Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3955/21 (E. M.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3955/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine, u predmetu broj AP-3955/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Enes Mahovac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Mahovac protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 42 0 K 052192 21 Kž od 29. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Mahovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić odvjetnici iz Zenice, podnio je 20. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 052192 21 Kž od 29. listopada 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne odluke.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 052192 21 K od 21. lipnja 2021. godine apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 1. u svezi s člankom 332. stavak 1. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Naime, apelant je oglašen krivim što je upravljajući putničkim vozilom u alkoholiziranom stanju, ulazeći u naselje brzinom koja je bila veća od dozvoljene, propustio blagovremeno poduzeti radnju kočenja kada je ispred njega maloljetna pješakinja R.Dž. (u daljnjemu tekstu: oštećena) započela prelaziti kolnik, uslijed kojeg propusta je došlo do naleta i udara, te je oštećena zadobila teške tjelesne ozljede opasne po život.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 29. listopada 2021. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv, dok je priziv tužiteljstva djelomično uvažen, te je prvostupanjska presuda preinačena u pogledu odluke o kazni, tako što je apelant, za kazneno djelo Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 1. u svezi s člankom 332. stavak 1. KZ FBiH, za koje je tom presudom oglašen krivim, na temelju odredbi članka 42., 43. i 49. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud u potpunosti pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice značajne za izvođenje konačnog zaključka da se u postupanju apelanta stječu sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je optužen i oglašen krivim. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz oba nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, kao nesporno proizlazi da se apelant kritične prilike kretao vozilom, a da se oštećena, kretala preko kolovoza. Dalje proizlazi da se apelant svojim vozilom u trenutku kada je primijetio oštećenu, kretao brzinom od 83 km/h (što je za 3 km više od maksimalne ograničene brzine) i nalazio se na udaljenosti od 40,99 metara od mjesta kontakta, a oštećena se već tada nalazila na kolovozu. Kantonalni sud je istakao da su vještaci prometne struke jednoglasno istakli da je apelant imao mogućnost vidjeti pješake kako se kreću prema kolovozu, a da je udar u oštećenu mogao izbjeći da se kretao brzinom negdje od oko 45 km/h za razliku od stvarne brzine koja je pri kontaktu iznosila oko 65 km/h, te da bi u tom slučaju također došlo do kontakta, ali bi to značio slabiji udar u pješaka. Kantonalni sud je istakao da su oba vještaka suglasna, da je činjenica da je apelant bio u alkoholiziranom stanju, produžila vrijeme njegove reakcije, vrijeme uočavanja pješakinje a samim time i zaustavnog puta vozila. Kada se imaju u vidu ove okolnosti, te zaključak vještaka neuropsihijatra, da vozači kod alkoholiziranosti od 1,19 promila ne obraćaju dovoljno pažnje na pješake i druga vozila, ne vladaju potpuno ni svojim pokretima, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su apelantu, zbog alkoholne opijenosti, vozačke sposobnosti bile znatno umanjenje, te da se uslijed toga apelant kretao povećanom nedozvoljenom brzinom i da je propustio blagovremeno poduzeti radnju kočenja, uslijed kojih je propusta (koji su kumulativno djelovali) došlo do naleta i udara. Kantonalni sud je istakao da prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio prigovor apelanta da je imao samo 0,66 promila alkohola i da je to utvrđeno alkotestiranjem. Naime, Kantonalni sud je istakao da su od apelanta naknadno (nakon kritičnog događaja) uzeti krv i urin radi analize i utvrđivanja stvarne koncentracije alkohola, a na osnovu čega je vještak neuropsihijatar utvrdio da je apelant u vrijeme predmetne nezgode u krvi imao 1,19 promila alkohola. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se apelant (kao vozač koji upravljao opasnim sredstvom) morao pridržavati dosljedno svih prometnih propisa, a ne kršiti ih i postupati suprotno odredbama članka 28. stavak 1. članka 44. stavak 3. točka 3. i članka 174. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa). Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio ponašanje oštećene kao doprinos nastanku prometne nezgode i tu okolnost je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj sankciji, opravdano uzeo apelantu olakšavajuću okolnost pri odmjeravanju visine kazne. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je olakšavajuće okolnosti prvostupanjski sud precijenio, te je zbog toga izrekao kaznu koja nije u skladu s otežavajućim okolnostima koje je prvostepeni sud također utvrdio, ali ih je podcijenio. Kantonalni sud je istakao da je nepobitna činjenica da je apelant 9 puta prekršajno kažnjavan za prekršaje iz oblasti odredaba Zakona o osnovama sigurnosti prometa, među kojim prekršajima je i prekršaj zbog vožnje u alkoholiziranom stanju. Kantonalni sud je istakao da navedenu okolnost prvostupanjski sud nije pravilno cijenio, niti je istoj dao adekvatan značaj. Imajući u vidu ovu okolnost i njen vrijednosni značaj, te okolnost da je maloljetna oštećena zadobila teške tjelesne ozljede opasne po život (kako je u svom nalazu utvrdio vještak medicinske struke), kao i brojnost prekršenih odredbi Zakona o osnovama sigurnosti prometa, Kantonalni sud je istakao da je uvažio priziv tužiteljstva.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizlazi da je oštećena prelaskom preko kolnika mimo zakonskih propisa stvorila opasnu situaciju. Pored toga, apelant ističe da je alkotestom nakon prometne utvrđeno da je imao 0,66 promila alkohola.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH i Zakona o sigurnosti prometa, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostupanjske odluke, te da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić