Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/21 (M. S.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3869/21

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3869/21, rješavajući apelaciju Muamera Selimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Muamera Selimovića podnesena protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 K 930088 21 Kv od 22. listopada 2021. godine i 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. listopada 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muamer Selimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Vračić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 12. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 930088 21 Kv od 22. listopada 2021. godine i 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. listopada 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. studenog 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su 22. i 30. studenog 2021. godine dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. listopada 2021. godine, na prijedlog Tužiteljstva, apelantu (i drugim osumnjičenim) određena je mjera pritvora koja, prema tom rješenju, može trajati najdulje jedan mjesec u odnosu na apelanta iz osnova propisanih odredbama članka 146. stavak 1. toč. b) i c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. Općinski sud je naveo da je povodom dostavljenog prijedloga Tužiteljstva održao ročište, na kojem je na okolnosti predloženog pritvora saslušao osumnjičene, te omogućio njihovim braniteljima da se o njemu izjasne. Navedeno je da se apelantov branitelj protivio prijedlogu navodeći da nema utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela, te da nema ni posebnih pritvorskih razloga. Istaknuo je, između ostalog, da se prijedlog temelji na rezultatima posebnih istražnih radnji, te na službenim zabilješkama koje ne mogu biti dokaz u kaznenom postupku i izjavama svjedoka. Naveo je da je posebnim istražnim radnjama „snimljeno sve i na to osumnjičeni ne može utjecati“. Također, Općinski sud je naveo da je branitelj suosumnjičenog S. V. ukazao da nije imao dovoljno vremena da se pripremi jer je prijedlog, koji je opsežan, dobio 45 minuta prije ročišta. Općinski sud je, u svezi s tim, istaknuo da je branitelju „omogućeno da se ročište odloži dok se ne spremi“, ali da je to branitelj odbio.

7. Općinski sud je naveo da utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz prijedlog (pobrojani na str. 5.– 9. rješenja). Iz tih dokaza proizlazi da je u razdoblju od lipnja do listopada 2021. godine, na području Kantona Sarajevo, A. Đ. kao organizator grupe ljudi, u prethodnom dogovoru sa M. B. koja je postala član grupe, nabavljao i pripremao putnička motorna vozila različitih marki i tipova koja je potom koristio u fingiranju prometnih nesreća i prikazivanju da su se one stvarno dogodile iako nisu. To je činio tako što je sa retrovizora vozila skidao plastičnu oblogu i ogledalo, te potom na različitim lokacijama na području Kantona Sarajevo, na njemu poznat način, prilikom prolaska pored drugog motornog vozila podesnim predmetom vršio oštećenja drugih motornih vozila, najčešće stranih registarskih oznaka, u predjelu retrovizora, poslije čega je vozilom sustizao i neposredno se obraćao vozačima tih vozila predočavajući im da je došlo do prometne nesreće u kojoj je oštećeno vozilo kojim je on upravljao i pokazujući već demontirani retrovizor, kao i da je upravo taj vozač prouzročio prometnu nesreću, svjestan da se radi o lažnom prikazivanju činjenica. Nakon toga je A. Đ., po prethodnom dogovoru, pozivao policijske službenike MUPKS – apelanta i S. V. koji su postali članovi grupe, koji su već bili upoznati i pripremljeni da će se dogoditi navodna prometna nesreća, te su tako, iskorištavajući položaj policijskih službenika i činjenicu da su se nalazili na dužnosti u određeno vrijeme (koje je prethodno dogovoreno sa A. Đ. kao vrijeme navodnog dešavanja prometne nesreće) izlazili na mjesto događaja i zajedno sa A. Đ. konstatirali da se dogodila prometna nesreća i uvjeravali vozača drugog vozila da se nesreća stvarno dogodila i da je do nje došlo upravo krivnjom tog vozača. Nakon toga je A. Đ. od vozača drugog vozila tražio da mu naknadi imovinsku štetu u iznosu od 100 do više stotina KM, uslijed čega su vozači drugog vozila, dovedeni u zabludu glede činjenica o uzroku nastalih oštećenja na vozilima kojima su upravljali, te posebno činjenicom da su policijski službenici potvrdili da je do prometne nesreće došlo njihovom krivnjom, davali A. Đ. različite iznose novca na ime navodnog obeštećenja, čime su zajednički pribavili imovinsku korist i oštetili različite osobe u, za sada, neutvrđenom ukupnom iznosu. Iz navedenog je Općinski sud utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela udruživanje radi činjenja kaznenih djela u svezi s kaznenim djelima zlouporaba položaja ili ovlaštenja, prijevara, oštećenje tuđe stvari, zlouporaba osiguranja i primanje dara i drugih oblika koristi.

8. Nadalje, utvrđeno je da iz dokaza proizlazi utemeljena sumnja da su u navedenom razdoblju apelant i drugi policijski službenici označeni u rješenju, postupajući u svojstvu službenih osoba kao policijski službenici MUPKS, kao članovi grupe, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi i naplate osiguranja od strane osiguravajućih društava vršili kaznena djela zlouporaba službenog položaja ili ovlaštenja i zlouporaba osiguranja, na način da su različite osobe (označene u rješenju) kupovale i pripremale putnička motorna vozila različitih marki i tipova, na kojima su, na njima poznat način vršili oštećenja, koja su potom po prethodnom dogovoru, nakon poziva policijskim službenicima – apelantu i drugima, koji su već bili upoznati i pripremljeni da će se desiti navodna prometna nesreća, zajedno fingirali prometne nesreće i prikazivali da su se dogodile iako nisu. Na taj su način apelant i drugi policijski službenici, iskorištavajući svoj službeni položaj i činjenicu da su se nalazili na dužnosti u određeno vrijeme koje je prethodno dogovoreno s tim osobama kao vrijeme navodnog dešavanja prometne nesreće, izlazili na mjesto događaja i zajedno s navodnim sudionicima prometnih nesreća konstatirali da se dogodila prometna nesreća i sačinjavali zapisnike o tome, koje su potom navedene osobe predavale u osiguravajuća društva uz zahtjev za isplatu osigurane sume, čime su zajednički pribavili imovinsku korist i oštetili različita osiguravajuća društva u, za sada, neutvrđenom ukupnom iznosu. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz dokaza proizlazi utemeljena sumnja da je apelant primio dar da, u okviru svog službenog ovlaštenja, ne kazni vozače za prekršaje. Na temelju navedenog utvrđeno je da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kaznena djela udruživanje radi činjenja kaznenih djela, u svezi s kaznenim djelom zlouporaba položaja ili ovlaštenja, zlouporaba osiguranja, te primanje dara i drugih oblika koristi. Općinski sud je također naglasio da je imao u vidu da se u konkretnom slučaju radi o ranoj fazi istrage, te da utemeljena sumnja u ovom trenutku ne mora obuhvatiti činjenični i pravni totalitet slučaja, pa su prigovori branitelja apelanta i drugih osumnjičenih, u smislu da nisu precizno opisane radnje izvršenja kaznenih djela, odbijeni s obzirom na to da je utvrđeno da radnje, kako su opisane u odnosu na sve osumnjičene, upućuju na izvršenje kaznenih djela.

9. Općinski sud je, prilikom ocjene postoje li u konkretnom slučaju posebni razlozi za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka b) ZKPFBiH, našao da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi realno mogao, odnosno da bi imao bi interes utjecati na saučesnike i svjedoke, imajući u vidu navodni način izvršenja kaznenih djela, te utemeljenu sumnju da su se apelant i drugi osumnjičeni udružili radi zajedničkog činjenja kaznenih djela, pri čemu je svaki od osumnjičenih imao točno određenu ulogu.

10. Istaknuto je da u odnosu na osumnjičene apelanta i S. V. proizlazi da „postojanje utemeljene sumnje da su, pri navodnom izvršenju kaznenih djela oni svojim autoritetom ubjeđivali oštećene da su prouzročili prometne nesreće i štete na vozilima, te na taj način utjecali na njihovu volju da učine nešto na vlastitu štetu, a u korist osumnjičenih“.

11. Navedeno, prema stavu Općinskog suda, ukazuje na opasnost da bi takav utjecaj, s ciljem olakšanja svog položaja, apelant mogao ponoviti u odnosu na druge, za sada nepoznate osobe, npr. uposlenike osiguravajućih kuća za koje postoji sumnja da imaju saznanja ili su sudjelovali u pomaganju prilikom izvršenja kaznenih djela ili njihovom prikrivanju, odnosno kod kojih se nalaze dokumenti o podnošenju zahtjeva za isplatu osigurane sume po osnovi navodnih prometnih nesreća i drugi prateći dokazi, pa bi utjecajem na njihovu volju mogli oblikovati iskaze onako kako to pogoduje apelantu i drugim osumnjičenim, čime bi otežali razvoj istrage. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da jednaka opasnost postoji u odnosu na nove svjedoke do kojih Tužiteljstvo treba doći tijekom istrage, koji su Tužiteljstvu još uvijek nepoznati, dok su apelantu i drugim osumnjičenim poznati. Općinski sud je naveo da se radi o policijskim službenicima MUPKS koji su sudjelovali ili su upoznati s radnjama očevida ovakvih fingiranih nesreća, koji imaju informacije glede načina na koji je više vremena djelovala ova grupa, u odnosu na koje bi apelant mogao imati motiv da na njih utječe usmjeravajući njihove iskaze u svoju korist. Općinski sud je ukazao da dokazi koji su prikupljeni u dosadašnjem tijeku istrage najvećim dijelom proizlaze iz provođenja posebnih istražnih radnji, što znači da druge dokaze Tužiteljstvo objektivno do sada nije ni moglo prikupljati kako se ne bi doveli u pitanje tajnost i učinak provođenja posebnih istražnih radnji. Također, ukazano je da bi se apelantu, ako se pritvor ne odredi, dala prednost i sloboda da materijalne i subjektivne dokaze i tragove koji su vezani za navodno planiranje i izvršenje fingiranih prometnih nesreća, odnosno dokaze i tragove koji proizlaze iz njih uništi, sakrije ili izmijeni, na koji način bi otežali vođenje istrage. Istaknuto je da je opasnost od mogućeg utjecaja na saučesnike i svjedoke, dakle, stvarna i postojeća, usmjerena na konkretne ali još neidentificirane osobe, kao i da postoji opasnost od uništenja dokaza. Sve navedene okolnosti, kako je ocijenio Općinski sud, imaju karakter naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati kazneni postupak utjecajem na saučesnike, svjedoke i sakrivanjem i uništavanjem dokaza, zbog čega je našao opravdanim u ovoj fazi istrage odrediti mu pritvor iz posebnog pritvorskog razloga propisanog u članku 132. stavak 1. točka b) ZKPFBiH. Pri tome je Općinski sud upozorio Tužiteljstvo na dužnost žurnog postupanja, naglasivši da će, čim se osiguraju navedeni dokazi, pritvor apelantu po ovoj osnovi biti ukinut.

12. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je ispunjen i poseban uvjet za određivanje pritvora iz osnove članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH u odnosu na apelanta. Ukazano je da je objektivni uvjet za određivanje pritvora po toj osnovi, koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, neupitno ispunjen, budući da se apelant utemeljeno sumnjiči da je počinio kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine (za kazneno djelo udruživanje radi činjenja kaznenih djela, za koje je, između ostalih, apelant osumnjičen, može se izreći kazna zatvora do tri godine).

13. Dalje, Općinski sud je razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo, uzevši u obzir da se apelantu stavlja na teret da je kaznena djela počinio u okviru grupe u razdoblju od sedmog do desetog mjeseca 2021. godine, što ukazuje na postojanje utemeljene sumnje o kriminalnom kontinuitetu. U svezi s tim, Općinski sud je posebno cijenio činjenicu da se apelantu stavlja na teret da je u navedenom razdoblju počinio više kazneno-pravnih radnji (njih 19), kao i da je te radnje poduzimao u okviru grupe ljudi, gdje je svaki od osumnjičenih imao točno određenu ulogu. Konkretno, apelant je postupao u svojstvu policajca, službene osobe, koja je, kako se utemeljeno sumnja, znajući da je nesreća fingirana ili uvjeravao oštećene da su skrivili štetu ili radi naplate osiguranja pravio zapisnike o prometnim nesrećama kao da su prave iako je, kako se utemeljeno sumnja, znao da su fingirane. Dakle, utemeljeno se sumnja je apelant (i drugi osumnjičeni) u svom ponašanju pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši kaznena djela, što predstavlja relevantan element pri ocjeni uvjeta za određivanje pritvora, odnosno ukazuje na opasnost od ponavljanja kaznenog djela. Osim toga, navedeno je da su izvršenje kaznenih djela apelant i drugi osumnjičeni detaljno planirali i koordinirali, da su svi postupali s ciljem ostvarenja protupravne imovinske koristi, te je njihovo sudjelovanje u opisanim radnjama, odnosno navodni način kako su djelovali i vršili navedena kaznena djela zapravo predstavljao redovan izvor prihoda za njih. Dakle, vremensko razdoblje u kojem su navodno djelovali, broj kaznenih djela i kazneno-pravnih radnji za koje se utemeljeno sumnjiče, te način počinjenja, upravo predstavljaju činjenice koje je sud cijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni na slobodi nastavili vršiti predmetna kaznena djela, odnosno ponovili kazneno djelo. Pri tome je ukazano da kada apelant zvaničnom odlukom upravnog organa bude spriječen obavljati funkciju policijskog službenika ili kada prestanu razlozi za pritvor zbog koluzijske opasnosti pa mu se bude mogla izreći mjera zabrane poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, tada će pritvor i po ovoj osnovi biti ukinut.

14. Općinski sud je naveo da je, razmatrajući mogućnost da se apelantu umjesto mjere pritvora eventualno odredi druga, blaža mjera, analizom svih navedenih okolnosti zaključio da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora apelantu, s obzirom na to da mjere iz čl. 140. i 140.a ZKPFBiH u ovoj fazi postupka nisu adekvatne ni svrsishodne za otklanjanje opasnosti od utjecaja na svjedoke i ponavljanja kaznenog djela od strane apelanta. Ukazano je da apelantova ličnost govori upravo da se, kako se utemeljeno sumnja, radi o osobi sklonoj prijevarnim i koruptivnim radnjama, s obzirom na to da je apelant uposlen u instituciji čiji je cilj prevencija i otklanjanje nezakonitosti. Općinski sud drži da se utemeljeno sumnja da je apelant pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno pokazao je odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši kaznena djela, da bi, stav je Općinskog suda, bilo praktično nemoguće na slobodi, pa i uz mjere zabrane, apelanta efikasno spriječiti u ponavljanju kaznenog djela.

15. Rješenjem vijeća Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. listopada 2021. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba podnesena protiv rješenja o određivanju pritvora Općinskog suda od 15. listopada 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi (sadržaj interpretiran na strani 3. rješenja) osporio kako postojanje utemeljene sumnje tako i postojanje naročitih okolnosti iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. Osim toga, navedeno je da je apelant u žalbi ukazao da je prema njemu već donesena odluka o suspenziji sa radnog mjesta službenika MUPKS, koju je obrana dostavila u prilogu žalbe.

16. Vijeće Općinskog suda je navelo da je, suprotno navodima iz žalbe, u pobijanom rješenju jasno obrazloženo kako postojanje općeg zakonskog uvjeta – utemeljene sumnje glede kaznenih djela koja se apelantu stavljaju na teret, tako i postojanja posebnih uvjeta za određivanje pritvora po pritvorskoj osnovi iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. Ukazano je da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo jasne i argumentirane razloge koji se odnose ne samo na postojanje utemeljene sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili kaznena djela koja su im stavljena na teret već i na druge okolnosti bitne za pritvor po navedenoj osnovi. S obzirom na navedeno, vijeće je zaključilo da su neutemeljeni apelantovi prigovori iz žalbe da iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje mjere pritvora ne proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetna kaznena djela. Vijeće je također istaknulo da je imalo u vidu da se radi o ranoj fazi istrage, te da utemeljena sumnja u ovom trenutku ne mora obuhvaćati činjenični i pravni totalitet slučaja, zbog čega su odbijeni prigovori da nisu precizno opisane radnje izvršenja kaznenih djela, nalazeći da radnje, kako su opisane u odnosu na sve osumnjičene, upućuju na izvršenje djela.

17. Dalje, glede posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH, vijeće je ukazalo da je u potpunosti prihvatilo utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja, te je apelantove prigovore koji se odnose na osporavanje posebnih pritvorskih razloga ocijenilo neutemeljenim.

18. Vijeće je ocijenilo da je navod obrane da je apelant suspendiran, te da ne postoji mogućnost da on ponovi kazneno djelo, neutemeljen s obzirom na to da suspenzija predstavlja mjeru privremenog karaktera, suspenzijom se ne gubi svojstvo uposlenika, suspenzija kao privremena disciplinska mjera u okviru radnopravnog privremenog karaktera privremeno udaljenje sa funkcije, suspendirani odlukom poslodavca može ponovo biti vraćen na posao, iz čega slijedi da suspenzija ne označava trajni prestanak radno-pravnog statusa uposlenog, pa imajući u vidu utjecaj i radnje za koje se apelant utemeljeno sumnjiči, prigovor suspenzije ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o mjeri pritvora.

19. Vijeće je navelo da je razmotrilo mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora, ali da je zaključilo da se u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla postići blažim mjerama, zbog čega je pritvor neophodna mjera u ovoj fazi postupka.

20. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju Tužiteljstva proizlazi da je apelant bio u pritvoru do 12. studenog 2021. godine, kada je pušten na slobodu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. i stavak 4. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U obrazloženju apelacije je istaknuo i povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Kršenje prava na koja se pozvao u apelaciji apelant vidi u činjenici da ne postoje dokazi da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, niti osporena rješenja sadrže razloge za određivanje pritvora po osnovi odredbi članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. Prije svega, apelant smatra da se u konkretnom slučaju pritvor koristi isključivo sa jednom, i to zabranjenom svrhom – kažnjavanjem osumnjičenih koji nisu priznali izvršenje kaznenog djela za koje se sumnjiče i koji su koristili svoje ustavno pravo da se brane šutnjom. U odnosu na pritvorske razloge propisane člankom 146. stavak 1. točka b) ZKPBiH, apelant citira navod iz prvostupanjskog rješenja, te navodi da je on potpuno kontradiktoran čak i navodima utemeljene sumnje, jer ne postoji niti jedna točka utemeljene sumnje (dispozitiva) kojom bi se apelant teretio da je bilo koga ubjeđivao da je prouzročio prometnu nesreću, na koji način „obrazloženje” ovog pritvorskog razloga postaje potpuno proizvoljno. Potom, ističe da je iz samih pobijanih rješenja vidljivo da su u konkretnom slučaju bile određene posebne istražne radnje, i ako kroz njih nisu identificirani navodni saučesnici, jasno je da oni ne mogu ni postojati. Ovo je posebno značajno kada se dovede u vezu s iznesenim navodima o velikom broju osumnjičenih u ovom predmetu koji su dali izjave u svojstvu osumnjičenih, koje su u cijelosti interpretirane u prvostupanjskom rješenju redovnog suda, pa i dalje ne postoji čak ni indicija navodnih saučesnika. Kada je riječ o pristupu dokumentima, jasno je da apelant ni na koji način ne može utjecati na njih jer su oni uloženi, postoji više kopija, te nije jasno na koji način bi on mogao pristupiti dokumentima. Apelant smatra da i stav Općinskog suda vezano za njegovu suspenziju pokazuje „fundamentalno nerazumijevanje i/ili nepoznavanje Zakona o policijskim službenicima Kantona Sarajevo, koji jasno uređuje pitanja i posljedice suspenzije uzrokovane pokretanjem kaznenog postupka, a do koje je došlo u slučaju apelanta“, te u tom smislu citira odredbe članka 110. tog zakona. Osim toga, apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava iz članka 5. Europske konvencije zato što je prijedlog za određivanje pritvora Tužiteljstva apelantu i njegovoj obrani dostavljen, s određenim brojem dokaza, „kratko prije ročišta“. Pri tome, sam prijedlog ima 83 strane gusto kucanog teksta, za koje objektivno nije realno da se u tom razdoblju može pročitati, a kamoli adekvatno na njega odgovoriti. Apelant smatra da drugostupanjski sud nije razmotrio prigovore koje je istaknuo u žalbi koji su bili od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, pogotovo glede nepostojanja utemeljene sumnje da je počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, a i glede nepostojanja razloga predviđenog odredbom članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. U tom smislu ukazao je na praksu Ustavnog suda u više predmeta. Dalje, apelant je citirao navod iz prvostupanjskog rješenja naveden na strani 58 rješenja (vidi točku 11. odluke) i istaknuo da je tim navodom došlo do povrede presumpcije nevinosti na strani apelanta, imajući u vidu da je neosuđivan, a da prvostupanjski redovni sud iznosi uvjerenje o njegovoj krivnji, odnosno uvjerenje da je pokazao odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da čini kaznena djela. Smatra da se navedenim stavom došlo do „teže“ povrede presumpcije nevinosti jer je uvjerenje da je izvršio kazneno djelo u sudskoj odluci iznijelo najmanje četvero sudaca Općinskog suda, pred kojim se vodi predmetni postupak.

b)Odgovori na apelaciju

22. Općinski sud je u odgovoru naveo da je, odlučujući u smislu članka 148. st. 4. i 5. u svezi sa člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, donio odluku 22. listopada 2021. godine kojom je odgovorio na sve žalbene navode branitelja osumnjičenih, osumnjičenih osobno i kantonalnog tužitelja koji su se odnosili na sve prigovore glede određivanja mjere pritvora Rješenjem suda broj 65 0 K 930088 21 Kpp od 15. listopada 2021. godine i dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore.

23. Tužiteljstvo smatra da su neutemeljeni i paušalni apelantovi navodi kada tvrdi da ne postoji utemeljena sumnja da je učinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, te da ne postoje posebni pritvorski razlozi iz članka 146. stavak 1. toč. b) i c) ZKPFBiH. Navedeno je da je Tužiteljstvo u ovom predmetu provodilo posebne istraže radnje, i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, nadzor i tehničko snimanje prostorija i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u svezi s njima iz članka 130. stavak 2. toč. a), c) i d) ZKPFBiH, kojima su pribavljeni brojni dokazi koji potkrjepljuju kako utemeljenu sumnju da su apelant i drugi osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, tako i posebne pritvorske razloge u smislu plana osumnjičenih da i dalje vrše kaznena djela, kao i da ometaju istragu. Tužiteljstvo je istaknulo da se, prema dosadašnjem tijeku istrage, koja je do trenutka lišenja slobode apelanta – policijskog službenika morala biti u potpunosti tajna, određeni dokazi i mogući svjedoci, saučesnici ili prikrivači kaznenih djela nalaze u osiguravajućim kućama koje su oštećene počinjenim kaznenim djelima, pa je postojala bojazan da bi boravkom na slobodi apelant i drugi osumnjičeni mogli utjecati na druge, tada nepoznate osobe, uposlenike osiguravajućih kuća, za koje postoji sumnja da imaju saznanja ili su sudjelovali u pomaganju prilikom izvršenja kaznenih djela ili njihovom prikrivanju. Napomenuto je da je apelant bio u pritvoru do 12. studenog 2021. godine kada je pušten na slobodu, dakle pritvor je bio sveden na najkraće moguće vrijeme, odnosno samo na ono vrijeme koje je bilo neophodno potrebno Tužiteljstvu da identificira svjedoke i da ih sasluša, te da izuzme svu potrebnu materijalnu dokumentaciju.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 146. stavak (1) toč. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivatelje,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna VI.Dopustivost

25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 930088 21 Kv od 22. listopada 2021. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 27. listopada 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. studenog 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija rješenja o određivanju pritvora, pri čemu tvrdi da „nije imao dovoljno vremena“ da pripremi obranu nakon prijema prijedloga za određivanje pritvora, potom osporava postojanje općeg i posebnih razloga za pritvor, čime je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 5. Europske konvencije. Apelant posebno ukazuje da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njegovo pravo na presumpciju nevinosti.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

31. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(...)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

32. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), utemeljenost sumnje na kojoj se mora temeljiti uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Utemeljena sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, serija A, broj 182, stavak 32., O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68.).

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora ovisi i o okolnostima konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

35. Također, iz prakse Europskog suda, koju podržava Ustavni sud, slijedi jasan stav da, iako članak 5. Europske konvencije ne nameće obvezu sucu koji ispituje pritvor da se bavi svakim argumentom sadržanim u podnesku podnositelja žalbe, prilikom odlučivanja o žalbi uhićena ili pritvorena osoba ima pravo na preispitivanje zakonitosti uhićenja i pritvaranja u postupku u kome će se preispitati i procesni i materijalni uvjeti koji su, shodno Europskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Europski sud u predmetu Brogan (vidi Europski sud, presuda Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84, 11386/85 od 30. svibnja 1989. godine), da je podnositeljima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na temelju kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnovu za postojanje razumne sumnje za uhićenje, kao i legitimnosti cilja koji se uhićenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

36. Imajući u vidu da apelant problematizira pitanje postojanja uvjeta za pritvor navodima „da nije imao dovoljno vremena“ za efektivno osporavanje, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne dokazuje da je ove navode isticao tijekom trajanja predmetnog postupka, iz čega proizlazi da se na okolnost da „nije imao dovoljno vremena za osporavanje uvjeta za pritvor“ prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom ( vidi točku 6. odluke). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, smatra se da apelant ove navode nije mogao uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, AP 476/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. U svezi s apelantovim osporavanjem postojanja utemeljene sumnje, tvrdnjama da ne postoje dokazi da je on počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da je prvostupanjski sud postupao po prijedlogu Tužiteljstva za određivanje pritvora uz koji su priloženi određeni dokazi. Potom, Općinski sud je te dokaze taksativno pobrojao i analizirao, ukazujući na temelju kojih dokaza je došao do zaključka da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetna kaznena djela (što je opisano u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud, također, primjećuje da je vijeće Općinskog suda, ispitujući apelantovu žalbu, u potpunosti podržalo zaključak i obrazloženje suca za prethodni postupak Općinskog suda o postojanju utemeljene sumnje. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i, u ovom momentu, dovoljne razloge o postojanju utemeljene sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge u ovoj fazi postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanja postojanja utemeljene sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka ako do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja utemeljene sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKPFBiH i Europske konvencije i da sadrže razloge glede postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. ZKPFBiH.

38. Glede apelantovih prigovora u smislu primjene relevantnih odredbi ZKPFBiH koje se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe članka 146. stavak 1) toč. b) i c), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ako postoji opravdana bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (točka b), odnosno ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna (točka c). Iz navedenog proizlazi da sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koje su to posebne okolnosti (razlozi) koje, uz opći uvjet, opravdavaju izricanje mjere pritvora. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom slučaju, pri ocjeni postojanja okolnosti iz točke b) članka 146. stavak

1. ZKPFBiH, imao u vidu da bi apelant mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, imajući u vidu navodni način izvršenja kaznenih djela, te utemeljenu sumnju da su se apelant i drugi osumnjičeni udružili radi zajedničkog činjenja kaznenih djela. Navedeno, prema stavu suda, ukazuje na opasnost da bi takav utjecaj s ciljem olakšanja svog položaja apelant mogao ponoviti u odnosu na druge, za sada nepoznate osobe, i nove svjedoke do kojih Tužiteljstvo treba doći tijekom istrage. Također, ukazano je da bi se apelantu, ako se pritvor ne odredi, dala prednost i sloboda da materijalne i subjektivne dokaze i tragove koji su vezani za navodno planiranje i izvršenje fingiranih prometnih nesreća, odnosno dokaze i tragove koji proizlaze iz njih uništi, sakrije ili izmijeni, na koji način bi otežao vođenje istrage. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan člankom 146. stavak 1. točka

c) ZKPFBiH neutemeljeni.

39. Glede uvjeta iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja kaznena djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009.). Određivanje odnosno produljenje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Europski sud, I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Općinski sud razmotrio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo, uzevši u obzir da mu se na teret stavlja da je kaznena djela počinio u razdoblju od sedmog do desetog mjeseca 2021. godine, što ukazuje na postojanje utemeljene sumnje o kriminalnom kontinuitetu. Posebno je cijenjena činjenica da mu se stavlja na teret da je u navedenom razdoblju počinio više kazneno-pravnih radnji (njih 19), kao i da je te radnje poduzimao u okviru grupe ljudi, gdje je svaki od osumnjičenih imao točno određenu ulogu. Konkretno, apelant je postupao u svojstvu policajca, službene osobe, koja je, kako se utemeljeno sumnja, znajući da je nesreća fingirana ili uvjeravao oštećene da su skrivili štetu ili radi naplate osiguranja pravio zapisnike o prometnim nesrećama kao da su prave iako je, kako se utemeljeno sumnja, znao da su fingirane. Dakle, apelant (i drugi osumnjičeni) je u svom ponašanju pokazao obrazac ponašanja koji se ogleda u kršenju društvenih i zakonskih normi, odnosno pokazao je odlučnost, istrajnost, volju i namjeru da vrši kaznena djela, što predstavlja relevantan element pri ocjeni uvjeta za određivanje pritvora, odnosno ukazuje na opasnost od ponavljanja kaznenog djela. Osim toga, navedeno je da su izvršenje kaznenih djela apelant i drugi osumnjičeni detaljno planirali i koordinirali, da su svi postupali s ciljem ostvarenja protupravne imovinske koristi, te je njihovo sudjelovanje u opisanim radnjama, odnosno navodni način kako su djelovali i vršili navedena kaznena djela zapravo predstavljao redovan izvor prihoda za njih. Dakle, vremensko razdoblje u kojem su navodno djelovali, broj kaznenih djela i kazneno-pravnih radnji za koje se utemeljeno sumnjiče, te način počinjenja upravo predstavljaju činjenice koje je sud cijenio kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi osumnjičeni na slobodi nastavili vršiti predmetna kaznena djela, odnosno ponovili kazneno djelo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi prigovori u odnosu na postojanje pritvorskog razloga koji je propisan člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH neutemeljeni.

41. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj temeljnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.) i ocijenjene u svezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, odnosno da bi boravkom na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine).

42. Ustavni sud primjećuje i da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa sudu koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe vijeću Općinskog suda protiv rješenja kojim je pritvor određen, o kojoj je odlučeno u kratkom vremenskom roku, pri čemu je vijeće razmotrilo apelantove žalbene navode, uključujući i navode da je suspendiran s posla i dalo razloge zašto svi apelantovi navodi u tom vremenu i okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda.

43. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

44. Ustavni sud primjećuje da je apelant dovodio u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti, s obzirom na to da je Općinski sud u dijelu kojim je obrazlagao postojanje posebnog uvjeta za pritvor naveo i stav opisan u točki 11. ove odluke. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud na bilo koji način povrijedio pretpostavku nevinosti, a razlog korištenja navedenog stava je isključivo u kontekstu obrazlaganja koluzijske opasnosti i ne može se izvući iz cjelokupnog konteksta donesenog rješenja, zbog čega se Ustavni sud neće dalje upuštati u ove navode.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada je Općinski sud, na dvije instance, dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kaznena djela koja su mu stavljena na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (koluzijska opasnost), odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna (iteracijska opasnost).

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3869/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio