Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1329/20 (G. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Stanarsko pravo
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1329/20

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1329/20, rješavajući apelaciju Galiba Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Galiba Karića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 231586 19 Rev od 14. januara 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Galib Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 231586 19 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 231586 14 Gž od 24. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 231586 12 P od 30. septembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. oktobra 2021. do 29. oktobra 2021. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.

5. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 231586 12 P od 30. septembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je do 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, precizno opisanom u izreci presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da apelant na osnovu ove presude ostvaruje sva prava iz Zakona o stambenim odnosima na predmetnom stanu.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da mu je 1998. godine dodijeljen predmetni stan koji je bio devastiran te da ga je nakon dodjele obnovio i sa porodicom uselio u njega. Dalje je naveo da je stan u toku rata bio napušten pa je nosilac stanarskog prava, odnosno njegov sin N. D. podnio zahtjev za povrat, zbog čega apelant nije mogao kod „Sarajevostana“ formalno zaključiti ugovor o korištenju stana, da je zahtjev za povrat stana odbijen i da je taj postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 24. januara 2007. godine. Zatim, da se apelant, kako je predmetni stan bio vlasništvo preduzeća koje je privatizirano, a stan nije ušao u početni bilans tog preduzeća, obratio tuženoj, koja je shodno odredbi člana 14a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ovlaštena za prodaju stanova u vlasništvu privatiziranog preduzeća, zahtjevom za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, te da je tom prilikom obaviješten da uz zahtjev mora priložiti ugovor o korištenju stana ili sudsku presudu koja zamjenjuje takav ugovor. Općinski sud je zatim naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da se u konkretnom slučaju radi o stanu privatizirane firme, koji se po službenoj dužnosti u skladu sa članom 6. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova treba staviti na raspolaganje tuženoj, koja će ga u skladu sa članom 8. navedenog zakona rasporediti prema prioritetu. Tužena je također navela da predmetni stan može biti dodijeljen samo u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o stambenim odnosima s obzirom na to da je predmetni stan bio predmet povrata u smislu odredaba člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da se stan vodi u fondu napuštenih stanova za koji je pravosnažno odbijen zahtjev za povrat.

9. Općinski sud je nadalje naveo da je u toku postupka utvrđeno da je vlasnik stana „Union komerc-Inostrana zastupstva Sarajevo“ rješenjem od 15. juna 1998. godine dodijelio apelantu na korištenje predmetni stan u koji je apelant uselio 30. juna 1998. godine i da ga od tada nesmetano koristi, te da je D. D., ranijem nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, pravosnažnom presudom Općinskog suda II Sarajevo od 3. marta 1998. godine otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana. Zatim je utvrdio da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 20. aprila 2004. godine N. D. kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava D. D. dozvoljen povrat u predmetni stan, dok je apelantu kao bespravnom korisniku utvrđen rok od 15 dana da napusti stan, ali da je navedeno rješenje, po apelantovoj žalbi, poništeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo od 7. juna 2004. godine. Nakon toga je rješenjem Uprave za stambena pitanja od 16. novembra 2004. godine odbijen zahtjev N. D. za povrat predmetnog stana jer nije bio član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava i da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Ministarstva stambenih poslova od 6. januara 2005. godine i presudom Kantonalnog suda od 24. januara 2007. godine. Općinski sud je također utvrdio da predmetni stan nije bio predmet privatizacije i da se ne nalazi u početnom bilansu pravnog sljednika „Union komerc-Inostrana zastupstva d.o.o. Sarajevo“. Ukazao je da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da ugovor o korištenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašen napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavi su, te da se odredbe tog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. tog zakona, uključujući oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu od 15. juna 1998. godine ništavo. Nadalje je zauzeo stanovište da apelant ne posjeduje niti jedan pravni osnov za stjecanje stanarskog prava na predmetnom stanu propisan odredbama člana 46.b) stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, niti se apelant može smatrati nosiocem stanarskog prava korištenjem predmetnog stana duže od osam godina u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je u vrijeme dodjele predmetnog stana postojalo stečeno stanarsko pravo drugog nosioca, niti su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti u pogledu dužine korištenja predmetnog stana. Općinski sud je ukazao da je odredbama Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene propisano da će upravni organ nadležan za stambena pitanja u svakoj općini u najkraćem roku napraviti spisak svih stanova koji su proglašeni napuštenim i za koje nije podnesen zahtjev za povrat do 4. jula 1999. godine ili za koje je zahtjev za povrat odbijen (tačka (12) 7), te da se u svim slučajevima stan iz ove tačke i tačke 12. ne dodjeljuje ponovo sve dok se u skladu sa važećim zakonima ne donese konačna odluka u pogledu svih neriješenih zahtjeva i žalbi u vezi s tim stanom (tačka (13) 8). S obzirom na to da je o zahtjevu za povrat predmetnog stana članu domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava konačno odlučeno 24. januara 2007. godine, Općinski sud je zaključio da se predmetni stan nije mogao dodjeljivati prije konačnosti odluke u vezi sa zahtjevom za povrat stana, te da stoga apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine. U konačnici je naveo da predmetni stan može biti predmet raspolaganja u skladu sa odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 231586 14 Gž od 24. aprila 2019. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka jer je izvedene dokaze pravilno cijenio kako je to predviđeno članom 8. u vezi sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te da je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da je rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu od 15. juna 1998. godine ništavo, shodno odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, jer je navedenim odredbama propisano da su ugovori o korištenju stana, kao i drugi akti o dodjeli stana doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Također je zauzeo stanovište da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije imao pravni osnov za useljenje i da je predmetni stan koristio kao nezakonit korisnik, ali da nezakonitim korištenjem nije stekao stanarsko pravo u skladu s odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Ukazao je da je odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje i da na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine i protekom roka ne isključuje se pravo davaocu stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od narednih pet godina. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava jer nije zakonito uselio u predmetni stan u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, niti je stan nesmetano koristio duže od osam godina do 6. decembra 2000. godine.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 231586 19 Rev od 14. januara 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te zaključio da revizija nije osnovana. Ocijenio je neosnovanim apelantov revizioni prigovor da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe čl. 2, 11. i 24. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim je ukazao na sadržaj odredaba člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene, te zaključio da je rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantu od 15. juna 1998. godine ništavo i da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana. Pri tome je istakao da na pravilnost odluka nižestepenih sudova nije od utjecaja činjenica što predmetni stan nije proglašen napuštenim i što je pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korištenju stana ranijem nosiocu jer je odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se one odnose i na stanove koji nisu napušteni (član 18b), te da su svi upravni, sudski i drugi akti kojima je ranijim nosiocima stanarskog prava prestalo stanarsko pravo ništavi (član 2. stav 1). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da mu je predmetni stan dodijeljen tek nakon što je pravosnažnom sudskom odlukom otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana ranijem nosiocu stanarskog prava, te da je „apsurdan“ zaključak suda da apelant ne posjeduje akt o korištenju stana i da je na predmetnom stanu, u vrijeme kad je dodijeljen apelantu, postojalo stanarsko pravo drugog lica. Navodi da je ranijem nosiocu stanarskog prava to pravo prestalo otkazom, a ne proglašavanjem stana napuštenim do kraja 1995. godine, te da je apelant zakonito uselio u predmetni stan. Nadalje navodi da je diskriminirajuća interpretacija odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima i da se rok od osam godina ne može smatrati rokom za stjecanje stanarskog prava jer to navedenim zakonom nije propisano, te da bi u svjetlu tog tumačenja bespravni korisnici morali useliti u stanove prije 6. decembra 1992. godine da bi do 6. decembra 2000. godine protekao rok od osam godina. II.Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude i da je osporena presuda donesena u skladu s važećim propisima Federacije BiH, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije, te drugim međunarodnim aktima. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

16. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude.

17. Općinski sud je ponovio razloge navedene u obrazloženju osporene odluke.

18. Tužena je navela da su apelacioni navodi neosnovani i predložila je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09).

20. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01 i 56/01) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Primjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova ("Narodni list HZHB", broj 13/93) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30.

aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.

Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napuštenim odnosno kojima prestaju da važe stanarska prava do stupanja nosioca stanarskog prava u posjed stana u skladu sa ovim zakonom.

Nadležni organi iz stava 2. ovog člana rješavaju o pravima nosilaca stanarskog prava da stupe u posjed njihovih stanova koji su proglašeni privremeno, odnosno trajno napuštenim, i pravima privremenih korisnika napuštenih stanova.

Član 2.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Osoba koja je u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 3. stav 3. ovog zakona neće se primjenjivati na takve osobe.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.

aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i koji je naknadno primio drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom.

V - ZAVRŠNE ODREDBE

Član 16.

Ugovor o korišćenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 07. februara 1998. godine, ništavi su. Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korišćenju stana zaključene prije 07. februara 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan.

Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.

Član 18b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.

21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99):

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 30.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.

Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

22. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05, 2/08 i 49/08 – odluka USFBiH):

Član 4.

Izuzetno, ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizirano ili je preduzeće prestalo sa radom i brisano iz registra preduzeća i ukoliko su na teritoriji odnosne općine izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana, odnosno po svim zahtjevima za vraćanje u posjed nekretnine u vlasništvu, stanovima navedenim u odredbi člana 2. ovog Zakona raspolaže općina na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi.

Član 6.

Organ nadležan za stambene poslove po službenoj dužnosti vodi postupak ukoliko je davalac stana na korištenje preduzeće koje je privatizirano.

Ukoliko u postupku iz stava 1. ovog člana organ utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 4. ovog Zakona, rješenjem stavlja stan na raspolaganje općini na čijoj se teritoriji stan nalazi.

Član 8.

Općina raspolaže stanovima iz člana 6. stav 2. ovog Zakona tako što: vrši dodjelu stana licima čije je pravo utvrđeno posebnim zakonom o restituciji, nosiocima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, radnicima davaoca stana na korištenje - preduzeća koje je privatizirano na način propisan u odredbi člana 7. ovog Zakona i socijalno ugroženim licima.

Kantonalnim propisom utvrđuje se redoslijed prioriteta za dodjelu stana kategorijama lica iz stava 1. ovog člana.

Nosilac stanarskog prava na stan u privatnom vlasništvu ima pravo na dodjelu stana ukoliko:

a) na području iste općine nema stambeni objekt u vlasništvu ili

b) član njegove uže porodice koji je s njim živio u odnosnom stanu na području iste općine nema stan ili stambeni objekt u vlasništvu.

Radnicima davaoca stana na korištenje, u smislu odredaba ovog Zakona, smatraju se radnici zaposleni u preduzeću do privatizacije preduzeća.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 231586 19 Rev od 14. januara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

32. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetnom, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu jer nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredaba čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima. Iz navedenog, dakle, proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj postojećoj imovini u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je apelantova nada za uspjehom u predmetnom postupku imala osnov da bi se mogla smatrati „legitimnim očekivanjem“. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana kao uvjet za stjecanje stanarskog prava, niti je stan nesmetano koristio duže od osam godina do 6. decembra 2000. godine, u smislu odredaba čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj ne postoji legitimno očekivanje u sličnim situacijama kada nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za stjecanje stanarskog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3371/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 26, AP 4694/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 27 i AP 386/20 od 8. septembra 2021, tačka 41, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, međutim, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant u posjedu predmetnog stana od 30. juna 1998. godine (dakle više od 20 godina), na osnovu rješenja od 15. juna 1998. godine kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje od vlasnika, a nakon što je pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korištenju stana ranijem nosiocu stanarskog prava, kao i da je odbijen zahtjev za povrat predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, smatra da je apelantova nada za uspjehom u predmetnom postupku imala dovoljno osnova da bi se mogla smatrati „legitimnim očekivanjem“, te da stoga apelant ima imovinu koja potpada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, u okolnostima konkretnog slučaja, nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana, kao i da nije nesmetano koristio predmetni stan duže od osam godina do 6. decembra 2000. godine, te su se u vezi s tim pozvali na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima (čl. 2, 11, 24. i 30) i Zakona o prestanku primjene (čl. 16. stav 1. i 18b). S obzirom na to da su navedeni zakoni dostupni (objavljeni u javnim glasilima) i jasni, te kao takvi nesporno ispunjavaju standard „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Nadalje, kako primjena zakonskih propisa, na način da samo lica koja ispunjavaju zakonom propisane uvjete mogu steći svojstvo nosioca stanarskog prava i ostvarivati prava koja im temeljem tog svojstva pripadaju, predstavlja legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu u konkretnom slučaju bilo u javnom interesu.

34. Ustavni sud nadalje mora ispitati da li je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“.

35. Ustavni sud podsjeća na to da je u Bosni i Hercegovini provedena stambena reforma koja se ogledala u tranziciji ili prelasku društva u uvjete tržišnog privređivanja na osnovima prava privatnog vlasništva, što je, između ostalog, rezultiralo privatizacijom stanova u društvenom vlasništvu, odnosno napuštanjem stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za vlasništvo. Način transformacije u pravo vlasništva je učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegirane kupovine s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo vlasništva, odnosno pravni osnovi za upis vlasništva u zemljišne knjige (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 554/17 od 22. maja 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, cilj stambene reforme je bio da stanovi u društvenom vlasništvu postanu vlasništvo nosilaca stanarskog prava, odnosno vlasništvo lica koja su koristila te stanove.

36. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je do 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, uz obrazloženje da je apelant nezakoniti korisnik predmetnog stana jer nema zaključen ugovor o korištenju, u smislu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant u posjedu predmetnog stana od 30. juna 1998. godine (dakle više od 20 godina) na osnovu rješenja od 15. juna 1998. godine kojim mu je predmetni stan dodijeljen na korištenje od vlasnika, a nakon što je pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korištenju stana ranijem nosiocu stanarskog prava, kao i da je zahtjev za povrat predmetnog stana konačno odbijen presudom Kantonalnog suda od 24. januara 2007. godine. Ustavni sud, također, primjećuje da iz relevantnih propisa (odredaba čl. 4, 6. i 8. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova) proizlazi da stanovima čiji je davalac na korištenje preduzeće koje je privatizirano, a riješeno je o zahtjevima za njihov povrat, što je u konkretnom slučaj, raspolaže općina na čijoj teritoriji se nalaze, u konkretnom slučaju tužena općina koja ima status nosioca javne vlasti. Imajući u vidu navedeno u kontekstu cilja stambene reforme u Bosni i Hercegovini, a to je privatizacija stanova u društvenom/državnom vlasništvu, Ustavni sud smatra da je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja kada je apelant u posjedu predmetnog stana od 1998. godine na osnovu rješenja kojim mu je stan dodijeljen od vlasnika (prije 6. decembra 2000. godine, do kada se moglo stjecati stanarsko pravo) i da je o povratu stana konačno riješeno 2007. godine, a sa kojim činjenicama su nesporno bili upoznati sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava iz razloga što ne posjeduje ugovor o korištenju stana na apelanta stavljen poseban i pretjeran teret. Navedeno a fortiori što u konkretnom slučaju ne postoji drugi privatni interes koji bi mogao biti ugrožen s obzirom na to da je, kako je već rečeno, odbijen zahtjev za povrat predmetnog stana i da se stan nalazi na raspolaganju tuženoj općini kao nosiocu javne vlasti, te da druga privatna lica ne polažu prava na predmetni stan (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, broj predstavke 43777/13, stav 66). Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije uspostavljen pravičan balans između javnog interesa i apelantovog prava na imovinu s obzirom na to da pravo tužene općine kao javne vlasti da, shodno relevantnim odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, raspolaže predmetnim stanom, isključivo usljed činjenice da apelant nije zaključio ugovor o korištenju, ne može imati prioritet u odnosu na pravo apelanta koji je u posjedu predmetnog stana koji predstavlja njegov dom duže od 20 godina na osnovu rješenja kojim mu je stan dodijeljen od preduzeća koje je naknadno privatizirano.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

38. Imajući u vidu zaključak o povredi apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi, uprkos okolnosti da je apelant u posjedu predmetnog stana preko 20 godina na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje donesenog od vlasnika, a zahtjev za povrat stana je odbijen, odbili da utvrde da je apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, na koji način su na apelanta stavili poseban i pretjeran teret.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić