Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4027/21 (V. D.)
Odluka donesena 16. 12. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4027/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 12. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Miodrag Simović, na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine, u predmetu broj AP 4027/21 rješavajući zahtjev Vanje Damjanović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vanje Damjanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vanja Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Silazzara, Italija, koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 26. novembra 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 OP 178002 20 Rev od 25. augusta 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 178002 19 Gž 2 od 11. septembra 2019. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 178002 17 P 3 od 24. oktobra 2018. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud naložiti „hitno iseljenje i vraćanje apelantici u posjed stana u ulici Bentbaša 17a u Sarajevu“.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 178002 17 P 3 od 24. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 178002 19 Gž 2 od 11. septembra 2019. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 65 OP 178002 20 Rev od 25. augusta 2020. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice i njenog oca Vladimira Damjanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim su tražili da se utvrdi kako slijedi: da stanarsko pravo Aide Karić na stanu u Sarajevu u ulici Bentbaša 17A (u daljnjem tekstu: predmetni stan) preneseno na osnovu rješenja Općinskog suda od 9. augusta 1994. godine prestaje da važi po sili zakona (ex. lege); da je ništav Ugovor o otkupu-kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 4. augusta 2000. godine koji je zaključen između Aide Koldžo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Damira Koldže (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupaca i Građevinskog preduzeća Put d.d. Sarajevo kao prodavca; da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 9. maja 2001. godine između prvotužene i drugotuženog kao prodavača i Sulejmana Tihića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih) kao kupca, čiji predmet je bio predmetni stan; da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva na predmetnim stanu u korist kupca, a sada u korist Emira Tihića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Azre Musić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) i Anvara Tihića (u daljnjem tekstu: petotuženi-zajedno: tuženi) kao nasljednika pravnog prednika tuženih; pa se nalaže brisanje zemljišno knjižnog stanja upisanog na osnovu kupoprodajnog ugovora od 9. maja 2001. godine i na osnovu rješenja o nasljeđivanju iza pravnog prednika tuženih, što su tuženi dužni priznati i trpiti; da se naloži nasljednicima pravnog prednika tuženih da se isele iz predmetnog stana i da taj stan slobodan od lica i stvari predaju u posjed tužitelju i apelantici kao i da se naloži tuženim da tužitelju i apelantici naknade troškove spora sa zakonskim zateznim kamatama računajući od presuđenja pa do konačne isplate.
3. Navedenom presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih, te je utvrđeno da je pravni prednik tuženih, za života na pravno valjan i zakonit način stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu upisanom u zemljišnim knjigama Općinskog suda. Utvrđeno je i da je pravo vlasništva stečeno zaključivanjem pravno valjanog Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana sa prvotuženom i drugotuženim kao prodavcima ovjerenog kod Općinskog suda I u Sarajevu 9. maja 2001. godine. Također, utvrđeno da je pravni prednik tuženih u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu i platio porez na promet nepokretnosti. Zbog navedenog je pravno valjan i zakonit upis prava vlasništva sa dijelom 1/1 na predmetnom stanu na pravnog prednika tuženih, a sada upis na njegove zakonske nasljednike, što su dužni trpiti tužitelj i apelantica. Presudom je utvrđeno da je petotuženi savjestan i zakonit posjednik predmetnog stana, što su dužni trpiti tužitelji apelantica te se nalaže tužitelju i apelantici da tuženim solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom presudom.
4. U obrazloženju svih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj u ratnom periodu stanovao u predmetnom stanu kao nosilac stanarskog prava, kao i da se apelantica odselila u Italiju u martu 1992. godine. Utvrđeno je i da je tužitelj 4. maja 1994. godine zaključio brak sa prvotuženom, a da je navedeni brak 10. juna 1994. godine, presudom broj P- 158/94, razveden. Nakon toga, po prijedlogu prvotužene 18. juna 1994. godine pokrenut je postupak radi određivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu te je doneseno rješenje 9. augusta 1994. godine, po kojem je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određena prvotužena. Na osnovu navedenog rješenja tužitelj je prestao biti nosioc stanarskog prava, te je bio dužan, kada mu se obezbijedi nužni smještaj, predmetni stan napustiti u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. To rješenje postalo je pravomoćno danom donošenja, jer se tužitelj odrekao prava na žalbu.
5. Nadalje je utvrđeno da je 4. augusta 2000. godine između Građevinskog preduzeća „PUT” d.d. Sarajevo kao prodavca te prvotužene i drugotuženog kao kupaca zaključen Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a da je 9. maja 2001. godine zaključen i Ugovor o kupoprodaji istog stana između prvotužene i drugotuženog kao prodavaca i pravnog prednika tuženih kao kupca. Utvrđeno je da je kupoprodajna cijena isplaćena prodavcima i prednik tuženih je upisan kao vlasnik predmetnog stana 1/1. Nakon smrti prednika tuženih, proveden je ostavinski postupak pa su zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda na predmetnom stanu proglašeni tuženi sa dijelovima od po 1/3. Utvrđeno je da je apelantica 2. oktobra 1998. godine podnijela Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana koji je zaključkom Uprave odbačen zbog nenadležnosti, ali je rješenjem drugostepenog organa taj zaključak poništen i predmet vraćen na ponovni postupak Upravi. Uprava je rješenjem 9. oktobra 2009. godine odbila apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, iz razloga što je apelantica crpila svoje pravo za povrat predmetnog stana iz statusa člana porodičnog domaćinstva svog oca (tužitelja) kao nositelja stanarskog prava. Međutim, kako je na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda I u Sarajevu tužitelj prestao biti nosilac stanarskog prava iz tog razloga apelantici, kako je obrazloženo, ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana, koji se ne može smatrati ni njenim domom. S tim u vezi, navedeno je da su tužitelj i apelantica u tužbenom zahtjevu naveli da je sporni brak između tužitelja i prvotužene sklopljen na prevaru kako bi se od tužitelja, koji je kao izbjeglica prebačen u Njemačku a zatim u SAD, oteo stan. Navedeno je da su zbog toga tužitelj i apelantica tražili da se ništavim oglase navedeni kupoprodajni ugovori te da se predmetni stan, kao napušten u toku rata, na osnovu relevantnih zakonskih propisa vrati apelantici, kao članu porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava-tužitelja.
6. U vezi sa navedenim redovni sudovi su obrazložili da je odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Odredbama člana 111. istog zakona propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisima određeno. Redovni sudovi su obrazložili da su neosnovane tvrdnje tužitelja i apelantice da je prvotužena na nezakonit način i uz prijetnju i prinudu te zloupotrebu prava stekla stanarsko pravo, a kasnije sa drugotuženim i pravo vlasništva na istom stanu suprotno odredbama člana 2. i 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, članu 6 Zakona o stambenim odnosima kao i Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Ovo stoga jer tužitelj i apelantica ničim nisu dokazali ove tvrdnje. Obrazloženo je da tužitelj neosnovano tvrdio da je bio primoran na zaključenje braka sa prvotuženom, jer u toku postupka nije dokazao da je pred nadležnim sudom nakon sklapanja braka pokrenuo postupak za poništenje tog braka iz razloga predviđenih u zakonu, a što bi bilo relevantno kod odlučivanja o postavljenom zahtjevu. Kako tužitelj nije koristio tu mogućnost u posebnom sudskom postupku gdje bi se poništio tako zaključen brak, to on, prema obrazloženju redovnih sudova, nema mogućnost da u ovom postupku samo prigovorom postojanja prisile na zaključenje braka traži prestanak stanarskog prava po sili zakona. Ovo stoga jer jeutvrđena činjenica da je prema rješenju Općinskog suda I u Sarajevu broj R-613/94 za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određena prvotužena. Redovni sudovi su obrazložili da odluku broj R- 613/94 tužitelj nije pobijao zbog čega ta odluka proizvodi pravne posljedice i veže sud u ovom postupku, pa se o njoj ne može raspravljati niti drugačije odlučivati pa ni kao o prethodnom pitanju u ovom postupku. Kako je obrazloženo, prvotužena je imala sva prava koja joj pripadaju kao nositeljici stanarskog prava pa između ostalog i pravo na otkup predmetnog stana, a kasnije i pravo da predmetni stan i proda. Zbog navedenog, prema obrazloženju tih sudova, nije bilo osnova za utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana.
7. Obrazloženo je i da odredba člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u konkretnom slučaju nije bila primjenjiva, iz razloga što predmetni stan nije bio proglašen napuštenim, niti stavljen pod upravu organa nadležnog za stambene poslove. Obrazloženo je da određivanjem prvotužene kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda njenog braka sa tužiteljem nije došlo do konstituiranja nekog novog prava, već je samo odlučeno o korištenju stana od strane lica koja su na predmetnom stanu imala jednaka prava kao sunosioci stanarskog prava (bračni drugovi). Redovni sudovi su obrazložili i da je tužitelj putem svog punomoćnika dao saglasnost za određivanje prvotužene za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Osim toga utvrđeno je da apelantica nema aktivnu legitimaciju kao član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, obzirom da je tužitelj kao njen prednik stanarsko pravo izgubio na naprijed navedeni način kao i da se predmetni stan ne može smatrati njenim domom jer je isti napustila 1992. godine. S druge strane, redovni sudovi su u pogledu protivtužbenog zahtjeva zaključili da je isti osnovan. Obrazloženo je da su tuženi u toku postupka dokazali odlučnu pravno relevantnu činjenicu da je njihov pravni prednik na zakonit način stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu temeljem odredbi člana 23. i 38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima upisom u zemljišne knjige. Navedeno je da je pravo vlasništva stečeno na osnovu valjanog pravnog posla - ugovora o kupoprodaji rukovodeći se načelom javnog povjerenja u zemljišne knjige - da se smatra apsolutno tačnim ono što je upisano u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju, kako su obrazložili redovni sudovi, pravni prednik tuženih je zaključio valjan ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa prvotuženom i drugotuženim, u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu i određeni porez zbog čega je protivtužbeni zahtjev tuženih i osnovan.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da je predmetni stan trebalo smatrati napuštenim jer je tužitelj isti napustio u toku ratnih dejstava kao i sama apelantica, zbog čega se oboje imaju smatrati izbjeglicama i zbog čega je nesporno da im je predmetni stan trebao biti vraćen. Navodi i da se odredba člana 18b) Izmjena i dopuna Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima odnosi i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim. Također navodi i da joj je kao članu porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava predmetni stan, koji je njen dom jer je u njemu živjela do marta 1992. godine, morao i po tom osnovu biti vraćen. Apelantica je navela i da redovni sudovi nisu vodili računa o neoborivim dokazima da je sporni brak bio fiktivan i zaključen isključivo radi otimanja stana tužitelju. Ovo stoga, kako je navela apelantica, jer je „bilo nemoguće da bi u ratnom periodu u Sarajevu bio zaključen brak između Bošnjakinje i Srbina među kojima je i velika razlika u godinama“. Apelantica je navela i da prvotužena nije imala apsolutno nikakva prava, obzirom da je tužitelj nikada nije ni vidio. Smatra da je zbog navedenog i diskriminirana i da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom će tuženima naložiti hitno iseljenje i vraćanje apelantici u posjed predmetnog stana.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi sa predmetnim zahtjevom apelantice da Ustavni sud naloži tuženima hitno iseljenje iz predmetnog stana i njegovu predaju apelantici u posjed, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da Ustavni sud donese privremenu mjeru. S tim u vezi, iz sadržaja konkretnog zahtjeva za donošenje privremene mjere jasno proizlazi da je apelantica taj zahtjev u suštini zasnovala na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelantica osim, kako je već rečeno, navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Međutim, takve navode Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka, jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić