Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1578/20 (Društvo sa ograničenom odgovornošću za telekomunikacije „Blicnet“ Banja Luka)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Ništavost
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1578/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1578/20, rješavajući apelaciju Društva sa ograničenom odgovornošću za telekomunikacije „Blicnet“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva sa ograničenom odgovornošću za telekomunikacije „Blicnet“ Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 119900 19 Rev od 4. februara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 119900 19 Pž od 19. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 119900 16 Ps od 2.

novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo sa ograničenom odgovornošću za telekomunikacije „Blicnet“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 119900 19 Rev od 4. februara 2020. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 119900 19 Pž od 19. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 119900 16 Ps od 2. novembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „Association De Gestion Internationale Collective des Oeuvres Audiovisuelles - AGICOA“ iz Ženeve (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, zatraženo je 22. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužilac odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 27. jula do 18. avgusta 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 119900 16 Ps od 2. novembra 2018. godine apelant je obavezan da tužiocu isplati ukupan iznos od 948.614,03 KM na ime duga, s pojedinačnim iznosima i kamatama na te iznose detaljnije navedenim u izreci presude, te da mu plati troškove postupka (stav 1). Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o licenciranju i povratu duga od 6. septembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je zaključen između apelanta i tužioca u vezi sa licencom za simultanu, neizmijenjenu i nepremoštenu transmisiju AGICOA radova sadržanih u TV kanalima putem kablovske/IPTV u periodu između 2013. do 2016. godine i povrat duga koji je nastao u skladu sa ugovorima o licenciranju za kablovsku/ IPTV retransmisiju u periodu između 2006. i 2012. godine u Bosni i Hercegovini, te da se tužilac obaveže da mu nadoknadi troškove postupka (stav 2).

6. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni privredni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tužilac organizacija/udruženje, koji je u Ženevi registrovan za međunarodno kolektivno upravljanje audio-vizuelnim radovima. Tužilac je ovlašćen od svojih članica da zaključuje u njihovo ime ugovore o licenciranju koji se odnose na kablovsku retransmisiju audio-vizuelnih radova, u skladu sa Direktivom Evropskog savjeta broj 93/83/EEC i da ubire naknadu po tom osnovu. Za period od 2006. do 2009. godine u vezi sa licenciranjem simultane, nepromijenjene i neskraćene retransmisije televizijskih programa putem kabla u Bosni i Hercegovini zaključen je Opšti sporazum između Korporacije za emitovanje, VG medija, društva AGICOA i društva „Sine qua non“ (svi označeni kao vlasnici prava), s jedne strane, i Asocijacije kabel-operatera i distributera mrežnih usluga u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: AKOP), s druge strane, kao krovne organizacije kablovskih operatera u BiH koja je opunomoćena od svojih članova da vodi u njihovo ime pregovore u vezi sa navedenim sporazumom. Tim Opštim sporazumom vlasnici prava odobrili su AKOP-u i kablovskim operaterima koji su njegovi članovi neekskluzivnu licencu da svojim pretplatnicima vrše retransmisiju programa i djela sadržanih u njima za određenu naknadu. Nakon isteka Opšteg sporazuma zaključen je isti takav sporazum za period od 2009. do 2012. godine. U to vrijeme, odnosno do 13. avgusta 2012. godine, “Elta kabel“ d.o.o. Doboj bila je kolektivna organizacija koja je uz dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) obavljala poslove kolektivnog ostvarenja autorskog prava u koja su, u smislu kolektivnog ostvarenja, spadala prava kablovskog reemitovanja autorskih djela. Nakon isteka Opšteg sporazuma, koji je trajao do 31. decembra 2012. godine, u periodu od 2012. do 2015. godine nije postojala niti jedna licencirana lokalna organizacija za kolektivno ostvarivanje kablovske retransmisije za Bosnu i Hercegovinu. Zbog takvih okolnosti, tužilac i apelant su 6. septembra 2013. godine direktno zaključili ugovor (na kojem se temelji tužbeni zahtjev i koji je predmet protivtužbenog zahtjeva). Tim ugovorom tužilac je dao apelantu neekskluzivnu licencu da svojim pretplatnicima vrši kablovsku retransmisiju AGICOA radova sadržanih u TV kanalima tokom ovog ugovora na području Bosne i Hercegovine, uz obavezu apelanta da plaća odgovarajuću naknadu prema fakturama koje će mu tužilac izdavati kvartalno. Takođe, tim ugovorom apelant je priznao svoja dugovanja prema tužiocu prema ranije zaključenim Opštim ugovorima o licenciranju u ukupnom iznosu od 105.617,21 evra. Tužilac je na osnovu toga ugovora jedno vrijeme direktno ispostavljao fakture apelantu za korišćenje, odnosno kablovsko reemitovanje programskih sadržaja, nakon čega je 2. aprila 2015. godine zaključio servisni ugovor sa „ART Company“ d.o.o. Kiseljak, koji je, između ostalog, bio obavezan da u ime i za račun tužioca vodi računa o naplati po osnovu spornog ugovora i da u ime i za račun tužioca ispostavlja račune apelantu. Apelant je primljene fakture od „Art Company“ d.o.o. Kiseljak knjižio u svom knjigovodstvu i nije ih osporavao. U konačnici, Okružni privredni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.S., koji je sačinjen u skladu sa pravilima struke i vještine, te na osnovu dokumentacije u spisu i dokumentacije kod tužioca i apelanta, proizilazi da dug apelanta prema tužiocu po osnovu ugovora iznosi 929.521,45 KM.

7. U vezi sa navedenim, Okružni privredni sud je citirao odredbe čl. 2, 6, 10 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10), u daljnjem tekstu: ZKOASP). Zatim je istakao da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tužilac strana kolektivna organizacija koja nije registrovana u Bosni i Hercegovini, niti Institut, shodno ZKOASP izdaje dozvole takvim kolektivnim organizacijama. U članu 13 spornog ugovora navedeno je da ne postoji licencirana lokalna organizacija za kolektivno ostvarivanje prava kablovske retransmisije za Bosnu i Hercegovinu, te da će, ukoliko u međuvremenu Institut izda dozvolu lokalnoj organizaciji, tužilac tu dozvolu integrisati u predmetni ugovor. Okružni privredni sud je dalje naveo da je apelant kao domaći kablovski operater morao, između ostalog, ispunjavati uslove definisane pravilima Regulatorne agencije za komunikaciju (u daljnjem tekstu: RAK) da bi mogao pružati audio-vizuelne medijske usluge. U vrijeme zaključenja Ugovora bilo je na snazi Pravilo broj 56/2011 o dozvolama za distribuciju audio-vizuelnih medijskih usluga i medijskih usluga radija („Službeni glasnik BiH“ br. 98/1 i 52/2015) u kojemu su, između ostalog, definisani opšti uslovi, postupci i naknade za izdavanje i održavanje dozvole za distribuciju audio-difuznih usluga u Bosni i Hercegovini. U tom Pravilu je definisano da se na teritoriji Bosne i Hercegovine slobodno vrši prijem i ponovni prijenos audio-vizuelnih medijskih usluga iz država članica Evropske unije, te su sva fizička ili pravna lica koja su registrovana za obavljanje odgovarajućih djelatnosti u vezi sa prenosom audio-difuznih usluga dužna prije započinjanja bilo kojeg oblika pružanja usluga distribucije pribaviti dozvolu RAK-a. Prije uključenja pojedinih audio-vizuelnih medijskih usluga korisnik dozvole je dužan pribaviti prethodne pismene saglasnosti od vlasnika programskih sadržaja ili njihovih ovlašćenih predstavnika, a prije pribavljanja takvih saglasnosti neće započeti sa distribucijom tih usluga, odnosno RAK-u treba dostaviti izjave o riješenim pravima na distribuciju. Prema tome, Okružni privredni sud je naveo da, kako u periodu od 2012. godine do 2015. godine Institut nije izdao dozvolu domaćoj kolektivnoj organizaciji za kablovsko reemitovanje audio-vizuelnih djela i kako su ranije zaključeni opšti i pojedinačni ugovori o licenciranju istekli 2012. godine, to je tužilac sa apelantom zaključio ugovor o licenciranju i povratu duga, te dao apelantu neekskluzivnu licencu, odnosno pismenu saglasnost za reemitovanje audio-vizuelnih djela za period od 2013. godine do 2016. godine.

8. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je naveo da sporni Ugovor predstavlja osnov za fakturisanje usluga, odnosno naknade vezano za kablovsko reemitovanje programskih sadržaja koje zastupa tužilac, pa je u skladu sa tim ugovorom tužilac apelantu ispostavljao fakture kako direktno, tako i putem društva „Art Company“. Te fakture apelant je primio i knjižio ih je u svom knjigovodstvu, pri čemu ih nije osporavao. Dakle, imajući u vidu odredbe čl. 26, 28, 148 i 262 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbe Ugovora u kojemu je postignut sporazum o licenciranju i povratu duga nesporno je da je zaključenjem navedenog ugovora apelant priznao postojanje duga i obavezao se na plaćanje za period od 2006. godine do 2012. godine u ratama, kako je to specifikovano ugovorom, te se obavezao plaćati naknadu za korišćenje, odnosno kablovsko reemitovanje programskih sadržaja koje zastupa tužilac. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu predmetnih faktura, ugovora o licenciranju povrata duga, te nalaza i mišljenje vještaka ekonomske struke, pa je primjenom odredbe člana 262 ZOO obavezao apelanta na plaćanje navedenog iznosa.

9. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, Okružni privredni sud je zaključio da je taj tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je do zaključenja predmetnog ugovora došlo pod prinudom, u zabludi ili pod prijetnjom, te ne proizilazi ni to da je volja ugovornih strana bila da zaključe ugovor koji stvarno neće, odnosno da je postojao nesklad između volje i očitovanja volje. Prema tome, Ugovor nije ništav, odnosno zaključen je u skladu sa odredbama ZOO, naročito kod činjenice da je apelant kao kablovski operater bio u obavezi da prije kablovskog reemitovanjaa, da bi mogao početi emitovati navedene programske sadržaje, dostavi potpisanu pismenu saglasnost vlasnika tih programskih sadržaja. S obzirom da u spornom periodu nije bilo imenovano društvo koje bi te poslove zaštite kolektivnih prava za kablovsko reemitovanje audio-vizuelnih djela vršilo u Bosni i Hercegovini, to su kablovski operateri sa tužiocem zaključivali pojedinačne ugovore o licenci s tim da je ostavljena mogućnost da, ukoliko se u međuvremenu pojavi društvo sa dozvolom da se on uvede u ugovorni odnos. Iz svega jasno proizilazi da niti jedan propis u Bosni i Hercegovini, tj. niti ZKOASP, niti ZOO, niti Zakon o telekomunikacijama, odnosno pravilima RAK-a ne zabranjuje zaključivanje ovakve vrste ugovora, niti je on protivan bilo kojem zakonskom, niti podzakonskom aktu. Sama činjenica potrebe reemitovanja audio-vizuelnih djela koje zastupa tužilac od kablovskih operatera, pa i apelanta, te činjenica nepostojanja društva ovlašćenog od Instituta za ostvarivanje tih kolektivnih prava govore u prilog činjenici da je predmetni ugovor pravno valjan i da nije zaključen protivno prinudnim propisima, Ustavu i moralu. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da tužilac nije imao dozvolu Instituta, Okružni privredni sud je naveo da su te tvrdnje tačne, ali da je i sam Institut u svom dopisu jasno naveo da nije ovlašćen za izdavanje dozvole stranim kolektivnim organizacijama kakav je i tužilac, što ne znači da tužilac kao strana kolektivna organizacija nije mogao putem takve organizacije štititi kolektivna prava autora kojeg zastupa, kako to propisuje ZKOASP, što je u jednom periodu i činio dok je takva kolektivna organizacija i postojala. Što se tiče tvrdnje apelanta da tužilac nije dokazao da je on koristio, odnosno reemitovao djela, Okružni privredni sud je naveo da se ti navodi ne mogu prihvatiti s obzirom da je potpisivanjem Ugovora, te knjiženjem računa u svom knjigovodstvu jasno prihvatio činjenicu da je koristio, odnosno vršio retransmisiju djela za koje je tužilac ovlašćen da naplaćuje naknadu.

10. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, Okružni privredni sud je naveo da se ni taj prigovor ne može prihvatiti, imajući u vidu odredbe člana 366 ZOO, te činjenicu da je potpisom Ugovora apelant punovažno priznao zastarjelo potraživanje tužioca po Opštem ugovoru o licenciranju i ugovorom o licenciranju za period od 2006. do 2012. godine, čime se praktično odrekao zastare za navedeni period. S druge strane, kada su u pitanju potraživanja za period od januara 2014. godine do oktobra 2015. godine, imajući u vidu da je tužba podnesena 5. septembra 2016. godine, ni to potraživanje nije zastarjelo a u smislu odredbe člana 374 ZOO. Takođe, Okružni privredni sud je istakao da je potpisom na predmetni ugovor prekinuta zastara, da je ona počela ponovo teći i za potraživanje za period od 2006. godine do 2012. godine. Prema tome kod činjenice da je tužba podnesena 5. septembra 2016. godine, proizilazi da je podnesena u roku od tri godine, pa to potraživanje nije zastarjelo.

11. Vezano za servisni ugovor sa društvom „Art Company“ d.o.o. Kiseljak, Okružni privredni sud je naveo da je predmetnim servisnim ugovorom to društvo od tužioca imenovano kao novi predstavnik, agent koji je ovlašćen pregovarati o novim ugovorima o licenciranju, te prikupljati naknade u ime i za račun tužioca, pa ta činjenica što su pojedini računi fakturisani od tog pravnog lica i kao takvi knjiženi i prihvaćeni od apelanta u knjigovodstvu jasno govori o tome da je to društvo obavljalo poslove u ime i za račun tužioca, kako je to ugovoreno, i da te i takve poslove apelant nije nikada ni osporavao osim tokom ovog postupka.

12. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 119900 19 Pž od 19. marta 2019. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način detaljnije naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

13. Viši privredni sud je u obrazloženju presude prihvatio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda. U pogledu žalbenih navoda apelanta koji se odnose na primjenu Pravila broj 56/2011 i Direktive Evropskog savjeta broj 93/83/EEC, Viši privredni sud je naveo da su ti navodi neosnovani iz razloga što je, shodno članu 7 ZKOASP, kolektivna organizacija dužna da se pridržava međunarodnih i opšteprihvaćenih pravila, standarda i načela koji se primjenjuju u praksi kolektivnog ostvarivanja prava, a naročito onih koji se odnose na stručne službe, utvrđivanje visine naknada za korišćenje djela, dokumentaciju i njenu međunarodnu razmjenu, te obračun i raspodjelu naknada domaćim i stranim autorima. Takođe, Viši privredni sud je naveo da su neosnovani i da nisu ničim dokazani žalbeni navodi apelanta koji se odnose na nezakonitost servisnog ugovora zaključenog između tužioca i društva “Art Company“ d.o.o. Kiseljak, kojim je navedeno društvo ovlašćeno da vrši naplatu obveza tuženom po osnovu Ugovora, iz razloga što se tuženi apelant u članu 10 Ugovora saglasio da tužilac može imenovati svog predstavnika u Bosni i Hercegovini za koordinaciju plaćanja utvrđenih dugovanja. U prilog navedenom ide i činjenica da apelant do zaključenja glavne rasprave nije tvrdio, niti dokazivao da je postojao nesklad između volje za zaključenjem ugovora sa tužiocem i očitovanja njegove volje.

14. Odlučujući o žalbenim navodima apelanta kojima je isticao prigovor zastarjelosti, Viši privredni sud je ukazao da je odredbom člana 38 stava 1 ZOO propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, dok je članom 392 stav 1 ZOO propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Prema tome, apelant u žalbi osnovano ističe da odricanje od zastarjelosti, u skladu sa članom 365 ZOO, nije moguće prije proteka vremena određenog za zastarjelost, odnosno dužnik se ne može unaprijed odreći zastarjelosti prije nego što je ona nastupila. Međutim, apelant je zaključenjem Ugovora od 6. septembra 2013. godine priznao postojanje potraživanja za period od 2006. do 2012. godine, kojim priznanjem je došlo do prekida zastarjelosti u skladu sa čl. 387 i 392 ZOO. Dakle, navedenim ugovorom je prekinuta zastarjelost potraživanja za period od 2006. do 2012. godine i predviđena je otplata priznatog duga u četiri rate. U skladu sa tim, zastarjelost u konkretnom slučaju ne počinje teći od dana dospjelosti svakog pojedinačnog računa za navedeni period, već od dospjelosti svake rate za plaćanje, što je u skladu sa odredbom člana 361 stav 1 ZOO.

15. U vezi sa prigovorom kojim je osporavao nalaz i mišljenje vještaka, Viši privredni sud je naveo da je tužilac na pripremnom ročištu od 22. juna 2018. godine predložio kao dokaz vještačenje vještaka ekonomske struke, na šta apelant nije prigovarao, a koji prijedlog je sud usvojio i rješenjem od 6. jula 2018. godine odredio da na osnovu dokumentacije u spisu i finansijsko računovodstvene dokumentacije kod tužioca i apelanta vještak izvrši obračun ukupnog potraživanja. Apelant u pogledu sprovedenog vještačenja navodi da se vještak nije uvjerio u postojanje valjanog knjigovodstvenog osnova za zaduženje između tužioca i društva „Art Company“ d.o.o. Kiseljak, ali takvi navodi ne mogu biti od uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari iz razloga što prelaze rješenjem određen obim i predmet vještačenja. Naime, vještak je u svom nalazu detaljno naveo, opisao i tabelarno prikazao način obračuna predmetnog potraživanja tužioca na sedam stranica, a na posljednjoj strani sve kratko sublimirao u vidu svog stručnog mišljenja, pa su neosnovani i navodi apelanta da nalaz i mišljenje ne sadrže dovoljno jasno određenje ni u razradi, ni u zaključku, a niti u završnom mišljenju. Dakle, kod utvrđenja da je vještak konstatovao da je apelant knjižio sve račune tužioca i društva „Art Company“ d.o.o. Kiseljak, od kojih računa su neki djelimično plaćani, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su nalaz i mišljenje sačinjeni u skladu sa pravilima struke i vještine, te na osnovu dokumentacije u spisu i dokumentacije kod tužioca i apelanta, iz čega dalje proizilazi da su u tom pogledu neosnovani žalbeni navodi apelanta.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 119900 19 Rev od 4. februara 2020. godine revizija apelanta je djelimično usvojena i presuda Višeg privrednog suda preinačena na način da je žalba apelanta djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je utvrđeno da je ništav Ugovor, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

17. Vrhovni sud je u obrazloženju odluke citirao odredbe člana 147 st. 2 i 3 Zakona o autorskim i srodnim pravim (u daljnjem tekstu: ZAP), zatim, čl. 2, 3 i 4 ZKOASP, te je ukazao da se, saglasno sadržaju tih zakonskih odredaba, pravilnim ukazuje zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radi o ostvarivanju autorskih prava koja se moraju obavljati samo na kolektivan način, što su parnične stranke regulisale spornim ugovorom. Međutim, kod činjenice da se kolektivno ostvarivanje autorskog prava sprovodi putem kolektivnih organizacija koje posjeduju dozvolu Instituta (član 2 st. 1 i 2 ZKOASP) i da su samo te kolektivne organizacije ovlašćene da sklapaju ugovore sa stranim kolektivnim organizacijama i njihovim udruženjima (član 3 stav 1 tačka h) ZKOASP) proizilazi da apelant, kao kablovski operater, nije mogao sa tužiocem, kao međunarodnim udruženjem, zaključiti sporni ugovor kojim je ustupio apelantu pravo na kablovsku reemitovanje audio-vizuelnih radova za određenu naknadu, jer nijedna od stranaka nije imala dozvolu Instituta za obavljanje te djelatnosti. Iz navedenog proizilazi da je sporni ugovor zaključen suprotno navedenim odredbama ZKOASP, kao prinudnim propisima, što ga čini ništavim u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO, pa je zbog toga revizija apelanta djelimično usvojena i drugostepenaa presuda u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu preinačena kao u izreci.

18. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je, u slučaju ništavosti Ugovora u članu 104 stav 1 ZOO, propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon šta drugo ne određuje. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da u ovom slučaju nije sporno da je apelant, kao kablovski operater, ostvario koristi po osnovu prava zasnovanih na spornom ugovoru. Ta korist, po prirodi stvari, ne može se vratiti, ali je zato moguće dati odgovarajuću naknadu u novcu, kako propisuje odredba člana 104 stav 1 ZOO. Ta novčana naknada odgovara vrijednosti naknade koju su ugovorile parnične stranke i koju bi apelant morao platiti nekoj drugoj ovlašćenoj organizaciji ili udruženju za sticanje prava emitovanja programa po osnovu kablovske retransmisije audio-vizuelnih radova. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili o tužbenom zahtjevu, obavezavši apelanta da tužiocu isplati traženi iznos. Ovo naročito kod činjenice da parnične stranke nisu dovele u pitanje nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u pogledu visine naknade za korist koju je apelant ostvario po osnovu predmetnog ugovora. Apelant je, prema izloženom, u obavezi da tužiocu isplati traženi iznos, sa pripadajućom kamatom, na osnovu odredbe člana 104 stav 1 ZOO, pa navodi apelanta da je neke fakture ispostavljao „Art Company“ d.o.o. Kiseljak (koji je na to bio ovlašćen odredbama navedenog servisnog ugovora zaključenog 2. aprila 2015. godine), a ne tužilac neposredno, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku. Takođe, odnos tužioca i ovog pravnog lica nije od uticaja na rješenje spornog odnosa između parničnih stranaka iz ovog postupka.

19. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je apelant isticao tokom postupka i koji je ponavljao u reviziji. Naime, nižestepeni sudovi su taj prigovor s pravom odbili i za svoju odluku dali uvjerljive i argumentovane razloge. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da je Ugovorom o licenciranju i povratu duga apelant priznao raniji dug (član 387 stav 1 ZOO), odnosno odrekao se zastarjelosti (član 366 stav 1 ZOO), zavisno od toga jesu li obaveze po ranijim računima već bile zastarjele ili je rok zastare još tekao. U svakom slučaju, posljedice su iste, rok zastare je, u odnosu na potraživanje koje je dospjelo prije zaključenja ugovora, od tada počeo ponovo teći, pa su za odlučivanje o prigovoru zastare irelevantni navodi apelanta kojima objašnjava razliku između pojma prekida zastare i odricanja od zastare. Uostalom, pravo na isticanje ništavosti, shodno odredbi člana 110 ZOO, ne zastarijeva, što se odnosi i na posljedice utvrđenja ništavosti, pa je prigovor zastarjelosti i iz ovog razloga neosnovan. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Obrazlažući povredu navedenih prava apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant prvenstveno ukazuje da, kako je odlukom revizijskog suda otpao pravni osnov na plaćanje spornog iznosa po osnovu Ugovora, to je od presudnog značaja za raspravljanje o pravnim posljedicama ništavosti bilo utvrditi odgovarajuće činjenice koje bi poslužile kao osnov za odluku, što je Vrhovni sud propustio navesti temeljeći svoju odluku na dokazima koji su izvedeni radi utvrđivanja punovažnosti ugovora. U tom pogledu apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o posljedicama ništavosti u smislu člana 104 stav 1 ZOO, jer tokom postupka nije sproveden niti jedan dokaz da je apelant zaista vršio reemitovanje, odnosno retransmisiju audio-vizuelnih radova koji su bili predmet Ugovora, pa se postavlja pitanje na koji način je Vrhovni sud izveo zaključak da je apelant ostvario korist. Takođe, apelant smatra da je Vrhovni sud ignorisao dio odredbe iz člana 104 stav 1 ZOO kojom je propisano da se ima dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ne prema cijenama koje su prije određene sporazumno ništavim pravnim poslom. Dalje, apelant osporava zaključak Vrhovnog suda koji je odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, pri čemu ističe da se vještak nije upuštao u ispitivanje osnovanosti proknjiženih potraživanja a kamoli korist, odnosno dobit ili profit koji bi apelant ostvario eventualnim reemitovanjem radova koji su predmet Ugovora. S obzirom na to, apelant smatra da je Vrhovni sud propustio navesti iz kojih razloga smatra da novčani iznos iz knjigovodstvene evidencije odgovara iznosu naknade koju bi apelant morao platiti nekoj drugoj ovlašćenoj organizaciji ili udruženju za sticanje prava na reemitovanje. Apelant, takođe, tvrdi da mu je Vrhovni sud povrijedio pravo na obrazloženu odluku jer u obrazloženju odluke nije izložio činjenice iz kojih crpi zaključak da su ispunjeni uslovi za njegovo obavezivanje za isplatu spornog iznosa, odnosno ne navodi bilo kakve okolnosti iz kojih proizilazi da je tužilac ispunio bilo kakvu obavezu prema njemu, niti korist koju je apelant imao od navodnog reemitovanja spornih sadržaja.

22. Osim navedenog, apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i pravila o odricanju od zastarjelosti i priznanju duga iz čl. 366 i 387 ZOO, jer je nejasno zbog čega taj sud, koji je izveo zaključak da je sporni ugovor ništav, nastavlja takav pravni posao tretirati kao priznanje duga i izvodi zaključak o prekidu zastarnog roka, što, prema mišljenju apelanta, predstavlja dijametralno suprotno odlučenje. Osim navedenog, apelant nalazi proizvoljnosti i u pogledu obavezivanja da plati iznos koji je fakturisao „Art Company“ d.o.o. Kiseljak, jer smatra da su te odredbe u suprotnosti sa većim brojem prinudnih propisa, odnosno odredbama ZOO, te propisima o deviznom poslovanju, pa ističe, iako tokom postupka nije tražio utvrđenje ništavosti toga ugovora, da su redovni sudovi u smislu odredbe člana 109 ZOO trebali na to paziti po službenoj dužnosti. Nadalje, apelant tvrdi da između njega i tog pravnog lica nije bio bilo kakav ugovorni ili van ugovorni odnos na osnovu kojega bi to pravno lice crpilo ovlašćenje da zahtijeva ili izvrši bilo kakvo plaćanje u njegovu korist. Naposljetku, apelant smatra mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog nepravilne i potpuno proizvoljne primjene pravila o institutu restitucije i pravila o zastarjelosti.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio odluku, te se jasno izjasnio o svim relevantnim prigovorima i navodima apelanta koji se ponavljaju i u apelaciji. S obzirom na to, Vrhovni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede njegovih ustavnih prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Viši privredni sud je naveo da je odluka toga suda osnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava o čemu je drugostepeni sud dao potrebne razloge, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni privredni sud je naveo da su apelacijski navodi neosnovani iz razloga navedenih u prvostepenoj, drugostepenoj i odluci Vrhovnog suda, zbog čega taj sud smatra da nema povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

26.iTužilac je naveo da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo kada je u pitanju restitucija po ništavom ugovoru, niti iz sadržaja postupka proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do narušavanja načela jednakosti stranaka u postupku. S obzirom na to, tužilac predlaže da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

Član 2. st. (1) i (3) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po sopstvenoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

28. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104. st. (1) i (3) (1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.

Isticanje ništavosti Član 109. st. (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sledbenicima Član 148. st. (1) i (3) (1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.

Odricanje od zastarelosti Član 365.

Dužnik se ne može odreći zastarelosti pre nego što protekne vreme određeno za zastarelost.

Pismeno priznanje i obezbeđenje zastarele obaveze Član 366. st. (1) (1) Pismeno priznanje zastarele obaveze smatra se kao odricanje od zastarelosti.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

(2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.

PREKID ZASTAREVANJA

Priznanje duga Član 387.

(1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom poveriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbeđenja.

29. Zakon o autorskom i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 147.

(Način ostvarivanja prava) (1) Autor može ostvarivati svoja autorska prava sâm ili posredstvom zastupnika. Zastupnik može biti fizičko ili pravno lice koje autor ovlasti za zastupanje.

(2) Autorska prava mogu se ostvarivati za svako pojedinačno autorsko djelo (individualno ostvarivanje prava) ili za više autorskih djela više autora zajedno (kolektivno ostvarivanje prava).

(3) Kolektivno ostvarivanje prava uređuje se posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredbi ovoga Zakona.

30. Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Kolektivno ostvarivanje autorskog prava) (1) Kolektivno ostvarivanje autorskog prava znači ostvarivanje autorskog prava za više autorskih djela većega broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijalizovanih samo za tu djelatnost, koje ispunjavaju sve uslove prema odredbama ovoga Zakona i koje imaju dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) za obavljanje te djelatnosti (u daljnjem tekstu:

kolektivna organizacija).

(2) Kolektivna organizacija obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava u svoje ime a za račun autora.

(3) Kolektivno ostvarivanje autorskog prava moguće je samo u slučaju objavljenih autorskih djela.

Član 4.

(Obavezno kolektivno ostvarivanje prava) (1) Ostvarivanje autorskog prava može se sprovoditi na kolektivan način u pogledu svih prava priznatih prema odredbama zakona kojim se uređuje autorsko pravo i srodna prava, pod uslovom da su ispunjeni uslovi određeni ovim Zakonom.

(2) Ostvarivanje autorskog prava mora se sprovoditi samo na kolektivan način u slučaju:

[…]

c) kabelskog reemitovanja autorskih djela, osim ako se radi o sopstvenim emisijama radiodifuznih organizacija, nezavisno od toga da li su to izvorna prava radiodifuznih organizacija ili prava koja su na njih prenijeli drugi nosioci prava, […] (3) Prava iz stava (2) ovoga člana nadležna kolektivna organizacija ostvaruje bez ugovora s autorom.

Član 6.

(Kolektivna organizacija) (1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje, uz dozvolu Instituta, obavlja poslove iz člana 3 ovoga Zakona, na osnovu ugovora s autorom odnosno na osnovu ovoga Zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, kolektivna organizacija može obavljati administrativno-tehničke poslove za drugu kolektivnu organizaciju na osnovu pisanog ugovora.

(3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može postojati samo jedna kolektivna organizacija.

Član 7. stav (3) (Standardi poslovanja kolektivne organizacije) (3) Kolektivna organizacija dužna je pridržavati se međunarodnih i opšteprihvaćenih pravila, standarda i načela koji se primjenjuju u praksi kolektivnog ostvarivanja prava, a naročito onih koji se odnose na stručne službe, utvrđivanje visine naknada za upotrebu djela, dokumentaciju i njenu međunarodnu razmjenu, te obračun i raspodjelu naknada domaćim i stranim autorima.

Član 10. stak (1) (Zahtjev za dobijanje dozvole) (1) Pravno lice može poslovati kao kolektivna organizacija samo na osnovu dozvole Instituta.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 119900 19 Rev od 4. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelanta 24. februara 2020. godine, a da je apelacija podnesena 23. aprila 2020. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio po tužbi tužioca radi isplate duga i protivtužbi apelanta radi utvrđivanja ništavosti Ugovora kojim je bilo regulisano korišćenje autorskih prava, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.

40. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku tvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

42. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud najprije zapaža da je predmetni postupak bio veoma složene činjenično-pravne prirode, da je prvostepeni sud sproveo veoma obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučenje o tužbenom zahtjevu tužioca i protivtužbenom zahtjevu apelanta, da je navedeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda prihvatio drugostepeni sud. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja zbog kojih je revizija, odnosno žalba apelanta djelimično osnovana u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je apelant tražio utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen između tužioca i apelanta ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO, dok je u preostalom dijelu Vrhovni sud reviziju apelanta odbio.

43. U vezi sa time, razmatrajući apelantove navode kojima osporava način na koji je Vrhovni sud primijenio odredbu člana 104 ZOO, odnosno odlučio o pravnim posljedicama ništavosti spornog ugovora, Ustavni sud zapaža da te tvrdnje ne ukazuju na proizvoljnost u odlučivanju. Naime, Ustavni sud zapaža da su se pitanjem osnovanosti apelantovih tvrdnji da nije dokazano da je apelant vršio reemitovanje, odnosno retransmisiju audio-vizuelnih radova koji su bili predmet Ugovora, bavili prvostepeni i drugostepeni sud čije je zaključke prihvatio i Vrhovni sud, a koji su dali logično obrazloženje da se ti navodi ne mogu prihvatiti s obzirom na to da je potpisivanjem Ugovora, te knjiženjem računa u svom knjigovodstvu jasno prihvatio činjenicu da je koristio, odnosno vršio retransmisiju djela za koje je tužilac ovlašćen da naplaćuje naknadu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno obrazloženje obavezujući apelanta da tužiocu plati iznos visine naknade koju su stranke ugovorile i koju bi apelant bio dužan platiti nekoj drugoj organizaciji. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 104 stav 1 ZOO propisano da se, u slučaju ništavosti ugovora kada nije moguće vraćanje primljenog, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon šta drugo ne određuje. Dakle, tom odredbom je redovnim sudovima data određena šira sloboda procjene prilikom odlučivanja šta podrazumijeva odgovarajuća naknada u novcu. Na to upućuje i sadržaj odredbe člana 104 stav (3) ZOO kojom je propisano da će sud prilikom odlučivanja voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije postupio proizvoljno prilikom obavezivanja apelanta da tužiocu isplati iznos koji bi morao platiti nekoj drugoj organizaciji ili udruženju za sticanje prava emitovanja programa po osnovu kablovske retransmisije audio-vizuelnih radova. U takvim okolnostima Ustani sud smatra da se ne mogu prihvatiti ni apelantove tvrdnje kojima osporava sadržaj nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne navodi bilo koje okolnosti koje bi ukazivale da bi za njega bilo povoljnije određivanje cijena za sticanje prava emitovanja programa u vrijeme donošenja odluke.

44. Nadalje, kada su u pitanju apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i pravila o odricanju od zastarjelosti i priznanju duga iz čl. 366 i 387 ZOO, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pored obrazloženja kojeg apelant nalazi spornim, jasno ukazao da pravo na isticanje ništavosti, u skladu sa odredbom člana 110 ZOO, ne zastarijeva, što se odnosi i na posljedice utvrđenja ništavosti. S obzirom na to Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatrati osnovanost apelantovih navoda koji se odnose na eventualnu proizvoljnost obrazloženja Vrhovnog suda u dijelu u kojem se razmatrao pravilnost odlučenja prvostepenog i drugostepenog suda o prigovoru zastarjelosti potraživanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda ne ukazuju ni apelantove tvrdnje kojima osporava odluku Vrhovnog sud u dijelu u kojem je obavezan da plati iznos koji je fakturisao „Art Company“ d.o.o. Kiseljak. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu i obrazloženja odluka redovnih sudova jasno proizilazi da se apelant u članu 10 Ugovora saglasio da tužilac može imenovati svog predstavnika u Bosni i Hercegovini za koordinaciju plaćanja utvrđenih dugovanje, te da je, u skladu sa tom odredbom, navedeno društvo i ovlašćeno da vrši naplatu obaveza tuženom po osnovu Ugovora. Stoga, kod činjenice da iz činjeničnog stanja predmeta proizilazi da se koristi koje je apelant ostvario na osnovu ništavog Ugovora odnose i na fakture koje je u ime i za račun tužioca ispostavljalo to pravno lice, ne mogu se smatrati osnovanim apelantove tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost osporenih odluka u ovome pogledu.

45. Osim navedenog, Ustavni sud konstatuje da je slično pravno pitanje sa aspekta nešto drugačijih apelacijskih navoda razmatrao u predmetu broj AP 806/20 (vidjeti Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 806/20 od 3. novembra 2021. godine, st. 35-39) u kojem je Vrhovni sud, takođe, utvrdio ništavost ugovora o licenciranju za kablovsku/IPTV retransmisiju i povratu duga, te je obavezao tuženog kablovskog operatera na vraćanje koristi, pa Ustavni sud, takođe, upućuje i na stavove u tome predmetu.

46. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci Vrhovnog suda iz osporene odluke o primjeni rokova zastarjelosti proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta i odredaba člana o zastari potraživanja zamijenio te zaključke.

47. Naposljetku, u odnosu na navode apelanta da redovni nisu dali obrazloženje njegovih argumenata, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je zaključke Okružnog privrednog suda prihvatio Viši privredni sud, te da je Vrhovni sud naveo drugačije razloge zbog čega je smatrao da je revizija apelanta djelimično osnovana pri čemu je, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci odgovorio na sve navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelant identične prigovore koje je iznosio tokom postupka iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio, pa su i ti navodi neosnovani.

48. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, temeljio na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne i argumentovane razloge.

51. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić