Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3330/21 (pravičZoran Vidačković)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalid
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3330/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3330/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Vidačković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Vidačković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007834 19 U od 31. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domanovića, kojeg zastupa Nikica Vučina advokat iz Mostara, podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007834 19 U od 31. maja 2021. godine.
2. Odjel za društvene djelatnosti, povratak i obnovu, Ureda za pitanja branitelja Općine Čapljina je Rješenjem broj 05-43-281/01-07 od 11. juna 2007. godine apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu povrede i oboljenja zadobivenih kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i pravo na ličnu vojnu.
3. Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, je Rješenjem broj UP-I-03-41-ZKZ-5407/16 od 15. oktobra 2019. godine ukinulo konačno rješenje od 11. juna 2007. godine i upravnu stvar riješilo tako da je apelantu priznalo svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u HVO-u i pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 42,50 KM, kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da priznata prava pripadaju od 15. oktobra 2019. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja od 15. oktobra 2019. godine, Vrhovni sud je osporenom presudom od 31. maja 2021. godine odbio apelantovu tužbu.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom postupku prvostepena ljekarska komisija dala svoj nalaz i mišljenje od 5. decembra 2018. godine, te da je drugostepena ljekarska komisija (odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv nalaza i mišljenja od 5. decembra 2018. godine) svojim konačnim nalazom i mišljenjem od 11. februara 2019. godine, nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, potvrdila nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije u pogledu utvrđenog vojnog invaliditeta apelanta u visini od 20% - X grupe po osnovu oboljenja. Vrhovni sud je naveo da iz konačnog nalaza i mišljenja drugostepene ljekarske komisije proizlazi da je prilikom ranije ocjene vojnog invaliditeta apelanta bilo utvrđeno da isti iznosi 70%, ali da su nadležne ljekarske komisije u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava svojim saglasnim nalazima i mišljenjem vojni invaliditet cijenile u visini od 20%. Naime, da se vojni invaliditet kod apelanta po tački Liste procenata vojnog invaliditeta koja se odnosi na kontrakturu koljena cijeni ispod 20% (budući da je apelant ranije bio cijenjen po toj tački za čiju primjenu su nadležne ljekarske komisije u predmetnom postupku utvrdile da nema osnova). Također proizlazi da se vojni invaliditet kod apelanta po tački Liste procenata vojnog invaliditeta koja se odnosi na psihičke tegobe cijenjen bez adekvatne primjene člana 11. stav 1. Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta. Vrhovni sud je naveo da se ne radi o trajnim promjenama ličnosti kao posljedici psihotraume, nego da se radi o PTSP-u hroničnog toka, u stabilnoj remisiji, zbog čega se vojni invaliditet po tački Liste procenata vojnog invaliditeta koja se odnosi na PTSP, uz primjenu člana 11. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i člana 10. st. 2. i 3. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta cijeni u visini od 20%. Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije potpun, jasan i dovoljno obrazloženje, te da sadrži činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, sve u skladu sa odredbama člana 7. stav 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) te člana 8. stav 2. i člana 13.a stav 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu ljekarskih komisija). Vrhovni sud je naveo da je drugostepena ljekarska komisija, suprotno apelantovim navodima, radila u propisanom sastavu i na propisani način, shodno odredbama člana 6. stav 7. i člana 7. st. 3.i 8. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, člana 2. stav 1. tačka 5) i člana 25. Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te člana 9. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te dala konačan nalaz i mišljenje o procentu invaliditeta apelanta.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da su zaključci iz navedenih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija apsolutno netačni i paušalni, da ljekarske komisije nisu postupile po odredbama Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Pravilnika o radu ljekarskih komisija, te da su tako na posredan način povrijeđene i odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i Zakona o provođenju kontrole zakonitosti. Apelant navodi da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, budući da iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu proizlazi da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Zakona o provođenju kontrole zakonitosti te Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta i Pravilnika o radu ljekarskih komisija, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić