Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2866/20 („Mikroelektronika“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2866/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2866/20, rješavajući apelaciju „Mikroelektronike“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Mikroelektronike“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 165066 19 Rev od 5. maja 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Mikroelektronika“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 165066 19 Rev od 5. maja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, od tuženih Jovana Janjuša, Miroljuba Račića, Marka Savića, Bore Bajića, Branka Banjca, Borana Grbića i Milivoja Kerića (u daljnjem tekstu: tuženi od 1 do 7 ili zajedno tuženi) i od Ljubomira Matavulja (u daljnjem tekstu: osmotuženi ili zajedno tuženi), koje zastupa advokat Jovan Radić, i od tuženih Igora Rašete i Radmile Rašete (u daljnjem tekstu: tuženi Rašeta ili zajedno tuženi), koje zastupa advokat Radmila Plavšić, te od Stambene zadruge „Čajavec-stan“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Stambena zadruga) zatraženo je 22. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da Stambenoj zadruzi nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor poštom (pošiljka vraćena s naznakom „nije zatečen
– obaviješten“), dostavljanje je izvršeno 1. oktobra 2021. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud i tuženi su u periodu od 27. septembra do 4. oktobra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 165066 17 P 2 od 25. oktobra 2018. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik stambenog objekta, koji se u naravi sastoji od 10 stanova (u daljnjem tekstu: stambeni objekat) izgrađenog apelantkinjinim sredstvima, što su tuženi (od 1 do 9) dužni trpjeti, zatim da se utvrdi da su ništava sva pojedinačna rješenja i odluke o dodjeli stana tuženima (od 1 do 9) i svi ugovori o korišćenju stanova zaključeni između tuženih (od 1 do 9) i Stambene zadruge, da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o otkupu stana na otplatu od 23. juna 2003. godine pa je tuženi Rašeta dužan trpjeti pravne posljedice ništavosti, kao i zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu svaki pojedinačno vrati u posjed i mirno raspolaganje stanove pobliže označene u izreci presude. Istom presudom obavezana je apelantkinja da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelantkinjin pravni prednik (tada preduzeće u društvenoj svojini) 6. marta 2001. godine, radi rješavanja stambenih potreba svojih radnika (uglavnom boraca i kadrova u preduzeću), donio odluku o izdvajanju sredstava u iznosu od 800.000,00 KM za izgradnju stambenog objekta i utvrdio listu prioriteta na koju su uvršteni tuženi. Nakon toga, apelantkinja je 11. jula 2001. godine donijela rješenja o dodjeli stanova tuženima (od 1 do 7), a 11. aprila 2001. godine odluke o dodjeli stanova tuženima (Ljubomiru Matavulju i Igoru Rašeti). Utvrđeno je da su svi tuženi sa Stambenom zadrugom zaključili ugovore o korišćenju stanova 24. jula 2001. godine i uselili u predmetne stanove nakon što su preuzeli ključeve stanova na svečanosti koju je organizovala apelantkinja, te da su u posjedu tih stanova još uvijek. Utvrđeno je da su tuženi Rašeta kao bračni supružnici, te osmotuženi otkupili dva stana (pobliže opisana u obrazloženju presude) i upisali se kao njihovi vlasnici u knjizi položenih ugovora o otkupu stanova. Osnovni sud je, na osnovu presude Okružnog suda od 15. februara 2010. godine, utvrdio da je utvrđen ništavim ugovor o otkupu stana koji je zaključio tuženi Ljubomir Matavulj. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je presudom Osnovnog suda od 30. januara 2003. godine i presudom Okružnog suda od 27. juna 2005. godine poništena odluka Stambene komisije apelantkinjinog pravnog prednika od 12. aprila 2001. godine o dodjeli na korišćenje stanova tuženima (od 1 do 7) i apelantkinja obavezana da sprovede ponovni postupak raspodjele predmetnih stanova. Osnovni sud je utvrdio da apelantkinja nije izvršila navedenu pravosnažnu presudu, zbog čega je novčano kažnjena, a apelantkinjin direktor u krivičnom postupku proglašen krivim zbog krivičnog djela neizvršavanja navedene sudske odluke. Osnovni sud je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da je predmetni stambeni objekat izgrađen u periodu od kraja 2001. do 2002. godine i ukupna vrijednost izvedenih radova iznosi 701.822,00 KM, u koji iznos je uračunat i iznos od 32.395,00 KM kao učešće tuženih. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da je apelantkinja u 2000. godini izvršila rezervisanje sredstava za troškove investicionog održavanja osnovnih sredstava u iznosu od 1.300.000,00 KM u koji iznos je uključen iznos od 800.000,00 KM koji je apelantkinjinom odlukom od 6. marta 2001. godine izdvojen za namjenu izgradnje stambenog objekta.
7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba čl. 17, 23 i 24 Zakona o stvarnim pravima zaključio da se nisu stekli uslovi utvrđeni tim zakonom za sticanje svojine na predmetnom stambenom objektu u apelantkinjinu korist, posebno imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o bespravno izgrađenom objektu, u čijoj izgradnji nije učestvovala samo apelantkinja već i tuženi, da su tuženi na nekim stanovima stekli pravo svojine, te da apelantkinja ne spori udio tuženih u finansiranju i izgradnji stanova. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stambenog objekta.
8. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantkinja zahtijeva utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli predmetnih stanova, odluka o dodjeli stanova i ugovora o korišćenju tih stanova, Osnovni sud je ocijenio da je taj zahtjev neosnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja svoj zahtjev zasnivala na presudi Osnovnog suda od 30. januara 2003. godine i presudi Okružnog suda od 27. juna 2005. godine, kojima je poništena kao nezakonita odluka o dodjeli stana Komisije za stambena pitanja apelantkinje od 12. aprila 2001. godine o dodjeli stanova tuženim (od 1 do 7), kao i na tvrdnji da su ugovori o korišćenju stanova fiktivni. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da navedenim presudama, na koje je ukazala apelantkinja, nije poništen konkurs, odnosno apelantkinjina ponuda za dodjelu na korišćenje stanova i apelantkinja je obavezana da sprovede ponovni postupak raspodjele predmetnih stanova prema kriterijumima i mjerilima iz opšteg akta, u skladu sa zakonom i da nakon sprovedenog postupka na osnovu rezultata postupka donese odluku o raspodjeli stanova. Osnovni sud je istaknuo da apelantkinja nije izvršila navedene presude jer nije sprovela ponovni postupak raspodjele predmetnih stanova. Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja na navedeni način svjesno osujetila tužene da ostvare svoje pravo na stan u postupku dodjele stana koji je započeo prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), da ga okonča prema propisima koji su važili u vrijeme kada je taj postupak pokrenut, na koji način su tuženi imali pravo da sa apelantkinjom zaključe ugovore o korišćenju stana, odnosno ugovora o zakupu stana, u skladu sa ZPDS-om i tako steknu pravo na otkup stana. Kako to apelantkinja nije učinila, a na to ju je obavezivala pravosnažna sudska odluka, to po načelu savjesnosti i poštenja, prema ocjeni Osnovnog suda, apelantkinja nema moralno ni zakonsko pravo da traži ništavost predmetnih rješenja o dodjeli stana tuženima (od 1 do 7), kao i ugovora o korišćenju predmetnih stanova.
9. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantkinja zahtjeva utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli stana tuženim Ljubomiru Matavulju i Igoru Rešeta, odluka o dodjeli stana tim tuženim, te ugovora o korišćenju stana koje su ti tuženi zaključili sa tuženom Stambenom zadrugom, Osnovni sud je imao u vidu odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 7 i 123 ZPP-a, naglasivši da apelantkinja nije dokazala da su odluke o dodjeli stana tim tuženim i ugovori o korišćenju stana ništavi. Osnovni sud je pojasnio da su navedeni tuženi stambeno pitanje rješavali odvojeno od drugih tuženih, kao deficitaran stručni kadar, da su bili na posebnoj listi reda prvenstva, da dodjela stana njima nije osporena, tako da je taj postupak dodjele stanova okončan prije stupanja na snagu ZPDS-a. Nadalje, Osnovni sud je zaključio i to da su tuženi prije 29. jula 2001. godine započeli rješavanje stambenog pitanja dodjelom predmetnih stanova, te da je taj postupak pokrenut u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i da se ima okončati po odredbama tog zakona, a da na to obavezuje i odredba člana 59 ZPDS-a, prema kojoj se postupak za dodjelu stana na korišćenje pokrenut do 29. jula 2001. godine ima okončati po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
10. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelantkinja traži utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana koji su zaključili tuženi Rašeta sa apelantkinjom putem tužene Stambene zadruge, Osnovni sud je utvrdio da navedeni ugovor sadrži klauzulu da je izvršen postupak provjere zakonitosti i da je nadovjeru izvršio apelantkinjin direktor, da je klauzula snabdjevena apelantkinjinim pečatom i potpisom, da je apelantkinja potvrdila da je tuženi Igor Rašeta u svrhu otkupa predmetnog stana dao lično učešće za sticanje stanarskog prava u iznosu od 30% vrijednosti stana, da su potpisi ugovornih strana ovjereni u sudu, pri čemu apelantkinja nije dokazala da je Pravobranilaštvo Republike Srpske, kojem je u smislu člana 18 ZPDS dostavljen primjerak ugovora o otkupu stana, pokrenulo i vodilo postupak radi poništenja predmetnog ugovora o otkupu stana. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da predmetni ugovor o otkupu stana nije ništav shodno odredbi člana 103 ZOO-a.
11. Osnovni sud je zaključio da nisu osnovane apelantkinjine tvrdnje da su ugovori o korišćenju stanova, kao i ugovor o otkupu koje su zaključili tuženi Igor i Radmila Rašeta fiktivni ugovori. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su navedeni ugovori zaključeni nakon što su se tuženi s apelantkinjom saglasili o bitnim sastojcima ugovora, posebno iz razloga što se radi o ugovorima koji su unaprijed pripremljeni, koji su jednoobrazni za sve ugovorne strane, a što apelantkinja nije ni osporavala. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizlazi da su sporni ugovori izraz volje stranaka koji u sebi sadrži svijest o namjeri za zaključenje ugovora, da su izraz apelantkinjine namjere da tuženi riješe stambeno pitanje, a što je apelantkinja konačno potvrdila predajom ključeva predmetnih stanova tuženim u decembru 2002. godine. Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da postoje drugi razlozi ništavosti predmetnih ugovora u smislu člana 103 ZOO-a, a teret dokazivanja je na apelantkinji, zbog čega je sud apelantkinjin zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora odbio kao neosnovan.
12. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je apelantkinja tražila predaju u posjed predmetnih stanova, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 30 Zakona o stambenim odnosima, naglasivši da su tuženi dugogodišnjim stanovanjem, u kojem periodu se apelantkinja (kao davalac stana na korišćenje) pasivno držala, stekli pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnih stanova, te da im stoga pripada i pravo na otkup tih stanova saglasno odredbama ZPDS-a, te da su ostvarili pravo na dom shodno odredbi člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako tuženi (od 1 do 7) imaju pravo na trajno i nesmetano korišćenje predmetnih stanova, shodno odredbi člana 30 Zakona o stambenim odnosima, a da tuženi Rašeta to pravo imaju po osnovu otkupa stana, Osnovni sud je zaključio da apelantkinja tim stanovima ne može raspolagati ni kao vlasnik i da ne može zahtijevati njihovu predaju u posjed od tuženih jer je to pravo izgubila na osnovu odredbe člana 30 Zakona o stambenim odnosima.
13. Konačno, Osnovni sud je zaključio i da apelantkinja nije aktivno legitimisana za podnošenje predmetne tužbe, već to pravo, prema odredbi člana 18 ZPDS-a, ima Pravobranilaštvo Republike Srpske kao sui generis stranka. Osnovni sud je zaključio da apelantkinja nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe iz razloga što je izgradnja predmetnog stambenog objekta započela sredstvima u društvenoj odnosno državnoj svojini, što je izgrađen bez građevinske dozvole i što se u formalnopravnom smislu smatra pokretnom stvari, te što apelantkinja nije dokazala da je stan privatizovala, što nije ni bilo moguće kod činjenice da je stan bespravno izgrađen.
14. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 165066 19 Gž 2 od 20. avgusta 2019. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio na način da je utvrdio da su pravno ništava sva apelantkinjina pojedinačna rješenja o dodjeli predmetnih stanova, svi ugovori o korišćenju stanova, apelantkinjine odluke o dodjeli stana, kao i da je pravno ništav ugovor o otkupu stana na otplatu pa su tuženi dužni trpjeti pravne posljedice ništavosti. Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Okružni sud je u ostalom dijelu apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnog stambenog objekta u kojem se nalaze sporni stanovi, što bi tuženi (korisnici stanova), svaki pojedinačno, bili dužni priznati i sporne stanove, osloboditi od lica i stvari i vratiti ih u posjed i mirno raspolaganje apelantkinji. Okružni sud je obavezao tužene da apelantkinji isplate, na ime troškova sastavljanja žalbe, određeni novčani iznos, dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu (sve preciznije navedeno u izreci presude).
15. Okružni sud je neosnovanost žalbenih navoda u dijelu kojim je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnog stambenog objekta, te da joj sporne stanove predaju u posjed detaljno pojasnio na str. 10 i 12 obrazloženja presude.
16. Kada je u pitanju odluka o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu kojim traži da se utvrdi da su ništava rješenja, odluke o dodjeli stanova i ugovori o korišćenju stanova, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da su u predmetnom slučaju predmetna rješenja i odluke o dodjeli stanova tuženima doneseni 11. jula 2001. godine, a ugovori o korišćenju tih dodijeljenih stanova zaključeni su 24. jula 2001. godine, a izgradnja stambenog objekta na kojem apelantkinja traži utvrđivanje prava svojine započeta je u periodu od 4. decembra 2001. do 14. decembra 2002. godine, pa su navedene odluke o dodjeli stanova i zaključeni ugovori o korišćenju tih stanova fiktivni. Kako do stupanja na snagu ZPDS-a tuženi nisu uselili u predmetne stanove na osnovu ugovora o korišćenju stanova, oni nisu ni stekli stanarsko pravo na tim stanovima. Osim toga, Okružni sud je naglasio da tuženi do stupanja na snagu ZPDS-a nisu stekli stanarsko pravo na predmetnim stanovima jer u te stanove nisu uselili zakonito, jer stambeni objekat nije ni bio započet sa gradnjom u momentu dodjele predmetnih stanova, pa je riječ o fiktivnim pravnim aktima, odnosno fiktivnim rješenjima i ugovorima. Kako su navedene odluke i rješenja o dodjeli stanova i ugovori o korišćenju stanova, protivni prinudnim propisima, Okružni sud je ocijenio da su oni ništavi shodno odredbi člana 103 ZOO-a.
17. Okružni sud je dalje naveo da je ništav i ugovor o otkupu stana koji su zaključili tuženi Rašeta. U vezi s tim, Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 5 i 69 ZPDS-a, naglasivši da su navedeni tuženi zaključili ugovor o korišćenju stana 24. jula 2001. godine, odnosno prije izgradnje i useljenja u predmetne stanove jer su u stanove uselili 2003. godine, nakon stupanja na snagu ZPDS-a 29. jula 2001. godine, zbog čega nisu stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredbe čl. 2 i 11 Zakona o stambenim odnosima. Kako se tuženi Rašeta ne mogu smatrati nosiocem stanarskog prava u smislu člana 5 ZPDS-a, u vezi sa članom 11 Zakona o stambenim odnosima, Okružni sud je zaključio da je sporni ugovor o otkupu stana suprotan odredbama člana 9 stav 1 ZPDS-a, u vezi sa članom 5 stav 1 i članom 49 ZPDS-a i da je kao takav ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a.
18. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 165066 19 Rev od 5. maja 2020. godine reviziju tuženih usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantkinjinu žalbu i u cjelini potvrdio prvostepenu presudu, dok je apelantkinjinu reviziju odbio i apelantkinju obavezao da tuženim naknadi troškove revizionog postupka. Istom presudom je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
19. Vrhovni sud je ispitujući revizione prigovore koji se odnose na utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda da nije osnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnik predmetnog stambenog objekta, te da joj tuženi sporne stanove predaju u posjed, utvrdio da su ti prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda, kao i zaključke tih sudova o neosnovanosti tog tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na str. od 6 do 10).
20. Prema ocjeni Vrhovnog suda, za rješenje konkretnog spora, imajući u vidu da su predmetni stanovi izgrađeni sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, nije relevantno vrijeme u kojem su izgrađeni, nego vrijeme kada je započet postupak njihove raspodjele, kada je bio na snazi Zakon o stambenim odnosima, zbog čega se na razrješenje spornog odnosa imaju primijeniti odredbe tog zakona jer je odredbom člana 59 ZPDS-a propisano da će se postupak za dodjelu stana na korišćenje, pokrenut do 29. jula 2001. godine, okončati po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je postupak dodjele spornih stanova pokrenut raspisivanjem konkursa od Stambene komisije, donošenjem odluke o dodjeli stanova na korišćenje od 12. aprila 2001. godine, da je pravosnažnom sudskom odlukom poništena navedena odluka o dodjeli stanova, te da je apelantkinja tom pravosnažnom presudom obavezana da sprovede ponovni postupak raspodjele predmetnih stanova, i to na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme raspisivanja konkursa, što apelantkinja nikada nije sprovela. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja imala mogućnost (čak i obavezu) da ponovo sprovede postupak raspodjele stanova, ali da je, umjesto toga, tužbom 2013. godine pokrenula predmetni postupak zahtijevajući utvrđenje da su ništava sva akta donesena povodom raspodjele predmetnih stanova i ugovori o njihovom korišćenju. Imajući u vidu da apelantkinja nije dugo reagovala, Vrhovni sud je ocijenio da se smatra da se sa takvim stanjem saglasila, odnosno da je ostala vjerna odlukama i ugovorima na osnovu kojih je izvršena raspodjela stanova. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da sporna rješenja i odluke o dodjeli stanova na korišćenje, zaključeni ugovori o korišćenju spornih stanova i ugovor o otkupu stana nisu fiktivni, nego da su izraz slobodno izražene volje i želje apelantkinje kao davaoca spornih stanova na korišćenje, da na taj način riješi stambeno pitanje svojih tadašnjih radnika.
21. Nadalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, navedena rješenja, odluke i ugovore ne čini fiktivnim ni činjenica da u vrijeme sprovođenja postupka raspodjele spornih stanova ti stanovi još nisu bili izgrađeni. U tom smislu, Vrhovni sud je pojasnio da je davanje stanova na korišćenje regulisano odredbama člana od 23 do 30 Zakona o stambenim odnosima. U konkretnom slučaju dodijeljeni su tačno određeni i individualizovani stanovi i zaključeni ugovori o njihovom korišćenju, te su od davaoca stana na korišćenje (apelantkinje) stavljeni tuženima na raspolaganje, pa nema elemenata koji bi upućivali na bilo kakvu fiktivnost.
22. Konačno, Vrhovni sud je naveo da apelantkinjina tvrdnja da tuženi korisnici stanova nisu više zaposleni kod njega nije mogla ishoditi drugačiju odluku jer apelantkinja zahtjev za njihovo iseljenje nije zasnivala na tim činjenicama, pa se time nisu mogli baviti ni nižestepeni sudovi.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
23. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelantkinja smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da su rješenja o dodjeli stanova i zaključeni ugovori o korišćenju tih stanova iz jula 2001. godine pravno ništavi iz razloga što predmetni stanovi, koji su predmet tih ugovora, nisu pravno ni fizički postojali u trenutku dodjele, pa je na njih bio primjenjiv ZPDS koji je stupio na snagu i počeo sa primjenom 29. jula 2001. godine, a ne raniji Zakon o stambenim odnosima, koji se primjenjivao na stanove izgrađene najkasnije do 29. jula 2001. godine. Dakle, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud na sporni odnos primijenio Zakon o stambenim odnosima umjesto ZPDS. Nadalje, apelantkinja navodi da se predmetni stanovi ne mogu smatrati stanovima u državnoj svojini jer su izgrađeni tekućim sredstvima apelantkinje kao akcionarskog društva, a ne društvenim/državnim sredstvima. Apelantkinja podsjeća da sporni stanovi fizički i pravno nisu postojali u trenutku dodjele tuženima, kao i u trenutku zaključenja ugovora o korišćenju stanova s tuženima, zbog čega je, prema njenom mišljenju, jedini razuman zaključak da je riječ o fiktivnim pravnim aktima, odnosno fiktivnim rješenjima i fiktivnim ugovorima. Apelantkinja ističe da za pravilnu primjenu zakona u ovom predmetu nije važno vrijeme dodjele stanova, odnosno vrijeme rezervisanja sredstava, kako smatra Vrhovni sud, već vrijeme izgradnje stanova, jer stanovi nisu mogli biti dodjeljivani prije nego su nastali, kao stvar. Navodi da je stambenu zgradu izgradila svojim sredstvima posebno obezbijeđenim tokom 2002. i 2003. godine.
25. Nadalje, apelantkinja ističe da je Vrhovni sud ignorisao ranije sudske odluke iako su se neposredno ticale spornih stanova. Naime, apelantkinja navodi da je presudama Osnovnog suda 30. januara 2003. godine i Okružnog suda od 27. juna 2005. godine poništena odluka Stambene komisije od 12. aprila 2001. godine o dodjeli stanova tuženima (od 1 do 7) u konkretnoj parnici. Navodi da su osporena rješenja o dodjeli stanova donesena 11. jula 2001. godine zasnovana na apelantkinjinoj odluci poništenoj od navedenih sudova. Takođe, apelantkinja navodi da je presudom Okružnog suda od 15. februara 2010. godine utvrđena ništavost ugovora o otkupu stana tuženom Ljubomiru Matavulju, stoga je, prema njenom mišljenju, neprihvatljiv navod prvostepenog suda kako je tuženi Ljubomir Matavulj vlasnik spornog stana, što je nekritički prihvatio i Vrhovni sud.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Ističe da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava garantovana Ustavom, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. U rješavanju konkretne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim, kako tvrdi apelantkinja. Navodi da je iscrpno i svestrano obrazložio osporenu odluku, te se argumentovano i jasno izjasnio o svim relevantnim prigovorima i apelantkinjinim navodima, koji se ponavljaju i u apelaciji.
27. Advokat Jovan Radić (kao zastupnik tuženih od 1 do 9) naveo je da su pogrešni apelacioni navodi da je svojim sredstvima izgradila stambeni objekat, odnosno da je u stvarnosti stambeni objekat finansiran iz apelantkinjinih tekućih sredstava, u kojoj se nalazi 10 stanova koje koriste tuženi. Nadalje, ističe da su tuženi više od 18 godina u posjedu dodijeljenih im stanova na osnovu zaključenih ugovora o korišćenju, da su zaključili ugovore o otkupu tih stanova i time stekli pravo svojine na njima, za koje plaćaju sve zakonom propisane obaveze. Usvajanjem apelacije tuženi bi izgubili pravo na dom.
28. Advokat Radmila Plavšić (kao zastupnica tuženih Rašeta) navela je da navodi koje je apelantkinja predočila u apelaciji ne govore u prilog tvrdnji da su u konkretnom slučaju postojala kršenja prava zagarantovana Ustavom, načinjena od sudova u toku redovnog postupka, već se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, cijenili dokaze i primijenili materijalno pravo, a što nije predmet odlučivanja u postupku pred Ustavnim sudom.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11 i 67/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Stanovima u državnoj svojini smatraju se stanovi na kojima je pravo svojine zakonom preneseno na ministarstvo nadležno za stambene poslove, kao i stanovi koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli Republika, grad, opština, preduzeća i druga pravna lica sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini.
Član 49. stav (2) (2) Stan u državnoj svojini koji se koristi po osnovu zakupa, a koji je nabavljen poslije 29. jula 2001. godine, ili je njegova izgradnja počela do kraja roka iz člana 38. ovog zakona, može se otkupiti po odredbama ovog zakona samo ako vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja tim stanom donese odluku o njegovoj privatizaciji.
Član 59.
Postupak za dodjelu stana na korišćenje pokrenut do 29. jula 2001. godine okončaće se po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
Član 60.
Postupak pokrenut kod suda, odnosno organa uprave do dana stupanja na snagu ovog zakona, po kome nije donesena pravosnažna odluka, okončaće se po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka.
Član 75. stav (2) (2) Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.
30. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka USJ i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo vise od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protokom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
31. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 165066 19 Rev od 5. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 8. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantkinja navodi da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantkinjinih građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po njenoj tužbi kojom je tražila da se utvrdi da je vlasnik predmetnog stambenog objekta, da su ništava sva akta donesena povodom raspodjele predmetnih stanova i ugovori o njihovom korišćenju, te da se tuženi obavežu da joj vrate sporne stanove u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u proizvoljnoj primjeni prava. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je Vrhovni sud na sporni odnos primijenio Zakon o stambenim odnosima, a trebao je ZPDS, kao i tome što je Vrhovni sud ignorisao ranije sudske odluke iako su se neposredno ticale spornih stanova.
41. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
43. Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji iznosi brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Vrhovnog suda sa kojima se ne slaže, koji se u suštini svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u proizvoljnoj primjeni prava. Ustavni sud zapaža i da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je apelantkinjine prigovore ocijenio neosnovanim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, bavio i prigovorima da je na sporni odnos primjenjiv Zakon o stambenim odnosima, a ne ZPDS, ocijenivši taj prigovor neosnovanim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak dodjele predmetnih stanova na korišćenje tuženim pokrenut 29. jula 2001. godine, dakle u vrijeme kada je na snazi bio Zakon o stambenim odnosima. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, na razrješenje spornog odnosa trebaju primijeniti upravo odredbe tog zakona budući da je i odredbom člana 59 ZPDS-a propisano da će se postupak za dodjelu stanova na korišćenje, pokrenut prije 29. jula 2001. godine, okončati po odredbama propisa koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da nije relevantno vrijeme u kojem su izgrađeni, nego vrijeme kada je započet postupak njihove raspodjele jer su predmetni stanovi izgrađeni sredstvima u društvenoj, odnosno državnoj svojini. U odnosu na apelantkinjine navode da je Vrhovni sud ignorisao ranije sudske odluke iako su se neposredno ticale spornih stanova, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da je pravosnažnom sudskom odlukom, na koju je ukazala i apelantkinja, poništena odluka o dodjeli stanova na korišćenje od 12. aprila 2001. godine, te da je apelantkinja tom pravosnažnom presudom obavezana da sprovede ponovni postupak raspodjele predmetnih stanova, i to na osnovu Zakona o stambenim odnosima, što ona, iako je imala mogućnost i obavezu, nikada nije sprovela. Međutim, umjesto da sprovede ponovni postupak raspodjele stanova, apelantkinja je podnijela tužbu 2013. godine protiv tuženih zahtijevajući utvrđenje da su ništava sva akta donesena povodom raspodjele predmetnih stanova i ugovori o njihovom korišćenju, zbog čega je Vrhovni sud zaključio, budući da apelantkinja nije dugo reagovala, da je ostala vjerna ranijim odlukama i ugovorima na osnovu kojih je izvršena raspodjela stanova. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da sporna rješenja i odluke o dodjeli stanova na korišćenje, zaključeni ugovori o korišćenju spornih stanova i ugovor o otkupu stana nisu fiktivni, nego da su izraz slobodno izražene volje i želje apelantkinje kao davaoca spornih stanova na korišćenje da na taj način riješi stambeno pitanje svojih tadašnjih radnika. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje i na presudu Okružnog suda od 15. februara 2010. godine, za koju apelantkinja takođe tvrdi da je Vrhovni sud ignorisao, kojom je usvojen tužbeni zahtjev Pravobranilaštva RS i utvrđena ništavost ugovora o otkupu stana tuženom Ljubomiru Matavulju. Međutim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, vodio po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženih, u kojem postupku nije odlučivano o ništavosti tog ugovora o otkupu stana, nego o apelantkinjinoj odluci o dodjeli stana tuženom Ljubomiru Matavulju i ugovoru o korišćenju tog stana. Stoga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, nije ignorisao odluke na koje je ukazala apelantkinja tokom postupka pred redovnim sudovima budući da se nije radilo o istom tužbenom zahtjevu kao u konkretnom predmetu. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
44. Dovodeći u vezu zakonske odredbe na koje su se pozvali redovni sudovi sa obrazloženjem koje su dali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude i reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelantkinja se u apelaciji pozvala i na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantkinjina argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantkinja povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, takođe, smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić