Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4000/20 (F. I.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4000/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4000/20, rješavajući apelaciju Fikreta Ibrišimovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fikreta Ibrišimovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 K 066783 20 Kž od 20. jula 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Srebreniku broj 30 0 K 066783 18 K 2 od 10. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fikret Ibrišimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Stjepan Ćaćić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 K 066783 20 Kž od 20. jula 2020. godine i Presude Opštinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 30 0 K 066783 18 K 2 od 10. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili tražene odgovore. Ustavni sud je 24. decembra 2021. godine dostavio apelantu odgovore Kantonalnog suda i Opštinskog suda, na koje apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Opštinskog suda broj 30 0 K 066783 18 K 10. februara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172 stav 3 u vezi sa članom 32 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
5. Apelant je proglašen krivim što je, iako je bio svjestan i znao da potiče J. B. i A. S. da I. Z. (u daljnjem tekstu: oštećeni) teško tjelesno ozlijede, što je i htio, pozvao ih kako bi se s njim sastali, što su ovi i učinili, a potom od njih tražio da za iznos od 1.000,00 KM pretuku oštećenog i kada su ovi to i prihvatili, on ih je svojim vozilom odvezao, te im pokazao lokacije gdje živi i radi oštećeni, a zatim pokazao i njegove fotografije, pa su J. B. i A. S. oštećenog pratili i kada su 27. januara 2017. godine u stubištu zgrade Papagajka oštećenog ugledali da izlazi iz svoje ordinacije, stavili su kape na glavu i prilazeći oštećenom, jedan s prednje strane, a drugi s bočne strane stisnutim pesnicama počeli zadavati udarce oštećenom u lice i glavu i kada je oštećeni počeo zvati u pomoć komšiju koji je neposredno prije napada ušao u svoj stan, a supruga oštećenog, izlazeći iz ordinacije, vidjela da ga tuku i povikala, oni su prestali zadavati udarce oštećenom i pobjegli, uslijed čega je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede u vidu krvnog podliva u desnom potiljačnom predjelu glave (veličine mandarine), a apelant im je na ime toga platio iznos od 800,00 KM, dakle, poticao drugog da drugog teško tjelesno ozlijedi, čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantu optužnicom Tužilaštva stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela teške tjelesne povrede. Dalje, navedeno je da je tokom dokaznog postupka saslušan oštećeni i drugi svjedoci označeni u presudi, izvršeno je suočenje oštećenog i svjedoka A. S., saslušan je vještak medicinske struke i uvršten pisani nalaz i mišljenje navedenog vještaka, saslušan je vještak za mobilne telefone i uvršten pisani nalaz i mišljenje navedenog vještaka, te su sprovedeni brojni drugi materijalni dokazi označeni na stranici 4 presude. Takođe, navedeno je da obrana nije imala prijedloga za izvođenje dokaza.
