Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3861/21 (L.P.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3861/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3861/21, rješavajući zahtjev L.P. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev L.P. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. L.P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je, 10. novembra 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025691 20 Uvp od 15. jula 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025691 16 U od 26. novembra 2019. godine. Apelant je 19. novembra 2021. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 27-04/1-23-31/14 od 8. decembra 2015. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave broj 27-04/I-23-31/14 od 8. decembra 2015. godine utvrđeno je da su S.P. i D.K. vlasnici sa dijelom ½ dvosobnog stana u ulici Branilaca Sarajeva broj 45/3 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio L.P, a koji koristi apelant - njegov sin. Predmetnim rješenjem dozvoljeno je vlasnicima S.P. i D.K. uvođenje u posjed predmetnog stana. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenja rješenja kojim će se utvrditi pravo za nastavak korištenja predmetnog stana nakon smrti njegovog oca L.P. Naloženo je apelantu i ostalima da u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti tog rješenja, isele i predaju predmetni stan tom organu radi uvođenja u posjed vlasnika stana S.P. i D.K, a sve pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Takođe, određeno je da se apelantu i ostalima ne obezbjeđuje nužni smještaj, a da troškove prinudnog iseljenja iz stana snose lica koja se iseljavaju.
3. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je D.K. 4. decembra 2014. godine podnio zahtjev Upravi za uvođenje u posjed predmetnog stana, navodeći da je, zajedno sa tetkom S.P, koju zastupa u konkretnom postupku, vlasnik stana koji je koristila Š.P. i koja je preminula krajem 2014. godine. Takođe, konstatovano je da je apelant 24. decembra 2014. godine podnio Upravi zahtjev za donošenje rješenja kojim će se utvrditi pravo na nastavak korištenja predmetnog stana nakon smrti roditelja. Uprava je zaključkom od 25. februara 2015. godine spojila u jedinstven postupak predmete po navedenim zahtjevima, nakon čega je 4. juna 2015. godine održala usmenu raspravu na kojoj su provedeni dokazi saslušanjem apelanta i D.K. kao stranki u postupku, saslušanjem svjedoka Ć.Ć. i E.A. i uvidom u materijalne dokaze (što je sve detaljno prezentovano na str. 2.-8. obrazloženja rješenja).
4. Uprava je iz provedenih materijalnih dokaza utvrdila da su S.P. i D.K. vlasnici predmetnog stana, koji je izuzet od nacionalizacije, a da je apelantov otac L.P. stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu ugovora o zamjeni stanova zaključenog 9. marta 1970. godine i ugovora o korišćenju stana 19. novembra 1970. godine, u kojem su kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva navedeni supruga Š.P. i sinovi: apelant i M.P. Uprava je dalje utvrdila da je L.P. umro 8. decembra 2000. godine, a da je Š.P. umrla 28. septembra 2014. godine. Zatim, utvrdila je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant koristio predmeti stan od dodjele tog stana njegovim roditeljima i sve do stupanja u brak sa suprugom S.P, a sa kojom je zaključio brak 6. jula 1991. godine. Takođe, utvrdila je da je S.P. (apelantova supruga) osnovu Odluke o prenosu stanarskog prava iza umrlih roditelja (H.T. i Z.T) kao ranijih nosilaca stanarskog prava, postala nosilac stanarskog prava, a zatim i vlasnik i korisnik trosobnog stana u Sarajevu u ulici Muhameda Hadžijahića broj 2, površine 75 m². Uprava je dalje konstatovala da je presudom tadašnjeg Općinskog suda I Sarajevo precizirani broj od 13. oktobra 1999. godine u cjelosti odbijen zahtjev S.P. i D.K. za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana i iseljenje L.P. iz tog stana. Uprava je takođe konstatovala da je iz apelantove izjave date pred tim organom proizilazi da je isti, uz saglasnost stanara stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, prije rata, odnosno 1988. godine počeo pretvarati potkrovni prostor u toj zgradi u stambeni prostor i da je taj stan u toku rata bio devastiran, a da je u toku 2002. godine „stavljen u funkciju“ i da ga je koristila kćerka njegove supruge sve do udaje. Uprava je utvrdila da iz dopisa Općinskog suda Sarajevo-Zemljišnoknjižni ured od 18. juna 2015. godine proizilazi da je apelant vlasnik sa dijelom 1/1 dvosobnog stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Branilaca Sarajeva broj 45, potkrovlje, površine 61,76 m².
5. Uprava je zaključila da se iz provedenih dokaza u konkretnom slučaju nije mogla na siguran način utvrditi zajednica življenja apelanta sa roditeljima u predmetnom stanu od 1999. godine i nastavak korištenja tog stana do momenta donošenja rješenja. U vezi sa tim, konstatovala da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant na istoj adresi odnosno u istoj zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan posjeduje dvosoban stan u potkrovlju površine 61,76 m², koji je registrovan kao zasebna stambena jedinica 5. marta 1998. godine, sa šifrom kupca električne energije u kategoriji „domaćinstvo“, na istoj adresi gdje je kao kupac električne energije u kategoriji „domaćinstvo“ registrovana i apelantova majka Š.P od 6. marta 1998. godine. Uprava je takođe ukazala da se iz akata KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo na siguran način ne može utvrditi ko je od 1999. godine koristio predmetni stan, naročito imajući u vidu da iz liste prijavljenih potrošača u zgradi kojoj se nalazi predmetni koju je izdalo to preduzeće proizilazi da su apelant i Š.P. registrovani sa različitim šiframa -apelant sa dva stanara i Š.P. jedan stanar, iz čega jasno proizilazi da se radi o dvije stambene jedinice, odnosno dva zasebna domaćinstva, a što proizilazi i iz podataka „Sarajevostana“. Pri tome, Uprava je ukazala da nije poklonila vjeru iskazima saslušanih svjedoka Ć.Ć. i A.A, smatrajući da su isti neprecizni, pristrasni, nepouzdani i kontradiktorni. Imajući u vidu navedeno, Uprava je ocijenila da apelant nije član porodičnog domaćinstva svojih roditelja (oca L.P. i majke Š.P.) u predmetnom stanu, shodno odredbama člana 6. u vezi sa članom
21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), a kojima je, smrću, prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Konstatujući da je apelant ima pravo vlasništva na dvosobnom stanu u potkrovlju iste zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, a da je njegova supruga, koja nije prijavljena na predmetnoj adresi, vlasnik drugog stana na drugoj adresi, Uprava je ocijenila da se u konkretnom slučaju radi o višestrukim korisnicima, a da navedene stambene jedinice u cjelosti odgovaraju njihovim potrebama i potrebama njihovog porodičnog domaćinstva, zbog čega su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za primjenu odredbi čl. 12. i 13. i člana 55. ZSO.
6. Apelant je podnio žalbu protiv navedenog rješenja Uprave, koja je odbijena rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5- 1/16 od 15. januara 2016. godine uz obrazloženje da je prvostepeni organ pravilno ocijenio provedene dokaze i dao pravilne razloge za svoju odluku, koje je prihvatio i drugostepeni organ uprave, a da žalbeni navodi nisu od uticaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.
7. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio presudu broj 09 0 U 025691 16 U od 26. novembra 2019. godine kojom je odbio tužbu
8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su osporeno i prvostepeno rješenje doneseni na pravilan i zakonit način i da su u tim rješenjima dati pravilni razlozi za odluke u konkretnom predmetu. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave u konkretnom slučaju izvršili ocjenu provedenih dokaza u skladu sa odredbama člana 9. Zakona u upravnom postupku i da su na siguran način utvrdili sve činjenice odlučne za rješenje spornih pravnih odnosa i pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. U vezi sa tim, ukazao je da da iz apelantove izjave proizilazi da je, uz suglasnost stanara stambene zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, prije rata odnosno 1988. godine, počeo pretvarati potkrovni prostor u stambeni. Takođe, ukazao je da iz provedenih materijalnih dokaza proizilazi da je apelant vlasnik sa dijelom 1/1 dvosobnog stana u potkrovlju stambene zgrade u kojoj se nalazi i predmetni stan, te da je od 5. marta 1998. godine korisnik električne energije u tom stanu, a od 9. avgusta 2004. godine korisnik vode u tom stanu, kao i da od 1. januara 2013. godine plaća i naknadu za održavanje i upravljanje stanom. Pored toga, ukazao je da je činjenica da je Š.P. (apelantova majka), kao sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, umrla 28. septembra 2014. godine, a da je L.P. (apelantov otac), kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu umro 8 .decembra 2000. godine. Dovodeći u vezu navedeno sa odredbama čl. 12. i 13 ZSO, Kantonalni sud je ukazao da je očigledno da nisu postojali zakonom propisani uslovi da apelant, koji je prije smrti nosioca stanarskog prava postao vlasnik drugog u stana u istoj stambenoj zgradi, nastavi da koristi predmetni stan, kako je to pravilno zaključio prvostepeni organ. Kantonalni sud je zaključio da je iz istih razloga prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 55. ZSO kada je utvrdio da S.P. i D.K., kao vlasnicima sa dijelom ½ predmetnog stana, na kome je raniji nosilac stanarskog prava bio L.P, pripada pravo na posjed ovog stana.
9. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025691 20 Uvp od 15. jula 2021. godine, uz obrazloženje da je osporena presuda pravilna i zakonita.
10. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, tvrdi da živi u predmetnom stanu preko 50 godina i da je nastavio koristiti predmetni stan i nakon smrti svojih roditelja, i to zajedno sa svojim sinom L.D.P. Smatra da je u konkretnom slučaju bitna činjenica, a koju organi uprave i redovni sudovi nisu uzeli u obzir, da je i apelantov sin L.D.P član porodičnog domaćinstva svojih bake i djeda, da je rođen i da živi u predmetnom stanu i da je skoro godinu dana od smrti svoje bake postao punoljetan. Dalje, tvrdi da organi uprave i redovni sudovi nisu vodili računa o tome da li su S.P. i D.K. vlasnici predmetnog stana odnosno da li imaju aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku. Apelant smatra da presuda Općinskog suda Općinskog suda I Sarajevo od 13. oktobra 1999. godine upravo ukazuje na to da je stekao svojstvo korisnika predmetnog stana i tvrdi da se u konkretnom slučaju nije moglo izvršiti njegovo iseljenje iz istog dok mu se ne osigura privremeni smještaj. Tvrdi da nije višestruki korisnik jer je stan njegove supruge zapravo poslovni prostor, koji je ona i prodala. Takođe, tvrdi da je u konkretnom slučaju jedino pravno relevantno da li apelant koristi neki drugi stan kao nosilac stanarskog prava odnosno na osnovu ugovora o korištenju stana, a da je iz provedenih dokaza evidentno da ne koristi drugi stan po tom osnovu i da predmetni stan predstavlja njegov jedini dom. Pored toga, smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i traži naknadu štete po tom osnovu.
11. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant, prije svega, navodi da je Uprava, na osnovu prvostepenog rješenja od 8. decembra 2015. godine, zakazala njegovo iseljenje za dan 24. novembra 2021. godine u 11 časova. Dalje, ukazuje da je 11. novembra 2021. godine podnio zahtjev za odlaganje izvršenja navedenog rješenja Uprave, ali da o tom zahtjevu nije odlučeno do dana podnošenja zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, smatra da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Smatra da je taj zahtjev potrebno usvojiti jer Uprava insistira na prinudnom izvršenju prvostepenog rješenja, iako je upoznata da je podnio apelaciju protiv tog rješenja. Takođe, tvrdi da je u konkretnom slučaju zastarilo pravo na donošenje zaključka o dozvoli izvršenja u smislu odredbe člana 275. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Takođe, apelant tvrdi da predmetni stan predstavlja njegov jedini dom i jedini dom njegovog sina koji je bio član porodičnog domaćinstva svojih bake i djeda i da bi njihovim iseljenjem iz predmetnog stana nastupile „brojne štetne posljedice i bila bi im prouzrokovana teško nadoknadiva šteta“. U prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere, dostavio je, između ostalog, Zaključak Uprave broj 27-04/I-23-31/14 od 21. oktobra 2021. godine (kojim je određeno da će se 24. novembra 2021. godine u 11 sati izvršiti prinudno administrativno izvršenje rješenja Uprave od 8. decembra 2015. godine ukoliko apelant ne iseli iz predmetnog stana u određenom roku), žalbu koju je 12. novembra 2021. godine podnio protiv tog zaključka i zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Uprave, a koji je podnio 11. novembra 2021. godine
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere.
15. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. U vezi sa tim, Ustavni sud napominje da apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi do donošenja odluke o apelaciji obustavio izvršenje rješenja Uprave broj 27-04/1-23-31/14 od 8. decembra 2015. godine (a kojim je apelantu „i ostalima“ naloženo da u ostavljenom roku isele i predaju predmetni stan Upravi radi uvođenja u posjed vlasnika stana S.P. i D.K. i određeno da im se ne obezbjeđuje nužni smještaj). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji odnosno tvrdnjama da je predmetni stan njegov jedini dom i jedini dom njegovog sina L.D.P. Takođe, tvrdi da bi njihovim iseljenjem iz predmetnog stana nastupile „brojne štetne posljedice i bila bi im prouzrokovana teško nadoknadiva šteta“ i da su se stekli uslovi za donošenje odluke o privremenoj mjeri jer nije odlučeno o njegovom zahtjevu za odlaganje izvršenja navedenog rješenja Uprave i jer je u konketnom slučaju nastupila zastara za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja Uprave. Međutim, ispitujući apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Naime, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant vlasnik dvosobnog stana u potkrovlju iste zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, a što apelant ne spori. Takođe, Ustavni sud smatra da konkretni apelantovi navodi koji se tiču merituma spora i ostali navodi, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on regulisan Pravilima Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda. AP-3777/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 16. i AP-69/15 od 10. februara 2015. godine, tačka 15).
17. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi relevantne razloge i dokaze zbog kojih bih trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić