Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3558/21 (J.R. i drugi)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3558/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3558/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli J. R. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli J. R., V.R., O.M., M.C., M.C., S.Ć., T.D., A.J., V.P., N.P., E.T., M.T., S.Š. i A.V. protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 033998 21 Rev od 10. avgusta 2021. godine, S1 3 P 033988 20 Gž od 19. aprila 2021. godine i S1 3 P 033998 19 P od 12. februara 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. R., O.M., M.C., M.C., S.Ć., T.D., A.J., N.P., E.T. i M.T., svi iz Mostara, te V.R. iz Čapljine, V.P. iz Stoca, S.Š. iz Međugorja i A.V. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnijeli su 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 033998 21 Rev od 10. avgusta 2021. godine, S1 3 P 033988 20 Gž od 19. aprila 2021. godine i S1 3 P 033998 19 P od 12. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH od 10. avgusta 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je tužena (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara, Odbor za žalbe policijskih službenika, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija) odlučivanjem o pravu apelanata na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, shodno Odluci o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i s posla u Institucijama Bosne i Hercegovine apelante (u daljnjem tekstu: Odluka), apelante kao pripadnike Granične policije čije je radno mjesto na Graničnom prijelazu Bijača (u daljnjem tekstu: GP Bijača) stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike Granične policije kao i u odnosu na druge skupine (Carina/Veterinarska služba) koje su zaposlene na GP Bijača i na koje se Odluka primjenjuje na način da nije predvidjela i omogućila apelantima isplatu troškova putarine zbog korišćenja autoputa, a niti im je omogućila opciju korišćenja obilaznih cesta na kojima se ne plaća putarina, ili na drugi način poduzela radnje sa ciljem da se apelanti ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na druge skupine na koje se Odluka primjenjuje, a bez da za to postoji legitiman cilj. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se naloži tuženoj da poduzme zakonske mjere i radnje koje se zasnivaju na objektivnoj i razumnoj opravdanosti sa ciljem da se ostvari legitiman cilj koji se nastoji realizovati utvrđivanjem visine naknade troškova prijevoza na posao i s posla na način da se osigura da se apelanti, kao pripadnici Granične policije čije je radno mjesto na GP Bijača, ne nalaze u nepovoljnijem položaju u odnosu na druge skupine na koje se Odluka primjenjuje zbog toga što apelanti moraju koristiti dionicu autoputa do GP Bijača. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se ponište akti tužene (pobliže naznačeni izrekom prvostepene presude). Obavezani su apelanti da tuženoj naknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Suda BIH od 10. avgusta 2021. godine, taj sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da su apelanti policijski službenici zaposleni kod tužene, jedinica graničnog prijelaza BiH Doljani, na radnom mjestu Policajac za graničnu kontrolu, te da je rješenjima tužene za svakog apelanta poimenično utvrđeno pravo na mjesečnu naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini dnevne naknade troškova prijevoza za stvarni broj dolazaka na posao i s posla, prema udaljenosti od mjesta rada (GP Bijača) do mjesta prebivališta. Sud BiH je dalje naveo da je nesporno da je, shodno odredbama člana 5. stav (4) Odluke, tužena utvrdila označenu udaljenost mjesta rada od mjesta prebivališta za apelante kao najkraću saobraćajnu putnu komunikaciju u koju je uključen i dio autoputa (Zvirovići-Bijača) i za koju dionicu se plaća putarina u iznosu od 1,20 KM u jednom pravcu. Drugostepena presuda je, kako je to naveo Sud BiH, zasnovana na pravilnom utvrđenju da apelanti nisu pravilno označili referentnu grupu u odnosu na koju su diskriminisani, ali i da nisu učinili vjerovatnim da je diskriminacija prema njima učinjena. Pored navedenog, drugostepeno vijeće je utvrdilo i da je zahtjev za otklanjanje diskriminacije neodređen i neizvršiv, jer sadrži pravne formulacije, a ne konkretne zahtjeve. Naime, da bi se primjenom odredbi člana 2. stav (1) Zakona o diskriminaciji utvrdilo postojanje diskriminacije, potrebno je utvrđenje da se prema apelantima postupalo drugačije nego prema drugom licu ili skupini lica u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, u konkretnom slučaju bitno je utvrđenje postojanja referentne grupe koja se nalazi u situaciji kao i apelanti, prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način, a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. Sud BiH je ukazao da, u smislu navedenog, apelanti osnovano ukazuju da nisu dužni da poimenično navode lica koja čine referentu grupu, ali da za apelante referenta grupa nisu ni uposlenici Veterinarske službe, ni carinski službenici, a potom ni uposlenici tužene koji prilikom dolaska na posao i odlaska s posla saobraćaju rutama na kojima nema autoceste. Za apelante referentnu grupu predstavljaju službenici Granične policije koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao i apelanti, a na koje apelanti u konkretnom postupku nisu ni upućivali. Dakle, radilo bi se o graničnim policajcima koji obavljaju radne zadatke na drugim graničnim prijelazima, a čija udaljenost od mjesta rada do mjesta prebivališta podrazumijeva najkraću saobraćajnu dionicu koja uključuje korišćenje autoputa. Prema tome, kako je naveo Sud BiH, cijeneći da tokom postupka nije utvrđeno da su se drugim graničnim policajcima isplaćivale zaobilazne (duže) rute kojima bi se izbjeglo korišćenje autoputa, niti je utvrđeno da su im se isplaćivali troškovi putarine, to apelanti nisu učinili vjerovatnim da su različito tretirani u odnosu na referentnu grupu. Pored navedenog, Sud BiH je ukazao da kod pravilnog označavanja referentne grupe nije dovoljan tek navod o postojanju diskriminacije, nego je neophodno da tužioci dokažu određeni stepen izvjesnosti postojanja različitog tretmana, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Sud BiH je zaključio da, s obzirom da je zahtjev za utvrđivanje diskriminacije (pravilno) odbijen kao neosnovan, neosnovan je i zahtjev za otklanjanje diskriminacije koji je, pri tome, u konkretnom slučaju (kako je ti pravilno utvrdio nižestepeni sud) neodređen i neizvršiv jer sadrži pravne formulacije, a ne jasno opredijeljen nalog za postupanje. Jednako tako, izostao je i pravni osnov za poništenje pobijanih rješenja tužene.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu i da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da je Sud BiH u konkretnom postupku stavljao „pretjeran teret u vezi uporednih skupina“, te da je Sud BiH morao da objasni zbog čega referente grupe na koje su se apelanti pozvali u svojoj tužbi nisu predstavljale referentnu grupu u konkretnom slučaju. Dalje ističu da se niti u jednom predmetu u kojem je utvrđena diskriminacija pripadnici drugih skupina ne navode poimenično, imenom i prezimenom. Navode da su stavljeni u neravnopravan položaj, jer moraju da plaćaju cestarinu na dionici puta kojom vozare na posao i s posla, te da je tuženi morao preduzeti potrebne mjere kako apelanti više ne bi bili u neravnopravnom položaju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, odlučujući o identičnim navodima apelanata koje su isticali u predmetnom postupku (da su stavljeni u neravnopravan položaj jer moraju da plaćaju cestarinu na dionici puta kojom vozare na posao i s posla, te da su prednje navode dokazali kroz referentne grupe), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3558/21 (J.R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio