Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1270/20 (J. Č.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Eksproprijacija
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1270/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1270/20, rješavajući apelaciju Jovana Čegara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Čegara podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 V 216571 19 Rev od 21. novembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 216571 17 Gž od 25. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 216571 14 V od 6. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovan Čegar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Selmir Selimbašić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 216571 19 Rev od 21. novembra 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 216571 17 Gž od 25. marta 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 216571 14 V od 6. oktobra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i protivnika predlagatelja u predmetnom vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja) zatraženo je 25. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i protivnik predlagatelja su 2, odnosno 7. jula 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 216571 14 P 3 od 22. septembra 2014. godine obustavljen je parnični postupak po apelantovoj tužbi protiv protivnika predlagatelja i predmet dostavljen Vanparničnom odjeljenju na daljnje postupanje.

6. Postupajući po uređenom apelantovom prijedlogu za određivanje preostalog iznosa pravične naknade za poljoprivredno zemljište i zemljište pod šumom, eksproprirane Rješenjem Općine Glamoč broj 04-372-8/99 od 20. decembra 1999. godine, protiv protivnika predlagatelja, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 V 216571 14 V od 6. oktobra 2017. godine kojim je odbio apelantov prijedlog, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je Odjel općih poslova i društvenih djelatnosti Općine Glamoč (u daljnjem tekstu: Odjel) 20. februara 1999. godine donio rješenje kojim je usvojen prijedlog protivnika predlagatelja da se u svrhu izgradnje Središta za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine u Glamoču potpuno izvlaste nekretnine pojedinačno navedene u tom rješenju. Dalje je navedeno da je nesporno da je 20. decembra 1999. godine u uredu Odjela sačinjen zapisnik za sporazumno određivanje naknade za izvlaštene nekretnine, te da je na tom zapisniku zaključen sporazum o naknadi kojim se protivnik predlagatelja kao korisnik izvlaštenja obavezao da će u roku od osam dana od dana potpisa sporazuma na ime naknade za izvlaštene nekretnine isplatiti ukupan iznos od 60.000,00 KM apelantu kao vlasniku, te je navedeni sporazum potpisan od obje stranke. Istaknuto je da je na navedenom zapisniku prije zaključenja sporazuma konstatirano da je predstavnik protivnika predlagatelja ponudio apelantu za ukupno izvlaštene nekretnine iznos od 60.000,00 KM, a apelant prihvata navedenu ponudu i zahtijeva da se, kad vremenski uvjeti budu dopustili, izađe na teren na lice mjesta i izvrši stručna procjena šume i građevinskih objekata, o čemu će se postići poseban sporazum. Također je istaknuto da je nesporno da navedeni poseban sporazum nikada nije zaključen.

8. Općinski sud je naveo da je, postupajući po apelantovom opredijeljenom prijedlogu, bio obavezan da u toku postupka provjeri da li na ekspropriranim parcelama ima šume i građevinskih objekata, te da li je isplaćeni iznos naknade u vrijeme zaključenja sporazuma bila pravična naknada za eksproprirane nekretnine u to vrijeme. U vezi s tim, ukazano je da se sporazum o naknadi od 20. decembra 1999. godine nije mogao smatrati potpunim sporazumom s obzirom na to da je uvjetovan i dogovoreno da će se naknadno izvršiti procjena šume i građevinskih objekata. Stoga je, prema mišljenju Općinskog suda, bilo nužno provjeriti da li na ekspropriranim nekretninama ima šume i građevinskih objekata za koje bi apelantu pripadalo pravo naknade. Istaknuto je da su u navedenu svrhu provedeni dokazi vještačenja po vještacima geodetske struke, poljoprivredne struke i šumarske struke. U vezi s tim, obrazloženo je da iz nalaza navedenih vještaka i njihovim saslušanjem na ročištu jasno proizlazi utvrđenim da na ekspropriranim parcelama nema građevinskih objekata, nema šumskog zemljišta, odnosno nema drvne mase. Dalje je navedeno da je vještak poljoprivredne struke u svom pismenom nalazu, te iskazom na ročištu jasno potvrdio da utvrđena naknada od 60.000,00 KM za poljoprivredno zemljište, na predmetnom lokalitetu, ima uporište u tadašnjim kretanjima cijena poljoprivrednog zemljišta. Stoga je Općinski sud zaključio da je u toku sudskog postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je isplatom iznosa od 60.000,00 KM, koji iznos predstavlja pravičnu naknadu za eksproprirane nekretnine u vrijeme eksproprijacije, utvrđena pravična naknada u cijelosti, pa je neosnovan apelantov prijedlog za određivanje preostalog iznosa pravične naknade. Ukazano je i da je po vještaku šumarske struke utvrđeno da među ekspropriranim parcelama nema šumskog zemljišta ni drvne mase, pa je i po tom osnovu apelantov prijedlog neosnovan. Istaknuto je da je sud prihvatio u cijelosti nalaze i mišljenja vještaka i njihovo saslušanje na ročištu kao stručne, objektivne i nepristrasne.

9. U dijelu postavljenog zahtjeva za uvećanje pravične naknade, po osnovu člana 47. Zakona o eksproprijaciji, Općinski sud je napomenuo da po ovom osnovu nije bio predmet odlučivanja prilikom zaključivanja sporazuma, a u toku ovog postupka apelant nije dokazao da je obavljao osnovno zanimanje poljoprivrede u vrijeme eksproprijacije 1999. godine i da je eksproprijacijom ugrožena njegova materijalna egzistencija, koji uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni. U vezi s tim, obrazložio je da iz izjave apelanta kao parnične stranke jasno proizlazi da je apelant sa predmetnog zemljišta otišao početkom rata, te u vrijeme eksproprijacije 1999. godine nije koristio predmetno zemljište kao osnov prihoda svog domaćinstva. Također je ukazano da apelant tvrdi da je u Glamoču živio prije rata od poljoprivrede, a poslije rata se nije ni vratio jer mu je i kuća oštećena, nema struje, nema vode. Prema tome, po mišljenju Općinskog suda, ni po ovom osnovu apelant nije dokazao osnovanim svoj zahtjev za uvećanje već određene pravične naknade.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 V 216571 17 Gž od 25. marta 2019. godine odbijene su žalbe apelanta i protivnika predlagatelja i prvostepeno rješenje potvrđeno.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije povrijedio odredbe iz čl. 147–162. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, obrazloženo je da je tačno da je apelantov punomoćnik u pismenom podnesku od 19. aprila 2016. godine, opredijeljenom 19. jula 2016. godine, odredio predmet i obim vještačenja, kao i vještake poljoprivredne, geodetske i šumarske struke, a na pripremnom ročištu održanom predložio da vještačenje rade vještaci sa liste vještaka Federacije Bosne i Hercegovine, a apelant lično da svi vještaci budu iz istog mjesta kako bi bilo ekonomičnije. Dalje je obrazloženo da je sud u stavu drugom rješenja odlučio: „Obzirom da se radi o području drugog suda, to će se prethodno od Općinskog i Kantonalnog suda u Livnu, zatražiti obavijest koji su sudski vještaci sa Federalne liste vještaka sa tog područja, kako bi se isti mogli eventualno angažovati i postaviti kao vještaci u ovom predmetu. Nakon što se primi ova obavijest rješenje sa nalozima će se dostaviti vještacima“. Istaknuto je da je ujedno apelantu data mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka poljoprivredne struke i on je izjavio da nema pitanja vještaku, ali prigovara dijelu nalaza gdje se vještak bavi pravnim pitanjima, kao i na nalaz vještaka šumarske struke i da je izjavio da nema pitanja za vještaka. Stoga je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud po svom nahođenju za vještaka angažirao određene vještake poljoprivredne struke i šumarske struke, a da pri tome nije ostavio strankama nikakvu mogućnost izjašnjenja na osobe vještaka. Kantonalni sud je ukazao i da su vještaci pomoćnici suda pa treba prepustiti sudu da sam izabere pomoćnika, a sud mišljenje može prihvatiti ili odbiti jer je to dokazno sredstvo koje se cijeni po slobodnoj ocjeni dokaza. Stoga je ocijenio da su neosnovani i navodi žalbe da je vještak poljoprivredne struke isplaćenu vrijednost od 60.000,00 KM utvrdio protivno načinu utvrđivanja vrijednosti iz odredbe člana 46. Zakona o eksproprijaciji i da sud na tako nejasnom i nekompletnom nalazu zasniva svoju odluku.

12. Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, vještak šumarske struke u nalazu i mišljenju je utvrdio da među ekspropriranim parcelama nema šumskog zemljišta ni drvne mase. Dalje je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud raspravljao da li je apelantu za eks propisanu nekretninu isplaćena pravična naknada, u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji, budući da nije izvršena procjena vrijednosti, posebno sa aspekta prihvatanja okolnosti da se radilo o djelimičnom sporazumu, u skladu sa apelantovim konačnim prijedlogom. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i nelogičnim navode žalbe da sud uopće ne navodi na osnovu čega je utvrđeno da na ekspropriranim parcelama nema građevinskih objekata, budući da je nalazom geometra utvrđeno da na preciziranoj parceli postoje ostaci objekata koji nisu ucrtani na planu, a sud ni ne pokušava da objasni zbog čega nije prihvatio prijedlog za vještačenje građevinskih objekata iz podneska „predlagača“ s obzirom na utvrđenu činjenicu da je nalazom geometra utvrđeno da na navedenoj parceli postoje ostaci objekata koji nisu ucrtani na planu. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim navode žalbe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da apelantu ne pripadaju prava propisana odredbom člana 47. Zakona o eksproprijaciji iz razloga navedenih u prvostepenom rješenju, koje je u cijelosti prihvatio.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 V 216571 19 Rev od 21. novembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepenog rješenja, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, suprotno revizionim navodima, drugostepeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i međusobno ne protivrječe. U vezi s tim, ukazano je da apelant posebno navodi da postoji protivrječnost između nalaza vještaka poljoprivredne i šumarske struke i utvrđenja suda da na ekspropriranim parcelama nema drvne mase i da je trebalo tražiti dopunu nalaza vještaka geodetske struke kako bi se utvrdilo stvarno stanje na terenu, kao i da je nejasan zaključak suda da nema građevinskih objekata ni u preostaloj vrijednosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene apelantove tvrdnje nemaju uporište jer su nalazi vještaka poljoprivredne i šumarske struke upravo dati na osnovu identifikacije na terenu od prisutnog vještaka geodetske struke i lično apelanta, a iz nalaza vještaka i dopune na raspravi utvrđuje se da na ekspropriranim parcelama nema šumskog zemljišta, ni drvne mase, a što je drugostepeni sud jasno obrazložio. Vrhovni sud je dalje ukazao da je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode da je trebalo provesti vještačenje građevinskih objekata u prvostepenom postupku i pravilno zaključio da nemaju pravnog uporišta budući da je u toku postupka utvrđeno da postoje samo ostaci objekta koji i nisu ucrtani na planu. Kako je u postupku u pogledu sporazuma o visini naknade za izvlaštene nekretnine utvrđeno da vrijednost zemljišta koje je eksproprirano odgovara vrijednosti zemljišta po cijenama u vrijeme eksproprijacije i da isplaćena naknada predstavlja pravičnu naknadu, a da nije utvrđeno postojanje šumskog zemljišta i drvne mase, kao ni građevinskih objekata, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi primjenom odredbi čl. 46, 47, 51. i 52. Zakona o eksproprijaciji pravilno odbili kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje preostalog iznosa naknade. Istaknuto je da ostali revizioni prigovori nemaju utjecaj na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih Vrhovni sud nije posebno ni obrazlagao. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da je tražio isplatu pravične tržišne vrijednosti svojih nekretnina, koju je vještak agronom procijenio na 337.276,80 KM, i da isplaćena naknada po djelomičnom sporazumu ne može biti pravična, što redovni sudovi nisu naveli niti se bavili tim pitanjem. Također smatra da je prvostepeni sud propustio da utvrdi i da se bavi pitanjem da li na ekspropriranim nekretninama ima građevinskih objekata i šume, te da u skladu sa navedenim naredi vještacima obračun njihove vrijednosti. Ističe da prvostepeni sud nije tražio građevinsko vještačenje niti određivao naknadu po ovom osnovu, iako se na fotografijama vještaka poljoprivredne struke vide ostaci štale i porušenog objekta, koji zasigurno imaju određenu vrijednost, bez obzira na to da li su „uplanjeni“. Smatra da su neobrazložene i nepotpune osporene odluke imale izravan utjecaj na povredu njegovog prava na imovinu. Apelant smatra da su se na konkretan slučaj trebale primijeniti odredbe člana 69. i člana 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, što su sudovi zanemarili jer je podnio zahtjev za naknadu prije stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji, eksproprijacija je izvršena po propisima koji su bili na snazi do stupanje na snagu ovog zakona, te da naknada nije isplaćena sa danom stupanja na snagu zakona, što je nesporno među strankama. Apelant smatra da je sramotno i nepravično da sud prihvata da je pravična isplata od samo 60.000,00 KM za 159 dunuma zemljišta.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da je reviziona odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te usvojenim stavovima Vrhovnog suda. Ističe da u cijelosti ostaje pri revizionom rješenju i razlozima na koje se pozvao u rješenju.

17. Kantonalni sud navodi da se drugostepeni postupak vodio u skladu sa zakonom i da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu.

18. Općinski sud smatra da nisu prekršena pravila Evropske konvencije i njenih protokola.

19. Protivnik predlagatelja smatra neosnovanim apelacione navode o kršenju prava na imovinu jer su redovni sudovi na jasan i potpun način dali obrazloženje osporenih odluka i pravilno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava na utvrđeno činjenično stanje. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.

(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

(2) Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

21. Zakon o eksproprijaciji/izvlaštenju („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 i 34/16). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakon o eksproprijaciji/izvlaštenju („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) sačinjen u Ustavnom sudu, kako je primijenjen u osporenim odlukama, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim Zakonom uređuju se uvjeti, način i postupak eksproprijacije nekretnina za izgradnju objekata od javnog interesa.

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina.

Član 45. st. 1. i 2.

Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u istoj općini ili gradu, kojom se vlasniku nekretnine koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu.

Za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu.

Član 46.

Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.

Član 47.

Lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine uzet će se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela ili čitavog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kad se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili.

Član 51.

Naknada za eksproprisano zemljište pod šumom određuje se u visini naknade koja bi se odredila za najbliži pašnjak istog položaja.

Član 52. stav 1.

Naknada za drvnu masu (zrelu ili približno zrelu šumu) određuje se na osnovu vrijednosti drveta na panju utvrđene u skladu sa osnovama sistema cijena i aktima donesenim na osnovu tog sistema za proizvedene sortimente (po odbitku troškova proizvodnje).

Član 69.

Odredbe ovog Zakona primjenjuju se na započete postupke eksproprijacije u kojima nije do stupanja na snagu ovog Zakona donijeto konačno rješenje kao i na postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako to rješenje, odnosno odluka bude poništena ili ukinuta.

Član 70. stav 1.

Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 V 216571 19 Rev od 21. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov zastupnik je primio 3. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jest opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ova tri pravila nisu „različita“ u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29–30, stav 37).

30. Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud smatra da je apelant kao vlasnik nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije imao „legitimno očekivanje“ da će se u postupku odrediti naknada, odnosno da će mu protivnik predlagatelja kao korisnik eksproprijacije isplatiti pravičnu naknadu za eksproprirane nekretnine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3208/16 od 19. decembra 2018. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ovo potraživanje predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

31. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojim je odbijen njegov prijedlog došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jest da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prije pokretanja predmetnog postupka doneseno rješenje kojim su eksproprirane apelantove nekretnine, da su protivnik predlagatelja i apelant postigli sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine u visini od 60.000,00 KM, koja je isplaćena apelantu, te da se navedeni sporazum nije mogao smatrati potpunim sporazumom s obzirom na to da je uvjetovan i dogovoreno da će se naknadno izvršiti procjena šume i građevinskih objekata. U predmetnom postupku donesene su osporene odluke kojim je odbijen apelantov prijedlogu za određivanje preostalog iznosa pravične naknade za poljoprivredno zemljište i zemljište pod šumom. Vrhovni sud, sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao je da su nižestepeni sudovi primjenom odredbi čl. 46, 47, 51. i 52. Zakona o eksproprijaciji pravilno odbili kao neosnovan apelantov prijedlog jer je u postupku utvrđeno da vrijednost zemljišta koje je eksproprirano odgovara vrijednosti zemljišta po cijenama u vrijeme eksproprijacije i da isplaćena naknada predstavlja pravičnu naknadu, a da nije utvrđeno postojanje šumskog zemljišta i drvne mase, kao ni građevinskih objekta. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji i ZPP-a, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su postupci vještačenja po vještacima geodetske, poljoprivredne i šumarske struke, kao i njihova ocjena provedeni u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a, te da su redovni sudovi primijenili odredbe važećeg Zakona o eksproprijaciji, u skladu s prijelaznom odredbom člana 70. navedenog zakona. Ustavni sud zapaža da zakoni koji su primijenjeni ispunjavaju standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije, u pogledu jasnoće i transparentnosti, te je stoga miješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom.

33. Nadalje, dovodeći u kontekst odredbe Zakona o eksproprijaciji sa apelantovim prijedlogom, Ustavni sud smatra da se radi o jasnim zakonskim odredbama i da se javni interes ogleda u potrebi da se reguliraju uvjeti, način i postupak eksproprijacije nekretnina za izgradnju objekata od javnog interesa (član 1. Zakona o eksproprijaciji), kao i uvjeti pod kojim se ranijem vlasniku određuje naknada za eksproprirane nekretnine. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je smisao isplate naknade za eksproprirane nekretnine kao jedne od posljedica eksproprijacije obeštećenje ranijeg vlasnika prema tržišnoj vrijednosti nekretnina uz poštovanje uvjeta propisanih Zakonom o eksproprijaciji, te stoga zakonsko reguliranje postupka i uvjeta isplate naknade u situaciji oduzimanja ili ograničenja vlasništva na navedeni način predstavlja javni interes.

34. Također, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom „proporcionalnosti“, odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva od javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora da snosi „poseban i pretjeran teret“ (vidi naprijed citiranu presudu James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 46. i 50). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da je odbijanjem predmetnog apelantovog prijedloga, u situaciji kada je apelantu isplaćena naknada po prethodnom sporazumu, na apelanta stavljen pretjeran teret. Iz navedenog proizlazi da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići budući da javni interes koji se ogleda u dosljednom poštovanju uvjeta i procedura propisanih Zakonom o eksproprijaciji, u smislu da se isplata naknade za eksproprirane nekretnine vrši u skladu sa zakonom propisanim uvjetima, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni, u datim okolnostima preteže nad apelantovim interesom da kao raniji vlasnik ekspropriranih nekretnina bez ispunjavanja uvjeta dobije naknadu za poljoprivredno zemljište i zemljište pod šumom, te građevinske objekte.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja postupali u skladu sa zakonom i u javnom interesu, te kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno budući da javni interes koji se ogleda u poštovanju uvjeta i procedura propisanih Zakonom o eksproprijaciji preteže nad apelantovim interesom.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1270/20 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio