Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3593/21 (E. H.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3593/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP-3593/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Edin Hadžagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Hadžagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 407947 21 Rev od 15. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Hadžagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 407947 21 Rev od 15. jula 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 407947 14 P od 15. decembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obavežu prvotužena („UniCredit bank“ d.d. Mostar) i drugotuženi (Kanton Sarajevo, Ministarstvo finansija Kantona Sarajevo) da mu solidarno, na ime naknade materijalne štete, isplate iznos od 15.367,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. decembra 2015. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 65 0 P 407947 16 Gž od 20. januara 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da je Općinski sud presudom od 5. juna 2013. godine obavezao tuženu u tom postupku (Javnu ustanovu „Sarajevska filharmonija“ Sarajevo) da apelantu, na ime razlike isplaćene i pripadajuće naknade za topli obrok i naknade za korišćenje godišnjeg odmora, isplati iznos pobliže naznačen tom presudom. Dalje, da je apelant protiv tužene u tom postupku, budući da nije izvršila svoju obavezu u paricionom roku, pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom. Takođe, da je u pokrenutom izvršnom postupku Općinski sud rješenjem o izvršenju „broj 65 0 I 365753 13“ odredio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava izvršenika (tužene u naprijed navedenom parničnom postupku), te da je prvotužena primila navedeno rješenje o izvršenju, ali da do dana podnošenja predmetne tužbe nije postupila po tom rješenju o izvršenju, odnosno nije izvršila pljenidbu predmetnih novčanih sredstava kako bi ih prebacila na račun apelanta. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ne postoji uzročno posljedična veza između ponašanja tuženih i eventualne štete koju apelant potražuje, cijeneći da apelant potražuje štetu koja se ogleda u tome što mu u naprijed navedenom izvršnom postupku nije isplaćena naknada dosuđena u parničnom postupku koji mu je prethodio. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je prvotužena obavljala poslove platnog prometa i da je u tom prometu bila vezana ograničenjem iz člana 138. stav (3) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), tako što je predmetno rješenje o izvršenju zavela prema vremenu dostave u redoslijed evidencije koja se kod prvotužene vodi na teret računa drugotuženog. Kako je naveo Kantonalni sud, apelant nije dokazao da je prvotužena postupila suprotno odredbama člana 1. ZIP, odnosno nije dokazao da je bilo sredstava za provođenje rješenja o izvršenju, cijeneći da je prvotužena provedenim dokazima dokazala da se predmetno rješenje nalazi na 840. mjestu prioriteta banke na teret drugotuženog (pa da će se predmetno izvršenje provesti u skladu sa članom 167. ZIP, jer se povjerioci koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta drugotuženog namiruju onim redom kojim su stekli to svoje pravo). Stoga, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da kod prvotužene nije bilo protivpravnosti u postupanju u izvršnom postupku, niti je prvotužena prouzrokovala štetu apelantu. Nadalje, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan ni u odnosu na drugotuženog cijeneći da apelant nije dokazao da mu je drugotuženi nanio štetu, budući da je drugotuženi postupao u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta, pa na njegovoj strani ne postoji protivpravno ponašanje, odnosno ne postoji uzročno posljedična veza između postupanja drugotuženog i nastale štete. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za naknadu štete u skladu sa odredbama člana 154. stav (1) u vezi sa čl. 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 20. januara 2021. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 407947 21 Rev od 15. jula 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud izveo zaključak da u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta, te da je taj sud za svoju odluku dao jasne i potpune razloge, uz pravilnu primjenu pravila materijalnog prava. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da se revizijski razlog apelanta sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Konačno, kako je to Vrhovni sud naveo, neosnovano apelant ostvarenje revizijskog osnova u vidu pogrešne primjene materijalnog prava nalazi u revizijskim tvrdnjama kojima osnovanost svog tužbenog zahtjeva nalazi u odlukama Ustavnog suda koje su, slijedom predmeta raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari zasnovanog na izloženom činjeničnom osnovu (za razliku od onoga u odlukama na koje se poziva), neprimjenjive na konkretan slučaj.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je stavljen u poziciju da zavisi od buduće neizvjesne činjenice i da nije pravedno da do iznemoglosti čeka da ostvari svoje zakonom garantovano pravo bez ikakvog obavještenja kada bi mogao ostvariti svoje potraživanje. Dalje navodi da je, kako nije mogao znati da li je u konkretnom slučaju protivpravno postupala prvotužena ili drugotuženi, bio prinuđen da tuži i prvu i drugog, a da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Takođe se poziva na odluke Ustavnog suda u kojima je Ustavni sud „izrazio svoj stav po pitanju neizvjesnosti u pogledu datuma naplate novčanih potraživanja povjerilaca (apelanata) u izvršnim postupcima“, te utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelanata u tim izvršnim postupcima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3593/21 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio