Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1038/20 (L. P.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Izvršenje
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja · čl. 2
- Zakon o parničnom postupku · čl. 175
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 1
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1038/20
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1038/20, rješavajući apelaciju Lidije Pavlović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 16. prosinca 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Lidije Pavlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 269300 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lidija Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo „Milas, Martinović & Partneri“ d.o.o. Ljubuški, podnijela je 18. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 269300 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Intesa Sanpaolo banke“ BiH d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač na strani tužene) zatraženo je 12. i 15. srpnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, tužena i umješač na strani tužene su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 13. do 23. srpnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o apelantičinoj tužbi protiv tužene radi naknade štete, v. sp. 58.158,00 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 269300 12 P od 25. prosinca 2014. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati iznos od 58.158,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 12. siječnja 2011. godine pa do konačne isplate, zajedno sa troškovima postupka. Apelantica je obvezana tuženoj i umješaču na strani tužene naknaditi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i dovodeći sve provedene dokaze u međusobnu svezu, utvrdio da je Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P-188/92 od 19. svibnja 1993. godine tuženi „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Čapljina obvezan apelantici (tužiteljici) isplatiti novčane iznose navedene u presudi. Dalje, apelantica je na temelju navedene presude kod Općinskog suda u Čapljini pokrenula izvršni postupak (broj 53 0 I 010263 98 I, stari broj I. 182/98-Č) radi provođenja navedene pravomoćne i izvršne presude (od 19. svibnja 1993. godine), da je u tom postupku tužena („Intesa Sanpaolo banka“ d.d.) provela prijenos novčanih sredstava sa računa tuženog na apelantičin račun u pogledu glavnice, troškova postupka i zakonskih zateznih kamata, te podneskom obavijestila apelanticu i nadležni sud da je rješenje suda o izvršenju u potpunosti provedeno. Tijekom izvršnog postupka rješenje o izvršenju od 27. travnja 1998. godine djelomično je izmijenjeno rješenjem Općinskog suda u Čapljini od 17. travnja 2008. godine, dok je u konačnici preinačeno rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 9. travnja 2009. godine. Među parničnim strankama je sporno je li tužena, koja je provodila rješenje o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, pri obračunu zakonskih zateznih kamata postupala na zakonit način.
7. Općinski sud je dopustio miješanje u predmetnu parnicu umješača na strani tužene („Sarajevo-osiguranju“ d.d. Sarajevo), cijeneći postojanje pravnog interesa na strani umješača koji je izvršenik u izvršnom postupku u kojem je određeno izvršenje na temelju pravomoćne i izvršne presude. Nadalje, sud je, u skladu sa člankom 175. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odbio kao neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene uz obrazloženje da je tužena kao banka koja je provodila izvršenje pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. Također, Općinski sud je u predmetnom postupku proveo financijsko vještačenje na okolnosti predložene od apelantice i okolnosti predložene od tužene (izvršeno na temelju dokumentacije iz spisa), te je saslušao vještaka financijske struke. Naime, Općinski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i njegovog iskaza utvrdio je da je tužena prilikom provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini obračun i isplatu zatezne kamate izvršila postupajući po važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ broj 56/04), kao i prema izmjenama navedenog zakona („Službene novine FBiH“ br. 29/05 i 48/11), odnosno da je rješenje o izvršenju provedeno u cijelosti budući da je vještak utvrdio da primjenom navedene zakonske zatezne kamate ne postoji dug tuženog prema apelantici. Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci uz obrazloženje da se u ovoj pravnoj stvari nije mogao primijeniti komforni način obračuna zateznih kamata od 19. svibnja 1993. godine do 15. srpnja 1994. godine, a od 16. srpnja 1994. godine jednostavna metoda obračuna zateznih kamata. Naime, u vrijeme isplate tužena je postupala u skladu sa zakonskim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi i u potpunosti je postupila po rješenju o izvršenju, zbog čega je Općinski sud odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na temelju odredbe članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i prema Advokatskoj tarifi, te je obvezao apelanticu da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 4.762,70 KM te umješaču na strani tužene u iznosu od 6.932,84 KM.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 269300 15 Gž od 30. kolovoza 2018. godine uvažena je apelantičina žalba u dijelu odluke o troškovima postupka, te je preinačena prvostupanjska odluka u tom dijelu tako što je odbijen zahtjev umješača na strani tužene da mu apelantica naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, kao i zahtjevi tužene i umješača na strani tužene za naknadu troškova nastalih povodom žalbe.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostupanjskog suda, te naveo da je neutemeljen apelantičin prigovor da joj prvostupanjski sud nije dopustio i omogućio raspravljanje po njezinom podnesku od 17. ožujka 2014. godine, kojim je tražila ispravak rješenja o provođenju vještačenja. Naime, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno postupio odbijajući apelantičin prijedlog uz zaključak da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelantičinog punomoćnika koji je u momentu predlaganja vještačenja morao znati visinu stope zatezne kamate koju predlaže. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelantica neutemeljeno osporava primjenu odredbi Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na način obračuna zateznih kamata koji je propisan navedenim zakonom, kao i da se apelantica pozvala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06 kojom je utvrđeno da je otpisivanje zakonske zatezne kamate za razdoblje rata (po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja) protuustavno i nezakonito. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju primjenom odredbe članka 4. navedenog zakona (koja nije proglašena neustavnom) tužena izvršila obračun kamate i za ratno razdoblje u opsegu koji je određen izvršnom ispravom, kojom nije određena stopa zatezne kamate, pa se ne može smatrati da je postupljeno suprotno izvršnoj ispravi. Kantonalni sud je naveo da je nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je tužena izvršila obračun zateznih kamata u skladu sa prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka (odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja) što, po ocjeni tog suda, nije u sukobu sa načelom zabrane povratnog djelovanja zakona na koje se ukazuje u žalbi. Vezano za primjenu komforne metode obračuna zatezne kamate, Kantonalni sud je naveo da ona dovodi do obračuna kamate na kamatu (na glavni dug uvećan za prethodno obračunatu kamatu obračunava se kamata), što je suprotno Zakonu o obligacijskim odnosima, te da ne postoji ustavna i zakonska osnova za primjenu komforne metode u obračunu zatezne kamate u konkretnom slučaju. Pri tome, Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 4460/10 u kojoj je Ustavni sud izrazio mišljenje da bi bilo izvan njegove nadležnosti da utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je apelantu dosuđen, odnosno da odlučuje o tome na temelju kojih propisa o zateznoj kamati treba izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga. Također, Kantonalni sud je ukazao na odluku Vrhovnog suda (broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine) koji je u identičnoj situaciji kao u konkretnom slučaju zauzeo stav da se obračun zateznih kamata treba izvršiti u skladu sa prinudnim propisima, koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka, tj. odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, što nije u sukobu sa načelom zabrane povratnog djelovanja zakona.
10. Kantonalni sud je ocijenio utemeljenim apelantičin prigovor na troškove postupka u dijelu kojim je obvezana naknaditi troškove postupka umješaču na strani tužene. Ovo iz razloga što je procesni položaj umješača u parničnom postupku determiniran odredbama pozitivnog procesnog zakona, tako da on ne vodi parnicu u svoje ime već svojim miješanjem u parnicu nastoji pomoći jednoj od stranaka u postupku, čiji se uspjeh ili neuspjeh može pozitivno ili negativno odraziti na njegovu pravnu situaciju. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je u skladu sa odredbama ZPP-a zaključio da umješaču na strani tužene nije moguće dosuditi troškove koje je imao tijekom postupka, niti ga obvezati na naknadu troškova suprotnoj strani. Tražene troškove na ime sastavljanja odgovora na žalbu Kantonalni sud je odbio u skladu sa odredbom članka 387. stavak 1. ZPP-a iz razloga što podnošenje odgovora na žalbu nije bilo nužno radi vođenja parnice, dok u odnosu na umješača na strani tužene iz razloga što nema pravo na naknadu tih troškova.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 269300 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine odbio kao neutemeljenu apelantičinu reviziju i odbacio kao nedozvoljenu reviziju umješača na strani tužene, dok je odbio zahtjeve stranaka i umješača na strani tužene za naknadu troškova postupka nastalih povodom izjavljene revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, vezano za reviziju umješača na strani tužene, naveo da vrijednost dijela odluke o troškovima parničnog postupka koji se pobija revizijom umješača na strani tužene iznosi 6.932,84 KM. S obzirom na to da navedeni iznos ne prelazi vrijednosni kriterij za dopuštenost izjavljivanja revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta za dopuštenost revizije, zbog čega je primjenom članka 247. stavak 1. ZPP-a odbacio kao nedopuštenu reviziju umješača na strani tužene. Dalje, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP-a. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji ukazuje da je prvostupanjski sud odbio apelantičin prijedlog za dopunu vještačenja, na temelju kojeg bi se pravilno utvrdio iznos duga koji potražuje apelantica, te da je prvostupanjski sud ovakvim propustom onemogućio apelanticu da raspravlja pred sudom. Međutim, Vrhovni sud smatra da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o propustu suda već o apelantičinom propustu da pravilno odredi predmet vještačenja, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantičin prijedlog za ispravak rješenja o vještačenju, te da u tom smislu nije bilo povreda pravila postupka koje bi bile od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
12. Vrhovni sud je naveo da su, suprotno apelantičinim navodima, nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena postupila u skladu s rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, odnosno da je na zakonit način obračunala zateznu kamatu primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj pojedinih odredbi navedenog zakona (čl. 1., 2., 3. i 4.), te je istaknuo da je apelantičino potraživanje (koje je bilo predmet izvršnog postupka) nastalo u razdoblju od 1. prosinca 1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zakonske kamate, pa se prilikom obračuna zatezne kamate na to potraživanje primjenjuje citirani Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Naime, Općinski sud je na apelantičin prijedlog odredio izvršenje radi naplate novčanog potraživanja sa zakonskom kamatom počevši od 19. svibnja 1993. godine, tako da je tužena prilikom provođenja rješenja o izvršenju primijenila važeći Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i obračun zatezne kamate izvršila primjenom prostog kamatnog računa, po stopi od 12% za cijelo razdoblje određeno rješenjem o izvršenju. Vrhovni sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da nije bilo protupravnosti u postupanju tužene, koja je kao komercijalna banka bila dužna primijeniti prinudne propise o obračunu zatezne kamate koji su bili na snazi u vrijeme provođenja izvršenja, a kojima je obračun komfornom metodom i pripisivanje kamate glavnici bio predviđen samo za ispodgodišnja razdoblja. Dalje, suprotno apelantičinim tvrdnjama, tužena je prilikom obračuna zateznih kamata pravilno primijenila zakonom propisanu kamatnu stopu, u skladu sa odredbom članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja zakonska odredba je na snazi i nije proglašena neustavnom. Također, neutemeljeni su apelantičini prigovori da je tužena postupila suprotno odlukama Ustavnog suda (uključujući i Odluku broj AP 1311/06), iz razloga što se sve odluke na koje ukazuje apelantica odnose na neustavnost otpisa kamate u vrijeme ratnog stanja (od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine), a ne na odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojima se određuje vremensko važenje tog zakona, stopa zatezne kamate od 12% i metoda obračuna kamate. S obzirom na to da su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da joj je prouzrokovana šteta postupanjem tužene, koje je suprotno važećim propisima ili pravilima struke, Vrhovni sud je primjenom odredbe članka
248. ZPP-a odbio kao neutemeljenu apelantičinu reviziju.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su prekršena njezina prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je opširno navela kronologiju predmetnog postupka istaknuvši da redovni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno zauzeli stav kako je tužena (banka) pravilno primijenila materijalnopravni propis sadržan u odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine FBiH“ br. 56/04, 29/05 i 48/11) i da je to relevantan propis primjenom kojeg treba riješiti sporni odnos između parničnih stranaka. Pri tome, apelantica ističe da je navedeni stav suda u potpunosti nezakonit i neustavan, kao i da je u suprotnosti sa temeljnim načelima Europske konvencije, a naročito sa pravom na imovinu, i to iz potpuno „istih razloga kao i ,,čuveni“ članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, zbog čega je proglašen neustavnim odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu U-50/01“. Pored toga, apelantica je ukazala i na odluke Ustavnog suda (AP 2312/06, AP 1311/06, AP 986/07 i AP 407/08), kojima je utvrđeno da je protuustavno i nezakonito otpisivanje zakonske zatezne kamate za ratno razdoblje na temelju članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Apelantica smatra ako je za sud bilo dileme o (ne)ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja onda je to trebao riješiti upitom kod Ustavnog suda koji prethodi odluci redovnog suda, iako apelantica smatra da je Ustavni sud kroz prethodno navedene odluke i rješenja dao jasnu ocjenu ustavnosti navedenog zakona. Primjena Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja na rješenje spornog odnosa između parničnih stranaka u ovom predmetu je nedopustiva sa stajališta temeljnih prava i sloboda zaštićenih Ustavom i Europskom konvencijom i predstavlja negaciju samog prava, prava na pristup sudu i pravično suđenje, prava na imovinu s obzirom na to da se primjena odredbi zakona može odrediti samo unaprijed i nakon objave u službenim glasilima, a ne nikako unazad (retroaktivno). S obzirom na to da tužena nije izvršila pravilan obračun ukupne obveze izvršenika (umješača) i izvršila njen prijenos u njenu korist, apelantica smatra da je na ovaj način za nju nastala šteta za koju je na temelju članka 175. ZIP-a odgovorna tužena.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u svom odgovoru naveo da je svoju odluku donio primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kao i da nije došlo do povrede apelantičinih prava navedenih u apelaciji.
15. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da tijekom postupka nisu povrijeđena apelantičina prava navedena u apelaciji, da je svoju odluku donio primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, pri čemu je odgovorio na sve apelantičine odlučujuće argumente, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.
16. Općinski sud je u svom odgovoru istaknuo da su višestupanjski sudovi potvrdili pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnom predmetu.
17. Tužena je u odgovoru navela kronologiju predmetnog postupka i ponovila zaključke redovnih sudova kojima je zaključeno da je na zakonit način obračunata zakonska zatezna kamata u konkretnom slučaju.
18. Umješač na strani tužene je u odgovoru naveo da apelantica nije dokazala da su u konkretnom slučaju povrijeđena njezina prava navedena u apelaciji, kao i da su redovni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev. V.Relevantni propisi
19. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 1.
Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i dugovanja nastalih temeljem naknade štete iz temelja obveznih osiguranja u razdoblju od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).
Članak 2.
Na iznos duga iz članka 1. ovoga Zakona, nastalog na temelju dužničko-povjeriteljskih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.
Zatezna kamata iz stavka 1. ovog članka neće se obračunavati za radoblje ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.
Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene ovršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za razdoblje od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.
Članak 3.
Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona obavlja se primjenom metoda prostoga kamatnog računa za godišnja razdoblja, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnja razdoblja.
Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima obavljaju komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.
Članak 4.
Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu obavljeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
20. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH):
Član 175.
Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima, odgovara za štetu uzročenu tražitelju ovrhe po općim pravilima o naknadi štete.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neutemeljenu, ako ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 269300 18 Rev od 14. siječnja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 17. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
30. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da su redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, pogrešno zauzeli stav kako je tužena banka pravilno primijenila odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.
31. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li izneseni prigovori utemeljeni.
33. U svezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Sarajevu, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, u svezi sa spornom normom članka 2. stavak (3) navedenog zakona, između ostaloga, konstatirano „da se u konkretnom slučaju de facto radi o potpunom lišavanju imovine jer za imaoce pravomoćnih sudskih odluka, kamata od 0,5% godišnje za relevantno razdoblje ne predstavlja ništa osim golog prava. Dakle, ovdje se ne radi o slobodnoj procjeni nadležnog zakonodavnog organa o tome koji iznos zatezne kamate je adekvatan i koji kao takav treba propisati (npr. ne radi se o smanjenju stope zatezne kamate sa 18% godišnje kao što je bilo prije na sadašnjih 12% godišnje), u koju procjenu se Ustavni sud ne treba miješati, već se radi o de facto potpunom lišavanju određenog imovinskog prava“. S druge strane, u odnosu na odredbu članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja je, između ostalog, konstatirano „da se ova odredba odnosi na postupak utvrđivanja visine zatezne kamate i način obračuna zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i naknade štete iz osnove obveznog osiguranja (oba osnova definirana u članku 1. Zakona)“, kao i da je „navedena odredba jasna, precizna/predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 1/20, točke 42., 48. i 49.).
34. U konkretnom slučaju apelantica je pokrenula parnični postupak radi naknadne štete protiv tužene koja je kao komercijalna banka kod koje je izvršenik imao račun, u postupku provođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 I 010263 98 I (stari broj I. 182/98-Č) od 27. travnja 1998. godine, izvršila obračun ukupnog potraživanja apelantice kao tražitelja izvršenja i njezinu isplatu sa izvršenikovog računa na apelantičin račun. Obračun kamata tužena je izvršila primjenom članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i obračunala kamatu po stopi od 12% za cijelo razdoblje određeno rješenjem o izvršenju, koji način obračuna kamata su redovni sudovi ocijenili kao zakonit. Naime, u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, redovni sudovi su smatrali da nema odgovornosti tužene koja je pri obračunu zakonske zatezne kamate na potraživanje utvrđeno pravomoćnom presudom primijenila odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme provođenja izvršnog postupka. Pri tome, sudovi su istaknuli da navedene odredbe nisu utvrđene neustavnim, niti su bile predmetom kasnijih izmjena predmetnog zakona, pa se imaju primijeniti kao propis koji je važeći, te je tužena u cijelosti postupila u skladu sa svojom obvezom propisanom ZIP-om postupajući po uputama Općinskog suda u Čapljini kao izvršnog suda, pa ne postoji odgovornost tužene u smislu odredbe članka 175. ZIP-a. Pri tome su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto u danim okolnostima konkretnog slučaja nije moguće primijeniti način obračuna kamata na kojem je apelantica insistirala (komfornu metodu) te su obrazložili zašto je neutemeljeno apelantičino pozivanje na precizirane odluke Ustavnog suda.
35. U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost budući da su nižestupanjski sudovi, čije je pravno rezoniranje potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, primijenili važeći zakon u momentu presuđenja, za što su u svojim odlukama dali jasne i precizne razloge. Pri tome, Ustavni sud je prilikom razmatranja apelantičinih navoda imao u vidu da je u međuvremenu, prije donošenja odluke Vrhovnog suda koja je osporena predmetnom apelacijom, Odlukom broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine utvrdio da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da odluke na koje se apelantica poziva u apelaciji (AP 2312/06, AP 1311/06, AP 986/07 i AP 407/08) nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga što je u navedenim odlukama Ustavni sud utvrdio da je otpisivanje zakonske zatezne kamate za ratno razdoblje na temelju članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno i nezakonito, dok su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da je tužena prilikom provođenja rješenja o izvršenju pravilno primijenila prinudne propise koji su važili u vrijeme provođenja izvršenja prilikom obračuna zatezne kamate, odnosno u konkretnom slučaju nisu otpisivane zakonske zatezne kamate za ratno razdoblje.
36. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke Vrhovnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluke pa stoga nema osnove da Ustavni sud svojim tumačenjem, u smislu navedenih stavova Europskog suda i Ustavnog suda, zamijeni dano tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju navedenih prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a koje je apelantica istaknula i u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, redovni sudovi u obrazloženju odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada se navodi o kršenju tog prava temelje na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić