Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1945/20 (D. M.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
  • Član I/2. Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1945/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1945/20, rješavajući apelaciju Džemala Muhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Džemala Muhića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Džemal Muhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 284833 20 Rev od 5. marta 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivost broj AP 501/20 od 26. marta 2020. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i od Deniza Adrovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 15. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i tužitelj su u periodu od 22. do 27. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 284833 12 P od 26. oktobra 2015. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelj kojim je tražio da se obavežu prvotuženi „Arbeiter Samariter Bund“ e.v. Deutchland za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant, kao drugotuženi, da mu solidarno po osnovu naknade štete isplate određeni novčani iznos, pobliže naveden u izreci presude, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je tužitelj da prvotuženom i apelantu naknadi troškove postupka.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na navodima da je on vlasnik putničkog motornog vozila marke „ford“ (u daljnjem tekstu: vozilo), da je usljed pada snijega i ledenica sa krova stambenog objekta, koji kao zakupac drži prvotuženi, a čiji je vlasnik apelant, došlo do oštećenja vozila. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj u tužbi istaknuo da je u vrijeme oštećenja vozila na području Federacije BiH, usljed velikih snježnih padavina i niskih temperatura, bila na snazi odluka o proglašenju stanja prirodne nesreće, te da su, u skladu sa stanjem prirodne nesreće i u skladu sa obavezujućim uputstvima izdanim od Štaba Civilne zaštite Federacije BiH, svi imaoci i korisnici stambenih i poslovnih objekata bili dužni da uklanjaju snijeg sa krova, kako bi otklonili opasnost prouzrokovanja štete trećim licima. Osim toga, prvotuženi kao korisnik, a apelant kao vlasnik, bili su u obavezi da predmetni stambeni objekt održavaju u stanju koje neće predstavljati potencijalnu opasnost za druge. Apelant je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, pri čemu je istaknuo da je tužitelj svojim postupcima i sam doprinio nastanku posljedica.

8. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je sa krova stambenog objekta u vlasništvu apelanta 21. februara 2012. godine pao snijeg na vozilo čiji je vlasnik tužilac i da je pri tome pričinio štetu na vozilu. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je u periodu od 4. do 23. februara 2012. godine, usljed velikih količina snježnih padavina, u Kantonu Sarajevo bilo proglašeno stanje prirodne i druge nesreće. Upravo u periodu proglašene prirodne nesreće usljed enormno velikih količina snijega na području Kantona Sarajevo pao je snijeg sa stambenog objekta apelanta i pričinio štetu na vozilu koje je vlasništvo tužitelja. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka mašinske struke utvrdio visinu pričinjene materijalne štete na vozilu tužitelja, te da šteta na vozilu spada u kategoriju totalne štete.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom člana 581. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, budući da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi zakupac stambenog objekta sa kojeg je pao snijeg na vozilo tužitelja i da nije pasivno legitimiran za naknadu utužene materijalne štete.

10. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 177. stav 1. ZOO koju je citirao, naglasivši da je u periodu kada je snijeg sa stambenog objekta pao na tužiteljevo vozilo i pričinio štetu, bilo proglašeno stanje prirodne nesreće usljed izuzetno velikih količina snijega koji je pao u Sarajevu u februaru 2012. godine, naglasivši da je u konkretnom slučaju riječ o „višoj sili“ usljed čijeg djelovanja je i nastala šteta na vozilu tužitelja. Obrazloženo je da šteta na tužiteljevom vozilu potječe od uzroka koje apelant nije mogao ni izbjeći, ni predvidjeti, niti otkloniti, zbog čega je apelant oslobođen odgovornosti za nastalu štetu. Stoga je zaključeno da apelant nije dužan naknaditi štetu tužitelju, jer je količina snijega koja je pala u tom periodu predstavljala vremensku nepogodu i činila prirodnu nesreću, koju sam apelant nije mogao izbjeći.

11. Odlučujući o žalbi tužioca Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantu naložio da tužitelju isplati precizirani novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Istom presudom je obavezan tužitelj da prvotuženom nadoknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. U vezi sa žalbenim prigovorom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je iz tih činjenica primjenom materijalnog prava izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, žalba tužitelja se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, i to u pogledu primjene čl. 173, 174. i 177. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li u konkretnom slučaju pad snijega sa krova stambenog objekta u vlasništvu apelanta predstavlja višu silu i da li stoga ima odgovornosti tuženih za štetu nastalu na tužiteljevom vozilu (prvotuženog kao zakupca, a apelanta kao vlasnika stambenog objekta).

13. Imajući u vidu činjenična utvrđenja iz prvostepenog postupka, Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju jasno da „velike količine snijega na krovu objekta predstavljaju opasnu stvar i da se, u slučaju štete, radi o objektivnoj odgovornosti za koju odgovara imalac opasne stvari po članu 173. ZOO-a“. U konkretnom slučaju apelant je „vlasnik objekta na kojem se nalazila opasna stvar - velika količina snijega koja je predstavljala povećanu opasnost za okolinu“. Prema ocjeni Kantonalnog suda, a polazeći od nesporne činjenice da je u periodu od 4. do 23. februara 2012. godine u Kantonu Sarajevo bilo proglašeno stanje prirodne nepogode usljed visokog snijega, ključno za presuđenje je dati pravnu ocjenu da li prema okolnostima konkretnog slučaja obrušavanje snijega sa krova objekta u apelantovom vlasništvu znači da je do njega došlo usljed više sile. Kantonalni sud je naveo da se u uvjetima savremene meteorologije obilne padavine realno mogu predvidjeti, ali da se ne mogu spriječiti. Stoga, ne postoji odgovornost apelanta za količinu snijega koji je napadao u kritičnom periodu. Također bi bilo nerealno očekivati da se enormna količina snijega otkloni u izuzetno kratkom vremenskom periodu. Međutim, ocjenjujući da se štetni slučaj desio 21. februara 2012. godine, dakle, protekom 17 dana od dana proglašenja stanja prirodne nepogode, Kantonalni sud je ocijenio da se mogućnost pada snijega sa objekta u vlasništvu apelanta mogla realno očekivati i da se mogla spriječiti, te da se stoga u samom štetnom događaju ne nalaze elementi više sile. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je apelant po članu 16. ZOO, te članu 47. st. 1. i 4. Zakona o komunalnoj čistoći bio dužan da sa krova objekta ukloni snijeg koji je predstavljao opasnost, pri tome ne čekajući eventualnu raspoloživost pripadnika Civilne zaštite, a sasvim sigurno je imao obavezu i da osigura u neposrednoj blizini objekta, te da stoga postoji njegova odgovornost za utuženu materijalnu štetu.

14. Odlučujući o apelantovom prigovoru podijeljene odgovornosti, kojim je istaknuo da je tužitelj svojim postupcima - nepoštivanjem upozorenja i ostavljanjem vozila na nepropisnom mjestu, doprinio nastanku posljedice, Kantonalni sud je ocijenio da je taj prigovor osnovan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom radilo o proglašenom stanju prirodne nepogode, pa je tužitelj bio dužan da se ponaša u skladu sa sa standardom pažnje dobrog domaćina i da vozilo ne ostavlja pored objekta na čijem krovu se nalaze velike količine neočišćenog snijega. Kantonalni sud je doprinos tužitelja procijenio na 15 % totalne štete, imajući u vidu da je kao osnovni uzrok nastanka štete utvrđeno propuštanje apelanta da, kao vlasnik objekta sa kojeg prijeti opasnost, snijeg ukloni, odnosno da adekvatno osigura prostor oko objekta. Stoga, Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju nisu ostvarili uvjeti za oslobađanje od objektivne odgovornosti za naknadu štete usljed više sile, kako je tvrdio apelant. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da postoji odgovornost apelanta za naknadu štete po članu 154. stav 2, 173. i 174. stav 1. ZOO i da ona tužitelju treba biti nadoknađena u visini pobliže navedenoj u izreci presude ili 85 % totalne štete utvrđene od vještaka mašinske struke, na koji dokaz stranke nisu imale primjedaba.

15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 65 0 P 284833 20 Rev od 5. marta 2020. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu, u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na to da pobijani dio u pravomoćno dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva (4.979,98 KM) ne prelazi novčani cenzus (10.000,00 KM) za dopustivost revizije. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da u predmetnom sporu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji (član 237. stav 3. ZPP) jer ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da je nedopustiv stav Kantonalnog suda da je od proglašenja stanja prirodne nepogode proteklo 17 dana, te da se u štetnom događaju ne nalaze elementi više sile, da se vrši analiza više sile na način da se procjenjuje jačina elementarne nepogode, kao i samo njeno trajanje, a sve na osnovu broja dana, a ne na osnovu zvaničnih podataka. Nadalje, apelant navodi da je Kantonalni sud donošenjem osporene presude postupio u suprotnosti sa članom 3. stav 1. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća koji jasno propisuje da se visoki snijeg smatra događajem koji je uzrokovan djelovanjem prirodne sile na koju ljudski faktor ne može utjecati. Pored toga, smatra da je Kantonalni sud postupio i u suprotnosti sa Uredbom o jedinstvenoj metodologiji za procjenu štete od prirodnih i drugih nesreća.

18. Apelant naglašava da je Kantonalni sud postupio u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda zauzetim u Presudi broj 070-0-Rev-06-001013 od 2. augusta 2007. godine koji glasi: „S obzirom na opisano stanje (vanredno stanje zbog elementarne nepogode radi prekomjernog padanja snijega) i ovaj sud nalazi da tuženik ne bi bio odgovoran ni zbog razloga postojanja više sile i to zbog uzroka čije djejstvo nije moglo da se otkloni. Ako se i previdjelo, nije se moglo izbjeći ili otkloniti (član

177. ZOO)“, kao i sa stavom Vrhovnog suda iskazanim u Presudi broj Rev 29015/2016 od 8. juna 2017. godine. Kantonalni sud je, također, postupio u suprotnosti i sa već ustaljenom praksom istog suda koji je već izrazio stav prema ovom pitanju u predmetu broj 65 0 P 270408 13 Gž od 20. februara 2019. godine koji glasi: „Šteta počinjena u vanrednim okolnostima, odnosno u vrijeme stanja prirodne i druge nesreće, regulirana je Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća”. Osim toga, apelant je ukazao i na već ranije zauzet stav da se „pod višom silom podrazumijeva (se) svaki događaj koji dolazi izvana bilo prirodni (požar, poplava, potres i sl.) ili nastao po ljudskom utjecaju a koji se ne može ni predvidjeti ni otkloniti“ (objavljen u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu broj 2/2001, strana 30). Apelant posebno ukazuje da je Kantonalni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u predmetnom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzeo drugačije stajalište u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom, a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom. Na ovaj način je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao jedno od temeljnih načela vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje.

19. Konačno, apelant smatra da je, u situaciji kada Kantonalni sud preinači prvostepenu presudu u kojoj nema cenzusa za izjavljivanje revizije (kao što je u konkretnom predmetu slučaj), stranke nemaju mogućnost na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka, tj. nemaju pravo na pristup sudu kao implicitno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II.Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud je naveo da se postupak vodio u skladu sa zakonom, te da nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

22. Tužitelj je naveo da je apelant evidentno postupao nesavjesno, te pred redovnim sudovima uopće nije dokazao da je makar pokušao (kontaktirao sa pravnim ili drugim licima za uklanjanje snijega i/ili lično pokušao ukloniti i dr.) ukloniti snijeg sa krova na koji način je pokazao apsolutni nemar prema životima i imovini drugih ljudi. U toku postupka pred redovnim sudovima bez sumnje je utvrđeno da snijeg ili snježni nanosi u navedenom periodu nisu iznenadno djelovali, već da se radilo o periodičnim događanjima/djelovanjima na koja se moglo utjecati i preventivno, a i nakon što su oni nastali. Tužitelj smatra da je apelant mogao i predvidjeti i otkloniti događaj koji je uzrokovao štetu tužitelju kao oštećenoj strani.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmerno težini svoje krivice.

(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.

24. Zakon o komunalnoj čistoći (“Službene novine Kantona Sarajevo" broj 11 /97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47. st. (1) i (4) Ako snijeg ili led na krovu stambene zgrade predstavlja opasnost po prolaznike, bezbjednost stanara ili same zgrade, snijeg i led moraju se ukloniti.

Sa krovova stambenih zgrada u vlasništvu građana, uklanjanje snijega vrše njihovi vlasnici.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 501/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom revizije apelanata. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 284833 20 Rev od 5. marta 2020. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

28. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija (AP 501/20) protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 284833 16 Gž od 2. decembra 2019. godine, koju je apelant primio 24. decembra 2019. godine, podnesena 10. februara 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a u okviru prava na pravično suđenje da mu je povrijeđeno i ustavno pravo na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud, ne slijedeći sudsku praksu tog suda, osporenom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da tužitelju isplati precizirani novčani iznos na ime naknade štete, dok je u istovrsnim predmetima sa sličnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo suprotan stav prema kojem je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog razloga postojanja više sile, i to zbog uzroka čije djejstvo nije moglo da se otkloni. U prilog ovoj tvrdnji apelant je dostavio veći broj presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda donesenih u periodu od 2007. do 2019. godine. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. njegovihČlan 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni postupak se vodio radi naknade materijalne štete, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud će najprije ispitati navode apelanta o nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravnoj nesigurnosti koju je, po apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka Kantonalnog suda.

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji (vidi, Beian protiv Rumunije (br. 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Načelo pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Evropski sud smatra da, iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u slučajevima koje je razmatrao u kojima protivrječna tumačenja proistječu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse istog suda koji je sud posljednje instance u predmetnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Tudor Tudor protiv Rumunije, broj 21911/03, stav 29. od 24. marta 2009. godine) i uključuje nedosljedno presuđivanje o zahtjevima mnogih lica u identičnim situacijama, Evropski sud je takva tumačenja smatrao neprihvatljivim. Pri tome je obrazlagao da takve protivrječnosti stvaraju stanje stalne nesigurnosti što, zauzvrat, mora smanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to povjerenje, jasno, jedna od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava, pa je u takvim slučajevima utvrđivao povredu prava na pravično suđenje.

36. Evropski sud je, također, istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske, broj 20153/04 od 18. decembra 2008. godine, stav 74). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi presudu u predmetu Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, od 14. januara 2010. godine, stav 38). Međutim, ako odstupanje od dosljednosti sudske prakse „nema objektivno i razumno opravdanje“, tj. ako ne slijedi legitiman cilj, ili ako ne postoji „razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži“ (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, strana 16, stav 33), ono može uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana

14. Evropske konvencije (vidi već navedenu Beian, st. od 59. do 64).

37. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

38. U okolnostima konkretnog slučaja, koji je predmet ove odluke, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant navedenu presudu osporava tvrdeći da je taj sud zauzeo drugačije stajalište u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i predmeti pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom na koje je ukazao i koje je dostavio uz apelaciju, a da nije dato obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do kršenja principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak rješavati sukob sudske prakse, izbjeći razilaženje i osigurati jednoobraznu primjenu prava od redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti je preispitati može li takva situacija imati kao posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, već citiranu presudu Beian protiv Rumunije, st. 40. i 64, te Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45, i Vinčić i drugi protiv Srbije, presuda od 1. decembra 2009. godine, stav 56).

40. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u Presudi, koju je apelant kao uporedni slučaj dostavio, broj 65 0 P 270408 13 Gž od 20. februara 2019. godine odbio tužbeni zahtjev tužitelja E.Dž. kojim je traženo da se obaveže tuženi (Kanton Sarajevo, MUP Kantona Sarajevo) da mu isplati na ime naknade materijalne štete određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Vlada Kantona Sarajevo 4. februara 2012. godine donijela odluku o proglašenju stanja prirodne i druge nesreće na području Kantona Sarajevo, a da je 15. februara 2012. godine na tužiteljevom vozilu pričinjena materijalna šteta na način da je na krov njegovog vozila pao snijeg s krova zgrade u kojoj je smješten tuženi. Kantonalni sud je u navedenoj presudi istaknuo „da tuženi nije odgovoran za štetu na tužiteljevom vozilu zbog razloga postojanja više sile čije se djejstvo nije moglo izbjeći ili otkloniti (prekomjerne snježne padavine), s obzirom da je šteta na apelantovom vozilu nastala 15. februara 2012. godine, kada je bila na snazi odluka Vlade Kantona Sarajevo o proglašenju stanja prirodne i druge nesreće na području Kantona Sarajevo (član 177. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Također, Kantonalni sud je ukazao da je šteta pričinjena u vanrednim okolnostima (u vrijeme stanja prirodne i druge nesreće) regulirana Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća“. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao i na stav Kantonalnog suda objavljen u Biltenu sudske prakse tog suda broj 2/2001, koji glasi: „Pod višom silom podrazumijeva se svaki događaj koji dolazi izvana bilo prirodni (požar, poplava, potres i sl.) ili nastao po ljudskom utjecaju a koji se ne može ni predvidjeti ni otkloniti“ (preuzeto sa: ZIPS - broj 1428/1429 - juli/august 2020. godine, http://privrednastampa.ba/wp-content/uploads/2021/01/Zips-1428- 1429WEB.pdf). Također, Ustavni sud zapaža da je apelant, kao uporedni slučaj, dostavio i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001013 od 2. augusta 2007. godine kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice E.S. kojim je tražila da sud obaveže tuženog (JKP «Park» Sarajevo) da joj naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpjela zbog povrede koju je zadobila zbog pada grane sa drveta. Vrhovni sud je u toj presudi naveo da tuženi, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o komunalnoj čistoći, suprotno navodima revizije, nije odgovoran za nastalu štetu. Vrhovni sud je naveo da s obzirom na vanredno stanje [vanredno stanje zbog elementarne nepogode radi prekomjernog padanja snijega] zbog elementarne nepogode i on nalazi da tuženi ne bi bio odgovoran ni zbog razloga postojanja više sile (član 177. ZOO).

41. Nasuprot navedenom pravnom stavu (da tuženi nije odgovoran zbog razloga postojanja više sile i to zbog uzroka čije djejstvo nije moglo da se otkloni, odnosno da je šteta nastala u vrijeme dok je bila na snazi odluka Vlade Kantona Sarajevo o proglašenju stanja prirodne i druge nesreće na području Kantona Sarajevo), Kantonalni sud je u osporenoj odluci zauzeo potpuno suprotan stav kada je, za razliku od svih drugih citiranih predmeta, uvažio žalbu tužitelja i preinačio presudu Općinskog suda na taj način što je u konačnici obavezao apelanta da tužitelju isplati precizirani novčani iznos na ime naknade štete. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno gotovo identično činjenično stanje i identična pravna osnova kao i u navedenim predmetima Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi, potpuno suprotno od svog postupanja u ranijem gotovo identičnom predmetu, uvažio žalbene navode tužitelja. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud naveo da „velike količine snijega na krovu objekta predstavljaju opasnu stvar i da se u slučaju štete radi o objektivnoj odgovornosti za koju odgovara imalac opasne stvari po članu 173. ZOO“. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da se štetni događaj desio 21. februara 2012. godine, dakle, protekom 17 dana od dana proglašenja stanja prirodne nepogode, zaključivši da se mogućnost pada snijega sa objekta u vlasništvu apelanta mogla realno očekivati i da se mogla spriječiti, te da se stoga u samom štetnom događaju ne nalaze elementi više sile. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u osporenoj odluci Kantonalni sud u okolnostima potpuno identičnog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova donio suprotnu odluku u odnosu na dugogodišnju zauzetu praksu, a da za promjenu prakse nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud pri tome ima u vidu da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke što podrazumijeva razvoj sudske prakse, ali da odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju imati objektivno i razumno opravdanje i objašnjenje, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršen princip pravne sigurnosti u situaciji kada je isti sud u gotovo identičnim ili sličnim pitanjima naknade materijalne štete tužitelja koji su u istoj situaciji kao i apelant donosio odluke kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

42. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog suda, među kojima i stav da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i da osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi, Vusić protiv Hrvatske, stav 45), Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji, imao zakonsku mogućnost da, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda, shodno članu 237. stav 3. ZPP, utvrdi pravno shvatanje koje bi bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 5. marta 2020. godine takav zahtjev apelanta odbacio kao nedopušten. Vrhovni sud je, međutim, ocijenio da u predmetnom sporu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji (član 237. stav 3. ZPP) jer ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da postojeći mehanizmi ujednačavanja sudske prakse u konkretnom slučaju nisu bili efikasni. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju apelanta, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

43. S obzirom na utvrđenu povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra neophodnim da razmatra da li je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i povrede prava na imovinu.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih načela vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je sud, koji je pritom bio i sud posljednje instance protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se zasniva na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu donio odluku potpuno suprotnu ustanovljenoj sudskoj praksi, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a pri tome mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju nije bio djelotvoran.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1945/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio