječ (mora biti „automatska“), a pritvoreno lice mora biti lično izvedeno pred sudiju ili pred „sudiju ili (nekog) drugog službenika ovlaštenog po zakonu“, da odluči da li da naredi njegovo ili njeno puštanje na slobodu u toku suđenja. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da čak i kada je redovni (domaći) sud prvobitno odredio pritvor, to ne isključuje naknadnu primjenu navedenog „zahtjeva hitnosti“ ako, između ostalog, takvo lice nije saslušano prilikom razmatranja njegovog pritvora (vidi Milošević protiv Srbije, broj aplikacije 31320/05, presuda od 28. aprila 2009. godine, stav 52).

46. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant, zbog toga što se nalazio u bjekstvu u vrijeme donošenja odluke kojom mu je određen pritvor (24. aprila 2001. godine), nije „odmah“ i „promptno“ bio izveden pred sud, a niti u momentu lišenja slobode (14. septembra 2021. godine kada je lišen slobode), nego tek 20. septembra 2021. godine, dakle protekom šest dana od dana lišenja slobode.

47. Naime, kako je naveo Evropski sud, šta je „odmah“ i „promptno“ zavisit će od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Ustavni sud naglašava da navod Okružnog suda da nije bio upoznat da je apelant lišen slobode (nisu ga obavijestili iz pritvorske jedinice o lišavanju slobode apelanta) ne može biti stavljen na teret apelantu niti opravdanje sudu za ovakvo postupanje. Naime, iz prakse Evropskog suda jasno proizlazi da su rokovi za izvođenje pred sud jako kratki, te da Evropska konvencija, prema dosadašnjoj praksi tolerira rok do četiri dana. Stoga, Ustavni sud nalazi da iako je postupljeno u skladu sa Evropskom konvencijom, te je apelantu data mogućnost da bude izveden pred sud, ipak u okolnostima konkretnog predmeta nisu ponuđeni opravdani razlozi zašto je sudu za navedeno trebalo šest dana. Ustavni sud zapaža da je apelantov branilac, tri dana nakon lišenja slobode apelanta, od Okružnog suda tražio izvođenje apelanta pred sud (17. septembra 2021. godine) . Ustavni sud napominje da Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonom, te je razumljiva i opravdana njena „prioritetna primjena“ i u konkretnom predmetu, a kako bi se lice „odmah“ izvelo pred sud. Međutim, suprotno standardima Evropskog suda, a koje je preuzeo i Ustavni sud, rok od šest dana ne zadovoljava zahtjev hitnosti iz riječi „odmah“. Stoga, Ustavni sud nalazi da redovni sud nije ispoštovao standard hitnosti, promptnosti, odnosno da apelant bude izveden pred sud „odmah“, kako je utvrđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije.

48. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u prvostepenom rješenju jasno ukazao da je u konkretnom slučaju primijenio odredbe Evropske konvencije (vidi tačke 13. i 18. odluke) i važećeg ZKPRS. Zatim je Okružni sud, u skladu s tim, održao ročište radi apelantovog izjašnjenja o pritvoru, te potom apelantu izrekao mjere zabrane koje nisu bile propisane u ranije važećem ZKP-u. Međutim, iako je u navedenim postupanjem Okružni sud primijenio odredbe Evropske konvencije i ZKPRS, Ustavni sud smatra da Okružni sud u tome nije bio dosljedan s obzirom da je apelant izveden pred sud protekom šest dana od dana lišenja slobode.

2 Podnesak u kojem apelantov branilac obavještava Okružni sud da je apelant lišen slobode sa prezentatom prijemnog pečata Okružnog suda dostavljen uz apelaciju.

49. Dakle, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

51. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriju jedne države ima, na tom teritoriju, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva se ograničenja ne mogu postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su sukladna zakonu i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1 mogu se takođe u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.

52. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorija i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

53. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta prema kojoj mu je zabranjeno napuštanje mjesta Špionica – općina Srebrenik uz obavezu da se svakog petka u sedmici do 10,00h javlja ovlaštenom službenom licu, te mjera zabrane udaljavanja izvan granica naseljenog mjesta Srebrenik, izuzev po pozivu Okružnog suda i javljanja u nadležnu policijsku upravu, zabranjeno izdavanje putnih isprava i korištenje lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom, ali uz navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

54. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).

55. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

56. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKPRS jer nije postojao prijedlog tužioca, jer ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo niti postoji opasnost od bjekstva.

57. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su ovlaštenje suda i mjere koje je u slučaju nedolaska optuženog na glavni pretres sud obavezan poduzeti propisane članom 261. ZKPRS. U stavu 1. navedenog člana je propisano da ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede, te da, ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju. Stavom 2. istog člana je propisano da ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. Dakle, iz navedenih odredaba jasno proizlazi da postoji mogućnost da sud, bez postojanja prijedloga tužioca, uz ispunjenje drugih preduvjeta propisanih članom 261. ZKPRS, optuženoj osobi odredi pritvor.

58. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 181. stav (1) propisano da su mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka poziv, dovođenje, mjere zabrane, jemstvo i pritvor te da je stavom (2) tog člana propisano da će se prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. Također, da je odredbama člana 186. stav (2) ZKPRS propisano da kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

59. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, u skladu sa citiranim odredbama ZKPRS imao osnov u „procesnom smislu“ za donošenje osporenog rješenja, ali to tek nakon što utvrdi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što je conditio sine qua non za određivanje ili produženje mjera zabrane, kao što je to slučaj i sa određivanjem i produženjem mjere pritvora.

60. Dakle, Ustavni sud zapaža da su apelantu mjere zabrane određene zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio, u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona – opći dio (kojim je propisano saizvršilaštvo), mada iz presuda navedenih u uvodnom dijelu ove odluke proizlazi da je apelant to krivično djelo učinio u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona – opći dio, kojim članom je propisan pokušaj izvršenja krivičnog djela.

61. Dalje, Ustavni sud, kao i u predmetima br. AP 533/21 i AP 1659/21 mora najprije razmotriti dato obrazloženje osnovane sumnje na način kako je Okružni sud „definirao“ postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je konkretno apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se tereti. Analizirajući osporena rješenja, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenog rješenja ne može da utvrdi koje je to radnje apelant (i ostali) preduzeo u izvršenju/pokušaju izvršenja krivičnog djela ubistva. Dakle, osim navoda da su apelant i još dva lica lišili života četiri lica, ne postoji nikakav opis radnji izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud najprije mora da primijeti da u osporenom obrazloženju nije jasno navedeno šta se apelantu (skoro 25 godina kasnije, nakon podizanja optužnice) optužnicom stavlja na teret. Radnja izvršenja ubistva predstavlja različite načine lišenja života, a što bi moralo da bude navedeno u okviru postojanja osnovane sumnje. U krivičnom djelu ubistva navedena je samo posljedica – lišenje života određenog lica, odnosno smrt, ali za svaki konkretni slučaj potrebno je precizirati radnju izvršenja. Posljedica radnje je lišenje života i ona je specifična za svako ubistvo, ali se osnovana sumnja ne može bazirati na učinjenju krivičnog djela ubistva, odnosno njegovom izvršenju, bez opisa daljnjih radnji izvršenja. Ovo pogotovo što se apelantu stavlja na teret krivično djelo iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZRS – posebni dio, koji se odnosi na ubistvo više ljudi. Ustavni sud podsjeća da se bez obzira na podignutu optužnicu, budući da se radilo o lišenju slobode apelanta, u svakoj fazi postupka zahtjeva postojanje osnovane sumnje. Stoga, u datom obrazloženju Ustavni sud ne vidi iznijete činjenice ili informacije na osnovu kojih se može saznati kako je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje, osim pukog pozivanja na optužnicu. Također, Ustavni sud uočava da iz relevantnog dijela osporenog rješenja zaključak Okružnog suda nije dovoljno jasan, niti jasno obrazložen u odnosu na dokaze na kojima sud zasniva postojanje osnovane sumnje. Elaborirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima Okružnog suda nedostaje obrazloženje u vezi s dokazima na kojima je zasnivao osnovanu sumnju, odnosno dovođenje u vezu dokaza i apelantovih radnji, te da dati razlozi u obrazloženjima osporenih rješenja nisu, prema mišljenju Ustavnog suda, per se dovoljni da se donese zaključak da postoji „osnovana sumnja“ da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, što je preduvjet za izricanje mjere pritvora, a potom i mjera zabrane, koje sud može izreći po službenoj dužnosti umjesto mjere pritvora. Dakle, mjere zabrane koje su apelantu izrečene nisu izrečene u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

62. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu navedenog prava, s obzirom na to da je u osporenom rješenju navedeno da će se kontrola izrečenih mjera zabrane vršiti svako dva mjeseca od dana donošenja prvostepenog rješenja, također, primjećuje da je navedeno rješenje u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu s obzirom na dato obrazloženje donijeto 20. septembra 2021. godine, te je u njemu navedeno da, u skladu sa članom 186. stav 6. ZKP-a, postoji obaveza suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna. S obzirom na navedeno, Okružni sud je trebao postupiti po toj obavezi do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Dakle, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, u situaciji kada utvrdi da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, u skladu sa članom 186. stav 6. ZKP-a, već trebala uslijediti dvomjesečna kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).

63. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da apelant u skladu s domaćim zakonom u posebnom postupku ima pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode. Konačno, Ustavni sud ukazuje da troškovi apelacije (ono što apelant naziva troškovima radi utvrđivanja povrede) nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je redovni sud apelantu odredio mjere zabrane iako iz osporenih rješenja proizlazi da u odnosu na postojanje osnovane sumnje nije dato dovoljno i relevantno obrazloženje jer u obrazloženju osporenih odluka sud nije naveo da postoje „činjenice ili informacije na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti“, a iz dostavljene i poznate dokumentacije nije jasno šta se apelantu stavlja na teret optužnicom.

65. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer apelant kao lice lišeno slobode nije „odmah“ izveden pred „sudiju“ radi saslušanja na okolnosti na osnovu kojih se pritvor određuje.

66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3836/21 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio