Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1938/20 (Z. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1938/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1938/20, rješavajući apelaciju Zorana Akmadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Akmadžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 011507 16 Uvp od 5. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Akmadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 011507 16 Uvp od 5. marta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla, Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) i J. F. zatraženo je 11. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo, Služba za boračko-invalidsku zaštitu, stambene poslove i integraciju raseljenih lica Grada Tuzla, te punomoćnik J. F. dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 27. maja 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 23. decembra 2021. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 20. aprila 1999. godine Službi za stambene poslove Općine Tuzla podnio zahtjev za povrat u posjed stana koji se nalazi u Tuzli, Ulica Rose Hadživukovića broj 12/III, stan broj 44 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
8. Rješenjem Službe za stambene poslove i povratak Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 06-2-DM-23-1384/99 od 9. jula 2013. godine, u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana.
9. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je, pored ostalog, naveo da je u ponovnom postupku održao usmenu raspravu u toku koje je u svojstvu stranaka saslušan apelant, apelantov punomoćnik advokat Drago Reljić, sadašnji korisnik predmetnog stana J. F., posredstvom punomoćnika, advokata A. K. F., kao i punomoćnik ranijeg vlasnika predmetnog stana Službe za zajedničke poslove S. M., te da su kao svjedoci saslušani I. T., M. B. i F. S. (na iskaze stranaka i saslušanih svjedoka ukazano je na str. 1-3. rješenja). Dalje, naveo je da je izvršen uvid u materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 3. i 4. rješenja). Prvostepeni organ je potom ukazao na činjenice koje su utvrđene nakon provedenog dokaznog postupka (stranica 5. rješenja), kao i na sadržaj odredbe člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Nadalje, naveo je da je zakonodavac posebno normirao pitanje povrata tzv. vojnih stanova bivše JNA i da je u normi člana 3a. navedenog zakona odredio ograničenja za nosioce stanarskih prava koji su ostali u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, i to na način da je odredio da se takva lica ipso iure ne mogu smatrati izbjeglicama, niti im se ima priznati pravo na povrat stana u Federaciji BiH izuzev ako je nekom licu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Pri tome, prvostepeni organ je naveo da je iz izvedenih dokaza na nesumnjiv način utvrđena činjenica da apelant nije stekao status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ budući da je bio u stalnom radnom odnosu u MUP Republike Hrvatske od 5. augusta 1991. godine do 31. decembra 2005. godine, kada je mu je prestao radni odnos zbog penzioniranja.
10. Prvostepeni organ je naveo da se, prema odredbi člana 2. Zakona o pravima hrvatskih branilaca iz Domovinskog rata i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima hrvatskih branilaca), pripadnikom oružanih snaga Republike Hrvatske smatraju pripadnici ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva odbrane, Policije, Ministarstva unutrašnjih poslova, Hrvatskih odbrambenih snaga – HOS, kao i pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata. U vezi s tim, zaključio je da je apelant bio pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske – MUP-a nakon 19. maja 1992. godine i da mu po tom osnovu ne pripada status izbjeglice, a niti pravo na povrat predmetnog stana u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene.
11. Prvostepeni organ je naveo da se predmetni stan ne može smatrati ni apelantovim jedinim domom s obzirom nato da na dan 30. april 1991. godine apelant i njegova porodica nisu koristili predmetni stan kao jedini dom, nego su svoje stambene potrebe zadovoljavali u drugom stanu u Mostaru, dok su sa predmetnim stanom prekinuli svaku vezu, kako objektivnu (življenje i korištenje stana) tako i subjektivnu (namjeru da u stanu trajno žive) jer su se nastanili u drugoj državi počevši od 1. augusta 1991. godine. Nadalje, da se i iz ponašanja apelanta i njegove porodice može izvesti zaključak da je njihova namjera bila ne samo da trajno napuste Tuzlu nego i BiH. U konačnici, zaključio je da se apelant ne može smatrati izbjeglim licem u smislu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Aneks VII) i člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, te da mu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
12. Prvostepeni organ je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je S. F. (pravni prednik zainteresiranog lica J. F.) uselio u predmetni stan 24. oktobra 1991. godine, i to na osnovu zapisnika o primopredaji stana i ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine od 15. februara 1992. godine koji je zaključio sa Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA. Nadalje, da se na njegova stečena prava ne mogu primijeniti odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene. Dakle, da se S. F., u smislu važećih odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima, ima smatrati zakonitim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, te da članovima njegovog porodičnog domaćinstva pripada pravo da nesmetano nastave koristiti predmetni stan.
13. Rješenjem Ministarstva broj 12/01-1-23-000540/13 od 30. septembra 2013. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 9. jula 2013. godine.
14. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da iz izvedenih dokaza slijedi da su apelant i njegova porodica predmetni stan prestali koristiti prije 30. aprila 1991. godine, što znači da se shodno članu 3. Zakona o prestanku primjene ne smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII. Dalje, da nisu osnovani žalbeni navodi da tokom postupka niti jednim dokazom nije utvrđeno da je predmetni stan proglašavan napuštenim s obzirom na to da je odredbom člana 18b. Zakona o prestanku primjene propisano da se odredbe tog zakona odnose i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. tog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Također, Ministarstvo je ukazalo na sadržaj odredbe člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, pri čemu je istaklo da nisu osnovani ni navodi da se apelantu ne može dati svojstvo pripadnika oružanih snaga, jer nije bio pripadnik borbenih jedinica. Dalje, da je prvostepeni organ pravilno odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, te da je donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje.
15. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja Ministarstva od 30. septembra 2013. godine, uz učešće Službe za zajedničke poslove i J. F. kao zainteresiranih lica, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 U 011507 13 U od 19. jula 2016. godine kojom je apelantovu tužbu odbio.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da iz stanja spisa slijedi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 19. februara 1985. godine, zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručna služba pri VP 3945-27 Sarajevo, gdje je stanovao sve do 3. septembra 1990. godine kada se zbog prekomande preselio u Mostar. Dalje, da je apelant nakon preseljenja u Mostar (4. septembra 1990. godine) podnio molbu da mu se iz stambenog fonda bivše JNA dodijeli drugi stan radi otkupa, te da je Komanda garnizona Mostar 9. jula 1991. godine donijela zaključak kojim se usvaja ta molba, ali da mu drugi stan nije dodijeljen jer je apelantu istog dana, na njegov zahtjev, prestala služba u JNA. Kantonalni sud je naveo da je nakon apelantovog preseljenja za Mostar predmetni stan u svojstvu podstanara nastavio koristiti I. T. zajedno sa svojom sestrom, a na osnovu usmenog ugovora sa apelantom (u postupku nije pouzdano utvrđeno kada se tačno I. T. uselio u predmetni stan, tj. da li je useljenje I. T. uslijedilo u septembru 1990. godine, nakon apelantovog preseljenja za Mostar, i da li su se tada sa njim preselili i njegova supruga i djeca, kako tvrdi I. T., ili se uselio krajem januara 1991. godine, kako tvrdi apelant, koji ističe da su nakon njegovog preseljenja u Mostar u predmetnom stanu ostali supruga i djeca koji su predmetni stan koristili do kraja januara 1991. godine). Nadalje, da se I. T. iz predmetnog stana iselio u julu 1991. godine na osnovu rješenja o iseljenju iz stana donesenog od Komande garnizona Tuzla, a prethodno i njegova sestra, nakon čega je JNA predmetni stan dodijelila na korištenje S. F., koji se u predmetni stan uselio 24. oktobra 1991. godine, kojom prilikom je između predstavnika JNA i S. F. sačinjen zapisnik o primopredaji stana.
17. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je 5. augusta 1991. godine apelant zasnovao stalni radni odnos u MUP-u Republike Hrvatske, koji je neprekidno trajao do njegovog penzioniranja, a da je apelant stambeno pitanje u Republici Hrvatskoj riješio na način da mu je od MUP-a Republike Hrvatske dodijeljen povoljan dugoročni stambeni kredit sa rokom otplate na 20 godina i kamatom od 2% godišnje, kao i da apelant u Republici Hrvatskoj nije stekao status izbjeglice. Kantonalni sud je naveo i da je S. F. nastavio koristiti predmetni stan u svojstvu novog nosioca stanarskog prava i da ga je, u tom svojstvu, 15. februara 1992. godine otkupio na osnovu ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine zaključenog sa bivšim SSNO SFRJ – Vojna ustanova za upravljanje Beograd, Odjeljenje Sarajevo, s tim što je 26. maja 2000. godine sa Federalnim ministarstvom odbrane (pravni slijednik bivšeg SSNO) zaključio aneks tog ugovora, a potom izvršio i uknjižbu prava vlasništva u KPU sa dijelom od 1/1.
18. Kantonalni sud je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je, pored ostalog, istakao da je u žalbi izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog organa apelant posebno isticao da je pogrešno utvrđeno da nakon 19. maja 1992. godine imao status pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske jer apelant nijednog trenutka nije bio pripadnik borbenih jedinica, niti mu je po odredbama člana 2. Zakona o pravima hrvatskih branilaca priznat status hrvatskog branioca iz Domovinskog rata.
19. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan, s tim što se odbijanje zahtjeva može obrazložiti i drugim razlozima. Kantonalni sud je istakao da apelant svoj zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed zasniva na odredbama Zakona o prestanku primjene. Pri tome, ukazao je na sadržaj odredaba člana 1. stav 1, člana 2. stav 1. i člana 3. st. 1. i 2. navedenog zakona, te je istakao da je osnovna svrha i cilj tog zakona bila potreba da se omogući zaštita prava i povrat stana licima kojima je stanarsko pravo prestalo primjenom Zakona o napuštenim stanovima i drugih sličnih propisa donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene. Međutim, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelantu stanarsko pravo nije prestalo po bilo kojem propisu o napuštenim stanovima jer predmetni stan po tim propisima nije proglašavan napuštenim, niti je po tim propisima dodjeljivan bilo kojem licu, nego mu je stanarsko pravo prestalo dodjeljivanjem predmetnog stana na korištenje drugom licu, koje je izvršeno prije 1. aprila 1992. godine, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, i to nakon što se apelant zajedno sa svim članovima svog porodičnog domaćinstva dobrovoljno iselio iz predmetnog stana, a to drugo lice postalo novi i zakoniti nosilac stanarskog prava. Nadalje, da iz stanja u spisu slijedi da je apelant predmetni stan, zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva, svojevoljno napustio najkasnije krajem januara 1991. godine (eventualno, početkom septembra 1990. godine), kada je predmetni stan zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva trajno prestao koristiti i kada se u predmetni san uselio I. T. zajedno sa svojom sestrom, zbog čega se apelant ne može smatrati aktivno legitimiranim licem iz člana 3. Zakona o prestanku primjene koje ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII.
20. Kantonalni sud je naveo da se apelant po Aneksu VII, Zakonu o prestanku primjene, a ni po dokumentima međunarodnog prava ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem budući da ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je predmetni stan napustio protiv svoje volje, odnosno iz razloga njegove ugroženosti i ugroženosti njegove porodice, nego svojevoljno. U vezi s tim, naveo je i da je Ustavni sud u Odluci broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, u tački 65, iznio pravno shvatanje da se pripadnici vojnog osoblja, koje je bivša JNA smještala tamo gdje je ono bilo stacionirano, ne bi trebali smatrati izbjeglicama ili raseljenim licima u smislu člana 1. Aneksa VII. S druge strane, Kantonalni sud je naglasio da iz stanja u spisu proizlazi da je nakon iseljenja I. T. predmetni stan dodijeljen na korištenje S. F. kao novom nosiocu stanarskog prava, koji se u stan uselio 24. oktobra 1991. godine, a nakon toga predmetni stan otkupio i uknjižio svoje pravo vlasništva. Dalje, da u spisu nema dokaza o tome kada je S. F. zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, ali da se, s obzirom na činjenicu da je ugovor o kupoprodaji stana sastavljen 15. februara 1992. godine, može zaključiti da je ugovor o korištenju stana sačinjen prije 1. aprila 1992. godine, tj. prije datuma koji je odredbama člana „3. stav 1“ (radi se o evidentnoj grešci, misli se na odredbu člana 2. stav 3) Zakona o prestanku primjene propisan kao datum od kojeg prestaje da važi svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine. S obzirom na to da Aneksom VII, Zakonom o prestanku primjene, ni drugim domaćim propisima nije dovedena u pitanje važnost ugovora o korištenju i otkupu predmetnog stana koji su zaključeni prije 1. aprila 1992. godine, Kantonalni sud je naveo da su ugovori o korištenju i otkupu predmetnog stana, koji su zaključeni od S. F., punovažni i zakoniti i da je njihovo postojanje još jedna od ozbiljnih prepreka za udovoljavanje apelantovom zahtjevu za povrat predmetnog stana.
21. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i činjenicu da apelant nakon useljenja S. F. u predmetni stan nikada nije poduzeo bilo kakve radnje ili pokretao bilo kakve upravne ili sudske postupke tim povodom. U vezi s tim, ukazao je na sadržaj odredbe člana 50. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, naveo je da je općepoznato da se tužbe za otkaz ugovor o korištenju stana podnose samo onda kada između davaoca stana na korištenje i nosioca stanarskog prava postoji spor o postojanju zakonskih razloga za otkaz ugovora i kada nosilac stanarskog prava ne želi da se iseli iz stana jer bi podnošenje takve tužbe u slučaju kada među strankama ne postoji bilo kakav spor i kada se nosilac stanarskog prava već dobrovoljno iselio iz stana bilo suvišno, zbog čega se u praksi u najvećem broju slučajeva tužbe nisu ni podnosile, budući da se većina nosilaca stanarskog prava dobrovoljno iseljavala iz stana kada nastupi neki od zakonskih razloga za otkaz ugovora o korištenju stana. Kantonalni sud je naveo da apelant nije sporio zakonske razloge za otkaz ugovora, te da su se iz predmetnog stana i on i lice koje je ostalo u stanu dobrovoljno iselili, zbog kojih okolnosti davalac stana na korištenje nije imao povoda i razloga da protiv apelanta podnosi tužbu za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana i zbog čega je predmetni stan dodijelio na korištenje S. F., nakon čega se apelant ne može smatrati aktivnim i zakonitim, nego samo bivšim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu. Kantonalni sud je istakao da bi se apelant mogao smatrati aktivnim i zakonitim nosiocem stanarskog prava samo u slučaju da je u sudskom postupku uspio poništiti ugovore o korištenju i otkupu predmetnog stana koje je nakon njegovog iseljenja sa nosiocem stanarskog prava zaključio S. F., ali da apelant takve postupke nije pokretao. U pogledu zakonskih razloga za otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana, Kantonalni sud je naveo da su za to postojali opravdani razlozi po odredbama člana 47. Zakona o stambenim odnosima budući da je nesporno da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestali da lično koriste predmetni stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za koje vrijeme su boravili u zemlji (s tim što postoji mogućnost da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora i po odredbama člana 49. Zakona o stambenim odnosima jer je apelantu prestao radni odnos na njegov zahtjev).
22. Kantonalni sud je zaključio da bi udovoljavanje zahtjevu za povrat predmetnog stana u apelantov posjed, po odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dovelo do povrede prava na imovinu J. F. kao zainteresiranog lica čiji je pravni prednik otkupio predmetni stan, kao i povredu njegovog prava na dom jer bi time, bez valjanog pravnog osnova i razumnog opravdanja, J. F. bio lišen predmetnog stana koji se smatra imovinom, kao i prava na dom koje je zaštićeno odredbama člana 8. Evropske konvencije. Kantonalni sud je dalje naveo da odbijanje apelantovog zahtjeva ni po odredbama domaćeg zakonodavstva, a ni po odredbama Evropske konvencije i drugih međunarodnih dokumenata nije dovelo do povrede takvih prava na strani apelanta jer je, nakon ispražnjenja i predaje predmetnog stana u posjed davaoca stana na korištenje, te nakon zaključenja ugovora o korištenju stana i ugovora o otkupu stana koji su zaključeni sa S. F. kao novim nosiocem stanarskog prava apelant prestao biti aktivni i zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga, s obzirom na činjenicu da apelant predmetni stan nije otkupio i da nema pravno valjan osnov za njegov povrat, Kantonalni sud je istakao da odbijanje predmetnog zahtjeva ne dovodi do povrede njegovog prava na imovinu, a niti povrede prava na dom budući da je predmetni stan prestao biti njegov dom najkasnije krajem januara 1991. godine njegovom slobodnom voljom i nezavisno od neprijateljstava koja su u BiH nastupila nakon što se u predmetni stan uselio S. F.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 011507 16 Uvp od 5. marta 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
24. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da su iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje se zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može pobijati, nadležni upravni organi i prvostepeni sud izveli pravilan zaključak da apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva nije koristio predmetni stan na dan 30. april 1991. godine, te da se ne smatra izbjeglicom, zbog čega mu, prema odredbi člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Dalje, navedeno je da je i ostale apelantove navode ocijenio neosnovanim, te da je, primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su članovi njegovog domaćinstva u martu 1991. godine odselili u Mostar, a da je u predmetnom stanu ostao stanovati I. T. sve do jula 1991. godine, kao i da je apelantu predmetni stan nasilno oduzet pri prestanku službe u JNA. Dalje, da apelant nikada nije predao predmetni stan, a da je 24. oktobra 1991. godine predmetni stan predat u posjed S. F., kao i da je apelant, po napuštanju vojne službe JNA, 5. augusta 1991. godine zasnovao radni odnos u MUP-u Republike Hrvatske. Apelant smatra da je bio i ostao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u kojem su živjeli podstanari bar do 24. jula 1991. godine. Pri tome ukazuje da je dopisom Komande garnizona Mostar od 24. jula 1991. godine traženo pokretanje hitnog postupka za otkazivanje ugovora o korištenju predmetnog stana, a da zapošljavanjem u MUP Republike Hrvatske nije stekao status pripadnika oružanih sastava druge države nastale na području bivše Jugoslavije. Osim toga, apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili da je predmetni stan napušten prije 30. aprila 1991. godine i da je apelant, nakon napuštanja JNA 9. jula 1991. godine, postao pripadnik borbenog sastava druge države nastale na području bivše Jugoslavije, zanemarujući propise koji se odnose na njegov status u toj državi. U vezi s tim, ukazuje da je paušalno i pogrešno protumačen član 2. Zakona o pravima hrvatskih branilaca. Dalje, da iz sadržaja potvrde MUP-a Republike Hrvatske, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Sektora za upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za statusna pitanja i radnopravne odnose od 4. decembra 2012. godine, slijedi da apelant nije bio u borbenom dijelu MUP-a Republike Hrvatske, već nastavnik u Srednjoj policijskoj školi. Pri tome, apelant ukazuje da izvedenim dokazima nije poklanjana dužna pažnja, zbog čega se on mora smatrati nosiocem stanarskog prava do 9. jula 1991. godine. Također, navodi da se na njega ne može primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene.
II.Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je ukazao na činjenice koje su utvrđene u predmetnom postupku. Pri tome, istakao je da su iz tih činjenica nadležni upravni organi i prvostepeni sud izveli pravilan zaključak da apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva nije koristio predmetni stan na dan 30. april 1991. godine, te da se ne smatra izbjeglicom, zbog čega mu, prema odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na povrat stana. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
27. Kantonalni sud je naveo da apelacija nije ponudila ozbiljne argumente, odnosno konkretne činjenice i dokaze koji mogu opravdati tvrdnju da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao. Nadalje, predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu ili da je odbije kao neosnovanu.
28. Ministarstvo je navelo da nije došlo do kršenja apelantovih prava, odnosno da su pozitivnopravni propisi pravilno primijenjeni. Predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
29. Služba za boračko-invalidsku zaštitu, stambene poslove i integraciju raseljenih lica Grada Tuzla (pravni sljednik prvostepenog organa) navela je da su navodi apelacije neosnovani, te da u potpunosti ostaje pri odluci i navodima navedenim u rješenju od 9. jula 2013. godine.
30. Služba za zajedničke poslove kao zainteresirano lice je, pored ostalog, navela da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nadležni organi protumačili pozitivnopravne propise, osim „ukoliko one ne krše ustavno pravo“. Dalje, da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, kao i da su redovni sudovi pravilno cijenili priložene i izvedene dokaze. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci ili da se odbije kao neosnovana.
31. Punomoćnik zainteresiranog lica J. F. je naveo da su svi dokazi u ponovljenom postupku u cijelosti provedeni, da su činjenice na kojima se zasniva osporena odluka dokazane i da je osporena odluka pravilna i zakonita. Dalje, da nisu tačni navodi da su organi uprave i sudovi u Federaciji BiH pogrešno utvrdili da je stan napušten prije 30. aprila 1991. godine, pri čemu je ukazao na činjenice koje proizlaze iz pojedinih dokaza. Osim toga, naveo je da se apelant, u skladu sa međunarodnim propisima, propisima u BiH i Republici Hrvatskoj, ne smatra izbjeglom i raseljenom licem. V.Relevantni propisi
32. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
I - OPŠTE ODREDBE
Član 1. stav (1) Primjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), Uredbe o korišćenju napuštenih stanova ("Narodni list HZHB", broj 13/93) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30.
aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2. stav (1) Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.
Član 3. st. (1) i (2) Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
Član 18b.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998.godine.
Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.
33. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i
36/89 – OUSJ):
Član 47.
Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:
1. ako je nosilac stanarskog prava pozvan u službu u JNA;
2. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju;
3. ako se nosilac stanarskog prava nalazi u domu starih, iznemoglih, penzionera i sl.;
4. ako se nosilac stanarskog prava nalazi na izdržavanju kazne za vrijeme izdržavanja kazne;
5. ako sa prema nosiocu stanarskog prava izvršava određena mjera bezbjednosti;
6. ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.
Smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
Član 49. stav (1) Ako je nosiocu stanarskog prava dat stan na korišćenje po osnovu radnog odnosa, davalac stana na korišćenje može mu otkazati ugovor o korišćenju stana i kad nosiocu stanarskog prava prestane radni odnos na osnovu pismene izjave da ne želi da radi ili kada mu bude izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza.
Član 50.
Otkaz ugovora o korišćenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.
34. Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13, 148/13 i 92/14).
35. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12 i 19/13) preuzet sa https://narodne-novine.nn.hr/ koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stav (1) (1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 U 011507 16 Uvp od 5. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 27. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na vraćanje predmetnog stana u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. Apelant suštinski ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava.
45. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
47. Ustavni sud, prije svega, uočava da iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana od 19. februara 1985. godine zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA – Stručna služba pri VP 3945-27 Sarajevo, da je apelant predmetni stan, zajedno sa članovima svog porodičnog domaćinstva, svojevoljno napustio najkasnije krajem januara 1991. godine (eventualno, početkom septembra 1990. godine), kada je predmetni stan zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva trajno prestao koristiti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u predmetu broj AP 645/04 da se relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene ne primjenjuju na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su zbog ratnih okolnosti bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/06, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeni stav ponovljen je i u kasnijim odlukama Ustavnog suda povodom istog pitanja (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2850/12 od 14. maja 2015. godine, tačka 34, i Odluka o dopustivosti broj AP 1655/10 od 12. juna 2013. godine, tačke 11. i 12, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je apelant nakon preseljenja u Mostar (4. septembra 1990. godine) podnio molbu da mu se iz stambenog fonda bivše JNA dodijeli drugi stan radi otkupa, te da je Komanda garnizona Mostar 9. jula 1991. godine donijela zaključak kojim se usvaja ta molba, ali da mu drugi stan nije dodijeljen jer je apelantu istog dana, na njegov zahtjev, prestala služba u JNA.
48. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni organ proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te odbio apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, kao i da je navedena odluka prvostepenog organa potvrđena od Ministarstva. Nadalje, da je Kantonalni sud odbio apelantovu tužbu u upravnom sporu, kao i da je presudom Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev za preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda. Ustavni sud ponavlja da je u postupku utvrđeno da je apelant predmetni stan, zajedno sa svim članovima svog porodičnog domaćinstva, svojevoljno napustio najkasnije krajem januara 1991. godine (detaljno obrazloženo u činjeničnom dijelu ove odluke). Dalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da se zbog navedene činjenice apelant ne može smatrati aktivno legitimiranim licem iz člana 3. Zakona o prestanku primjene koje ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII, odnosno da apelantu stanarsko pravo nije prestalo po bilo kojem propisu o napuštenim stanovima, nego dodjeljivanjem predmetnog stana na korištenje drugom licu, u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, a koje lice je postalo novi i zakoniti nosilac stanarskog prava. Naime, slijedi da je nakon iseljenja I. T. i njegove sestre (koji su predmetni stan koristili kao podstanari) predmetni stan dodijeljen na korištenje S. F. (koji je predmetni stan kasnije i otkupio). Nadalje, da je ugovor o korištenju predmetnog stana sa S. F. sačinjen prije 1. aprila 1992. godine, tj. prije datuma koji je odredbama člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisan kao datum od kojeg prestaje da važi svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju. Dalje, da bi se apelant mogao smatrati aktivnim i zakonitim nosiocem stanarskog prava samo u slučaju da je u sudskom postupku uspio poništiti ugovore o korištenju i otkupu predmetnog stana koje je nakon njegovog iseljenja sa nosiocem stanarskog prava zaključio S. F., ali da apelant takve postupke nije pokretao. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravno valjan osnov za povrat predmetnog stana (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Ustavni sud, također, zapaža da je i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da su nadležni upravni organi i prvostepeni sud izveli pravilan zaključak da apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva nije koristio predmetni stan na dan 30. april 1991. godine, te da se ne smatra izbjeglicom, zbog čega mu, prema odredbi člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na povrat predmetnog stana.
49. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja odluka organa uprave i redovnih sudova ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost, odnosno nalazi da su u predmetnom postupku detaljno analizirani svi dokazi koji su izvedeni u toku postupka, te da je data njihova ocjena koja se ne doima proizvoljnom.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
51. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničega što ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu u okolnostima kada je apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana odbijen.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić