Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1507/20 (S.P.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izdržavanje
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1507/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1507/20, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 624268 18 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 624268 17 P od 31. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 624268 18 Gž od 11. decembra 2019. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 624268 17 P od 31. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužiteljice S. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Opštinski sud i tužiteljica su dostavili odgovore na apelaciju 28. oktobra 2021. i 2. novembra 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 24. decembra 2021. godine dostavljeni apelantovom zastupniku.
5. Apelantov zastupnik je dostavio izjašnjenje na odgovore 31. decembra 2021. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 624268 17 P od 31. maja 2018. godine razveden je brak između apelanta i tužiteljice (stav I), njihova zajednička maloljetna djeca Ar. i Aj. su povjerena tužiteljici na roditeljsko staranje, uz obavezu tužiteljice da o svim bitnim pitanjima koja se tiču djece na upit informiše apelanta (stav II), naloženo je apelantu da tužiteljici na ime izdržavanja mldb. Ar. doprinosi iznos od 350,00 KM mjesečno, a za izdržavanje mldb. Aj. iznos od 300,00 KM mjesečno, na način precizno opisan u izreci presude (stav III). Takođe je naloženo tužiteljici da omogući apelantu redovno i neometano održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata s djecom na način detaljno preciziran u izreci (stav IV), te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da će stranke troškove sudskih taksi naknaditi u jednakim dijelovima (stav V).
8. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupku utvrđeno da su parnične stranke zaključile brak 29. decembra 2007. godine, da su u braku stekle dvoje zajedničke djece Ar. i Aj., te da se u postupku posredovanja, iako su pitanja roditeljskog staranja uredile sporazumno, parnične stranke nisu uspjele izmiriti i da su učinile nespornim da su njihovi bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Ukazao je na sadržaj odredbi čl. 41 i 42 u vezi sa članom 45 Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), te je razveo brak između parničnih stranaka primjenom navedenih odredbi. Nadalje je naveo da su parnične stranke bile saglasne da se djeca povjere na roditeljsko staranje tužiteljici, što je sud i učinio primjenom odredbi člana 142 st. 1 i 4 Porodičnog zakona, cijeneći da su parnične stranke, kao odgovorni i savjesni roditelji, adekvatno procijenile trenutne okolnosti i zahtjev opredijelile vodeći se isključivo najboljim interesom djece. Opštinski sud je naveo da je dinamiku i način uređenja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djece s apelantom uredio na način da je u sedmici u kojoj bi djeca vikend (petak-nedjelja) trebala da provedu s apelantom kontakte odredio ponedjeljkom i srijedom u trajanju od tri sata, te je istakao da je tri sata tokom radne sedmice sasvim primjeren kontakt za druženje, odmor, učestvovanje i pomoć u izvršavanju školskih obaveza, odlazak u kino, pozorište i slično, dok vraćanje djece kući do 20.00 časova, tj. do 17.00 časova u nedjelju, omogućava djeci da se na adekvatan način pripreme za počinak i obaveze koje slijede. Zatim, da je naredne sedmice kontakte radnim danima uredio utorkom i četvrtkom u trajanju do četiri sata, cijeneći da je te sedmice primjereniji duži kontakt jer se susreti održavaju samo u dva radna dana, dok djeca vikend provode s majkom. U vezi s tim je istakao da navedeni način uređenja susreta na podjednak način (u smislu broja dana) uključuje oboje roditelja u svakodnevne obaveze i aktivnosti djece, dok se izbjegava situacija da djeca moraju u određene dane u sedmici da nose knjige i sportsku opremu za dva dana, te da će navedena dinamika djeci omogućiti da oca viđaju jednako učestalo kao i majku, a da pritom ne remete svoju stabilnost i navike, da sve školske stvari i dalje drže na istom mjestu, spavaju u pravilu u istom krevetu, odlaze u školu i vrtić sa iste adrese i da imaju raspored i rutinu koja ih neće zbunjivati.
9. Pri tome je, u vezi sa dinamikom i načinom uređenja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djece s apelantom, Opštinski sud naglasio da nije prihvatio zahtjeve parničnih stranaka, niti organa starateljstva, cijeneći da je organ starateljstva iznalazio način kako da pomiri suprotstavljene interese stranaka dajući prijedlog da djeca svake druge sedmice utorkom u školu nose stvari za taj dan, naredni dan i za četvrtak, da pri tome nose stvari i za trening, da jedan dan spavaju kod majke u jednom stanu, naredna dva kod oca u drugom, pa onda opet četiri kod majke, jer smatra da bi se na taj način narušila sigurnost djece i djeca zbunila, izgubila kontinuitet, teško pratila koji dan gdje provode i otežano izvršavala svoje svakodnevne obaveze. Takođe je istakao da nije uzimao u obzir želje stranaka, nego je procjenjivao okolnosti u kojima bi djeca, bez dovođenja u pitanje školskih/vrtićkih obaveza, mogla da na najbolji način zadovolje potrebe za neposrednim kontaktom sa svojim roditeljima, kao bitnim faktorom njihovog pravilnog razvoja. Opštinski sud je naveo da je kontakte u dane vjerskih i državnih praznika i raspusta uredio u skladu s identično postavljenim zahtjevima parničnih stranaka, cijeneći da je takav zahtjev u skladu s najboljim interesom djece, što je procijenio i stručni tim organa starateljstva, te je slijedom navedenog odlučio kao u stavu IV izreke, primjenom odredbi čl. 304 stav 1 u vezi sa čl. 145 stav 1 Porodičnog zakona, čl. 9 stav 2 Konvencije o pravima djeteta i čl. 8 (pogrešno navedeno 6) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Opštinski sud je dalje naveo da je prilikom utvrđivanja svakodnevnih uobičajenih potreba mldb. Ar. njih podveo pod prosječne potrebe izdržavanog lica koje, prema saopštenju federalnog ministra rada i socijalne politike za 2017. i 2018. godinu, iznose 251,70 KM, odnosno 258,00 KM. Na te troškove sud je, nakon što je izvršio uvid u potvrdu „Plivačkog kluba Sharks“ i uplatnicu od 6. oktobra 2017. godine, što je doveo u vezu s iskazom tužiteljice, dodao i troškove za plivanje u iznosu od 100,00 KM mjesečno i troškove učenja engleskog jezika u iznosu od 69,00 KM. Takođe je utvrdio da dijete po osnovu obaveznog obrazovanja ima redovne i periodične troškove (užina, đačka karta, pribor, materijali, udžbenici i drugo) koji na mjesečnom nivou iznose 100,00 KM, kao i troškove za kurs njemačkog jezika u iznosu od 50,00 KM, kao prosječnu cijenu za časove stranih jezika jer tužiteljica nije dokazala da ta stavka iznosi mjesečno 80,00 KM, a apelant nije sporio da dijete ima tu aktivnost. Stoga je Opštinski sud potrebe tog djeteta utvrdio u mjesečnom iznosu od 677,00 KM. Opštinski sud je zatim naveo da je svakodnevne uobičajene potrebe mldb. Aj. (hrana, higijena) podveo pod prosječne potrebe izdržavanog lica u skladu sa saopštenjem federalnog ministra rada i socijalne politike i da je tim troškovima dodao troškove za vrtić/predškolsko u iznosu od 299,00 KM mjesečno, što je utvrdio čitanjem uplatnice od 5. oktobra 2017. godine i iz iskaza tužiteljice, te troškove za skijanje u iznosu od 60,00 KM, što je utvrdio iz iskaza tužiteljice i uplatnica za sarajevski skijaški klub. Slijedom navedenog, Opštinski sud je potrebe tog djeteta utvrdio u iznosu od 563,00 KM. Nadalje je naveo da je iz apelantovog iskaza utvrdio da je apelant u dobi od 39 godina, da je VSS inženjer građevine, da je dobrog zdravstvenog stanja, te da pored maloljetne djece nema drugih lica koja je po zakonu dužan da izdržava, kao i da sve aktivnosti djece datiraju iz perioda zajednice života parničnih stranaka i da su sve troškove (s izuzetkom plivanja za Ar. prve godine) stranke zajednički snosile. Opštinski sud je naveo da je iz zapisnika o posredovanju utvrdio da su stranke postigle dogovor da apelant uplaćuje 250,00 KM mjesečno po djetetu kao doprinos za izdržavanje i da snosi troškove svih vanškolskih aktivnosti djece, kao i da je apelant tokom postupka posredovanja postavio zahtjev da se djeca povjere njemu na staranje a da mu tužiteljica plaća iznos od 100,00 KM po djetetu kao iznos koji mu je potreban kao doprinos tužiteljice kako bi na adekvatan način zadovoljio potrebe djece. Takođe je naveo da je utvrdio da apelantova plata iznosi 690,00 KM, odnosno 850,00 KM sa naknadama za prevoz i topli obrok, međutim, istakao je da je apelant u julu 2017. godine pred organom starateljstva izjavio da su njegovi mjesečni prihodi 4.500,00 KM. Naglasio je da nije prihvatio apelantove navode da ga predstavnik organa starateljstva nije dobro shvatio i da se radilo o uslovnim uplatama koje se nisu ostvarile jer je malo vjerovatno da je socijalni radnik koji se svakodnevno i veoma učestalo bavi pitanjima imovinskih prilika stranaka propustio da tako bitan navod pravilno i tačno utvrdi. Pored toga je istakao i da se, nezavisno od toga koja su apelantova stvarna primanja, doprinos izdržavanju određuje naspram cjelokupnog imovinskog stanja i stvarnih mogućnosti roditelja jer su roditelji u obavezi da iskoriste sve svoje mogućnosti kako bi djeci obezbijedili životni standard kakvim bi djeca živjela da nije došlo do prekida zajednice života, pa čak i na štetu sopstvenog komoditeta. Stoga je zaključio da je apelant, kao mlada i zdrava osoba, inženjer građevine s dugogodišnjim radnim iskustvom, dovoljno konkurentan na tržištu rada i da je u stvarnoj mogućnosti da stiče i povećanu zaradu, pa je zauzeo stanovište da apelant može da doprinosi za izdržavanje djece u iznosima od 350,00 KM, odnosno 300,00 KM. Pri tome je istakao da u prilog navedenom zaključku govori i činjenica da sve aktivnosti djece potiču iz perioda zajedničkog života stranaka, što znači da je apelant bio dobro upoznat s potrebama djece i da je uz sve to pristao da zaključi sporazum u postupku posredovanja koji je za njega čak manje povoljan od odluke suda. Takođe je naglasio da je apelant tokom postupka istakao zahtjev za minimalni doprinos za izdržavanje djece od strane tužiteljice za slučaj da se djeca njemu povjere na staranje, kao i da iz njegovog iskaza proizlazi da je sve aktivnosti djece (osim plivanja) nakon faktičkog prekida bračne zajednice tri mjeseca plaćao on, da bi kasnije izvršio uplatu iznosa od 10.000,00 KM u navedene svrhe unaprijed, iz čega se izvodi logičan zaključak da apelant sredstva za plaćanje doprinosa ne dobija primarno iz naknade po osnovu rada. Slijedom navedenog, Opštinski sud je odlučio kao u izreci presude, primjenom odredbi čl. 215 i 244 u vezi sa čl. 235 i 236 Porodičnog zakona.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 624268 18 Gž od 11. decembra 2019. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je potvrđena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio razloge date u obrazloženju prvostepene presude, te istakao da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve okolnosti od značaja za određivanje visine izdržavanja, te ocijenio neosnovanim žalbene prigovore tužiteljice kojima se ukazuje da su iznosi izdržavanja određeni prvostepenom presudom preniski, kao i žalbene prigovore kojima je apelant tvrdio da su određeni iznosi izdržavanja previsoki i da ne odgovaraju njegovim mogućnostima, niti potrebama djece. Nadalje je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore kojima je osporavao odluku prvostepenog suda o načinu ostvarivanja kontakata s djecom, odnosno odluku suda da ne prihvati mišljenje koje je u tom pogledu dao stručni tim organa starateljstva, te je podržao razloge koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da iz žalbenih navoda parničnih stranaka ne proizlazi niti jedan osnovan razlog koji bi dovodio u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pobijanom dijelu, te je odbio žalbe parničnih stranaka i potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, uključujući pravo na nepristrasan sud, „jednakost oružja“, pristup sudu, pravnu sigurnost i obrazloženu sudsku odluku, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i povrede člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim apelant navodi da su osporene odluke donesene u suprotnosti s mišljenjem organa starateljstva, koje mišljenje su sudovi djelimično prihvatili bez adekvatnog obrazloženja, te da ne postoji pravni osnov da sud donese odluku suprotno mišljenju organa starateljstva, već da, ukoliko to mišljenje smatra manjkavim, treba naložiti da otkloni nedostatke ili da da novo mišljenje jer sud ne posjeduje stručno znanje u toj oblasti i vezan je preporukama organa starateljstva. Takođe je naveo da su postupajući na takav način sudovi stavili apelanta u drugačiji položaj u odnosu na druga lica u sličnoj ili identičnoj situaciji jer je sudska praksa da sud odluke u brakorazvodnim parnicama donosi u skladu s preporukama organa starateljstva. Nadalje navodi da osporene odluke ignorišu zakonske odredbe i preporuke stručne službe, te se odluke baziraju na saopštenju federalnog ministra o potrebama izdržavanog lica, ne praveći pri tome razliku između potreba izdržavanog lica i maloljetnog djeteta. Apelant takođe navodi da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da njegova mjesečna primanja iznose 600,00 KM, dok je apelant obavezan da na ime izdržavanja djece plaća iznos od 650,00 KM, što predstavlja presedan u sudskoj praksi. Smatra da iz navedenog, kao i iz činjenice da su parnične stranke pred istim sudijom imale više postupaka koji su okončani na apelantovu štetu, proizlazi da je prvostepeni sudija postupao pristrasno. Navodi da Kantonalni sud nije razmatrao njegove žalbene navode, usljed čega mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na djelotvoran pravni lijek.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
15. Opštinski sud je naveo da su sve radnje u postupku pred tim sudom sprovedene uz poštovanje ravnopravnosti stranaka pred sudom i njihovih prava na „ravnopravan“ pristup sudu.
16. Tužiteljica je navela su sudovi dali jasne razloge za odluku o načinu na koji su uređeni susreti parničnih stranaka s njihovom djecom, kao i u pogledu dosuđenog iznosa izdržavanja. Navela je da apelant nije ponudio argumente da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i imovinu. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu ili odbije kao neosnovanu.
17. U izjašnjenju na odgovore apelantov zastupnik je istakao da navode iz odgovora na apelaciju smatra irelevantnim zato što se suštinski ne bave apelacionim navodima. V.Relevantni propisi
18. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
9. Posredovanje Član 45.
(1) Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, kao i za vrijeme trudnoće žene, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.
[…] Član 142.
(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja.
(2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
[…] (4) Roditelj sa kojim dijete ne živi i koji ne obavlja dužnosti utvrđene u stavu 3. ovog člana, ima pravo da bude informiran od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta. Ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru.
[…] (7) U donošenju odluke iz stava 2. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja ako je on u najboljem interesu djeteta. Ako roditelji nisu postigli ovaj sporazum, sud će ih uputiti osobi ovlašćenoj za posredovanje.
[…] Član 145.
(1) U odluci o staranju o djetetu iz stava 2. člana 142. i čl. 143. i 144. ovog Zakona, sud će odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi.
(2) U donošenju odluke iz stava 1. ovog člana sud će uvažiti sporazum roditelja, ako je on u najboljem interesu djeteta.
[…]
2. Izdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Član 215.
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.
6. Određivanje izdržavanja Član 235.
(1) U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.
(2) Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.
Član 236.
(1) Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235. ovog Zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(2) U postupku za izdržavanje djeteta sud će posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi.
(3) Radno sposoban roditelj ne može se osloboditi dužnosti izdržavanja maloljetnog djeteta.
Član 244.
Osobu koja je dužna davati izdržavanje sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu.
Član 304.
(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
[…] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 624268 18 Gž od 11. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i povrede člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na razvod braka, roditeljsko staranje i izdržavanje maloljetne djece, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, da Opštinski sud nije postupao nepristrasno, da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da su povrijedili apelantovo pravo na pravnu sigurnost i pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom slučaju povrijeđen princip nepristrasnog suda, da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da li su povrijedili apelantovo pravo na pravnu sigurnost i pravo na obrazloženu sudsku odluku.
29. Ustavni sud, in primo, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što, per se, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 41, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant smatra da je sudija Opštinskog suda, koji je donio osporenu presudu, postupao pristrasno, dovodeći te tvrdnje u vezu s obrazloženjem osporene presude i okolnošću da su parnične stranke pred istim sudijom imale više postupaka koji su okončani na apelantovu štetu (za koju tvrdnju nije dostavio nikakve dokaze). Iz navedenog, dakle, proizlazi da apelant osporava subjektivnu nepristrasnost Opštinskog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili lična nepristrasnost sudije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S obzirom na to da apelant, osim navedenih tvrdnji, ne nudi uvjerljive argumente koji bi ukazivali da je Opštinski sud u konkretnom slučaju postupao pristrasno, na apelantovu štetu, Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.
31. U vezi s apelantovim navodima da je na njegovu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka prekršen, niti je kršenje tog principa u konkretnom predmetu očigledno, te, stoga, zaključuje da su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani.
32. Ustavni sud nadalje primjećuje da je Opštinski sud, prilikom utvrđivanja ukupnog iznosa sredstava potrebnih za izdržavanje djece, u smislu odredbi čl. 235 i 236 Porodičnog zakona, svakodnevne uobičajene potrebe djece utvrdio u iznosu koji je određen saopštenjem federalnog ministra rada i socijalne politike o potrebama izdržavanog lica za 2017. i 2018. godinu (251,70 KM, odnosno 258,00 KM), te je na te iznose dodao iznose redovnih troškova vezanih za obavezno obrazovanje (užina, đačka karta, pribor, materijali, udžbenici i drugo), školu plivanja i kurs engleskog i njemačkog jezika u odnosu na mldb. Ar., odnosno troškove za vrtić/predškolsko i troškove za skijanje u odnosu na mldb. Aj. Na taj način, Opštinski sud je utvrdio potrebe maloljetne djece u mjesečnom iznosu od 563,00 KM, odnosno iznosu od 677,00 KM, koji zaključak je potvrdio i Kantonalni sud, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 235 stav 4 Porodičnog zakona explicite propisano da će sud u postupku za izdržavanje uzeti u obzir podatke o prosječnim potrebama lica koje zahtijeva izdržavanje koje objavi federalni ministar rada i socijalne politike, te stoga apelantove navode kojima se osporava primjena navedenih podataka smatra neosnovanim.
33. Ustavni sud zatim zapaža da je, analizirajući apelantove mogućnosti shodno odredbi člana 235 stav (3) Porodičnog zakona, Opštinski sud uzeo u obzir apelantova primanja iz radnog odnosa (850,00 KM), okolnost da je apelant osnivač privrednog društva i da, kao čovjek u dobi od 39 godina koji je inženjer građevine i dobrog zdravstvenog stanja koji nema drugih lica koje je dužan da izdržava, ima mogućnost dodatne zarade. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, pored navedenog, analizirao i apelantovu socijalnu anamnezu (da je u postupku pred organom starateljstva izjavio da njegova mjesečna primanja iznose 4.500,00 KM i da je od tužiteljice zahtijevao da ona na ime izdržavanja djece plaća apelantu iznos od 100,00 KM, da je tri mjeseca nakon faktičkog prestanka bračne zajednice apelant samostalno plaćao sve vanškolske aktivnosti djece i da je naknadno izvršio uplatu iznosa od 10.000,00 KM u te svrhe). U vezi s navedenim utvrđenjem suda, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 235 stav (3) Porodičnog zakona propisano: „Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.“ Osim toga, odredbom člana 236 stav (1) Porodičnog zakona je propisano: „Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete sud će, pored okolnosti iz člana 235 ovog zakona, uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.“ U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi u smislu navedenih odredbi detaljno analizirali kako apelantova primanja, tako i mogućnost sticanja dodatne zarade, kao i potrebe maloljetne djece, te je slijedom navedene analize Opštinski sud zaključio, a te razloge je prihvatio i Kantonalni sud, da apelant može da doprinosi za izdržavanje djece u iznosima preciziranim u izreci presude. Dovodeći navedeno u vezu s odredbama čl. 235 i 236 Porodičnog zakona, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
34. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da Opštinski sud, odlučujući o dinamici i načinu uređenja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djece s apelantom, u smislu odredbi člana 145 Porodičnog zakona, nije prihvatio zahtjeve parničnih stranaka, niti organa starateljstva, smatrajući da bi djeca, ukoliko bi se prihvatio prijedlog organa starateljstva (da djeca svake druge sedmice utorkom u školu nose stvari za taj dan, naredni dan i za četvrtak, da pri tome nose stvari i za trening, da jedan dan spavaju kod majke u jednom stanu, naredna dva kod oca u drugom, pa onda opet četiri kod majke), izgubila kontinuitet i teško pratila koji dan gdje provode i stoga otežano izvršavala svoje svakodnevne obaveze. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da je uredio susrete parničnih stranaka s djecom na podjednak broj dana i uključio oba roditelja u svakodnevne obaveze i aktivnosti djece, dok je izbjegao situacije da djeca moraju u određene dana u sedmici da nose knjige i sportsku opremu za dva dana, te zaključio da će navedena dinamika djeci omogućiti da oba roditelja jednako viđaju, a da pritom ne remete svoju stabilnost i navike, da sve školske stvari i dalje drže na istom mjestu, spavaju u pravilu u istom krevetu, odlaze u školu i vrtić sa iste adrese i da imaju raspored i rutinu koja ih neće zbunjivati. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud podržao navedeno stanovište i razloge Opštinskog suda. Dovodeći odredbe člana 145 Porodičnog zakona, iz kojih proizlazi da je prilikom odlučivanja o načinu održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi imperativan interes djeteta, u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim što se ne slaže s odlukom redovnih sudova kada nisu uvažili prijedlog organa starateljstva, nije tvrdio, niti argumentovao zbog čega način ostvarivanja kontakata između apelanta i djece utvrđen osporenim odlukama nije u najboljem interesu djece. U konačnici, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi okolnosti koje bi pokretale pitanje pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje, te, stoga te apelantove navode smatra neosnovanim.
35. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
38. U vezi s apelantovim tvrdnjama o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom II/3e) i k) odnosno članom 6 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve argumente i dokaze iz kojih bi proizlazilo da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje takođe neosnovani.
39. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije explicite naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu, te da je drugostepeni sud razmatrao tu žalbu i donio osporenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u predmetnom postupku, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
40. Apelant navodi da je došlo do povrede člana II/2 (Međunarodni standardi) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba ne garantuje neko posebno samostalno pravo, već da, zapravo, definiše da se slobode i prava predviđeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima „direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene upravo uz poštovanje navedenih standarda.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
42. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđen princip zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije na apelantovu štetu jer apelant nije ukazao da je u predmetnom postupku drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta.
44. U konačnici, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao na raspolaganju i koristio zakonom propisan pravni lijek.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić