Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3928/20 (S.Ć.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3928/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3928/20, rješavajući apelaciju S. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Ć. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine S1 3 K 029221 20 Kž od 22.

septembra 2020. godine i S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine i S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje i provođenje pravomoćne presude Suda BiH. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Dana 10. decembra 2020. godine Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3928/20 kojom je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekst: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine kojom je apelanta (i I. Č.) proglasio krivim za radnje opisane u izreci presude, čime je apelant pod tačkom 1. izreke presude počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a pod tačkom 2. izreke presude počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZ-a, pa je Sud BiH apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom na osnovu člana 74. KZ-a od apelanta su oduzeti predmeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja od 7. augusta 2018. godine, i to automobil i telefon (precizirano), s kojim će se postupiti u skladu sa zakonskim propisima nakon pravomoćnosti presude.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao da je Tužilaštvo podiglo optužnicu, da su se na ročištu za izjašnjenje o krivici optuženi izjasnili da nisu krivi. Dalje je ukazano na dokaze koje je provelo Tužilaštvo, kao i na dokaze odbrane, konkretno dokaze apelantove odbrane. U završnoj riječi apelantov branilac je naveo da smatra da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje uspjelo dokazati apelantovu krivičnu odgovornost.

7. U dijelu presude „procesne odluke“, na strani 9, Sud BiH je naveo da je na pretresu, po prijedlogu tužioca, donio odluku kojom je prihvatio čitanje iskaza svjedoka migranata (A. A. S., S. M. SA, F. R. A., M. Y. i D. R. S., radi se o dokazima Tužilaštva – zapisnicima o saslušanju svjedoka od DT1 do DT5), čije je saslušanje predloženo u optužnici. Sud BiH je naveo da je u toku postupka, po tužiočevom prijedlogu, izvršio uvid u podnesak Ministarstva sigurnosti BiH, Služba za poslove sa strancima (naveden broj, DT14), iz kojeg je vidljivo da se nakon izvršenih provjera nije moglo utvrditi trenutno boravište imenovanih lica. Sud BiH je naveo da zbog navedenih okolnosti ove svjedoke nije u mogućnosti saslušati neposredno na glavom pretresu jer tužilac nije uspio pribaviti adrese svjedoka, tako da je njihov dolazak pred sud za vrijeme trajanja predmetnog postupka bio nemoguć. Iz ovih razloga, a imajući u vidu potrebu osiguranja ekonomičnosti postupka, Sud BiH je donio odluku da se iskazi ovih svjedoka na glavnom pretresu pročitaju, dajući pri tome i odbrani mogućnost da postavi ona pitanja koja bi bila postavljana da su svjedoci prisutni na glavnom pretresu, na koji način je u potpunosti poštovana zakonska odredba člana 273. stav 2. ZKP-a. Ovakvo postupanje Suda BiH (kako je navedeno u presudi), nasuprot tvrdnjama odbrane, u potpunoj je saglasnosti s praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Dakle, izvođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka na glavnom pretresu, na način propisan zakonom, nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje ukoliko se presuda ne zasniva isključivo na tim iskazima, već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima, što je u konkretnom predmetu i slučaj budući da su pročitani iskazi svjedoka optužbe dovedeni u vezu sa svim ostalim dokazima izvedenim u toku postupka, nakon čega je Sud BiH donio odluku, cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti.

8. Sud BiH je naveo da je optuženi I. Č. prilikom ulaganja materijalnih dokaza Tužilaštva istakao prigovor zakonitosti Zapisnika o uviđaju broj 16-04/2-7/18 od 8. augusta 2018. godine, sa prilogom CD i fotodokumentacijom (DT6), što je navedeno na str. 10-11. (navodima iz prigovora ovlaštena službena lica su bila u obavezi prethodno pribaviti pisanu ili usmenu naredbu suda za pretresanje; dokaz nezakonit i nevjerodostojan, itd.; radnji uviđaja su prisustvovali samo policijski službenici i vlasnici mobilnih telefona, strani državljani, bez prisustva ovlaštenog sudskog tumača), o čemu se Sud BiH izjasnio (strana 11-12).

9. Sud BiH je naveo relevantne odredbe zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju. U dijelu presude „Dokazi i ocjena“ Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu navedena opća obilježja krivičnih djela, ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, sa sigurnošću utvrdio da je apelant pod tačkom 1. počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 2. KZ-a, kao i apelant i I. Č., pod tačkom 2. počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZ-a.

10. Sud BiH je najprije ukazao na nesporne činjenice (str. 14-17), a zatim je naveo da se kao sporno postavilo pitanje da li su optuženi znali da se radi o licima koja su ilegalno boravila u Bosni i Hercegovini i pod kojim okolnostima je apelant prihvatio organizaciju prevoza navedenih lica iz Velike Kladuše do Neuma, pa zatim dalje u Italiju. Također, postavilo se kao sporno pitanje da li su optuženi znali da je jedno od lica koje su prevozili maloljetno. U vezi s navedenim, Sud BiH se izjašnjavao na str. 18-24, ukazujući na iskaze svjedoka (migranata koji su naveli na koji način su nakon ilegalnog ulaska u BiH došli u kontakt s apelantom, odnosno nepoznatim licem koje opisuju), koji su naveli da u svojim telefonima posjeduju komunikaciju koja se odvijala preko aplikacije WhatsApp (a koja je prikazana u izvještaju Državne agencije za istrage i zaštitu), te da je apelant došao sa još dva lica u dva automobila precizirane marke.

11. Cijeneći iskaze navedenih svjedoka, kao i svjedoka ovlaštenih policijskih službenika, Sud BiH je utvrdio kao nesporno da su optuženi, a prije svega apelant, znali prije samog polaska da će jedan od putnika biti i maloljetno dijete. Iz analiziranih komunikacija ostvarenih između apelanta i stranih državljana migranata, sadržanih u fotodokumentaciji priloženoj uz Zapisnik o uviđaju (DT 6), evidentno je da je on upoznat s činjenicom da će se prevoziti i dijete, na šta upućuje ostvarena komunikacija. Sud BiH je dalje naveo šta proizlazi iz Izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu, te da se slike pronađene na telefonu kod apelanta (fotografije broda i novčanica) podudaraju s iskazom svjedoka (navedena imena). Sud BiH je naveo da već sama činjenica da su u vozilo primili maloljetno lice ukazuje na zaključak da su optuženi svjesno preduzeli radnju prevoza lica za koje je očigledno da je maloljetno s obzirom na godine života.

12. Sud BiH je kao nesporno utvrdio da je apelant angažirao optuženog I. Č. za prevoz stranih državljana ne samo u konkretnom slučaju već i ranije, što je vidljivo iz komunikacije ostvarene između telefona korisnika apelanta i I. Č., a koja je sadržana u Izvještaju o realizaciji naredbe za analizu relevantnih podataka Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja. Sud BiH je dalje naveo komunikaciju (strana 20-21).

13. Sud BiH je provedenim dokazima nesporno utvrdio i činjenicu da lica, strani državljani, koja su optuženi prevozili na opisani način, nisu posjedovala važeće putne isprave, niti su imala odgovarajuću dokumentaciju za boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, a optuženim, nasuprot tvrdnjama odbrane, nije moglo biti nepoznato da ta lica ne ispunjavaju uvjete za legalan ulazak i boravak u BiH. Tim prije, kako je naveo Sud BiH, što je nekoliko njih apelant, na način opisan u tački 1. izreke, prevozio od Goražda do Sarajeva, a nakon čega je s krijumčarenim licima kasnije ostvario komunikaciju u vezi s dogovorom i organizacijom njihovog prevoza iz Velike Kladuše do Neuma i dalje prema Italiji.

14. Dakle, Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o licima koja ne ispunjavaju uvjete za zakonit ulazak, a samim tim ni za boravak na teritoriji BiH. Sud BiH je također naveo da je tačno (kako odbrana ukazuje) da su navedena lica u jednom periodu imala potvrde o iskazanima namjerama za podnošenje azila, međutim, propuštanjem preduzimanja daljih radnji u skladu sa Zakonom o strancima s ciljem provođenja zakonitog postupka eventualnog dobivanja azila, zaključio je da su odustali od iskazane namjere za azil, tako da su lica od momenta ulaska u BiH boravila u BiH nelegalno (uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o strancima). Dakle, prema rezultatima provedenog dokaznog postupka, strani državljani – migranti, kako u vrijeme počinjenja krivičnog djela opisanog u tački 1. izreke, tako i u vrijeme počinjenja krivičnog djela opisanog u tački 2. izreke, nisu imali legalno reguliran boravak u BiH, tako da su oni bili krijumčarena lica (uz ukazivanje na dokaze iz kojih to proizlazi). Sud BiH je naveo da zaključak da su apelant i I. Č. počinili krivično djelo, kako je to navedeno presudom, proizlazi (i) iz dokaza objektivne prirode, prije svega izvještaja o vještačenju Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja i iskaza vještaka M. S., te izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu o analizi relevantnih podataka, kao i iskaza svjedoka M. H., ukazujući dalje na njihov sadržaj (str. 22-23). U ovom dijelu Sud BiH je ukazao (strana 23) da je u odnosu na iskaz vještaka (M. S.) smatrao neosnovanim prigovore odbrane koja je nastojala unijeti sumnju u tačnost i vjerodostojnost izvršenog vještačenja navođenjem činjenice da vještak nije imao naredbu za vještačenje, što je vještak pojasnio činjenicom da je vještačenje odradio u sklopu svojih redovnih poslova, nakon dobivanja naredbe za vještačenje od strane Tužilaštva, naslovljene na Agenciju za forenzička ispitivanja i vještačenje (gdje je zaposlen). Sud BiH je u cijelosti prihvatio ovakvo vještačenje, koje niti jednim dokazom nije dovedeno u sumnju, te je izvršeno od kvalificiranog lica za ovu vrstu vještačenja.

15. Cijeneći izvedene dokaze, Sud BiH je našao da je optužba ponudila dovoljno dokaza i da su se na osnovu njihove svestrane analize i ocjene pouzdano utvrdile sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je izveden zaključak da su optuženi počinili predmetno krivično djelo opisano u izreci presude. Sud BiH nije mogao prihvatiti odbranu optuženih da nisu mogli pretpostaviti da prevoz migranata unutar BiH predstavlja krivično djelo s obzirom na to da je općepoznato da se BiH zadnjih godina suočava s konstantnim prilivom migranata, tako da nije moglo biti nepoznato da je krijumčarenje migranata, kako preko državne granice tako i unutar teritorije BiH, sankcionirano krivičnopravnim zakonodavstvom, odnosno da predstavlja krivično djelo a ne prekršaj. Sud je zaključio da su optuženi postupali s direktnim umišljajem.

16. Sud BiH je dao razloge za odluku o krivično-pravnoj sankciji (str. 25-26), te je naveo da je na osnovu imperativne odredbe člana 189. stav 6. KZ-a, koja propisuje da će se predmeti i prevozna sredstva upotrijebljena za učinjenje krivičnog djela oduzeti, donio odluku o oduzimanju vozila (precizirano). Također, na osnovu člana 74. KZ-a Sud BiH je od apelanta oduzeo telefon precizirane marke. Sud BiH je ukazao, imajući u vidu okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, da postoji mogućnost da bi oduzeti predmeti, ukoliko se nađu u posjedu optuženih, ponovo mogli biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Konačno, Sud BiH je, pozivajući se na čl. 110. i 111. KZ-a, našao da su ispunjeni uvjeti za oduzimanje imovinske koristi od apelanta u iznosu od 2.000 eura.

17. Sud BiH (apelaciono vijeće) donio je Presudu S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine kojom je žalbe optuženih (apelanta i I. Č.) odbio kao neosnovane, dok je uvažavanjem žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) prvostepena presuda preinačena u dijelu krivičnopravne sankcije tako što je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci (i u odnosu na I. Č. je izmijenjena odluka o kazni), dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.

18. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelant (kao i odbrana I. Č.) naveo da je sud povrijedio odredbu člana 273. stav 2. ZKP-a na štetu optuženih jer je prihvatio čitanje iskaza svjedoka migranata, a Tužilaštvo nije dokazalo da njihovo prisustvo nije moguće osigurati, te je na takvim dokazima zasnovana presuda. Apelaciono vijeće je istaklo da su ovi navodi neosnovani. Prvostepeni sud je konstatirao da su izvršene provjere kako bi se došlo do trenutnog boravišta svjedoka migranata, a nadležna služba nije bila u mogućnosti da utvrdi gdje se ova lica nalaze, te je ukazao na praksu (Evropskog suda i Ustavnog suda) na koju se prvostepeni sud pozvao koja dozvoljava izuzetke od načela neposrednog izvođenja dokaza. Kada je u pitanju povreda prava na odbranu, analizom argumentacije predmetne presude, apelaciono vijeće je zaključilo da iskazi saslušanih migranata jesu pročitani tokom glavnog pretresa. Međutim iskazi ovih svjedoka nisu bili odlučujući, niti su korišteni samostalno da bi se na njima u potpunosti zasnovao zaključak o krivici optuženih. Iskazi ovih svjedoka u potpunosti odgovaraju nalazima materijalne dokumentacije (Zapisnik o uviđaju od 8. augusta 2018. godine), odnosno sadržaju razmijenjenih poruka koje su svjedoci migranti razmijenili s apelantom kada su dogovarali prevoz putem pisanih poruka. O učešću oba optužena iskaz su dala i ovlaštena službena lica, koja su opisala svoja saznanja o učešću optuženih, do kojih su došla izlaskom na lice mjesta, na putnu komunikaciju Tarčin-Pazarić. Na navedeno je prvostepena presuda jasno ukazala u paragrafima 34-36. Prvostepena presuda se zasniva (i) na iskazu vještaka M. S. koji je vršio vještačenje privremeno oduzetih telefona i SIM kartica od optuženih, kada je analizom dobivenih podataka sačinio Izvještaj o vještačenju Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja od 28. februara 2019. godine, koji sadrži podatke pronađene na oduzetim telefonima i SIM karticama, gdje je dokumentirano više ličnih fotografija apelanta s licima za koja je postojala pretpostavka da se radi o migrantima, te je pronađeno više fotografija, novca, mape i rute prelaska i dr. Pored ovoga, saslušan je svjedok M. H., koji je naveo da je kod JP „Auto-ceste” FBiH zatražio podatke o prelasku vozila (navedene marke), te da su dobiveni podaci korišteni za sačinjavanje službene zabilješke Državne agencije za istrage i zaštitu od 7. decembra 2018. godine, a iz koje proizlaze dokazi o prelasku navedenih vozila predmetnog dana na naplatnim kućicama, koji prelasci prema satnici odgovaraju činjenicama inkriminacije.

19. Stoga je apelaciono vijeće zaključilo da nije osnovan predmetni prigovor (povreda prava na odbranu) zbog toga što su za dokazivanje korištene izjave saslušanih svjedoka – migranata, kao i da je u tom smislu nepravilno primijenjena odredba člana 273. stav 2. ZKP-a. Naime, presuda se ne zasniva u pretežnom dijelu na ovim dokazima, već je učešće optuženih u predmetnim radnjama podržano i drugim dokazima, čijom analizom se van razumne sumnje došlo do zaključka da su optuženi počinili krivično djelo opisano u izreci i da je pobijana presuda u tom smislu pravilna i da ne postoje povrede kako se na to žalbom ukazuje. U vezi s navedenim je apelantov žalbeni navod da se prva tačka optužbe zasniva samo na pročitanim iskazima, te da drugih dokaza za osudu nije bilo. Apelaciono vijeće je navelo da su ovi iskazi u cijelosti potvrđeni objektivnim dokazom, zapisnikom o uviđaju od 8. augusta 2018. godine i fotodokumentacijom uz zapisnik o uviđaju, čime je negirana tvrdnja odbrane da se ova tačka presude zasniva samo na pročitanim iskazima iz istrage. Nadalje, iako je Sud BiH naveo da je apelantova odbrana pravilno ukazivala da prilikom uzimanja izjave od migranata nije postupljeno u skladu sa članom 90. ZKP-a i nije izvršeno njihovo snimanje audio ili audiovizuelnim sredstvima, apelaciono vijeće je mišljenja da takav propust, sam po sebi, nije utjecao na donošenje zakonite i pravilne presude. Nadalje, jedan od prigovora koji odbrana u žalbi ističe je da je prvostepena presuda zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka M. S., koji je zaposlen u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, te vještak nije imao naredbu Suda ili Tužilaštva kojom se određuje vještačenje u predmetu. Odbrana je smatrala da Državna agencija nije ovlaštena da vrši ovakvu vrstu vještačenja, što ukazuje da se na takvom dokazu presuda nije mogla zasnovati. Međutim, prvostepeni sud je razmatrao ovaj prigovor odbrane, te zaključio da on nije osnovan, s kojim zaključkom se složilo i apelaciono vijeće. Vještak M. S. je zaposlenik državnog tijela koje u svom opisu poslova podrazumijeva različita forenzička ispitivanja i vještačenja, te se vještak M. S. može smatrati stručnim licem koje za sud posjeduje korisna znanja u smislu odredbe člana 95. ZKP-a. Činjenica da je naredba Tužilaštva BiH naslovljena na Agenciju za forenzička ispitivanja i vještačenja BiH, koja je poslove vještačenja povjerila vještaku, ne čini njegov izvještaj dokazom na kojem se nije mogla zasnovati presuda. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 102. ZKP-a, te je naveo da vještak M. S. nije lice na koje se ona odnosi, niti se radilo o licu za koje je postojao neki od razloga za nemogućnost postupanja u svojstvu vještaka, te je njegov nalaz zakonit i u cijelosti prihvatljiv u ovom postupku.

20. Apelant je u žalbi ukazivao da je za postojanje djela (član 189. KZ-a) neophodno da je neko preveo ili omogućio prevođenje migranata ili drugih lica preko državne granice s jasnom namjerom pribavljanja imovinske koristi. Apelaciono vijeće je navelo da krivičnopravne radnje za koje su optuženi proglašeni krivim podrazumijevaju da je krivično odgovorno lice koje „preveze ... ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini” (član 189. stav 2. KZ-a). Optuženi su proglašeni krivim da su prevezli krijumčarena lica u BiH, što predstavlja radnju izvršenja iz stava 2. člana 189. KZ-a. Dakle, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, za postojanje ovog krivičnog djela nije nužno da pored prevoza krijumčarenih lica u BiH bude ispunjen i dodatni uvjet koji se ogleda u omogućavanju prelaska krijumčarenih lica preko državne granice jer to nije bitno obilježje krivičnog djela iz člana 189. stav 2. KZ-a.

21. Sud BiH je naveo da je apelantov branilac žalbu podnio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osporavajući činjenicu da je apelant počinio krivično djelo navedenog datuma, tj. 24. jula 2018. godine. Navodi da se ovaj zaključak zasniva na tvrdnjama svjedoka – migranata čiji su iskazi pročitani, a odbrana nije imala mogućnost da ih ispita i na taj način provjeri njihove iskaze. Zbog toga je pogrešno utvrđena činjenica da je apelant preveo ili omogućio prevođenje migranata ili drugih lica preko državne granice s jasnom namjerom da sebi ili drugome pribavi neku korist. S obzirom na to da je koristoljublje zakonski element djela, ono se može izvršiti samo s direktnim umišljajem koji mora obuhvatiti i svijest o tome da se preko državne granice prevodi jedno ili više lica koja ne ispunjavaju uvjete za zakoniti prelazak granice. A s obzirom na to da iz dokaza proizlazi da su lica već duže vrijeme boravila u BiH tako, prema stavu žalbe, nije dokazano da ih je apelant prevozio preko državne granice.

22. Cijeneći razloge date u prvostepenoj presudi, apelaciono vijeće je našlo da se presuda u dijelu zaključka o apelantovom učešću bazirala na dokazima koji su međusobno povezani i cijenjeni, zajedno ukazujući da se inkriminirana radnja odvijala upravo kako je to tvrdila optužba. Svjedoci čiji su iskazi pročitani dali su iskaz koji odgovara materijalnoj dokumentaciji, odnosno zapisniku o uviđaju koji sadrži fotodokumentaciju koja u potpunosti odgovara iskazima svjedoka, koji su opisali na koji način su i zbog čega stupili u kontakt s apelantom. Pored toga, svjedok A. A. S. je naveo da je apelantu dao 2000 eura kao 50% cijene prevoza, a svjedok S. M. S. je izjavio da je taj novac vidio kod apelanta. Iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od 7. augusta 2018. godine proizlazi da je upravo kod apelanta i pronađena i oduzeta upravo ta količina novca. Sve ove dokaze prvostepeni sud je ocijenio i u svom zaključku dao detaljne razloge koji su navedeni u paragrafima 29-61. pobijane presude, a iz kojih zaključaka je jasno da su činjenice, na koje su provedeni dokazi ukazivali, sasvim pravilno i potpuno utvrđene i da nema mjesta sumnji da je upravo apelant počinio krivično djelo, kako je to opisano u izreci pobijane presude.

23. Kada je u pitanju teza iznesena u žalbi da je pogrešno utvrđena odlučna činjenica da je apelant prevezao migrante preko granice, a koja predstavlja bitan element bića krivičnog djela iz člana 189. KZ-a, apelaciono vijeće je našlo da je i ovaj prigovor neosnovan. Apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo krijumčarenja ljudi propisano članom 189. stav 2. KZ-a, čija radnja izvršenja ne podrazumijeva isključivo prevoženje lica preko državne granice, kako to pogrešno tumači odbrana. Navedena odredba kao radnju izvršenja podrazumijeva „vrbovanje, prevoz, sakrivanje, pružanje zaštite ili druge radnje kojima se omogućava boravak krijumčarenih lica u BiH“. Dakle, i ovaj prigovor apelaciono vijeće je cijenilo neosnovanim, smatrajući da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice koje se odnose na apelantove radnje izvršenja.

24. Dalje je u odluci navedeno da je odbrana isticala prigovor da ovo krivično djelo podrazumijeva i koristoljublje kao jedan od elemenata djela. Apelaciono vijeće je primijetilo da odredba stava 1. člana 189. KZ-a propisuje kao uvjet inkriminacije postojanje elementa koristoljublja, za razliku od toga radnja izvršenja iz stava 2. ovog člana ne propisuje koristoljublje kao uvjet inkriminacije. I pored toga, prvostepeno vijeće je van razumne sumnje utvrdilo da je apelant izvršenjem radnji iz obje tačke izreke prvostepene presude ostvario imovinsku korist. Stoga je i ovaj žalbeni navod ocijenjen kao neosnovan.

25. Odbrana je osporavala da je apelant znao u kojem statusu se migranti nalaze na teritoriji BiH, navodeći da je njegov jedini cilj bio da ih preveze unutar BiH i da tu uslugu naplati. Međutim, apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti ovaj prigovor kao osnovan i smatralo je da je nedvosmisleno utvrđena činjenica da su optuženi znali da se radi o licima koja su nelegalno boravila u BiH i kojima je cilj bio preći državnu granicu i otići dalje prema Italiji. Iz međusobne komunikacije optuženih proizlazi da je apelant i prije ove inkriminacije prevozio migrante, te da ima očigledno uhodane šeme za prevoz i prebacivanje migranata preko BiH granice, jer je prilikom ugovaranja prevoza naplatio 50% cijene, a ostatak je trebao biti naplaćen kada stignu u Italiju, te da je vrijeme radnje izvršenja 2018. godina kada se, kako je općepoznato, aktualizirala migracija stanovništva iz bliskoistočnih zemalja, kao i da cijena koja je dogovorena za prevoz očigledno nije realna za takvu vrstu usluge, niti je njen iznos uobičajen za usluge prevoza u BiH. Stoga se van razumne sumnje da zaključiti da su optuženi znali da prevoze lica čiji je boravak u BiH nedozvoljen.

26. Na strani 20, prilikom odlučivanja o žalbama odbrana i Tužilaštva u vezi s krivično-pravnom sankcijom, apelaciono vijeće je navelo da (kada je apelant u pitanju) nalazi da okolnost prethodne osuđivanosti čini prevagu nad ostalim olakšavajućim okolnostima na strani apelanta i značajna je u smislu da apelanta nije uopće odvratila od vršenja krivičnih dijela. Pored toga, apelaciono vijeće je smatralo da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio činjenicu da se radi o djelima koja predstavljaju posebnu društvenu opasnost, kao i da je za krivično djelo apelant čak i vrbovao optuženog I. Č. na saradnju u vršenju krivičnog djela, pa je u tom smislu ukupna kriminalna količina na strani apelanta značajnija i u svakom smislu zahtijeva izricanje teže kazne. Ocjenom olakšavajućih okolnosti, kao što je njegova dob, zdravstveno stanje i porodične prilike, te nezaposlenost, apelaciono vijeće je odredilo kaznu kako je navedeno u presudi.

27. Nadalje, kada je u pitanju prigovor apelantove odbrane koji se odnosi na odluku o oduzimanju putničkog motornog vozila koje pripada majci optuženog, apelaciono vijeće je ovaj prigovor posmatralo u odnosu na pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji regulira uvjete pod kojima se pojedinac može lišiti imovine. U tom kontekstu uzeta je u obzir praksa Evropskog suda za ljudska prava, kao i praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i kriteriji koji pokazuju da li je u konkretnom slučaju došlo do opravdanog lišenja imovine.

28. Apelaciono vijeće je navelo da je apelantova majka (vlasnica predmetnog vozila) na glavnom pretresu potvrdila da ona zbog svog zdravstvenog stanja (invalid) ne vozi vozilo, već to čini apelant, koji joj donosi lijekove i vrši razne nabavke. Iz njenog kazivanja proizlazi da je predmetno vozilo u stalnom posjedu apelanta koji ga nesmetano koristi za vlastite potrebe. Odluku o oduzimanju predmeta prvostepeni sud je pravilno zasnovao na imperativnim odredbama člana 189. stav 6. KZ-a, kao i na odredbi člana 74. stav 2. KZ-a, koja daje mogućnost oduzimanja predmeta koji su upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela i kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela. Budući da je predmetno vozilo korišteno za prevoz stranih lica koja su nezakonito prešla državnu granicu, apelaciono vijeće je našlo da oduzimanje vozila zahtijevaju interesi opće sigurnosti, odnosno da je oduzimanje vozila u javnom interesu. Konačno, vijeće nalazi i da je oduzimanje vozila u skladu s načelom proporcionalnosti zato što je predmetno vozilo u kratkom vremenskom intervalu u dva navrata korišteno za prevoz krijumčarenih lica na području BiH. Stoga, povrat ovog vozila njegovom vlasniku, odnosno apelantu kao stalnom korisniku, ne isključuje mogućnost da se predmetno vozilo ponovo upotrijebi za istu namjenu. Apelaciono vijeće je uputilo na praksu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

29. Na strani 22. presude apelaciono vijeće je navelo da su neosnovani navodi iz žalbi o oduzimanju predmeta (mobilnih telefona), čemu su se odbrane protivile. Iz ostvarenih telefonskih komunikacija optuženih utvrđeno je da je u više navrata postojala njihova međusobna komunikacija, koja je prethodila prevozu krijumčarenih lica iz Velike Kladuše. Tokom dokaznog postupka je utvrđena telefonska komunikacija apelanta s krijumčarenim licima radi njihovog prevoza iz Goražda i Velike Kladuše. Stoga je, prema ocjeni apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je donijelo odluku o obaveznom oduzimanju predmeta koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, na osnovu člana 74. stav 1. KZ-a, jer postoji opasnost da u slučaju njihovog vraćanja vlasnicima mogu ponovo biti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela (pri tome je opet ukazano da je apelant u dva navrata u kratkom vremenskom periodu počinio krivično djelo, koje je predmet ovog postupka). Pozivajući se na član 110. KZ-a i na opće načelo da niko ne može da zadrži imovinsku korist pribavljenu vršenjem krivičnog djela, apelaciono vijeće je ukazalo da je iznos od 2000 eura morao biti oduzet od apelanta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je sud donio presudu na osnovu čitanja zapisnika o iskazu svjedoka (radi se o migrantima), koje apelant nije imao priliku ispitati ni u jednoj fazi postupka. Apelant stoga ukazuje na povredu prava na pravičan postupak, odbranu i jednakost oružja. Apelant navodi da ako nije postojala adekvatna i propisna prilika da ispita svjedoka, kao što je u konkretnom predmetu, presuda ne može isključivo ili uglavnom biti zasnovana na iskazu tog svjedoka. Apelant navodi da ostali svjedoci nisu vidjeli apelantove radnje i svjedočili su samo o naknadnim događajima. Apelant navodi da je prvostepeni sud bio dužan da bar pokuša osigurati prisustvo ovih lica na glavnom pretresu, te tek ukoliko eventualno ne uspije donijeti odluku o čitanju iskaza. Apelant ukazuje da se tačka 1. presude u potpunosti zasniva na ovim iskazima (da je provozio četiri lica od Goražda do Sarajeva, za šta je osuđen na 10 mjeseci). Dalje, apelant ukazuje da ako se analiziraju iskazi svjedoka – migranata (bez obzira na prigovor zakonitosti i vjerodostojnosti), nije dokazan dogovor da se izvrši njihov prevoz od Velike Kladuše do Sarajeva i preko državne granice (činjenični opis optužbe). Apelant navodi da, s obzirom na to da je odbrani najavljeno čitanje iskaza, odbrana se nije ni pripremila za ispitivanja svjedoka. Apelant dalje ukazuje na odredbu člana 90. ZKP-a, koju je sud zanemario, a čime je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka, odnosno propustilo se postupiti u skladu s odredbom člana 223. ZKP-a (osiguranje dokaza), što objašnjava u apelaciji. Tužilaštvu je bilo poznato da predmeti krijumčarenja završe s protjerivanjem migranata i nemogućnošću da svjedoče na glavnom pretresu, te ukazuje na sudsku praksu da se cijeni značaj odredbe koja nije poštovana. Dalje, apelant ukazuje na sudsku praksu Suda BiH (nepostupanje po odredbi člana 56. stav 2. ZKP-a), što povlači nezakonitost radnje pretresanja. Dalje, apelant navodi kao nezakonite dokaze i vještačenje od strane M. S. koji je u radnom odnosu u Agenciji za forenzička vještačenja i ispitivanja, koja nije ovlaštena da vrši ovakvu vrstu vještačenja i samostalno određuje vještaka. Apelant ukazuje da je sud proizvoljno primijenio odredbe Zakona o graničnoj kontroli BiH (a apelant nije prelazio granicu), te ukazuje da predmet (mobilni telefon) od apelanta nije oduzet na zakonit način, u skladu s odredbama ZKP-a (odredbe o pretresanju, koje su se morale primijeniti), što detaljno objašnjava (uz pozivanje na sudsku praksu). Tako je i provedeno vještačenje plod otrovne voćke. Apelant ukazuje na proizvoljno i pogrešno utvrđeno stanje, odnosno navodi da nije prevodio lica preko granice, osporava način „pregovaranja“ s migrantima i zaključak suda šta je dogovoreno. Apelant ukazuje da je imao namjeru da ovim licima pruži prevoz unutar BiH i ovu uslugu naplati. Nije znao da su lica kojima je trebala usluga prevoza krijumčarena, odnosno doveden je u zabludu. Ne postoje dokazi u spisu da je izvršio krivično djelo. Dalje, apelant navodi kako je trebalo tumačiti zakonske odredbe člana 189. KZ-a (u međusobnoj povezanosti), odnosno da se radi o prevođenju preko državne granice, odnosno nisu se stekla zakonska obilježja navedenog krivičnog djela, što apelant pojašnjava. Apelant navodi da je izrečena kazna nezakonita i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na imovinu (oduzimanje mobilnog telefona – nije bilo nužno njegovo oduzimanje), kao i trećih lica (u odnosu na oduzeto vozilo), a vlasnik nije bio uključen u postupak kao oštećeni.

II.Odgovori na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana. Sud BiH je naveo da su navodi apelacije identični žalbenim navodima koje je apelant isticao u žalbenom postupku, a koje je Sud BiH već razmatrao i donio drugostepenu presudu. Sud BiH je razloge za svoju odluku detaljno obrazložio u svojim odlukama. Stoga je Sud BiH u odgovoru na apelaciju ukratko uputio na argumentaciju u osporenim presudama. Da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavljalo na teret jasno je iz svih izvedenih dokaza koji su detaljno cjenjeni u osporenim presudama. Sud BiH je svoje zaključke o apelantovoj krivici bazirao na dokazima koji su međusobno povezani i cijenjeni, zajedno ukazujući da se inkriminirana radnja kojom se apelant teretio dogodila upravo kako je to tvrdila optužba. Svjedoci čiji su iskazi pročitani dali su iskaz koji odgovara materijalnoj dokumentaciji, odnosno zapisniku o uviđaju koji sadrži fotodokumentaciju koja u potpunosti odgovara iskazima svjedoka koji su opisali na koji način je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Svi ovi dokazi detaljno su razmotreni u prvostepenoj i drugostepenoj presudi Suda BiH. U pogledu odluke da se pročitaju iskazi svjedoka i da se koriste u postupku, Sud BiH je dao razloge za takvu odluku, nalazeći najprije da je ZKP propisao situacije u kojima je to moguće (ako se radi o nedostupnim svjedocima), a iz stanja spisa bilo je jasno da svjedoci – migranti nisu bili dostupni da se pozovu radi davanja iskaza tokom glavnog pretresa. Osim toga, Sud BiH je dao razloge da ovo nisu jedini dokazi za osuđujuću presudu, te da se presuda zasnivala i na drugim dokazima iz spisa. Kada su u pitanju teze iznesene u apelaciji da su proizvoljno utvrđene činjenice predmeta koje se odnose na postojanje koristoljublja kod učinilaca, zatim pitanje prelaska državne granice, kao i pitanje zablude apelanta u pogledu lica koja je prevozio, Sud BiH je podsjetio na član

189. KZ-a, te je naveo da je jasno (ako se imaju u vidu bitni elementi ove inkriminacije) da su se u apelantovim radnjama ovi elementi u cijelosti ispunili, o čemu je sud dao valjane razloge. Sud BiH je naveo da je obrazložio i pitanje oduzimanja mobilnog aparata, kao i vozila (od apelantove majke) u odnosu na navod o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

32. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, navodeći šta je apelant istakao u apelaciji i upućujući na relevantne dijelove presuda Suda BiH, u kojima je o njima odlučeno uz obrazloženje.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka

USBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

34. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Oduzimanje predmeta Član 74. stav 1.

(1) Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelomično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.

Krijumčarenje ljudi Član 189. st. (2) (4) i (6) (2) Ko vrbuje, preveze, sakrije, pruži zaštitu ili na drugi način omogući boravak krijumčarenih lica u Bosni i Hercegovini kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Kaznom iz stava (3) ovog člana kaznit će se i onaj ko djelo iz stavova (1) i (2) ovog člana počini prema licu koje nije navršilo 18 godina života.

(6) Predmeti ili prijevozna sredstva upotrijebljena za izvršenje djela bit će oduzeti."

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

42. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

43. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).

44. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Apelacionim navodima je ukazano na dokaze koji su provedeni u toku postupka tvrdeći da je presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, kao i (nezakonitih) dokaza – pročitanih iskaza svjedoka koje apelant nije imao mogućnost ispitati, proizvoljno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede načela in dubio pro reo.

46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

47. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane Lee, Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

48. Tako apelant u apelaciji ističe da su pročitani zapisnici o saslušanju svjedoka (migranata) koje apelant nije mogao ispitati, a da Tužilaštvo, i pored ranijih takvih slučajeva (kada ispitani svjedoci budu „protjerani“ i nedostupni), nije postupilo u skladu s odredbom člana 90. ZKP-a (snimanje) odnosno 223. ZKP-a (osiguranje dokaza). Shodno navedenom, apelant smatra da se na ovom dokazu nije mogla zasnovati odluka, kao i da je čitanjem iskaza povrijeđeno načelo jednakosti oružja.

49. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant isticao isti navod i pred redovnim sudom, te da je Sud BiH našao da su ovi prigovori neosnovani jer je utvrđeno da svjedoke nije bilo moguće saslušati pred sudom (jer nije moglo biti utvrđeno njihovo boravište), te je ispunjen uvjet iz člana 273. stav 2. ZKP-a, a presuda se ne zasniva isključivo na tim dokazima. Također, u postupku po žalbi Sud BiH je ispitao apelantove žalbene navode u vezi s nezakonitošću ovih dokaza, kao i u vezi s pogrešnom primjenom odredbe člana 273. stav 2. ZKP-a, te je našao da su oni neosnovani, za šta je dao objašnjenje. Tako je Sud BiH, apelaciono vijeće, naveo da iskazi ovih svjedoka nisu bili odlučujući i nisu korišteni samostalno, da bi se na njima u potpunosti zasnovao zaključak o krivici optuženih. Dalje je Sud BiH naveo da iskazi ovih svjedoka odgovaraju nalazima materijalne dokumentacije, kao i sadržaju poruka koje su svjedoci razmijenili s apelantom, kao i drugim dokazima koje je naveo na strani 11. drugostepene presude.

50. Dakle, u vezi s apelantovim navodima da je iskaz navedenih svjedoka pročitan, čime je odbrana onemogućena u ispitivanju svjedoka, Ustavni sud najprije nalazi da je domaćim zakonodavstvom dozvoljen izuzetak od neposrednog provođenja dokaza (član 273. stav 2. ZKP-a), te je sud, suprotno apelantovim navodima, našao da se radi o licima koja nije moguće saslušati pred sudom (ukazujući na dokaz – DT 14, Službe za poslove sa strancima), čime je ispunjen uvjet za primjenu navedenog člana. Ustavni sud podsjeća (i) na svoj ranije iznijeti stav da se ne radi o jedinom odlučujućem dokazu na kojem se zasniva osuđujuća presuda (a što je naveo i redovni sud). Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu treba pristupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva), a sam sadržaj osporenih presuda (kao i iznijeti apelantovi prigovori) ukazuju da je redovni sud dosta pažnje poklonio pitanju može li prihvatiti iskaze ovih svjedoka. Osim toga, u konkretnom predmetu, osim što osporava upotrebu tog dokaza (čitanje iskaza), apelant ničim nije osporio sam sadržaj iskaza svjedoka, niti ga je problematizirao (iako navodi da se radi o nevjerodostojnom dokazu).

51. Dalje, što se tiče povrede jednakosti oružja, odnosno apelantove nemogućnosti da ispita svjedoke optužbe, iz sadržine same apelacije jasno proizlazi da je sud na glavnom pretresu pitao odbranu koja bi pitanja postavila svjedoku da je dostupan i prisutan na glavnom pretresu. Međutim, apelant se nije koristio ovim pravom (što proizlazi iz sadržaja apelacije) „s obzirom na to da je odbrani već bilo najavljeno čitanje iskaza tih svjedoka, odbrana se nije ni pripremila za ispitivanje svjedoka“. Stoga, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost koja mu je data.

52. Dalje, Ustavni sud primjećuje (u odnosu na apelantov prigovor da nije postupljeno po odredbi čl. 90. i 223. ZKP-a) da iz osporene drugostepene presude proizlazi da je apelant u žalbi iznio iste navode, te je Sud BiH ukazao da propust suda da postupi po odredbi člana 90. ZKP-a sam po sebi ne utječe na donošenje zakonite i pravilne odredbe. Ustavni sud primjećuje da apelant s pravom ukazuje da se Sud BiH u postupku po žalbi nije osvrnuo na navod o primjeni odredbe člana

223. ZKP-a. Međutim, Ustavni sud također primjećuje da odredba člana 223. ZKP-a predviđa mogućnost „sudskog osiguranja dokaza“, ali se ne radi o normama imperativnog karaktera (isto kao ni kod odredbe člana 90. ZKP-a), a što jasno proizlazi iz zakonskog teksta da „[...] sudija za prethodni postupak može, na prijedlog stranaka ili branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju“ (233. ZKP-a) i „saslušanje svjedoka se može snimati […]“ (član 90). Stoga, Ustavni sud nalazi da sama činjenica da ovi iskazi nisu snimljeni ili sudski osigurani ne utječe na njihovu zakonitost, a kako je prethodno navedeno ne radi se o „jedinom i odlučujućem dokazu“ (kako to apelant pokušava prikazati), te korištenje ovih dokaza ne dovodi u pitanje pravičnost postupka.

53. U presudi je navedeno da je vještak vršio vještačenje (od apelanta i I. Č.) privremeno oduzetih mobilnih telefona. U vezi s ovim prigovorom izjasnio se prvostepeni sud, a zatim je apelaciono vijeće uputilo na dato obrazloženje prvostepene presude u ovom dijelu. Naime, sud je zaključio da je vještak M. S. zaposlenik državnog tijela koje u svom opisu poslova podrazumijeva različita forenzička ispitivanja i vještačenja, te se vještak M. S. može smatrati stručnim licem koje posjeduje za sud korisna znanja u smislu odredbe člana 95. ZKP-a. Činjenica da je naredba Tužilaštva naslovljena na Agenciju za forenzička ispitivanja i vještačenja ne čini nalaz vještaka nezakonitim dokazom, na kojem se nije mogla zasnovati odluka, te je sud uputio na odredbu člana

102. ZKP-a (vještačenje u stručnoj ustanovi ili državnom organu).

54. Konačno, apelant ukazuje na nezakonitost postupanja ovlaštenih službenih lica, odnosno navodi da je apelant pretresen (bez naredbe i svjedoka, nema zapisnika), te da je sud u drugostepenoj presudi pogrešno primijenio odredbe Zakona o graničnoj kontroli BiH (član 32), kao i da apelant nije mogao osporiti naredbe o privremenom oduzimanju predmeta. Apelant u ovom dijelu upućuje i na odredbe čl. 65. i 66. ZKP-a, koje dovodi u vezu s dokazima DT6 i DT7, te navodi da se sud nije izjasnio. U vezi s navedenim, Ustavni sud mora da primijeti da apelant u žalbi (koja je dostavljena u apelaciji) nije isticao ove navode na način kako ih ističe pred Ustavnim sudom. Stoga, dakle, u skladu s praksom Ustavnog suda ne može očekivati da ih prvi put uspješno iznese pred Ustavni sud, odnosno da ih Ustavni sud razmotri ako to prethodno nije uradio u toku postupka i dao mogućnost sudu da se o tome izjasni. Osim navedenog, Ustavni sud također primjećuje (a isto je istaklo i Tužilaštvo u odgovoru) da drugostepena presuda nigdje ne navodi niti ukazuje na odredbu člana 32. Zakona o graničnoj kontroli BiH, a kako je to apelant naveo u apelaciji.

55. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

56. Dalje, apelant je problematizirao utvrđeno činjenično stanje (jer apelant nije učestvovao u krijumčarenju i prevođenju lica preko granice, postojanje dogovora i drugo), kao i primjenu materijalnog propisa (član 189. KZ-a, za koji apelant daje svoje tumačenje, te da je doveden u stvarnu zabludu (od strane migranata koje nije mogao ispitati). Ustavni sud primjećuje da je identične navode apelant isticao u postupku pred redovnim sudom.

57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant najviše problematizirao nemogućnost da sasluša svjedoke – migrante, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama, ukazujući na nemogućnost suda da ih dovede pred sud, ali isto tako i da to nisu jedini i odlučujući dokazi. Ustavni sud, također, primjećuje (o čemu se prethodno izjasnio) da su provedeni i drugi dokazi (koje je apelant pokušao osporiti prvenstveno s aspekta zakonitosti), koji su ocjenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, a koji su utjecali na zaključak suda o spornom događaju i apelantovom učešću i njegovoj krivici. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Pri tome su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe KZ-a, kao i na relevantne odredbe procesnog prava, te na osnovu dokaza (koje apelant ne osporava u smislu sadržaja) izveli svoj zaključak u pogledu apelantove odgovornosti. Svi navodi koje je apelant iznio u apelaciji u pogledu njegovog neučestvovanja u krijumčarenju i prevođenju preko granice, da nije znao da se radi o licima koja ilegalno borave, kao i da je među licima maloljetno lice, bili su predmet ispitivanja i pred redovnim sudom, te je sud naveo zašto nije prihvatio ove apelantove navode. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima i žalbom ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost i na osnovu čega mu je utvrđena izrečena kazna u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, ali i oduzeti predmeti i imovinska korist, odnosno dovoljno razloga zbog kojih je osporenom odlukom podržan stav i zaključak prvostepenog vijeća (osim u dijelu odluke o kazni). Iz obrazloženja presuda Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi KZ-a, drugih relevantnih zakona i procesnog prava izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci drugostepene presude. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

58. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

59. Osim apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog oduzimanja telefona (što nije bilo nužno), apelant je naveo i povredu prava na imovinu trećih lica – u vezi s oduzimanjem vozila. Apelant je naveo da je Sud BiH bio u obavezi da zaštiti vlasnika vozila, koji ni na koji način nije bio uključen u postupak kao oštećeni. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda (Odluka AP 2742/16).

60. Dakle, što se tiče oduzimanja telefona od apelanta očito je da je apelant nezadovoljan predmetnom odlukom, te je naveo da „nije nužno oduzimanje“. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo da je u postupku utvrđena komunikacija među optuženima, koja je prethodila prevozu krijumčarenih lica. Uz pozivanje na odredbu člana 74. stav 1. KZ-a, Sud BiH je optuženim oduzeo telefone.

61. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je navedena odluka zakonita – propisana odredbom člana

74. KZ-a koji glasi: „Predmeti koji su na bilo koji način, u cjelini ili djelimično, upotrijebljeni ili su bili namijenjeni da budu upotrijebljeni za počinjenje krivičnog djela ili koji su nastali počinjenjem krivičnog djela bit će oduzeti ako su vlasništvo počinioca.“ Također, navedenom odlukom je došlo do oduzimanja imovine apelanta (telefona) kako bi se otklonila opasnost da ponovo učini krivično djelo.

62. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je mišljenja da je u okolnostima konkretnog predmeta postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje imovine, te da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

63. U vezi s navodom o oduzetoj imovini trećih lica, Ustavni sud primjećuje da nije sporno da apelant nije vlasnik vozila, već njegova majka. Također, Ustavni sud primjećuje da apelantova majka nije podnijela apelaciju Ustavnom sudu u ovom dijelu (suprotno od predmeta broj AP 2742/16, gdje je apelaciju podnio vlasnik vozila, a na koji se apelant poziva). Također, Ustavni sud primjećuje da su navedenim članom 74. KZ-a propisani uvjeti za oduzimanje predmeta koji su, pored ostalog, upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela kako u slučaju kada su vlasništvo učinioca krivičnog djela (stav 1) tako i u slučaju kada nisu vlasništvo učinioca krivičnog djela (stav 2). Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je sporno vozilo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela za koje je apelant (i I. Č.) proglašen krivim. Shodno navedenom, radi se o predmetu koji će se, u smislu člana 74. stav 2. KZ-a, oduzeti i kada nije vlasništvo apelanta kao počinioca krivičnog djela. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Suda BiH da se u okolnostima konkretnog slučaja odluči za oduzimanje vozila koje je, kako to proizlazi iz utvrđenja Suda BiH, bilo upotrijebljeno za izvršenje krivičnog djela. Prema tome, oduzimanje spornog vozila je posljedica primjene relevantnih zakonskih odredbi budući da su odredbe člana 189. stav (6) i člana 74. KZ-a imperativnog karaktera, kao što je Ustavni sud naveo u Odluci broj AP 31/18 (odluka od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju se pozvao i Sud BiH u drugostepenoj presudi. Dakle, pored postojanja zakonskog osnova za ovakvo postupanje redovnog suda, Ustavni sud primjećuje da se u odnosu na vozilo ne radi o apelantovoj imovini, pa on ne može s uspjehom isticati ovaj navod. Ostali navodi

64. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a koji su očigledno u vezi s povredom prava na pravično suđenje, kojima se ukazuje na druge odluke suda i druge vrste kazni, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi paušalni i nedovoljni, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, da Ustavni sud iste posebno razmotri.

VIII.VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude rezultat postupka u kojem nisu prekršene garancije iz navedenog člana, te kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje na osnovu dokaza koji nisu nezakoniti, uz adekvatno obrazloženje suda i primjenu procesnog i materijalnog prava, ukazuje da (osim što je apelant nezadovoljan odlukom) ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odluka o oduzimanju imovine (telefona) zasnovana na zakonu, a postoji pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa i apelantovog prava na mirno uživanje imovine, kao i da postoji osnov u zakonu za oduzimanje imovine koja nije vlasništvo počinioca (konkretno apelanta), ali se apelant tada ne može pozivati na navod o povredi prava na imovinu.

67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3928/20 (S.Ć.) | Sudska praksa | Aktio