7. Opštinski sud je naveo da navode optužbe da je apelant počinio navedeno krivično djelo, pored jasnog i uvjerljivog iskaza oštećenog (iskaz svjedoka detaljno prezentovan na str. 6, 7 i 8 presude) i svjedoka A. Z., njegove supruge (iskaz svjedoka prezentovan na str. 7 i 8 presude), ali i dijelom svjedoka J. B. (iskaz prezentovan na str. 8, 9 i 10), potvrđuju i materijalni dokazi optužbe. Da je nesporno u konkretnom događaju oštećeni zadobio tjelesne ozljede konstatovano je iz pisanog nalaza i mišljenje vještaka medicinske struke (prezentovan na str. 12 presude), koji je vještak iznio na glavnom pretresu, izrađenog na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenog, dok je iz nalaza i mišljenja vještaka za mobilne telefone (prezentovan na str. 12 presude) utvrđeno da je apelant komunicirao s direktnim počiniocima djela. Takođe, na osnovu materijalne dokumentacije označene na stranici 13 presude (zapisnici o prepoznavanju lica) sud je utvrdio da su oštećeni i njegova supruga sa sigurnošću prepoznali A. S. i J. B. kao lica koje su ga napala. Osim toga, izvršen je uvid u presudu Opštinskog suda u Gradačcu od 16. februara 2018. godine, kojom je J. B., povodom navedenog događaja, nakon što je na glavnom pretresu priznao krivnju, osuđen za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362 stav 2 u vezi sa stavom 1 i članom 31 KZFBiH, uslovnom osudom, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Takođe, izvršen je uvid u Presudu Opštinskog suda broj 30 0 K 067250 18 K 2 od 31. maja 2019. godine kojom je A. D. osuđen zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Konstatovano je da su, dakle, obojica svjedoka J. B. i A. S. priznala krivnju za počinjenje navedenog krivičnog djela gdje je u činjeničnim navodima opisana hronologija događaja, način ostvarenog kontakta s apelantom, što je vidljivo i iz listinga primljenih poziva upućenih apelantu od A. S., preduzete radnje apelanta kao podstrekača u izvršenju krivičnog djela. Sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode svjedoka – počinioca A. S. da je to, navodno, učinjeno na zahtjev nekog trećeg lica u kojem događaju takvu ulogu i nije imao apelant, smatrajući da su takvi navodi potpuno nelogični i neprihvatljivi, dati u pokušaju dovođenja apelanta u povoljniji položaj s ciljem izbjegavanja krivnje. Dalje, sud je zaključio da sprovedeni dokazi nesporno potvrđuju, u međusobnoj vezi, događaj kako je to navedeno u optužnici. Ako se uzmu u obzir navodi oštećenog i njegove supruge, koji su na jasan i pouzdan način potvrdili navode iz optužnice da je navedeno krivično djelo počinio apelant, jer je iz iskaza oštećenog utvrđeno da on lično s apelantom i prije, a ni nakon događaja, nije imao bilo kakvih sukoba, pa se opravdano postavlja pitanje da li bi oštećeni imao i jedan razlog da tereti apelanta za počinjeno krivično djelo.
8. Dalje, Opštinski sud je ukazao da je, na osnovu izvedenih dokaza optužbe, izmijenio pravnu kvalifikaciju, našavši da iz navoda svjedokā, ali i činjeničnih navoda u pravosnažnoj presudi Opštinskog suda u Gradačcu od 16. februara 2018. godine (kojom je osuđen J. B., u kojoj je navedeno „da oštećenog pretuku – ne puno“) i presudi Opštinskog suda od 31. maja 2019. godine kojom je osuđen A. S. proizlazi da apelantove radnje nisu bile usmjerene da oštećenog tako teško tjelesno povrijede da mu prouzrokuju unakaženost kako je navela optužba. Iz tih je razloga krivično djelo u optužnici kvalifikovano kao djelo iz člana 172 stav 3 KZFBiH sud pravno kvalifikovao kao krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172 stav 1 KZFBiH jer osim navoda oštećenog i njegove supruge, koji su saznanja dobili posrednim putem, niti jedan dokaz nije potvrdio takve činjenične navode optužbe. Ukazano je da za sud nije bilo sporno da je apelantov umišljaj bio usmjeren na poticaj J. B. i A. S. da oštećenog teško tjelesno povrijede.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 30 0 K 066783 20 Kž od 20. jula 2020.godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je presuda Opštinskog suda od 10. februara 2020. godine.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je, pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKPFBiH, apelant u žalbi naveo da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog toga što je izrekom osporene presude proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172 stav 1 KZFBiH, iako je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede.
11. Kantonalni sud je ukazao da je, nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, našao da izreka pobijane presude u smislu odredbe člana 300 ZKPFBiH sadrži sve potrebne činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Navedeno je da činjenica da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, kako je to i opisano u izreci pobijane presude, ne čini izreku presude nerazumljivom i protivrječnom samoj sebi jer je apelant prema izreci pobijane presude sa umišljajem podstrekavao druga lica da izvrše krivično djelo teške tjelesne povrede, pa odgovara u okviru svog umišljaja. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u razlozima presude naveo razloge (stranica 15 pasus drugi) zbog čega nalazi da su apelantove radnje bile usmjerene na podstrekavanje J. B. i A. S. da oštećenog teško tjelesno ozlijede, pri tome se pozivajući na iskaz svjedoka J. B., kao i činjenične navode u pravosnažnim presudama Opštinskog suda u Gradačcu od 16. februara 2018. godine i činjenične navode iz presude Opštinskog suda od 31. maja 2019. godine. Iz činjeničnih navoda navedenih presuda sud je utvrdio da je A. S. s njemu poznatim licem (apelantom) dogovorio da pretuku oštećenog za iznos od 1.000,00 KM, što čini radnju poticaja i odgovornost za radnje poticaja.
12. U nastavku presude Kantonalni sud je odgovorio na apelantove žalbene navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju (str. 3, 4 i 5 presude), našavši ih neosnovanima, budući da je utvrđeno da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172 stav 1, u vezi sa članom 32 KZFBiH.
13. Kantonalni sud je takođe istakao da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni prigovori da je zbog činjenice da su kod oštećenog nastupile lake tjelesne povrede prvostepeni sud pogrešno utvrdio da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 173 stav 1, u vezi sa članom 32 KZFBiH imajući u vidu lokalitet i mehanizam povređivanja oštećenog.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U apelacionim navodima apelant je tvrdio da se posljedice kršenja prava ogledaju u činjeničnom opisu krivičnog djela optužnice, a posebno izmijenjenom činjeničnom opisu izreke iz prvostepene presude. Činjenični opis (izreke) u sebi sadrži činjenice koje se odnose na vrijeme i mjesto kritičnog događaja, učesnike u istom događaju, te objektiviziranu činjenicu da je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede u vidu krvnog podliva (veličine mandarine) u desnom potiljačnom predjelu glave. Nasuprot tim objektiviziranim činjenicama, apelant je osuđen zbog počinjenja krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172 stav 1 KZFBiH u vezi sa članom 32 KZFBiH. Dalje, naveo je da je jasno, dovodeći u vezu činjenični opis izreke pobijane presude i zakonsku odredbu iz člana 32 KZFBiH, kojom su jasno definisane radnje podstrekavanja, da drugostepeni sud nije na pravilan i zakonit način odgovorio na apelantove žalbene navode. Dakle, izrekom pobijane presude se tvrdi da je apelant umišljajno poticao J. B. i S. A. da oštećenog teško tjelesno ozljede, dok se dalje izrekom pobijane presude kao posljedica podstreknutih radnji tvrdi da je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede u vidu krvnog podliva u desnom potiljačnom predjelu glave. Apelant, u suštini, smatra da, s obzirom na to da je tokom postupka utvrđeno da su oštećenom nanesene lake tjelesne povrede, on nije mogao biti osuđen na krivično djelo teške tjelesne povrede. Apelant je ukazao na odredbu člana 31 KZFBiH i istakao da je, kada se navedena odredba dovede u vezu sa činjeničnim opisom izreke prvostepene presude, proizlazi da drugostepeni sud nije na pravilan i zakonit način odgovorio na apelantove žalbene navode.
16. Dalje, apelant je ukazao da su podstreknuti J. B. i A. S. pravosnažno osuđeni zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362 st. 2 u vezi sa st. i KZFBiH, a sve u vezi sa članom 31 KZFBiH, zbog nanošenja lake tjelesne ozlijede oštećenom. Dakle, podstreknuti su učinili sasvim drugo krivično djelo od djela na koje su navodno bili podstrekavani. Smatra da je, slijedom navedenog, pogrešna krivično pravna kvalifikacija člana 172 stav 1 u vezi sa članom 32 KZFBiH, po kojoj je osuđen. Ove okolnosti naročito su bile od značaja prilikom odmjeravanja kazne jer je KZFBiH usvojio načelo jednakog kažnjavanja za podstrekavanje i za izvršenje krivičnog djela. To znači da se podstrekač kažnjava istom kaznom kao i izvršilac krivičnog djela. Smatra, da su, s obzirom na različitu pravnu kvalifikaciju i kaznu apelanta i podstreknutih, redovni sudovi odstupili od načela ekvivalencije u kažnjavanju, pri tome ne dajući nikakve razloge za takvo odstupanje, iako je apelant u žalbi isticao nedostatak ovih odlučnih činjenica prilikom donošenja krivičnopravne sankcije za podstrekača.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da navodi iz apelacije nisu osnovani. Navedeno je da je taj sud krivični postupak u potpunosti sproveo u skladu s odredbama ZKPFBiH, uz poštovanje apelantovih prava zajemčenih odredbama Evropske konvencije, odnosno da tokom drugostepenog postupka nije utvrđena povreda apelantovih prava u krivičnom postupku pred tim sudom, Kantonalni sud drži da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda utvrđenih članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, o čemu su dati razlozi na str. 2–6 drugostepene presude, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Opštinski sud je naveo da je apelant proglašen krivim za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172 stav 1 u vezi s članom 32 KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Navedeno je da je sud tokom postupka utvrdio da se u krivičnopravnim radnjama koje je apelant preduzeo smatra da se u radnjama optuženog stiču obilježja krivičnog djela iz stava 1, a ne stava 3 istog člana, za koji je optužen, dakle sud je djelo kvalifikovao blaže u odnosu na posljedicu jer je po zaključku suda u odnosu na tu posljedicu poticao da se drugog teško tjelesno ozlijedi, zbog čega je sud dijelom izmijenio činjenične navode. Sud je u prvostepenoj presudi, uzimajući u obzir sve izvedene dokaze, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, apelanta proglasio krivim. Dalje, navedeno je da je apelant nakon pravosnažnosti presude Opštinskom sudu podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora u novčanu kaznu, pa je sud presudom od 22. oktobra 2020. godine kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijenio u novčanu kaznu u iznosu od 18.000,00 KM, koju je platio u ostavljenom roku. Opštinski sud smatra da iz navedenih razloga proizlazi da je prilikom donošenja odluke dao jasne razloge, koje je prihvatio i Kantonalni sud, iz kojih razloga drži da su apelantovi navodi izneseni u apelaciji u cijelosti neosnovani i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se nezvanično prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
Podstrekavanje (1) Ko drugog s umišljajem podstrekava da učini krivično djelo kaznit će se kao da ga je sam učinio.
(2) Ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano kaznit će se kao za pokušaj krivičnog djela.
(3) Podstrekavanjem na počinjenje krivičnog djela smatra se naročito:
upućivanje molbe, ubjeđivanje ili nagovaranje, prikazivanje koristi od počinjenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa podređenosti ili ovisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.
Član 172.
Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ko drugoga tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje naruši tako teško da je zbog toga doveden u opasnost život ozljeđenog ili je uništen ili trajno i u znatnoj mjeri oslabljen koji važan dio njegova tijela ili koji važan organ, ili je prouzrokovana trajna nesposobnost za rad ozljeđenog ili trajno i teško narušenje njegova zdravlja ili unakaženost, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 173.
Laka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lako tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lako naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 300.
Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Kaznenog zakona;
b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Kaznenog zakona primijenjene;
c) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama Kaznenog zakona oslobađa od kazne;
d) odluku o uslovnoj osudi;
e) odluku o bezbjednosnim mjerama, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 88.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku odnosno držaocu;
f) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne;
g) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinskopravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravosnažna presuda treba objaviti putem sredstava javnog informisanja;
(2) Ako je optuženom izrečena novčana kazna u presudi će se odrediti rok u kojem se novčana kazna treba platiti i način zamjene izvršenja novčane kazne u slučaju da se novčana kazna ne plati.
Član 305.
Sadržaj presude (1) Pisano izrađena presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje.
[…] (3) Izreka presude sadrži lične podatke o optuženom i odluku kojom se optuženi proglašava krivim za krivično djelo za koje je optužen ili kojom se oslobađa od optužbe za to djelo ili kojom se optužba odbija.
(4) Ako je optuženi proglašen krivim, izreka presude mora obuhvatiti potrebne podatke iz člana 300. ovog zakona, a ako je oslobođen od optužbe ili je optužba odbijena, izreka presude mora obuhvatiti opis djela za koje je optužen i odluku o troškovima krivičnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen.
[…] (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.
[…] Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[…]
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 30 0 K 066783 20 Kž od 20. jula 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da on uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
29. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je glavno pitanje u ovom predmetu pitanje (obima) odgovornosti za podstrekavanje u smislu odredbe člana 32 KZBiH. Ustavni sud zapaža da je apelacija zasnovana na tvrdnji da saučesnici odgovaraju u granicama svog umišljaja, Međutim, da je isto tako od posebnog značaja rješavanje tzv. ekscesa na strani izvršioca, tj. onih situacija kad postoji relevantno neslaganje između umišljaja saučesnika i djelovanja izvršioca. Naime, moguće je da postoji nepodudarnost između onog što je povodom jednog određenog podstrekavanja izvršeno i onoga na što je izvršilac bio podstreknut. Ti ekscesi mogu biti kvalitativni ili kvantitativni. Ako je npr. podstrekač po svaku cijenu htio da izvršilac pribavi neku tuđu stvar, on će, zavisno od toga kako je izvršilac došao do te stvari, odgovarati za krađu, prevaru, provalnu krađu, razbojništvo ili drugo krivično djelo. Ali, ako se podstrekavanje striktno odnosilo npr. na obično djelo krađe, a učinilac je izvršio teže djelo, npr. provalnu krađu, razbojništvo ili razbojničku krađu, podstrekač će odgovarati u granicama svog umišljaja, a to znači za djelo obične krađe. Moguće je da postoji kvantitativni eksces, ali da to ne utiče na samu kvalifikaciju djela. Ako je npr. podstrekač nagovorio jedno lice da ukrade samo određenu stvar, a ono je prilikom krađe te stvari uzelo i neke druge predmete, i podstrekač i učinilac odgovaraće za izvršeno djelo obične krađe; u tom slučaju jedino pri odmjeravanju kazne treba voditi računa o sadržaju umišljaja podstrekača. Ako, naprotiv, izvršilac učini djelo koje je sasvim različito od onog na koje je bio podstreknut ili koje je imao u vidu pomagač, radiće se o kvalitativnom ekscesu.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključaka u pogledu apelantove odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen. Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost presude Opštinskog suda, jasno naveo da je Opštinski sud na nesumnjivo pouzdan način, u razlozima presude naveo zbog čega je našao da su apelantove radnje bile usmjerene na podstrekavanje J. B. i A. S. da oštećenog teško tjelesno ozlijede. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172 stav 1, u vezi sa članom 32 KZFBiH, budući da je našao da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da je zbog činjenice da su kod oštećenog nastupile lake tjelesne povrede prvostepeni sud pogrešno utvrdio da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede. Opštinski i Kantonalni sud su bili stava da apelant u konkretnom slučaju odgovara u okviru svog umišljaja, pa kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant počinioce podstrekavao da oštećenom nanesu tešku tjelesnu povredu, u tom smislu treba odgovarati za ono na što je s umišljajem podstrekavao, a ne za ono što su podstrekavani počinili. Dakle, redovni sudovi su smatrali da odgovornost podstrekača zavisi od ocjene suda svih konkretnih okolnosti datog slučaja. Stoga je neophodno da sud utvrdi na koje djelo je umišljaj podstrekača bio upravljen i da to djelo tačno navede u izreci svoje presude.
32. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, iako postoje različiti stavovi u teoriji o ovom pravnom pitanju, u okolnostima konkretnog slučaja za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na njegovu štetu, pa samim tim nema uslova da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu navedenih stavova, zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim presudama. Stoga, Ustavni sud navode iz apelacije u pogledu povrede navedenog prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da je apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, uz pravilnu primjenu materijalnog prava i jasne i potpune razloge u pogledu bića krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić